Deklaracija Dikasterija za nauk vjere Fiducia supplicans, u nas prevedena kao „Molitveno povjerenje“, objavljen neposredno prije Božića, 18. prosinca prošle godine, čim se pojavila – a nije mogla biti objavljena u gore vrijeme, prije samog Božića! – podigla je puno prašine u Katoličkoj crkvi, a djelomično i u medijskoj javnosti. Rijetko koji medij nije prenio makar glavne naglaske te Deklaracije, organizirali su se okrugli stolovi i medijske diskusije, pisali su se opširni članci, izražavala se mišljenja…

Međutim, što je najuočljivije, pobunili su se i mnogi svećenici, biskupi i cijele biskupske konferencije, posebice afričke, ali i mnogi vjerenici laici, jasno ističući da neće primjenjivati blagoslove koje preporučuje Deklaracija.

Da je stvar zaista uzburkala Crkvu i za nju zainteresiranu javnost, svjedoči i činjenica da je isti Dikasterij, iako je u samom dokumentu rekao da više neće biti nikakvih drugih smjernica niti pomagala, već 4. siječnja ove godine izdao „Priopćenje za javnost“.

O čemu se, u najkraćim crtama, radi?

Riječ je o novosti koju ističe i sam dokument, a ona se odnosi na pastoralni vidik blagoslova, odnosno o jasnom razlikovanju liturgijskih, dakle službenih, blagoslova i onih, kako ih Deklaracija naziva, spontanih ili privatnih. Sama Deklaracija to u predgovoru jasno ističe i tvrdi da je „vrijednost ovog dokumenta u tome što nudi specifičan i novi doprinos pastoralnom značenju blagoslova, koji nam omogućuje da proširimo i obogatimo njegovo klasično shvaćanje koje je usko povezano s liturgijskom praksom“.

Blagoslovi su, tvrdi Deklaracija, jedni od najraširenijih sakramentala. Dakle, nisu sakramenti i svećenik, primjerice, nije taj koji svojim blagoslovom podjeljuje sakrament braka već su to sami bračni parovi, a svećenik taj brak u liturgijskoj formi blagoslivlja.

U strogo liturgijskom smislu „blagoslov zahtijeva da ono što se blagoslovi bude u skladu s Božjom voljom izraženom u učenju Crkve“, izrijekom tvrdi Fiducia supplicans, ističući pritom da se blagoslovi „slave na temelju vjere i usmjereni su na slavu Boga i duhovnu korist njegova naroda“ upućujući pritom na tzv. Responsum (Odgovor) tadašnje Kongregacije za nauk vjere koji jasno naglašava kako je „potrebno da ono što je blagoslovljeno odgovara Božjim planovima“.

No, postoje situacije koje su neredovite, a kakvih zapravo ima sve više te se ovaj Papa i Katolička crkva općenito smatraju dužnima iskazati čin milosrđa i dobre volje i prema takvim vjernicima, sve ako i nisu posve usklađeni s moralnim optimumom. Stoga je ovaj dokument istaknuo već u podnaslovu da se ovdje oradi „o pastoralnom značenju blagoslova“ te, nakon što je prikazao liturgijske blagoslove, blagoslove u Svetome pismu i teološko-pastoralno shvaćanje blagoslova, u svojem trećem poglavlju prikazuje „Blagoslov parova u neredovitim situacijama i istospolnih parova“.

Dokument, ponovimo to, na više mjesta jasno naglašava da „Deklaracija ostaje čvrsto utemeljena na tradicionalnom učenju Crkve o braku, ne dopuštajući nikakvu vrstu liturgijskog obreda ili blagoslova sličnih liturgijskom obredu koji bi mogli stvoriti zabunu“, a što se odnosi na razlikovanje redovitih i regularnih bračnih zajednica i neredovitih ili neregularnih kakve su, primjerice, rastavljeni i civilno ponovno vjenčani parovi te istospolne zajednice.

Deklaracija se, kako smo spomenuli, temelji na pastoralnoj praksi i već prije i u raznim prigodama očitovanim stavovima pape Franje, a posebno u odgovoru na tzv. dubia, s pitanjem da razjasni mogući nesporazum da se „kao brak priznaje nešto što to nije“, koja su mu uputili kardinali, a na koja je dao i svoj pisani odgovor ponavljajući stalni nauk Crkve o braku. Valja, međutim, reći, a to ističe i Deklaracija, da je Papa bio dobro upoznat s njezinim nastajanjem te „ju je potvrdio svojim potpisom“. Takvih deklaracija u sadašnjem Dikasteriju za nauk vjere, prijašnjoj Kongregaciji za nauk vjere, nije bilo puno.

Znamo da je velike ekumenske kontroverzije proizvela deklaracija koju je potpisao tadašnji prefekt spomenute Kongregacije kardinal Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI., s naslovom Dominus Jesus. Deklaracije imaju viši stupanj od primjerice uputa ili pisama, odnosno izjava pa je razumljivo da je ovakva jedna deklaracija, i k tome još s nekim teškim pitanjima kakva su neregularne zajednice, izazvala zaista velike i mnogobrojne reakcije.

Svrha je, dakle, dokumenta dati doprinos pastoralnom vidiku blagoslova, odnosno omogućiti i ono što u doktrinarnom pogledu nije moguće podvesti pod pojam sakramenta, a ipak traži da se o konkretnim ljudima vodi pastoralna skrb. Postoje, naime, blagoslovi koje svećenik može dati bilo kome u privatnoj formi, kad je zamoljen ili kad se nađe u takvoj prigodi, a da to ipak nije službena, liturgijska forma, sve ako osobe ili živa bića, predmeti ili zgode nisu savršeni.

Štoviše, upravo oslanjajući se na Isusov primjer, koji nije zahtijevao da se ljudi prije poprave da bi mogli od njega primiti pomoć, izlječenje ili čudo, ali i jasno upućujući na Božji zakon, papa Franjo, a za njim i Deklaracija, vide mogućnost takve pastoralne prakse koja bi omogućila i onima koji nisu u redovitim situacijama, a vjernici su, da mogu primiti neliturgijski, odnosno privatni i spontani blagoslov koji ih više može približiti Bogu te biti čin milosrđa i prihvaćanja u zajednici.

Sve u svemu ovom je Deklaracijom dopušteno svećenicima da neregularnim prije spomenutim zajednicama mogu podijeliti spontani blagoslov, ali budno pazeći da to ni odjećom, ni blagoslovnim obrascem ni mjestom ni prigodom ne dolazi u koliziju s redovitim podjeljivanjem liturgijskih blagoslova. Problem su, međutim, odmah uočili mnogi kojima je uši parao izraz „parovi“.

Blagoslivljajući „parove“, tumače osporavatelji, zapravo se priznaje njihovo grešno stanje, a to se protivi svrsi samih blagoslova. Reklo bi se da su mnoge reakcije više bile usmjerene prema istospolnim parovima no prema neregularnim parovima, odnosno civilnim brakovima. Kako rekosmo, cijele biskupske konferencije, uključujući i neke europske poput Mađarske BK, izjasnile su se protiv podjeljivanja takvih blagoslova.

Papa se u međuvremenu o tome pitanju nije izjašnjavao – ta bili su blagdani – no zato je nadležni Dikasterij već 4. siječnja 2024. izdao svoje Priopćenje za javnost pozvavši, osobito osporavatelje, da ponovno pažljivo pročitaju dokument u kojem da ima nekoliko „neospornih rečenica u Deklaraciji koje ne ostavljaju nedoumice“ kao što su ponavljanje tradicionalnog nauka o braku i liturgijskog obreda povezanog s njime, zatim da su „nedopustivi obredi i molitve koji mogu stvoriti pomutnju“, ali i jasno istaknuto učenje prije spomenutog Responsuma „u kojem stoji da Crkva nema ovlasti podjeljivati blagoslov zajednicama osoba istog spola“.

Deklaracija, tvrdi se u Priopćenju, da blagoslovi bez liturgijske forme „niti odobravaju niti opravdavaju situaciju u kojoj se te osobe nalaze“ te izričito tvrdi kako ne postoji potreba „doktrinarno se distancirati od ove Deklaracije ili je smatrati krivovjernom, protivnoj predaji Crkve ili bogohulnom“. A žestokih izjava, reakcija, napisa i istupa bilo u izobilju. I kod nas. Nadalje, sada se pojašnjava da Deklaracija sadrži prijedlog kratkih i jednostavnih pastoralnih blagoslova (a zapravo su to više upute i neke naznake, ali ne i prijedlozi kratkih blagoslova), ali jednako tako, gotovo pomirljivo i skoro se povlačeći, u njoj se kaže da će se takvi blagoslovi podjeljivati „ovisno o mjesnim kontekstima i razlučivanju svakog dijecezanskog biskupa u svojoj biskupiji“.

Tako, navodi se dalje, „na nekim mjestima ne nastaju poteškoće za njihovu neposrednu primjenu dok na drugim mjestima neće biti potrebno uvoditi ih“ jer „svaki mjesni biskup, snagom svoje službe, uvijek ima vlast razlučivanja in loco, to jest na onom određenom mjestu koje poznaje bolje od drugih upravo zato što je to njegovo vlastito stado.“ Postoje „delikatne situacije“ u pojedinim zemljama pa se slučajevi „nekih biskupskih konferencija moraju razumjeti u njihovom kontekstu“ budući da u nekim zemljama postoje kulturalna pa i pravna pitanja koja zahtijevaju vrijeme i pastoralne strategije.

To se prije svega odnosi na neke afričke zemlje u kojima postoje pravni propisi prema kojima se osobe koje se deklariraju kao homoseksualne podvrgnute sankcijama, zatvorskim kaznama pa čak i mučenjima. No ključno je, tvrdi se u Priopćenju, da takve biskupske konferencije ne podupiru doktrinu koja bi se protivila Deklaraciji koju je potpisao Papa.  

„Prava novost ove Deklaracije, koja zahtijeva velikodušan napor prihvaćanja i od koje se nitko ne bi trebao proglasiti isključenim, nije davanje mogućnosti blagoslova parovima koji žive u neredovitim situacijama. To je poziv na razlikovanje dva različita oblika blagoslova: ‘liturgijskog ili obrednog’ te ‘spontanog ili pastoralnog’“ ponavlja Priopćenje uz tvrdnju da  „ovo teološko promišljanje, utemeljeno na pastoralnom shvaćanju pape Franje, podrazumijeva stvarni razvoj u usporedbi s onim što je rečeno o blagoslovima u Učiteljstvu i u službenim tekstovima Crkve“.

Budući da se Deklaracija ne može povući, jer iza nje stoji autoritet Vrhovnog poglavara Katoličke crkve, Priopćenje poziva da „ostavimo polemike po strani, jer tekst zahtijeva da se on promišlja u miru, srcem pastira, oslobođen od svake ideologije. Iako neki biskupi smatraju razboritim trenutno ne dijeliti ove blagoslove, svi trebamo jednako rasti u uvjerenju da neobredni blagoslovi nisu posveta osobe niti para koji ih prima, oni nisu opravdanje svih njihovih postupaka te ne podržavaju takav način života.

Kad nas je Papa zamolio da rastemo u širem razumijevanju pastoralnih blagoslova, predložio je da razmišljamo o načinu blagoslova koji ne zahtijeva postavljanje tolikih uvjeta da bi se izvršila ova jednostavna gesta pastoralne blizine, koja je sredstvo promicanje otvorenosti Bogu usred najrazličitijih okolnosti.“

Ono što, međutim, nitko nije očekivao, a posebice ne da će se dogoditi tako brzo, budući da je Deklaracija izrijekom istaknula da „ne treba očekivati druge odgovore o mogućim odredbama koje bi uređivale pojedinosti ili praktične vidove u vezi s blagoslovima ove vrste“, sada smo dobili Priopćenjem.

Naime u 5. točki navodi se: Kako konkretno primijeniti ove „pastoralne blagoslove“? i potom se navode i konkretni kriteriji, načini i mjesta gdje se smiju i gdje se ne smiju obavljati takvi blagoslovi. „Riječ je o blagoslovima koji traju nekoliko trenutaka, bez odobrenog obreda i bez liturgijske knjige.

Ako dvije osobe zajedno mole za blagoslov, one za sebe jednostavno mole Gospodina za mir, zdravlje i druga dobra. Ujedno se traži da u punoj vjernosti žive Kristovo evanđelje i da Duh Sveti to dvoje ljudi oslobodi od svega što ne odgovara njegovoj božanskoj volji i od svega što zahtijeva pročišćenje.

Ovaj neobredni oblik blagoslova, jednostavnošću i kratkoćom svog oblika, nema namjeru opravdati ništa što nije moralno prihvatljivo. To očito nije brak, ali jednako tako nije ni „odobrenje“ ili potvrda bilo čega. To je isključivo odgovor župnika prema dvjema osobama koje mole Božju pomoć. Dakle, u ovom slučaju župnik ne postavlja uvjete i ne raspituje se o intimnom životu tih ljudi.

Budući da su neki postavili pitanje kako bi ti blagoslovi mogli izgledati, pogledajmo konkretan primjer: zamislimo da se među velikim brojem hodočasnika nalazi i jedan rastavljeni par koji moli svećenika: „Molim vas, blagoslovite nas, ne možemo naći posao, on je jako bolestan, nemamo vlastiti dom i život nam je vrlo težak: neka nam Bog pomogne!”

Dikasterij je očito, a jamačno zbog tolikih pritisaka i pobuna, bio u situaciji ugristi se za jezik, jer je unatoč Deklaraciji, osjećao dužnost donijeti čak i tekst molitve, odnosno primjera nekog takvog blagoslova pa navodi kako bi mogla izgledati takva molitva i konačni blagoslov neregularnih parova ili istospolnih parova: „’Gospodine, pogledaj ovu svoju djecu, daj im zdravlje, rad, mir i da si međusobno mogu pomagati.

Oslobodi ih od svega što je u suprotnosti s tvojim Evanđeljem i dopusti im da žive po tvojoj volji. Amen’. Zatim završava znakom križa na svakoj od dviju osoba. Govorimo o nečemu što traje oko 10 ili 15 sekundi. Ima li smisla uskratiti tu vrstu blagoslova ovim osobama koje su ga tražile? Nije li prikladnije poduprijeti njihovu vjeru, bila ona mala ili velika, pomoći im u njihovim slabostima božanskim blagoslovom i usmjeriti tu otvorenost prema transcendenciji koja bi ih mogla dovesti do veće vjernosti Evanđelju?“, kaže se pri kraju Priopćenja i upućuje na održavanje kateheza, ako je to moguće ili se pokaže prikladnim.

Kakogod bilo, Deklaracija je novum u Katoličkoj crkvi. Njome ona pokazuje da ostaje vjerna svome tradicionalnom nauku, ali isto tako da ne želi odbaciti svoju djecu, ma u kakvim se iregularnim stanjima ili zajednicama nalazila. S druge strane, a to se jedva gdje u ovim raspravama isticalo, ona želi stati na kraj praksama koje se u nekim zemljama poput Njemačke, Nizozemske ili Belgije, već primjenjuju budući da svećenici sua sponte daju i neku vrstu liturgijskih blagoslova istospolnim zajednicama. Ovom Deklaracijom sada je to jasno razlučeno.

Deklaracija je stoga, kako izričito naglašavaju i dokumenti i Papina praksa i Priopćenje, pastoralno orijentirana. A to znači da pokazuje milosrdno lice, da Crkva nije carinarnica, kako ju je želio i zamislio graditi papa Franjo te da je u njoj nužan žal, kako tvrdi Papa, zbog odsutnosti one jedne ovce, gubitka one jedne drahme ili zbog izgubljenog sina.

Crkva nije ekskluzivni klub privilegiranih, nego zajednica onih koji, Kristovom smrću i uskrsnućem opravdani, u svijetu pokazuju njegovo milosrdno lice jer nas je Otac ljubio i blagoslovio „dok još bijasmo grješnici“ (Rim 5, 8) vjerujući u njegovo spasenje usprkos vlastitoj himbi – jer tko je to od nas ljudi toliko svet i ispravan da ne bi imao himbe?

– Pa što onda? Samo se na svaki način, bilo himbeno, bilo istinito, Krist navješćuje. I tome se radujem, a i radovat ću se (Fil 1, 18 ). Ni ljudska nedostatnost, slabost ili grješnost nisu zaprjeka za djelovanje spasonosne Božje milosti. Jer, kako smo pjevali o Božiću: S neba siđe dolje radi grješnika, rodi se u štali radi čovjeka! Ne da bismo opravdavali grijeh nego da bismo istaknuli nezasluženu Božju milost.

Za tzv. lapse koje su osuđivali montanisti, novacijanci i donatisti, Crkva je između 3. i 5. st. iznašla rješenje koje je odbacilo rigorističke zahtjeve da bude samo i isključivo Crkva svetaca, ali ne i onih koji su, iz ovog ili onog razloga, posrnuli – otuda lapsi! – (u to vrijeme najčešće zbog pragmatičnih razloga da si spase život žrtvujući rimskim božanstvima) te ih nakon javnog pokajanja primila natrag u svoje zajedništvo.

Božja se riječ ne mijenja, ali ni njegovo veliko milosrđe. Crkva je, kako god je shvatili, ipak i sama posrednica milosti i utočište grješnika. Zbog toga i neki novi rigorizam, što nikako ne znači da se želi razvodniti jasan Kristov nauk, ne bi trebalo biti lice Crkve prema ljudima koji se ionako nalaze u svojim mukama, na rubovima i u moralno-egzistencijalnim nišama.

Kardinal Müller – Fiducia supplicans je ‘kontradiktorna sama sebi’

Vatikan na pet stranica objašnjava deklaraciju o blagoslovu LGBT parova

The post Zašto je pastoralno značenje novih blagoslova tako sporno? first appeared on Dijalog.hr.