Uobičajena je praksa i u Crkvi i u društvu da se (gotovo nikada?) predstavnika Svete Stolice, ili Apostolskog nuncija u nekoj državi, ne kritizira. Osim ako izjavi nešto “skandalozno”, kao što je svojedobno bio slučaj s nuncijem Lozanom – s kojim sam imao čast raditi intervju za diplomatski časopis CD (u veljači 2008.) – nakon što je u propovijedi na jednom hodočašću “nediplomatski” rekao da je Hrvatska najveća među katoličkim zemljama.

Nuncij Lingua – dolazak bez osmijeha

Naš sada već bivši nuncij Giorgio Lingua, kao visoki predstavnik (gotovo dvometraš) Sv. Stolice i doajen diplomatskog kora, medijska je vijest više nego tema bio na dolasku u Hrvatsku, kao i sada na odlasku. Toga čovjeka, kojega nažalost nikada nisam vidio nasmijana – pa mi je i njegova propovijed na svečanoj misi na Udbini, u prigodi lanjske posvete naše mladeži Prečistom Srcu Marijinu, bila sličnija tužnoj komemoraciji – ipak sam jako pohvalio i mnogo puta citirao njegove riječi iz nastupne propovijedi u zagrebačkoj katedrali. A to su riječi koje je njemu, kako je diplomatski kazao, uputio sam Bl. A. Stepinac.

Istu je misao i poruku, sada potpuno nediplomatski, ponovio u oproštajnoj propovijedi, rekavši doslovce: “U svojoj sam prvoj propovijedi u ovoj katedrali rekao kako sam u dubini srca osjetio kako mi Blaženik govori da se ne brinem toliko o njegovoj, koliko o svojoj vlastitoj svetosti…” Dodao je da kanonizacija nije “liga prvaka” i zaključio porukom da će Stepinac biti proglašen svetim na “sveto Nigdarjevo”. Ako nam je na dolasku dao “finu” diplomatsku poruku umotanu u “pobožni celofan”, sada je na odlasku ista poruka zvučala kao poruga.

Hrvati, “narod Sv. Petra”, i “dvostruka jezikova juha” “Jadu Našem

Tako su “Hrvati – narod Sv. Petra” (kako se naziva jedno glazbeno djelo, a izraz je koristio i sv. papa Ivan Pavao II ‘Dragi’) dobili (neslužbenu vatikansku) dvostruku “jezikovu juhu” (tal. lingua = jezik)! Biskupi su je diplomatski “progutali”, a neki misleći katolici nad njom se zgražaju, dok “stepincofobi” ne skrivaju euforičnu zluradost.

Ovaj sam osvrt odlučio napisati tek kad sam, čim sam negdje vidio fotografiju novog nuncija s vedrim osmijehom, pomislio – Radostna vijest! Možda nije slučajno da dolazi iz Nepala i Indije, a sigurno nije slučajno da Lingua nakon Hrvatske odlazi u Izrael. Neka mu je s blagoslovom! Želimo mu da tamo pomogne ublažiti moguće napetosti između židova i katolika oko beatifikacije pape Pija XII.

A mi, ostajući u “Jadu Našem”, molit ćemo da i Papa Pio XII i kardinal Stepinac – premda im Yad Vashem ne daje priznanje “pravednika među narodima” – i dalje budu uzor bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja. Nastavit ćemo promišljati i komentirati tko je gdje, kada i kako bio u bla(ma)ženom (ne)znanju, ploveći kroz sve buduće političko-medijske “danuncijade” i crkveno-diplomatske “denuncijade”.

Najbolji odgovor dr. Milasu: ‘Za dvorane spremni…!’

Od stvaranja (iz ničega)… preko nacističkog übermenschizma do globalnog transnacizma…

Kako sam ‘razkrinkao’ Thompsonovo ‘ustaštvo’

The post Oproštajna jezikova juha nuncija Lingue first appeared on Dijalog.hr.

U nedjelju ulomak misnog Evanđelje po Ivanu donosi poznatu zgodu “Čišćenja Hrama”, tj. Isusova izgona trgovaca i novčara iz svetoga jeruzalemskog Hrama. Nije ih iztjerao samo riječima, nego je napravio BIČ od nekih užeta i… sigurno su dobili po leđima. Njegovi učenici, koji ga nikada nisu vidjeli tako gorljivo rasrđena, sjetili su se da je u svetim knjigama zapisano: “Izjeda me revnost za Dom tvoj!” (Ps 69,10). Dakle, i Isus je bio spreman boriti se za Dom Božji. Ali poslije je učinio još više – i svoj život je dao za svoj Dom, tj. za sve nas. Ali ne ulaze svi u njegov novozavjetni Dom, tj. u Crkvu, nego oni koji prime sakrament Krštenja…

To nisam naveo da bih čitatelje gnjavio “teologijom”, nego da neizravno odgovorim Daliboru Milasu koji me je prozvao za navodnu šutnju. Ali nije me prozvao poimence odnosno osobno, nego pitanjem u naslovu svoje (redovite nedjeljne) kolumne (često ‘kolneumne’!) u Večernjem listu, u kojem glumi “marginalnog evanđelista”: “Gdje je Katolička crkva nakon splitskog slučaja? Zašto šutite, pobogu?”

Dakle, osjećam se prozvanim jer sam dio Crkve, ali i zato što ne šutim! Međutim, ne šuti ni naša, tj. hrvatska Crkva. A u nju ne spadaju samo biskupi kler – kako se Crkva shvaćala u komunizmu! – nego sav Božji narod, kako i sam Milas često “popuje”, tj. “exfratruje” u svojim komentarima citirajući Drugi vatikanski sabor. Dakle, Dalibore, ni pobogu ni “povragu”, Crkva u Hrvatskoj odnosno među Hrvatima ma gdje bili ne samo da NE ŠUTI – ona štoviše PJEVA! I to megazborski – upravo HIPODROMSKI…!

A zašto je MLADI hrvatski narod odnosno zašto je MLADA CRKVA tako gromko propjevala ter, nakon Zagreba i Sinja (oni predhodni koncerti se rijetko spominju) nastavlja pjevati ter pjesmom braniti svoj DOM, tj. javno očitovati gorljivu spremnost žrtvovanja za svoj DOM…? I prije je bilo pjevanja, ali su se gorljivost i prkosni ponos pojačali nakon što je nastala erupcija optužbi i etiketiranja za “ustašizaciju” i “(klero)fašizaciju” Hrvatske.

Umjesto jednoga stiha iz “Čavoglava” narod – Crkva, tj. Božji narod! – složno je uzvratio ne samo gromkim domoljubnim pjevanjem, nego i “drugim metodama” s istim motom: Nećete u Čavoglave! Sve su te metode “iskočile” kao spontani oblik odpora višegodišnjem sustavnom medijsko-političkom teroru liberalne “ljevomanije” koja gramšijevski ‘udbahato’ “maršira kroz (sve) institucije” u Hrvatskoj, kao da smo još uvijek u komunjarističkom yurežimu, a ne u demokratskoj Hrvatskoj i kao da nitko živ ne kuži njihove podvale…!

Sjajno je to formulirao M.K. na portalu Glas Gacke, komentirajući navalu na MPT-ove koncerte u dvoranama diljem Hrvatske (prenosim cijeli tekst):

“Ljevica u Hrvatskoj, jugonostalgičari, ili kako ih sve već ne nazvati, ne mogu smisliti Thompsona. Pokušavali su, i još uvijek pokušavaju, zabraniti ga, da je to vrijeme ‘druga Tite’ odavna bi to bilo završeno, zabranjeno, sjetimo se smo što se dogodilo s Vicom Vukovim, desetljećima mu je bio zabranjen javni nastup a tek u vrijeme propadanja bivše države tamo negdje 1988. ili 1989. stidljivo su na Televiziji Zagreb u noćnim kasnim urama puštane reklame o izdanoj ploči, tek po glasu se moglo prepoznati da pjeva Vice, a na njegovo ime na omotnici longplejke je, čini mi se, bio stavljen bijeli ili žuti cvijet karanfila.

Da Thompson nije Thompson (reklama mu ne treba), ali da nije tako, onda bi valjalo parafrazirati komuniste pa kazati ‘što je više kleveta i laži, Thompson nam je miliji i draži’, tako se to nekada ispjevavalo ‘ljubičici bijeloj’. A zagrebački gradonačelnik te mahnita ljevica, ‘antifašisti’ i liberali grme protiv njega i – prave mu dodatnu reklamu, još se nisu osvijestili da to čine.

Thompsonova dvoranska turneja rasprodana je u rekordnom roku, u jednom danu, i to u svim gradovima u kojima je najavljen njegov koncert: u Zagrebu, Osijeku, Zadru i Varaždinu.”

I tako dalje, bit će toga još… – poglavito nakon ozbiljne prijetnje ‘ZGadonačelnika’ glede ZDS-a! – slijedi ZDS2! Odnosno, nastavak ne-šutnje – pazi Dalibore (pobogu ili povragu, kako god želiš!) – tj. nastavak gorljivog pjevanja cijele Crkve: mladih, odraslih, branitelja, biskupa, svećenika, djece, umirovljenika cijeloga NARODA…! ZDS je moguće zabraniti na raznim livadama, stadionima, aerodromima…, ali nije moguće zabraniti ZDS2, jer to doslovce znači – Za Dvorane Spremni…!

NB: S najvećom radošću prilažem nekoliko preslika iz novina, na kojima je također odgovor na pitanje zašto Crkva, tj. Božji narod u Hrvatskoj ne može šutjeti. Zato na te ‘mržnjolike’ etikete gledamo s velikom zahvalnošću i na njih uzvraćamo pjevanjem s još većom gorljivošću za svoj i Božji Dom…! Slava i hvala Isusu – ali mi nećemo svoje progonitelje BIČEM tjerati iz naših svetih Domova…! Amen. Pa neka se čude, svašta izmišljaju ter i dalje lažu… i neka pate – rekao bi fra Marinko Vukman…

Seks u školi (ravnatelj to voli…)? – (i) nakon 30 godina… ili put ‘5 vokala’: od E, preko I i O… do Aaaa i Uuuu…!

Od stvaranja (iz ničega)… preko nacističkog übermenschizma do globalnog transnacizma…

‘Antif(r)ateologija’ protiv teologije zajedništva

The post Najbolji odgovor dr. Milasu: ‘Za dvorane spremni…!’ first appeared on Dijalog.hr.

Premda je i tada bilo prijedloga o novim oblicima službene “liberalizacije” djece kroz školstvo, ipak je malo tko mogao sanjati da će se i u Hrvatskoj dogoditi toliki “napredak” da tzv. karte seksalice budu sastavni dio “izobrazbe” (a zapravo bezobrazbe ili točnije – krivobrazbe!) djece…

Usporedno s tom puzajućom ‘wokrevolucijom’ ide i jaka medijska kampanja osude i difamiranja svih – a poglavito Crkve(nih ljudi) – koji ne vide “progresivnu dobrobit” u novom tzv. zdravstvenom odgoju, nego (za)ostaju u svojim “konzervativnim pećinama”…

U takvom kritičkom stilu, uz diktirane i papagajske fraze političkih (b)analitičara, nastupile su javno također sve kategorije krivobrani…, pardon, tzv. pravobraniteljica ter kolumnističkih komunista i komunjarskih kolumnista.

Među njima je i Ivica Ivanišević u SD (10. listopada) napao i htio izrugati nadbiskupa Kutlešu, jer ga “užasava činjenica da bi netko htio odgajati mlade naraštaje, a da se prije toga nije konzultirao s Kaptolom”. U oprobanom stilu on naopako “okreće pilu” pa ‘reže’ i ‘reži’ kako u sekularnoj nadbiskupa “zabrinjava što bi jedan dokument mogao steći pravo građanstva, iako ga prelati prije toga nisu okadili tamjanom”!

Dakle, da bi skrenuo pozornost kako smatra da nisu važni građani (roditelji djece), kojima liberokrati podvaljuju kvarenje njihove djece i u školi, “Mali Ivica” u prvi plan gura Crkvu, koja je “zaostala” i ne obazire se ni na Drugi vatikanski koncil (do kojega Ivanišević&comp. drže kao do lanjskog snijega!). Jer, taj Koncil, “s kaptolske točke gledišta, kao da se nije ni dogodio.

Naime, iako je zaključen prije točno 60 godina, upozorava I.I. “naši se visoki prelati ponašaju kao šest stoljeća ranije: glasno polažu pravo da o svemu, ali ama baš svemu – ne misle i debatiraju nego – sude…”, naglašava “sudac” Ivanišević, po inerciji iz prošlosti dajući do znanja tko ima pravo suditi i odlučivati “u ime naroda”, kao nekoć.

Istog je mišljenja i stava glede ‘položaja’ (“figurae veneris”!) novog predmeta i djece u školi također Višnja Ljubičić, tzv. pravobraniteljica za ravnopravnost spolova – dakle, ekspert za rješavanje konfliktnih sporova! U subotu, 11. listopada u NL ona tvrdi da se odpori – roditelja i Crkve – “temelje na nerazumijevanju i neinformiranosti”. Kao, svi smo mi glupi i u “srednjem vijeku zaostali”! Uzalud su doktorirali moralni teolozi, sada istinu tumače analno-oralni tehnolozi! A roditelji uporno viču i transparentima mašu suprotno, jer žele i traže ZAŠTITU svoje djece (što je očito i na slici iznad Ljubičićkine glave)!

A kad je riječ o (ne)razumijevanju, (ne)informiranosti, (ne)primitivnosti, (ne)zaostalosti, (ne)progresivnosti… &td. – po formuli “fluidnosti” ima u tome još mnogo “nijansi sive” (ali ne kore mozga!)… – u Hrvatskoj nikako nije moguće zaobići vrstnoga i stručnoga poznavatelja širokog spektra (društvenih i znanstvenih tema), a on se zove prof. dr. Valerije Vrček.

Nije kukavica i nije se skrivao iza leđa jakih institucija – očitovao se poglavito i izložio ter hrabro stao na grudobran ISTINE u vrijeme proklete pLandemije, kad su se i mnogi veliki auktoriteti svih profila p(r)odali globalnoj SZOtoneriji – pa je u redovitoj tjednoj kolumni “(pri)govor znanosti” u Glasu Koncila neumorno pisao i razbijao bunkere laži, strašenja i sustavnog obmanjivanja naroda i svijeta.

Zato i sada, u ovoj najnovijoj skandaloznoj situaciji oko hrvatskoga školstva – u kojoj mnogi “laju”, a samo resorni ministar šuti kao “lukava lisica” – valja čuti, tj. pročitati što o novom premetu u školi kaže dr. Vrček. Prenosim presliku njegove kolumne u GK (od 5.10.2025.) ter tek nekoliko “jačih” mjesta u tekstu, s preporukom za čitanje cijeloga komentara. Jer tek tako se stječe cjelovit uvid u problem i u istinu.

To će barem nekome pomoći da promisli i zapita se što će biti za 30 godine, ako je već prije tri desetljeća Ripper “proročanski” naslutio (a nije ni morao reći) tko će se sve danas pojaviti u ulozi (globalnog, europskog, hrvatskog) “ravnatelja” odnosno orwelijanskog “Velikog brata” koji faraonski propisuje zakone i donosi odredbe za sve razine života. A dovoljno je da… – “Ravnatelj to voli / Taj sex u školi / Jer danas je na Tv / A sutra kod tebe baby…”

Dakle, da sve od “Velikog ravnatelja”, preko Učiteljice, lakše uđe u dječje glavice, presudan je utjecaj medija, u prvom redu televizije…! A prije spomenuto lukavo revolucionarno “puzanje” (poput tzv. kuhanja žabe), ići će od eksperimenta, preko izbornog predmeta i (nakon “pozitivnih reakcija djece i roditelja”) do obaveznog predmeta u školi. A tada će uzaludno biti i čuđenje (Aaaa…) i pokušaj odpora (Uuuu…)! Zato je upravo sada trenutak da svi ljudi zdravoga razuma – a ne samo roditelji i Crkva – ustanu ter hrabro i jasno javno viknu: “Nećete u (Čavo)glave… i duše naše djece!” Eto što kaže dr. Vrček u svojoj stručnoj recenziji…

————————

Nakon EKSPERIMENTALNOGA uvođenja programa Zdravstveni odgoj i obrazovanje u riječkim osnovnim školama od ove godine Grad Rijeka uvodi taj program kao IZBORNI predmet. Osnovna je literatura za učenike priručnik “Zdravstveni odgoj i obrazovanje”.

PSIHOLOGIJA ZDRAVLJA – “Dok udžbenike iz kemije pišu i recenziraju kemičari, a radne bilježnice iz povijesti pišu i recenziraju povjesničari, riječki priručnik o zdravlju, eto, recenziraju psiholozi… Jedina novost kontroverznoga biltena o zdravlju jest… posljednje poglavlje priručnika prepušteno laicima kao vježba za rodnu ravnopravnost, spolnu (dez)orijentaciju i otkrivanje rubnih identiteta.

RODNO IZVRNUTE RIJEČI – Kako bi se, možda, ispravio dojam o eliminaciji muškoga spola, tekst je priručnika napunjen neologizmima koji nametljivo sadrže žensku zakrpu. Pa tako nije “pravobranitelj”, nego “pravobranitelj-ica”, zatim “liječnik-ca”, “školski-a psiholog-inja”, “učenik-ca koji-a je aktivan-na na satu”… I tako gotovo dvjesto jezičnih hibrida, rodnih konstrukata nepoznatih u hrvatskom jeziku…

IDEOLOGIJA ULICE U ŠKOLI – U zaključku, očito je da je priručnik produkt pritiska vremenskih rokova pa su propusti očekivani… Dobre i prihvatljive teme kompromitirane su ideološkim aditivima, što s pravom izaziva sumnju da je priručnik kukavičje jaje ili, modernim jezikom, pamflet o zdravlju postaje “proxy” za rodnu diktaturu…

————————-

NB: Sapienti sat (a blenti ni rodna, pardon, ni radna bilježnica)!

Od stvaranja (iz ničega)… preko nacističkog übermenschizma do globalnog transnacizma…

‘Antif(r)ateologija’ protiv teologije zajedništva

Kako sam ‘razkrinkao’ Thompsonovo ‘ustaštvo’

The post Seks u školi (ravnatelj to voli…)? – (i) nakon 30 godina… ili put ‘5 vokala’: od E, preko I i O… do Aaaa i Uuuu…! first appeared on Dijalog.hr.

A riječ je o događaju koji se – potaknut višestrukim medijskim “napuhancima” – očekuje kao “veliki prasak” sveukupne globalne ujedinjene prirodne i umjetne inteligencije… u Hrvatskoj… u Zagrebu… u dvorani “Vatroslav Lisinski”… upravo u ovom mjesecu…! Nestrpljenje nekih “krugova” (različitih oblika) raste usporedno s medijskom akceleracijom (govorim o tiskanim medijima i njihovim internetskim “blizancima”, jer televiziju ne gledam već 43 godine!)… pa bi valjda i uzbuđenje cropublike trebalo rasti istim tempom i dinamikom… – kao da će na pozornicu koncertne dvorane, i to na konju, nakon punih 1100 godina glavom i bradom banuti sam Kralj Tomislav!!!

Ali on nam doći neće – ima jedno čudo veće! U nespomenutom dnevniku (polupismena) najava dolazka ‘njegove transveličine’ glasi: “Ako svjetski lideri traže njegove savjete, možda bi i ti trebao čuti što ima za reći.” Za reći? No dobro, pravopis je sporedan…

Dakle, ako su “svjetski lideri” doista LIDERI, onda znademo koga treba okriviti za sve nerede i užas u svijetu! Ako pak oni OD NJEGA traže savjete, onda je (i) ON odgovoran za globalni kaos i mrak, jer “lideri” postupaju po njegovim savjetima! A onda, sasvim logično, moram se i JA zapitati: Što bih ja to “trebao čuti” od toga “genija”, kad je sve “jasno iz priloženog” s*/tanja u svijetu?! I što to NOVA on meni i nama “ima (ZA) REĆI”, kad je već do iznemoglosti prežvakano rečeno u svim medijima SVE što je ON već rekao u svojim KNJIGAMA? A one su – njih četiri – navodno, prodane u više od 50 milijuna primjeraka na 65 svjetskih jezika (doduše, neki navode 45 milijuna, a neki pak preko 50 milijuna – što sliči marketinškom nadmetanju oko “broja jasenovačkih žrtava”!) – a to je svakome “cum grano salis” poziv na oprez i suzdržanost…

Budući da nema tzv. ozbiljnog medija koji drži do sebe, koji nije u bilo kojem obliku (oglasom ili intervjuom) barem jednom najavio taj budući “događaj stoljeća” – na razini globalne “listopadske pobožnosti” svjetovne religioznosti – nije baš lako iz te reklamne šume izvući kvalitetan trupac ter iz njega iztesati kraljevski tron na koji će u listopadu u Lisinskom sjesti lider svih lidera… odnosno “VODEĆI mislilac 21. stoljeća, kako je etiketiran u naslovu intervjua u Večernjem listu koncem lipnja.

U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku za pojam VODEĆI (pridjev: vòdēćī) navodi se: 1. koji vodi, koji predvodi značenjem; glavni (~ ekonomist); 2. refer.; koji je prvi, na čelu (~ u utrci). Dakle, neki su sigurni da danas na svijetu postoji jedan glavni, prvi, čelni odnosno jedini i najveći “mislilac 21. stoljeća”. Cijeloga stoljeća (premda smo tek u 2025. godini)? Međutim, kad bi to bilo točno, bila bi to tragedija i za 21. st. i za svijet! Imati samo jednoga vodećeg umnog čovjeka…!

A um(nost) toga genija, koji samo što nije predstavljen kao od svijeta očekivani i žuđeni “mesija” (spasitelj), u intervjuima s njime i prikazima o njemu vrti se uglavnom oko istih tema (koje su sadržaj njegovih knjiga): politički rat&mir u svijetu, budućnost čovječanstva, narav i mentalitet ljudi, mediji i demokracija ter nadasve aktualna tzv. umjetna inteligencija. Upravo je ta tema najobširnije tretirana, to više što joj je posvećena posljednja autorova knjiga. O njoj (tzv. UI) je u navedenom intervjuu sam autor izrekao nekoliko kontroverznih i kontradiktornih misli koje ne samo zbunjuju nego slute i na manipulaciju, jer mu se objašnjenja kreću od glorifikacije UI do upozorenja o njezinoj opasnosti, odnosno u širokom luku od simpatičnih nebuloza do mračnih ‘pakluloza’.

A takve su mu i tematske eksplikacije u knjigi SAPIENS, koja je više literarna fikcija nego globalno najhvaljenije znanstveno djelo. Tako na nekim mjestima Autor “zvuči” kao umišljeni Wolfgang Homodeus Mozart odnosno genijalni skladatelj najizvođenije ‘operetne’ (Ča)robn(jačk)e frule 21. st. U opisu postanka čovjeka i svijeta taj se Pisac postavlja kao jedini svjetski auktoritet i predstavnik jedine znanstvene istine – ateističkog evolucionizma! Sva druga shvaćanja, tumačenja i vjerovanja njemu su marginalna i gotovo predmet sprdnje, tj. znanstvenog omalovažavanja.

A to se u prvom redu odnosi na biblijsko odnosno judeokršćansko poimanje Stvaranja, kojemu je – prema epitetu još iz starogrčke filozofije mudroga Aristotela – “prvi nepokrenuti pokretač” Bog Stvoritelj, a ne tzv. Veliki prasak koji se dogodio ‘točno’ prije “otprilike 13,5 milijardi godina” i zahvaljujući kojem su – jasno iz čista mira i dotadašnjeg absolutnog nepostojanja ičega! – “masa, energija, vrijeme i prostor počeli postojati”! Premda svaki čovjek “sa zrnom soli u glavi” (to se zove logika, ili zdrav razum) znade da iz ničega ne može nastati ništa, ako nije od nečega ili nekoga potaknuto… pa tako i tzv. Veliki prasak, čije podrijetlo i čudesnu odluku da krene u “akciju” nije (dosad bio) u stanju objasniti ni najgenijalniji ljudski um (osim možda um/ovanje/ nekog literarnog teoretičara simpatično karikiranog nadimka “Veliki Prasac”).

Ali za ‘pouzdanost’ Autorovih teza vrijedi navesti još neke. Tako kaže da je ‘točno’ prije “otprilike 300.000 godina poslije svoje pojave masa i energija” – valjda nakon dugih planova i pregovora – “počele su se skupljati u složene tvorevine, takozvane atome (i) molekule…”. Zatim, opet iz čista mira, ‘točno’ prije “otprilike 3,8 milijardi godina” nastaju organizmi. A što je bilo nakon toga genijalni nam Autor ne odkriva, nego čini skok ‘točno’ u vrijeme “prije otprilike 70.000 godina” kada “organizmi koji su pripadali biološkoj vrsti Homo sapiens” počinju stvarati – KULTURU! Ali to je sigurno bila prapraljudska kultura, a ne ona u današnjem smislu, jer ‘točno’ “prije samo 6 milijuna godina, jedna je jedina majmunica dobila dvije kćeri. Jedna je postala pramajkom svih čimpanzi, dok je druga baš naša prabaka”! Ljudi, nemojte se smijati – Autor je ozbiljan čovjek, on ne izmišlja, on mnoge ‘činjenice’ navodi prema dokumentarnom filmu koji je snimljen u Hollywoodu (nije uopće bitno što je glavni scenarist upravo sam Autor!). Itd. itsl.

No evo, opet radi lakšeg uočavanja ‘znanstvene’ argumentacije, još samo nekoliko Autorovih vrhunskih ‘odkrića’. Tako na 214. str. svoje prve knjige “SAPIENS: Kratka povijest čovječanstva” (a knjiga je ‘kratka samo’ 479 stranica – i svi predhodni navodi su iz nje), on tvrdi da je Bogu Rimokatoličke crkve “najdraže da mu se obraćaju na latinskom”. A nama kršćanima može biti dragocjeno Autorovo ‘otkriće’ da je naša vjera “život započela kao ezoterična židovska sekta” i “u jednom od najčudnijih preokreta u povijesti, ta je židovska sekta osvojila silno Rimsko Carstvo” (str. 244). Poslije je to kršćanstvo “razvilo svoj panteon svetaca, a njihovi se kultovi malo razlikuju od kultova politeističkih bogova” (246). Naš vrli veliki Autor veoma je “ekumenski” razpoložen pa tvrdi kako su “bezbrojni kršćani, muslimani i Židovi otišli (su) čak tako daleko da zamišljaju kako dobri Bog, u svojoj borbi protiv Vraga, treba našu pomoć, a što je, između ostalog, dovelo i do poziva na džihad i križarskih pohoda” (249). To je očit prigovor teologiji, koja se predstavlja kao znanstvena disciplina, umjesto da se – poput Autora knjige “Sapiens” (koja na mjestima ostavlja dojam kao da ju je pisao Zapijens!) – u svemu ozbiljno služi ‘znanstvenim istraživačkim metodama’!

Na kraju, u 20. poglavlju, pod nazivom Konac ‘Homo sapiensa’, dolazi do genijalnog odkrića kako više ne vrijedi stari postulat o biološki determiniranim ograničenjima sapiensa. Jer “u osvit dvadeset prvog stoljeća to više nije istina: ‘Homo sapiens’ počinje transcendirati te granice. On je već počeo KRŠITI zakone prirodnog odabira, zamijenivši ih zakonima inteligentnog stvaranja” (437)! Meni je, kad sam to pročitao, prva asocijacija bila famozna Istanbulska konvencija s mnogim “vrlim novim” zakonima ‘novointeligentnog’ stvaranja… Međutim, moramo biti veoma strpljivi jer, Autor odkriva, “milijardama godina inteligentno stvaranje nije postojalo čak ni kao mogućnost, zato što nije bilo nikakve inteligencije koja bi mogla nešto smisliti”.

I onda – nemojte misliti da Autor fantazira, jer o ovome negdje i djeca u školama uče – “na nekom stupnju evolucije neki su organizmi, primjerice žirafe, dupini, čimpanze i neandertalci razvili svijest i sposobnost planiranja unaprijed”. Potom – upozoravam da ni ovdje ne smijemo zaključivati tzv. pilećim mozgom! – “sapiensi koji su sanjali o debelim i sporim kokama, otkrili su da križanjem najdeblje koke s najsporijim pijetlom mogu postići da bar dio njihova potomstva bude spor i debeo… Tako se dobila kokošja rasa u naravi nepoznata, stvorena inteligentnim stvaranjem, ali tvorac nije bio Bog nego čovjek” (438).

I zato, kad je čovjek već tako stvaralački moćan, Autor se s pravom pita zašto ne “projektirati boljeg sapiensa”? Naime, “ako genetsko inženjerstvo može stvoriti genijalnog miša, zašto ne bi moglo i genijalnog čovjeka?” Stoga zaključuje kako se ne čini “da postoji ikakva nesavladiva tehnička prepreka koja bi nas spriječila da STVORIMO NADČOVJEKA…” (444).

Itd. itsl., ima u “Sapiensu” more sličnih “školjki bisernica”, ali i dosad rečeno jest ili bi trebalo biti – SAPIENTI SAT! Tako smo stigli do konca zadnjega poglavlja, gdje stoji zabrinjavajući opis današnjega čovjeka: “Moćniji smo no ikada, ali zapravo nemamo puno pojma što sa svim tim sposobnostima učiniti. I što je još gore, čini se da su ljudi neodgovorniji no ikada. Pretvoreni u samostvorene bogove kojima društvo prave samo fizički zakoni, ne odgovaramo više nikom. I zbog toga pravimo lom među drugim životinjama i u okolnom ekosustavu, težeći zabavi i udobnosti i malo čemu drugom, pa ipak nikad ne nalazeći zadovoljenje.

A ima li išta opasnije od nezadovoljnih i neodgovornih bogova koji ne znaju što hoće?” – zaključuje Autor svoje djelo, želeći pokazati “lijepo lice” i visoku razinu humanosti.

Uzalud mu je trud, jer upravo je jedan takav opasni “bog” sadržaj ove moje objave. Tko nije shvatio, nek’ čita izpočetka! U svojemu defetističkom zaključku – kao da se duboko prestrašio zlokobnih posljedica silno hvaljene tzv. UI (jer ONA napreduje i “razvija izvanzemaljsku vrstu inteligencije”, pa se valjda može okomiti i na svoje stvoritelje!) – Autor je previdio ili nije želio uvažiti izkustvo Sv. Augustina (a taj istinski genij nije jedini!), koji je nakon svih životnih lutanja i traženja našao mir i smisao u BOGU.

Na kraju, premda nije nevažno, ali meni je podpuno sporedno što je tzv. UI – kako Autor priznaje – odkrila njegovo homogaysko opredjeljenje, no nije sporedno što je on miljenik čelnog čovjeka Svjetskog foruma na kojem se u švicarskom DAVOSU okupljaju svi lideri svijeta… pa bi se (o)lako moglo zaključiti kako je Autor također D(J)AVO(L)SKI savjetnik…

To ipak, možemo biti sigurni, nimalo neće smetati 23. listopada publiku u “Lisinskom” da gromko i oduševljeno zaplješće kada voditelj najavi:

A sada, “dame i gospodo”… YUVAAAL NOAH HAAARAARIIIIIIII…!

—————————-

NB: Ako nekome ovaj moj komentar ‘zvuči’ kao neugodno pretjerivanje ili mu veoma uvrjedljivo djeluje etiketiranje knjiga, bestselera (!) uglednog autora, neka mi oprosti moju grubu izkrenost. Ali, od svojega 5. razreda osnovne škole 1965. godine – gle, pa to je prije okruglih 60 godina – kada sam ozbiljnije počeo čitati knjige, pročitao sam ih “bezbroj” i doista “znadem čitati” knjigu ter se smatram prilično kompetentnim za procjenu njezina značenja, važnosti i “težine”. Zato se usuđujem, što god tko mislio, Hararijeva “Sapiensa” javno ocijeniti kao žanrovski višeslojno djelo – koje on sam u zahvali naziva “pričom”! – odnosno, slikovito rečeno, kao svojevrstnu fikcionalnu povijestno-futurističku ‘kupusarmu’ (ili punjenu papriku) “zabiberenu” ‘sarmagedonskim’ slutnjama za budućnost svijeta, pa je ona zato “puna, kao krimić, napetih zapleta i raspleta, zbog čega se kao krimić i čita” (kako glasi jedan osvrt na preklopnici knjige). Kao autor, premda na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu predaje svjetskU POVIJEST, on djeluje zapravo kao hibridni literarno-znanstveno-fantastični Jules Verne, Isaac Asimov i Erich von Däniken 21. stoljeća. A zašto ateistički lobiji Hararijeva djela znanstveno uzdižu “do neba”, a “religijski” ih žele postaviti ispred Biblije (i drugih “svetih knjiga”), to je pak posebna tema.

Budući da se autor na kraju očitovao kao poklonik ne samo filozofskog nego i doslovnog transhumanizma – stvaranja nekog podpuno novog i drugčijeg čovjeka, ili “nadčovjeka” – što će kod mnogih izazvati nazzi-asocijacije Trećega Reicha ili neugodan osjećaj “stočnog tretmana” – preporučujem upoznati (prilažem tri poveznice) jedinstveni velebitski fenomen koji se naziva “seoski transhumantizam”. Tako će bolje razumjeti sve nijanse u sintagmi – Harari i stočari…

https://savjetodavna.mps.hr/…/29/transhumantno-stocarenje

https://www.enciklopedija.hr/clanak/transhumantno-stocarstvo

https://hrcak.srce.hr/file/64066

A za vrjednovanje lika i djela Y. N. Hararija s moralnog ili religijskog (kršćanskog) aspekta prilažem 4 poveznice ter preporučujem da “bacite oko” na sve, premda je među njima posebno značajna izjava kardinala Müllera o dijabolično nečovječnoj ideji o nadčovjeku…!

https://www.vjeraidjela.com/moral-nocna-mora-gubitka…

https://www.bitno.net/?s=Harari

https://www.bitno.net/…/kardinal-muller-upozorio-na…

https://www.bitno.net/…/matija-stahan-bog-covjek…

Dakle, moguće je već sada nazrijeti čime će biti “obogaćeni” slušatelji ‘transproroka’ Hararija u KDVL 23.10. u Zagrebu, premda se nadamo da neće doživjeti ni srčani ni moždani “harakiri”. I premda će sve do blagdana Sv. Ivana Kapistrana (23.10.), branitelja kršćanske Europe i zaštitnika vojnih kapelana, Harari svakodnevno izkakati ne samo iz svake medijske “paštete” nego također iz “wc-školjke”, valja upravo zbog te njegove ‘posvudušnosti’ imati da umu da (po parafrazi latinske izreke) OMNIA HARARA NON PRAECLARA!

A za njega osobno vrijedi misao mudroga genija Chestertona: “Najgori trenutak za ateista je kada je stvarno zahvalan, a nema komu zahvaliti.” A razlog za to na jedinstven je način briljantno objasnio veliki mađarski književnik i filozof Béla Hamvas u filozofsko-satiričkom djelu Filozofija vina:

“Ateisti su naši siromasi duhom. To su djeca našeg vremena kojoj je pomoć najpotrebnija. Siromasi duhom, s tom razlikom da gotovo i nemaju nade u Kraljevstvo nebesko… Budući da su zaostali u razvoju, trebalo bi ih čak smatrati djecom slaba razuma, bez obzira što oni mnogo drže do njega, misleći da je ateizam savršeno znanje. Zašto se u prošlosti s njima vodila tolika borba? U prvom redu, čini mi se, zbog toga što bi ateizam – kao nepotpun smisao i izobličena ćud – ostao izvan cjelokupne linije života, ako ne bi negdje pribavio nadoknadu. A u čemu je ta nadoknada? U pretjeranoj aktivnosti. Njome ateizam nužno vodi nasilju, i zbog toga što vodi nasilju, ateisti su morali osvojiti svjetovnu vlast. I osvojili su je…!”

‘Antif(r)ateologija’ protiv teologije zajedništva

Kako sam ‘razkrinkao’ Thompsonovo ‘ustaštvo’

Povijestni uspontifikat ili pontifikatastrofa ili kontinuitet…?

The post Od stvaranja (iz ničega)… preko nacističkog übermenschizma do globalnog transnacizma… first appeared on Dijalog.hr.

O početka “povijestnog srpnja” A.D. 2025. u kratko se vrijeme čak triput orkanski antifoidno ustala(sala) kompletna politička i medijska “kuka i motika” u Hrvatskoj. Najprije ih je šokirao Hipodrom, pa im je puls i tlak poremetio Zlatko Dalić svojim izjavama, a onda ih je dotukao fra Marinko Vukman govorom u sinjskoj baziliki.

Budući da su prve dvije “nokaut teme” već dovoljno obrađene i odrađene – premda komentari s “lijevog spektra” neće prestati “dok smo živi mi” – kratko i d ću se osvrnuti na velogospodsku fra Marinkovu propovijed, koja je izazvala lavinu negativnih komentara. Prva asocijacija na taj frontalni medijsko-politički ustanak protiv fratrove propovijedi bio mi je onaj famozni “antifašistički” spomeniku tzv. ustanku u Hrbu, tj. u Srbu. Dakle, kao bijesni nasrtaj “pravednih ustanika” s vilama i kukama&motikama u jurišu prema nekom zamišljenom neprijatelju, ali s privilegiranog položaja visoko iznad zemlje, unaprijed sigurnih u pogodak “usridu”!

Moram najprije iztaknuti da uopće ne namjeravam braniti fra Marinka, jer za to i nema potrebe, to više što je doista pogodio “usridu”, iako njegove riječi zvuče kao svojevrstna ‘kletva’ (što sada i neki crkvenjaci ‘mantraju’ da ne izpadnu ‘konzervativni’ ili pak branitelji “klerikalnog ustašluka” ili “kleronacionalizma” – što je od nedavno etiketa koja se nije čula ni pročitala još od najcrnjeg yu-komunizma).

Na ovaj komentar potaknuo me izravno kritički osvrt Dražena Ciglenečkog (Novi list, 18.8.2025.), premda se on u bitnome ne razlikuje od ostalih srodnih kopipejstakluka. Jer zajednički im je nazivnik “govor mržnje s oltara” i to zbog “prijetnje zajedništvu kako ga dio katoličkog klera tumači u skladu s vrijednostima što ih promovira Marko Perković Thompson”. Dakle, očita je insinuacija kako je Katoličkoj crkvi valjda “jači temelj” Marko Perković Thompson nego Evanđelje Isusa Krista odnosno cijeli Novi Zavjet (u kojemu valjda nema ni naznake o “spornom” ZAJEDNIŠTVU!).

Po genijalnom pak ‘odkriću’ Dalije Orešković ta vrijednost je “zajedništvo Hrvatske i zamišljene Herceg Bosne” koja je zapravo NDH, na koju “nabrijanu mladost, kojoj nedostaje povijesno znanje”, upućuje Thompson. A to je zapravo – po Ciglenečkom i Daliji – također fra Marinkov “smrtni grijeh” jer je mlade potaknuo: “Ustrajte na tom putu, pa straha nema za naš narod i domovinu.” U dvije pak predhodne rečenice im je rekao: “Neka pate i neka u toj patnji umru oni kojima smeta vaše zajedništvo, dolazak u crkvu, vaša pjesma i ljubav prema Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu”, a to zajedništvo je “posebno zablistalo na koncertima našega Thompsona u Zagrebu i u Sinju”.

Dakle, iako zvuči kao svojevrstna ‘kletva’, tu ipak nije riječ ni o kakvoj želji za nečijom smrću! Štoviše, grubim riječima pučkoga govora to je (bio) propovjednički poziv na – obraćenje! Baš kao što je Isus doslovce rekao farizejima, i to triput: “Umrijet ćete u grijesima svojim…!” (v. Ivan 8,21-24). A to im je kazao u kontekstu ozbiljnog upozorenja na njihovu nevjeru u njegovo božanstvo: “Uistinu, ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim” (r. 24.).

Naime, “Ja jesam” je ime pod kojim se Bog objavio Mojsiju i koje znači da je Izraelov Bog jedini pravi Bog. Pripisujući sebi to ime Isus označuje sebe kao jedinog Spasitelja. Upravo to značenje, premda nije eksplicitno objašnjeno, imaju i oštre ter sablažnjive Vukmanove riječi, poglavito ako ih se čita teološki, a ne politikantsko-ideološki.

Nažalost, većini je slabo poznato kako je slična oštrina nerijetko bila prisutna i u Isusovim diskusijama s licemjernim farizejima – zato ih je i nazvao “obijeljenim grobovima” i “zmijama”. Štoviše, cijelo 23. poglavlje Matejeva Evanđelja donosi Isusove žestoke riječi osude licemjerja i taštine pismoznanaca i farizeja. Jednako tako je i gotovo cijelo 8. poglavlje Ivanova evanđelja jedan oblik Isusove polemike s tim učenim osporavateljima Radostne vijesti.

Koliko ih je Isus izvrijeđao – a zapravo im “krk u brk” rekao istinu o njima samima! – nije nimalo čudno što su ga na kraju htjeli zatući kamenjem, kao što ljevičari riječima kamenuju fra Marinka. Možemo samo zamisliti kako bi reagirali da im je rekao što i Isus farizejima: “Vama je otac đavao!” A Oreškovićka je, kao i cijelo njezino lijevo antifoidno ‘bratstvo&sestrinstvo’, također vrhunska farizejska licemjerka, što pokazuje i njezina “teologija”, tj. interpretacija vjere odnosno onoga što ona smatra vjerom…! 

No ne treba se nad takvim reakcijama uzbuđivati. One su logična posljedica procesa kroz koji je od 1945. prolazio Hrvatski narod, a što je sažeto izrazio Davor Dijanović (u HT-u, 14.8.2025.): “Kad nakon tolikih godina sustavne destrukcije vidite stotine tisuća ljudi – uglavnom mlade – kako pjevaju domoljubne pjesme, nose zastave i bez kompleksa slave pobjedu, shvaćate da projekt potiskivanja identiteta nije uspio. To je za ove strukture alarm.”

Naša pak spontana domoljubna reakcija – kakva je bila i fra Marinkova propovjednička – nije nikakva zluradost što je ta “antihrvatska histerija doživjela slom” (kako je kao formulu Ivica Marijačić opisao spomenuti proces), nego radost što se u Jubilarnoj i svetoj godini 2025., u kojoj slavimo i obilježavamo također 1100. obljetnicu Hrvatskoga Kraljevstva i krunjenja kralja Tomislava dogodilo – BUĐENJE! A ono (nam) je – i biblijski i hrvatski gledano – veliki znak vrjemena i veliki Božji dar!

Zato, na temelju svega navedenog, u tzv. dijalogu (što je omiljena floskula većine katoličkih teologa) s takvim sugovornicima nije primjerena nikakva ‘diplomacija’, nego jasan biblijski odgovor svima koji, kako kaže Sv. Petar, “od nas zatraže obrazloženje nade koja je u nama”. Pa makar im naše riječi zvučale kao “tvrd govor” (v. Ivan 8,60) koji nije moguće slušati – što je i sam Isus doživio – mi ništa spasonosnoga ne smijemo prešutjeti! Jer, kako je na kraju osam Blaženstava sâm iztaknuo, blago nama kad nas – zbog Njega – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv nas. Premda im želimo samo dobro! Mir i dobro!

Kako sam ‘razkrinkao’ Thompsonovo ‘ustaštvo’

Povijestni uspontifikat ili pontifikatastrofa ili kontinuitet…?

Sotona u noćnom klubu s djecom i mladima

The post ‘Antif(r)ateologija’ protiv teologije zajedništva first appeared on Dijalog.hr.

KORIJENI THOMPSONOFOBIJE

U novijoj hrvatskoj povijesti ne pamti se ideološka antikampanja, kakva se sručila na glazbenika Marka Perkovića Thompsona. Odmah nakon njegova spektakularnog splitskog koncerta, kojim je započeo turneju promoviranja novog albuma “E, moj narode”, “spustila se gusta magla” medijska dosad neviđenom brzinom, snagom i opsegom, priskrbivši si time pridjev fenomenalnog bavljenja fenomenom.

Nemoguće je u kratku novinskom osvrtu dodirnuti sve elemente koje je ta analitička “poplava” izbacila, kao ni sve autore koji su izronili na površinu. No u toj medijskoj bujici, koja i dalje teče, (iz)miješali su se osvrti, komentari, intervjui, raščlambe, ankete, etikete, uvrede, ponižavanja, prijetnje, politikantski zaključci i ocjene, predizborni strahovi…

Ukratko, sasvim neuobičajeno, izostale su glazbene kritike – s iznimkom Darka Glavana, koji je kao kompetantan profesionalac to učinio odvažno i mimo cjelokupnog glazbeno-političkog kritičarskog lijevog “meanstreama”. Umjesto toga izrodio se konsenzus da je riječ o novom političkom pokretu te su za nj lansirani razni bombastični nazivi, koji se mogu svesti na zajednički nazivnik: “bauk crne (kontra)revolucije opet kruži Hrvatskom”! Kratica tog fenomena mogla bi biti NSDP (ne kao Novi SDP, ni kao Hitlerova stranka – Nacional Sozialistische Deutsche Partei, nego npr. kao Novi Stari Desničarski Pokret)!

NOVA LICA, SCENA ISTA

U tom povelikom mnoštvu, od doista uglednih, preko onih “dosebedržećih pera” hrvatske medijske javnosti, pa do dežurnih efemernih skribomana, koji ne propuštaju očešati se o svaku “temu dana”, (a čiji su osvrti na “thompsonomaniju” ubitačno jednolični), posebnu pozornost zavrijedio je Ivan Zvonimir Čičak sa svojim “dnevnikom s margine” u Jutarnjem listu (19.10.2002.).

On je prvi poslije Thompsonova splitskog megaspektakla uskliknuo sa zgražanjem da se “Crkva mora očitovati” o tome fenomenu. U međuvremenu je svojom “evolucijom koja teče” došao do zaključka da je “karizmatski i karizmatični svećenik Zlatko Sudac” (koji je “u priču” ušao kasnije, kao i nogometaš Boban), protivnik Thompsonu odnosno da su oni dva “suprotstavljena idejna svijeta”.

No, čitava Čičkova analiza – koja također obrađuje svu popratnu “crnokošuljašku” i “ustašku” ikonografiju i scenografiju koncerta kao i ponašanje uglavnom mlade publike, čime se uglavnom bavi(la) sva kritikomanija fenomena Thompson – čisti je vrhunac podlosti i podvaljivanja! Ukratko, Čičak svoj zaključak o “političkoj poruci koja proizlazi iz Thompsonovih pjesama” (“neonacistička ideologija kao ideologija zla”) izvodi na temelju četiriju elemenata. To su: 1. “ustaški poklik ‘za dom’, kojim počinju koncerti”; 2. “osvetoljubiva pjesma ‘Čavoglave’ koja priziva osvetu i borbu; 3. “rasističko klicanje ‘Mesiću, cigane'”; 4. “krvožedna ustaška koračnica ‘Evo zore, evo dana'”.

Prvo, pola tih “argumenata” odmah treba “baciti u more”. Jer, ni pjevanje o Juri i Bobanu, ni klicanje o Mesiću kao ciganu nemaju veze s pjevačem i te “pjesme” uopće nisu na nosačima zvuka. Drugo, po čemu veću težinu može imati pjesma “Čavoglave” od ostale 24 (koliko sam ih ja čuo) npr. na Thompsonovu drugom zagrebačkom koncertu (u Domu sportova – sadašnja opaska)? A staro je pravilo i princip korektnosti da se cjelovit opus nekog autora nikad ne prosuđuje po samo jednom njegovu djelu (pod pretpostavkom da je kod Thompsona doista riječ o nekom nedjelu; osim toga prešućuje se kakvu je ulogu odigrala ta pjesma u vrijeme agresije na Hrvatsku)!

MIŠEVI, IZ RUPA IZIŠLI

Dakle, dva su temeljna pitanja koja traže odgovore koji bi mogli riješiti enigmu: 1. gdje su korijeni otpora Thompsonovim idejama; i 2. zašto je (najednom i Čičku) Thompson opasniji ekstremist od vlč. Sudca?

Prvo, bit i težina fenomena Thompson jest što glazbenik Marko Perković na svim koncertima i u većini svojih pjesama kao temeljne vrijednosti ističe Boga, Obitelj i Domovinu. Na taj su “tamjan” i sve njegove nijanse pobješnjeli svi medijski “vragovi”, te svojim “režanjem” (kao kod “najboljeg čovjekova prijatelja” kad mu otimaju kost), podsjetili na vremena u kojima su u omladinskim organizacijama “padale drugarske samokritike” za pasivnost, a Crkvu se optuživalo da im “otima i kvari omladinu”!

Thompson je, dakle, zbog toga od svih popljuvan te mu je zbog marginalija, koje su bez ikakve veze s glazbom, prišivena najcrnja etiketa.

Nasuprot tome stoje kvadratni kilometri novinarskih plahti s pohvalama i najboljim ocjenama najvećih rock-mračnjaka: od “Rolling Stonesovih” oduševljenja “for the Devil” do perverznog sotonista Marilyn Mansona i psovača vlastite majke Eminema! Kao primjer za to služi i najnoviji poticaj rock-ovisnicima da ne propuste nastup bradatog atraktivnog teksačkog rock-dvojca “ZZ Top”, koji na svojoj europskoj turneji (eto, konačno!) ne zaobilazi (kao u vrijeme “tuđmanokracije” “izoliranu”!) Hrvatsku (čime, kako se očito sugerira, tzv. razvijeni, kulturni svijet našu – premda balkansku/?/ – zemljicu stavlja uz bok civiliziranih zemalja svijeta).

Laude tom bendu, (iz pera Aleksandra Dragaša, Jutarnji list, 18. listopada), da je “možda najbolji egzemplar spone između rock’n’rolla, piva, auta i seksa”, toliko su neukusne da ispada da bi se svi dvomilenijski civilizacijski dometi zapadne kršćanske kulture u zemljama gdje “ZZ-topovi” budu “pucali”, trebali posakrivati po svojim nacionalnim kutovima pred tim i sličnim globalnim rock-kultovima.

SUKOB DVIJU KULTURA

Dakle, već površan uvid u fenomen pokazuje da je riječ o sukobu “kulture smrti” i “civilizacije života” – o čemu je Papa (Ivan Pavao II – sadašnja opaska!) već milijun puta govorio, ali nama nikako da “prorade klikeri”, pa da o tome promislimo te u svijetu i na ovom prelijepom dijelu Zemlje “gdje se zvijezde kao ptice gnijezde” znamo prepoznati fenomene i razlikovati duhove.

Također, preočito je da je liberalističko i “lijevofrazno” izrugivanje tzv. ognjištarsko-kamenjarskog mentaliteta, zapravo odbacivanje tradicionalnih kršćanskih vrijednosti. Riječ je dakle o neizravnu udaru na Katoličku crkvu kao 14-stoljetnog nositelja tih vrednota (u) kojima je odgajala hrvatski narod, čime se svakako želi eliminirati ili bar smanjiti njezin društveni utjecaj.

Odnosno, kako kaže Papa u sjajnoj knjizi PRIJEĆI PRAG NADE, da se Crkvi oduzme polet u obavljanju njezina misionarskog poslanja. “Sili na razmišljanje taj strah od nove evangelizacije u nekim krugovima koji tvrde da predstavljaju javno mišljenje”, a koji, ističe Papa, neskriveno zastupaju tezu da je kršćanska Europa (dakle i kršćanska Hrvatska!) tek “povijesni fenomen koji treba odložiti u arhiv”.

Ta briljantna Papina dijagnoza, kao tajna formula odnosno password, rješava cijelu zagonetku toga raznobojnog otpora i Kristovu Evanđelju i tradicionalnim kršćanskim vrijednostima. To su hrabro i otvoreno, bez diplomatske “muljaže” iznesene jasne riječi najvećeg duhovnog i moralnog auktoriteta suvremenog svijeta. Svejedno, nekima zvuče kao paranoična teorija zavjere, kako se najčešće etiketira takve stavove. Međutim, ako je Papa paranoik, onda svi mirno možemo prihvatiti tu etiketu!

Odgovor na drugo pitanje (zašto je – najednom i Čičku – Thompson opasniji ekstremist od vlč. Sudca?) jest, jednostavno, zato što je očito da je Thompson kao glazbenik medijski utjecajniji. On okuplja brojnije mase na koncertima, nastupa diljem Hrvatske, (a zaredat će i turneje po svijetu), njegove se pjesme “vrte” na radiju i spotovi prikazuju na televiziji, po svim novinama stalno je top-tema, nosači zvuka s njegovim pjesmama “idu ko alva” i kod Hrvata ma gdje bili po cijelom “globalnom selu”.

Dapače, cijela naša Crkva zajedno ne može sa svojim ukupnim promidžbenim “arsenalom” (iz)vršiti toliki medijski utjecaj. Čak i kad bi svi koji su zaređeni snimili svoj CD (što je neizvedivo, jer neki nemaju sluha!), ne bi privukli toliku pozornost kao Thompson. Uostalom, zar posljednjih godina mnogi katolički bendovi nisu snimili desetke kvalitetnih duhovnih pjesama, ali nisu se maknuli “dalje” od HKR-a i Radio Marije. Bi li možda drukčije bilo da su između svake pjesme vikali “za dom”?

UMJESTO ZAKLJUČKA

Čini se znakovitim da je udar (najprije) na Thompsona došao od onih istih protagonista koji već najmanje dvanaest godina govore o “neinformiranosti” učenika, osobito srednjoškolaca, p(r)ozivaju na odgovornost pisce udžbenika povijesti, te čak i roditelje okrivljuju da djeci kod kuće “filaju podsvijest” nekom svojom (valjda “neslužbenom”!) istinom.

Kao što su pola stoljeća skrivali od naroda npr. istinu o Bleiburgu, namjerno iskrivljavali hrvatsku povijest, konstruirali svoje nebulozne (hipo)teze o etnogenezi Hrvata, sada ti isti samonametnuti znanstveni monopolisti na istinu (izravno, ili preko svojih poslušnih i plaćenih publicista te preko “korisnih budala” izvan njihovih “piramidalnih krugova”) nastoje djeci samo svojim “arielom” ispirati mozak! Zato odmah ustaju čim bilo tko javno istupi s činjenicama, informacijama i podacima koji se ne podudaraju s njihovom “istinom”.

Neki bi rekli da su to iste one “fukare” čiji se nepodnošljivo lak zadah (antihrvatske i antikršćanske) novinarske “ambre” odavna širi hrvatskim medijskim prostorom. Thompson je to izrazio vrlo jednostavnim stihovima: “Od vremena još od Krista, nova lica scena ista, vražje sile se trude da nas ne bude…!” Ipak, i nakon 14-stoljetnog iskustva o nespojivosti “vraga i tamjana”, mnogi se (Hrvati) još uvijek svakog jutra čude što sunce ne izlazi na zapadu.

E, moj narode!

Zagreb, na blagdan Sv. Ivana Kapistrana, 23.10.2002. (za HS)

Povijestni uspontifikat ili pontifikatastrofa ili kontinuitet…?

Sotona u noćnom klubu s djecom i mladima

Smeće, kič i buka iz Crodoragaya za Euhomosong

The post Kako sam ‘razkrinkao’ Thompsonovo ‘ustaštvo’ first appeared on Dijalog.hr.

Kanio sam, prikupivši materijale iz novina sve dok papa Franjo bude “vijest”, napraviti nekakav ozbiljan osvrt na te raznolike “posthumne” i “inmemorialne” ‘bisere”, ali sam u ponedjeljak (zbog sudjelovanja na “Noći knjige” HDKN-a) propustio sačuvati dnevne tiskovine pa sam odustao od te namjere.

No evo konačno se netko i u dnevnom tisku osvrnuo barem na neke izjave (koje su i meni u fokusu). Tako u VL-u jutros čitam zanimljiv komentar Roberta Bubala (iz kojega prenosim dio):

“U proteklih nekoliko dana mogli smo slušati tirade desnih političara i svećenika koji su sastavljali popise ‘papinih grijeha’ prema Hrvatima. I dok nije neobično da se političkim i vjerskim vođama nakon smrti ‘zbrajaju računi’, način na koji to čini hrvatska desnica više nalikuje pogrebnoj udruzi narikača koja već sada priželjkuje nekog ‘orbanovskog’ kardinala za novog papu – uvjerena da će poništiti sve ‘nepravde’ koje je Franjo navodno nanio Hrvatima. Jedna je od tih ‘nepravdi’ čak i ta što papa Franjo nije posjetio Hrvatsku, iako nije otišao ni u rodnu Argentinu. Ali čekajte, nije došao u Hrvatsku, pa to je neoprostivo! A što su oni učinili za Hrvatsku, dajte nam popis?”

No taj Franjin “bojkot Hrvatske” – ili neki drugi dio onoga što je kardinal Vinko Puljić mislio pod “mnoga razočaranja” – nisu ni “kamilica” prema “neoprostivu” (odnosno – da malo karikiram – “u nebo vapijućemu”) papinu “grijehu” u odnosu prema našemu svetom Blaženiku, tj. Stepincu, što mu većina kritičara i kritizera zamjera. Tako mi prijatelj iz Splita javlja da je naslov na naslovnici jednoga hrvatskog časopisa “monstruozan”. Otvorim priloženi link i pročitam… ter mu odgovorim:

Pa nije baš monstruozan, ali je totalno neprimjeren, promašen, netočan i nekatolički ter čak antihrvatski! Ali, općenito, slijepo ‘cromoljublje’ ne primjećuje i ne shvaća koliko je takvo “dobronamjerno” izražavanje zapravo golemo štetočinstvo i Crkvi i narodu ter kako takve medijske negativne ‘antimolitve’ – čak ni na Stepinčev nadljudski i ‘nadsvetački’ zagovor! – ne mogu s Neba spustiti na Hrvatski narod nikakvu milost i nikakav blagoslov!

Isti prijatelj uputi me na F-profil prijatelja akademika Pečarića, na kojoj je famozna kolumna relativno vrckavo duhovitog Hodaka LIJEVOM NAŠOM – s naslovom Papa Franjo nije našao vremena da posjeti Hrvatsku: No stigao je zaustaviti beatifikaciju Stepinca – pa odmah i bez čitanja komentiram:

Prosudba u tako ozbiljnom fenomenu, kao i donošenje definitivnih zaključaka bez vrjemenskog odmaka, jednaki su ponašanju mrava koji je upravo izišao iz drvenog poda podruma Wolfganga Amadeusa Mozarta i gleda ga dok sklada “Kyrie eleison” Krunitbene mise u C-duru te donosi o njemu zaključak “dostojan cijeloga mravinjaka”…

Poslije sam pogledao komentare ter odmah ispod prvoga napisao:

Neznalice – papa Franjo nije otišao ni jednom ni u rodnu Argentinu! To je prvo! A drugo, upitajte se ŠTO je šačica Hrvata (među kojima većina katolika stalno psuje Boga ter svakodnevno krši sve Božje zapovijedi!) za Katoličku crkvu na globalnoj razini (ako čak i u jednoj velikoj Njemačkoj milijun kršćana godišnje službeno “izlazi iz Crkve”!).

I treće, najvažnije, promislite koliko ste kao naš sveti Blaženik Alojzije spremni žrtvovati se za bilo kojega čovjeka u nevolji bez obzira na njegovu vjeru i nacionalnost! Glumite da branite Stepinca, a on nije dopuštao da se Papu napada i nije htio odvojiti Katoličku crkvu u Hrvatskoj od Rima, kako je “Tituš Kumrovečki” od njega tražio… itd.

Na Fejs profilu jednoga poznatog novinara i urednika izražavam slaganje s komentatorom koji se protivi “pljuvanju” po papi Franji ter navodim slično:

Točno, Ilija! Reakcije mnogih “cromoljuba” sramote i našu Crkvu i Hrvatski narod! To više nisu katolici, nego nekakva “hrvatska katolička sekta” kakvu je krvolok Tito tražio od Stepinca, a sveti Blaženik radikalno odbio! Đilas je priznao da su mu upravo zbog toga namjestili suđenje.

Svi koji su i prije pljuvali po papi i/ili to sada rada čine: 1. težki grijeh oholog uzdizanja u antikatoličkom pametovanju; 2. neinteligentno donose sud o fenomenu koji ih nadilazi i u kojem uobće nisu kompetentni; 3. čine golemu duhovnu i javnu štetu ugledu hrvatskoga katoličkog naroda; 4. ne pokazuju nimalo pristojnosti na razini ljudskosti prema drevnom pravilu “de mortuis nihil nisi bene”, a poglavito prema Evanđelju da ne osuđujemo nego SUD prepustimo Bogu! Najžalostniji sam kad sve to čine neki moji prijatelji

Da zaključim: mojim čitateljima je dobro poznato kako sam se čudio papinom držanju u prokletoj pLandemiji tek kako sam kritizirao njegov dokument “Fiducia…”. Ali nikada nisam dopuštao da se grubo napada papina osoba i njegova služba, bez obzira na eventualne (čak i velike!) promašaje.

Jer tko smo mi, bilo tko od nas – pa bio to i najugledniji kardinal ili više njih! – da donosimo “povijestnu” procjenu ili presudu na način kako su to činili “ugledni” shizmatici u povijesti Crkve?! “A tko si ti da sudiš tuđega slugu?”, upozorava nas Sv. Pavao, baš kao i Sv. Jakov: “A tko si ti da sudiš bližnjega?” – što je papa Franjo rekao u nekim delikatnim situacijama, također na temelju Isusovih riječi!

Nažalost, umjesto da se PAMET(NJAKOVIĆ)NI Hrvati ZAMISLE nad Papinim postupkom glede Stepinčeve kanonizacije – jer riječ je o veoma ozbiljnom činu o kojemu se Papa sigurno savjetovao s mnogima! – oni su odmah skočili (kao) izključenoga mozga, gotovo jednako kako bi učinili npr. navijači Hajduka da Gattuso iz čista mira i bez razloga ne stavi Livaju u prvi sastav ključne utakmice!

A razlog je uvijek isti: u Hrvatskoj ima 3,5 milijuna vrhunskih nogometnih izbornika, 3,5 milijuna stručnjaka za sva područja života, pa dakle i oko 3,5 milijuna teologa i vatikanologa…! Ajme, Bože…!

Zato je bolje kloniti se preuzetnih procjena i neprikladnih postupaka. Sjetimo se kako je i u vrijeme Franje Asiškoga i u vrijeme Martina Luthera bilo u Crkvi doista “svašta”, ali postupci jednoga i drugoga razlikuju se kao Nebo od Zemlje! I danas smo pred izborom kojim putem krenuti!

Zato je, umjesto svakog “ajme”, bolje (za)vapiti: In Te, Domine, speravi! Miserere nobis, Domine!

(NB: Ovako sam morao po savjesti reagirati, po cijenu da se zamjerim i nekim dobrim prijateljima. Ali, amicus Plato, sed amicitia VERITAS! Odnosno, što je najvažnije, Isus Krist je jedini Put, ISTINA i Život.)

Sotona u noćnom klubu s djecom i mladima

Smeće, kič i buka iz Crodoragaya za Euhomosong

Dva ‘lica’ svetca Stepinca: Hrabri propovjednik i nacionalni simbol

The post Povijestni uspontifikat ili pontifikatastrofa ili kontinuitet…? first appeared on Dijalog.hr.

Mediji i dalje o tragediji izvješćuju do u posljednji detalj, prednost imaju fotke i naslovi koji izmamljuju najjače emocije… – sada su najprivlačnije scene s groblja. Na naslovnici VL (18.3.) izpod potresne fotografije veliki naslov: “Masovno ubojstvo” iz pohlepe progutalo je generaciju u Kočanima. Očito, riječ je o formulaciji temeljenoj na jednoj izjavi. Itd. No tako će biti još danima, sve dok urednici ne zaključe da je došlo do zasićenja temom. Do nove tragedije. Ali bez ikakve duhovne ili moralne pouke…!

Odnosno, traže se uzroci, postavljaju se kojekakva pitanja, a najatraktivnije su izjave pojedinaca “s lica mjesta” pa se veliki mediji natječu upravo u tome ter svoje novinare šalju na mjesto tragedije. Tako današnja SD donosi izjavu srednjoškolskog profesora iz Kočana:

“To je bio, što je NAJTRAGIČNIJE, jedan od pet NAJBOLJIH klubova u Makedoniji; drugi su puno gori!” Ajme majko, ako je tako, a sigurno jest, jer to kaže frontmen benda “90 Strings”, inženjer softverske tehnologije, a ta je činjenica iztaknuta valjda kao dokaz jake ozbiljnosti i argumentacije u tome tragičnom slučaju!

Znakovito je također, prema riječima toga profesora, tj. odgojitelja mladih kakvi su izgorjeli u noćnom klubu u Kočanima, da je “u ovom teškom trenutku najvažnija solidarnost, a u nastavku bespoštedna borba protiv korupcije”! Dakle, mlade će i budućnost naroda spasiti borba protiv KORUPCIJE! Jer, kaže profa, “ovdje imaš kasino, kasino, pa opet kasino – i to je to. Gdje će mladi da idu onda? Pa u PULSE (gdje su i izgorjeli – m.op.)! Neka kasina su i paravan za striptiz…” itd.

Do koje je razine taj tragičan potres imao “magnitudu” pokazuje i činjenica da je Hrvatski sabor za žrtve održao tzv. minutu šutnje (koja najčešće traje jadnih 20 sekunda – mjerio sam mnogo puta!), a nema medija u kojem nisu objavljene “relevantne” analize i “ozbiljni” komentari.

Uvjeren sam, međutim, da nitko neće – ni hipotetski! – javno upitati: ŠTO su 14-godišnja DJECA u tri sata poslije ponoći tražila u NOĆNOM KLUBU? To više što svatko imalo bolje upućen znade da su, po ‘uzoru’ na tzv. noćne klubove za odrasle, disko klubovi za mlade zapravo zamišljeni kao ĐAVOLSKA mjesta inicijacije u svijet bluda i droge, uz zaglušujuću buku i svjetlostne efekte koji štetno djeluju na duh, dušu, psihu i tijelo!

Dakle, prebaciti SVU krivnju na POHLEPNOG vlastnika diskoteke (u Kočanima), a ne promisliti o duhovno-moralnom “masovnom ubojstvu” milijuna mladih diljem svijeta i ne zapitati se o odgovornosti RODITELJA i njihovima propustima u ODGOJU, znak je jeftinog i prozirnog licemjerja! Kao što bi bilo optuživanje Ministarstva prometa i pozivanje na odgovornost za smrt mladića koji je autom ili motorom u zavoj ušao s “200 na sat” i poginuo!

Jasno, za mnoge tzv. progresivce, poglavito liberalne ljevičare, takvo pitanje i takav pogled na fenomen podpuno su u neskladu s “naprednim društvom”. Odnosno, svi koji se protive mladenačkoj razularenosti i zagovaraju odgojnu stegu upravo u tzv. tinejđerskom razdoblju, smatrani su zaostalima, konzervativnima i ognjištarima, koje uvijek kao “argument” dočeka pitanje: “Pa zar ćemo se vraćati u srednji vijek ili možda u pećinu?!” Hm… a onda nas sve “nešto” vrati na GROBLJE!

Ali NE na SVAKO groblje! Jer – da budem sarkastično brutalan, tj. grubo izkren – nije svako groblje jednako “privlačno”! Odnosno, nije svaka tragedija jedna “blizka”. Sjajno je to uočio Dalibor Milas (VL,16.3.) u svojoj nedjeljnoj kolumni, uzpoređujući tragediju u jednoj zagrebačkoj školi prije tri mjeseca i nedavnu tragediju u Međimurju. Iz te kolumne prenosim tri ključna i udarna odjeljka, s naslovom i podnaslovom koji “udaraju” u srce i savjest jače nego grom iz vedra neba:

“Više empatije privuče zgažena mačka na Ilici nego troje mrtve romske djece.

Prava tragedija nije samo u vatri koja je progutala troje djece već u društvu koje ne osjeća da je išta izgubljeno.”

“Neke tragedije u sebi nose dvostruku smrt. Prvu, onu fizičku, nepovratnu. Drugu, onu tišu, nevidljivu, ali jednako strašnu: smrt pažnje i suosjećanja. No, ono što određuje ovu drugu smrt nije uvijek težina tragedije. (…)

No, nedavna tragedija u Međimurju – troje mrtve djece u požaru obiteljske kuće u romskom naselju Kuršanec – prošla je kroz javni eter poput dimnog oblaka: vidljiva na trenutak, potom nestala. Gabrijel, osam godina. Ena, šest. Lara, dvije. Roditelji, izgorjeli od očaja, uspjeli su izvući tek najmlađe, dvomjesečnu bebu. Da nije bilo međimurskog župana Posavca i gradonačelnice koja je proglasila Dan žalosti, pitanje je bi li itko iz vlasti uopće reagirao.

Ministar Božinović se osvrnuo, suhoparno, gotovo proceduralno. No, izvan tog kruga, tragedija je ostala u sivilu periferije. Kao da više pozornost i empatije privuče zgažena mačka na zagrebačkoj Ilici nego troje mrtve romske djece u Međimurju. Razlog zašto se jedno dijete oplakuje na nacionalnoj razini, dok se troje drugih gotovo prešutno ispraća, ne leži samo u geopolitičkom položaju Zagreba i Međimurja. Leži u prešutnoj hijerarhiji ljudske vrijednosti, podsvjesnoj društvenoj kategorizaciji tragedija. (…)

Pitanje nije samo tko umire, već tko zaslužuje da za njim žalimo. Neke smrti postanu nacionalni simboli, a druge podnaslov u novinama. One ne izazovu bijes, ne tjeraju na reforme. One ostaju tek bilješka u policijskom izvješću, ugašena svijeća na vjetru. Prava tragedija nije samo u vatri koja je progutala troje djece. Prava tragedija je i u društvu koje kao da ne osjeća da je išta izgubljeno.”

I u Kuršancu i u Kočanima. Odnosno ili u Kuršancu ili u Kočanima?

Podsjetit ću još samo da se prije 10 godina dogodila u Rumunjskoj (po broju) još veća tragedija – u bukureštanskoj DISKOTEKI “Colectiv” izgorjelo je 64 MLADIH. Sjeća li se tko je li u Hrvatskom saboru bila “minuta šutnje za njih”? Budući da ne gledam televiziju ne znam je li naš Sabor “odšutio” famoznu minuti za DJECU u GAZI…!

Eto tako… – sapienti sat (a blenti ni budilica)! Da čovjek zanijemi i zašuti od stida… ne samo jednu jadnu minutu…!

Smeće, kič i buka iz Crodoragaya za Euhomosong

Hrvatskoj fali domoljubno i ‘zdravoljudno’ orijentirani dnevni list

Kamo odlazi duša nakon čovjekova posljednjeg izdaha…

The post Sotona u noćnom klubu s djecom i mladima first appeared on Dijalog.hr.

Ipak, jedne novine nisu propustile čak i u naslovu iztaknuti da je MB-ova karijera išla od crkvenog zbora u malom hercegovačkom mjestu do opatijsko-eurovizijske Dore. Hoće reći – da bi mlad čovjek izišao iz “provincijske zabiti” mora sa sebe zbaciti “teret srednjovjekovne tradicije”… mora jesti “pokvareni keks” i prihvatiti homagayski seks pa tek tada može jednom zapjevati bećarac:

Ostaj zbogom ti crkveni zbore,
gledaj mene pobjednika Dore!

Jadni Marko, nije svjestan u kakav je pakao ušao “prodajom duše vragu svom” (Bijelo dugme). Ali kad prođu “pakleni” zvjezdani trenutci doživjet će i on “mefistofelski bljesak” iz Šenoine poeme “Postolar i vrag”:

“Ide vrijeme prođe rok / eto vraga skok na skok!” Uzalud mu je maštanje da će u tzv. Eurosongu “Hrvatsku predstaviti na najbolji način”. Jer sam je priznao da tamo odlaze “s pjesmom koja u tri minute u potpunosti utjelovljuje duh Eurovizije”. A taj demonsko destruktivni duh očitovao je u cjelini lanjski “homosong” (kako sam ga nazvao).

“Predstavnica Hrvatske”, tj. glazbeni sataraš opatijske pomiDore (hvala Domagoju iz HT-a za ovu igru riječima!), ponosno će i ravnopravno stići na e(u)stradne ‘pomije’, premda je najobičnija kopija lanjskoga pobjedničkog Nemogayca. Umjesto da suvereno predstavimo (relativno – jer doslovno nije moguće!) autohtoni duh nacije, hrvatski opatijski “dorati” njeguju ulagivanje trendovima.

Znak strmoglavljujućeg pada na dno dna bila je homoLET3ačka guzorijentacija, a glazbeno destruktivno “uvlačenje” euro-trendu očitovalo se prošle godine s Lazanjinom antiestetskom šizofreno bučnom histerijom. Dosadašnji eurosongovski kriteriji su pokazali očitu namjeru organizatora – temeljito umno, moralno, duhovno i glazbeno kvarenje naroda, a poglavito djece i mladih.

A hrvatski snobovi i estradni robovi organizacijom “Apatije bajne” u tome sudjeluju “kako bismo bili dio naprednoga svijeta”! A ja sam “konzerva”!

No da ima ozbiljnih ljudi i na “suprotnoj medijskoj strani”, koji razmišljaju kao i ja, na kraju prenosim završetak komentara dobrog poznavatelja i vrstnog kritičara zabavnoglazbene scene (stalnog suradnika JL-a) Aleksandra Dragaša:

“Za kraj, izuzev nastupa Ogenja, najdojmljivije u cijelom ovogodišnjem programu Dore bila je subotnja večer nazvana ‘Opatija bajna’ s mlađim i vremešnijim pjevačima i pjevačicama koji su uz majstorsku podršku Jazz orkestra HRT-a po ravnanjem Mirona Hausera evocirali uspomene na šlagere iz zlatnog doba hrvatske zabavne glazbe.

‘Dakako i dabome’, rekao bi izuzetno mi dragi Drago Diklić, ‘Opatija bajna’ zaista se doimala poput vremeplova u bolju prošlost ovdašnje pop glazbe. Bio je to simpatičan, elegantan i nostalgičan podsjetnik na to što je bila zabavna glazba i kako su nekoć izgledali i zvučali orkestri, festivali i pravi pjevači i pjevači.

Tko god je gledao (zapravo, SLUŠAO – m.op.) ‘Opatiju bajnu’ u subotu i finale Dore u nedjelju navečer, vjerojatno je došao do sličnog zaključka, barem ako ima par zdravih ušiju i imalo sentimenta prema kvalitetnim pop pjesmama, odnosno šlagerima domaće zabavne glazbe iz 50-ih, 60-ih i ranih 70-ih.

‘Opatiju bajnu’, nastalu i poput ekstenzije TV serije i albuma ‘Dnevnik velikog Perice’ obavezno bi trebalo zadržati, da se TV gledatelji i slušatelji glazbe barem malo odmore od kiča, bofla, bizarnosti, budalaština, bedastoća i šrota kojima je nažalost obilovala i ovogodišnja Dora.”

Hvala, Dragaš! Sapienti sat (a blenti ni budilica)!

NEMOkatastrofa i DEMOkatastrofa: Ne nedostaje psića i mačaka – nedostaje djece!

Hrvatskoj fali domoljubno i ‘zdravoljudno’ orijentirani dnevni list

Kamo odlazi duša nakon čovjekova posljednjeg izdaha…

The post Smeće, kič i buka iz Crodoragaya za Euhomosong first appeared on Dijalog.hr.

A nekoliko godina prije toga, točnije, 14.2.1992., Hrvatski sabor je izglasovao deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu Stepincu s obrazloženjem: “Među tisućama i tisućama hrvatskih ljudi, koji su svojim životom i djelovanjem hrabro svjedočili o vjekovnim težnjama hrvatskoga naroda, Hrvatski sabor posebno ističe i izražava zahvalnost uzoritom kardinalu dr. Alojziju Stepincu, koji je nepravedno osuđen, čime je nanesena nepravda i uvrjeda hrvatskom narodu” (Narodne novine, 21.2.92.).

Dakle, jedan pogled na Stepinca, onaj prvi, je duhovno-pastirski, a drugi je nacionalni odnosno domoljubni ili čak politički (što je jednim dijelom neizbježno i u drugim aspektima). U ovom “dijaloškom” osvrtu iztaknut ću, od više mogućih, dva pogleda na našega svetog Blaženika odnosno dva “lica” Stepinca: Svetac – hrabri propovjednik, ter Svetac – nacionalni simbol.

Jer upravo su ti aspekti često u javnosti gotovo suprotstavljeni. Odnosno, površno poznavanje crkvene prakse ili pak ‘duboki’ domoljubni zanos jednako brkaju kriterije za kanonizaciju odnosno previđaju kako Stepinčevo domoljublje izvire iz bogoljublja. A ne obratno!

Svetac – hrabri propovjednik

Među djelima o našemu svetom blaženiku Stepincu iztaknuto mjesto imaju knjige njegovih propovijedi, jer upravo one zrcale kardinalovu pastirsku zauzetost i hrabru gorljivost. Danas se teško možemo uživjeti u predratne okolnosti u Europi i Hrvatskoj da bismo shvatili koliku je hrabrost imao nadbiskup Stepinac kad je već u proljeće 1936. prihvatio pokroviteljstvo nad Komitetom za pomoć izbjeglicama Židovima i drugim osobama, koje je progonio njemački nacionalsocijalistički režim.

U javnim propovijedima, izlažući se velikoj pogibelji, bez ustručavanja je osuđivao nepravdu, zločine i sve vrste nasilja. U jednoj propovijedi je među ostalim rekao: “Katolička crkva uvijek je osuđivala, a i danas osuđuje, svaku nepravdu i nasilje koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija… Katolička crkva ne može priznati da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje oboružan, smije počínjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom.”

Za njegovu navedenu propovjedničku odliku vrlo su ilustrativne i ove riječi iz jedne propovijedi (1940.): “Zapamtite, dakle, dobro! Kako god prošli ratovi i revolucije što ih proživljavamo, kako god prošlo orijaško rvanje u svijetu, posljednji pobjednik bit će Gospodin Bog… Ima li, dakle, smisla oduševljavati se za lažne ideje vremena i za njihove nosioce, za te mizerne bogove iz zemlje i praha, koji će svi proći kao pljeva kad Bog zavitla snažnom desnicom svojom.

Stojmo, dakle, na to nas upućuje zdrav razum! Stojmo, dakle, čvrsto uz onoga koji je Gospodin sadašnjosti kao i prošlosti i budućnosti, vjerovali to ljudi ili ne! Pravi muževi ne sagibaju koljena pred lažnim duhom vremena jer to zahtijeva konačno i prava ljubav prema samomu sebi i domovini.” Sličnih primjera je ‘bezbroj’…

Međutim, višestruko je znakovita Stepinčeva knjiga “Propovijedi o Lurdu”, objavljena 2007. u sunakladništvu Blaženikove Postulature i Vojnoga ordinarijata. Naime, Kardinal se – u zatočeništvu u Krašiću – ozbiljno pripremao za proslavu 100. obljetnice lurdskih ukazanja pa je za mjesec svibanj 1958. (dakle, dvije godine prije blaženoga preminuća!) pripremio 31 propovijed o Gospinim porukama tijekom lurdskih ukazanja.

Središnji dio svih spomenutih Kardinalovih propovijedi – koje su među ostalim i zrcalo njegove propovjedničke hrabre gorljivosti – je povezivanje zbilje lurdskih ukazanja sa suvrjemenim životom – poglavito s misaonim smjernicama upravljenima protiv Katoličke crkve, kršćanske vjere i evanđeoskih vrjednota.

U tim propovijedima Kardinal izlaže i tumači riječi što ih je Bezgrješna Djevica izrekla Bernardici tijekom lurdskih ukazanja. Sveto pismo dalo mu je uporište za hrabrenje vjernika u vrjemenu progonstva i kušnji, a one su stalna pratilja kršćaninova života, iztaknuo je među uvodnim mislima mons. Juraj Batelja, postulator i priređivač knjige.

Stepinac tumači lurdska ukazanja kao svojevrstni Božji poziv čovjeku na popravak života. A to je stalna čovjekova zadaća. Zbog toga Kardinal naglašava kako ni danas “nisu Bogorodičine riječi izgubile ni jedan trenutak na svom značenju. I danas može s punim pravom opetovati svemu čovječanstvu: Pokora, pokora, pokora!“. A pokora je za nj znamen Božjih ljudi. Zar to nije i danas aktualno!

Glavni objekt Kardinalovih razmišljanja je Božja inicijativa za ljudskom konačnom srećom u nebu. Svoje slušatelje suočava s ljudskom realnošću i svetopisamskim optimizmom. Proročkim je duhom uočavao kako duh bezboštva i putenih uživanja – koji se “očituje u slobodnoj takozvanoj ljubavi, rastavi brakova kao po vrpci” – pod utjecajem medija udaljuje čovjeka od Boga.

A jednako tako djeluje “duh lakomosti, koji se očituje u zgrtanju zemaljskoga blaga bez obzira na zakone Evanđelja”, pa je po Bogorodičinom približavanju ljudima u Lurdu Kardinal želio aktualizirati Božji poziv čovjeku na obraćenje: “Približite se (grješnici) k Bogu, i Bog će se približiti k vama!” Lako se uočava kako nikakve slatkorječivosti ni teološke frazeologije nema u njegovim riječima, kao što njima obiluju poruke i propovijedi današnjih pastira!

Zatim, Stepinac često upozorava na veliku napast materijalističkog razmišljanja o životu pa podsjeća kako su već prije nekoliko tisuća godina, kad je pisana biblijska Knjiga mudrosti, “govorili materijalisti tadašnjega doba: ‘Slučajno smo postali i poslije ćemo biti kao da nas nikada nije bilo.

Ugasi li se, tijelo postane pepeo i duh se raspline kao tanak zrak’ (Mudr 2,2). Drugim riječima, ništa ne postoji nego materija koju prstom pipamo. Nema prekogrobnoga života, nema nikakvih duhova, ni dobrih ni zlih, a pogotovo nema pakla, kojim tobože Crkva plaši ljude, niti paklenih duhova đavola koji neprestano zasjedaju na čovjeka da ga upropaste.”

To je, veli Kardinal, “ponizujući nauk za čovjeka! I još će više biti kada se s napretkom znanosti dokaže njezina apsolutna neosnovanost. Napredak znanosti ne ide u prilog materijalizmu, nego kršćanstvu, što je i razumljivo kad je Bog izvor i znanosti i vjere. Zato je mogao veliki Louis Pasteur napisati već prije više desetljeća one značajne riječi:

Svijet će se jednoga dana smijati nad modernom materijalističkom filozofijom. Što više proučavam narav (a Pasteur je sigurno duboko prodro u nju, kao što znamo), to više stojim zadivljen i začuđen nad divnim djelima Stvoriteljevim.” U tom kontekstu, u svojim propovijedima Kardinal često govori o borbi bezbožnika protiv Crkve.

On se odlučno osvrće na tzv. ‘vjernike’ znanosti ili na scijentiste, na materijaliste i sl. Među tzv. delikatne teme koje se Stepinac (za razliku od nekih biskupa onda, a danas možda od svih) nije ustručavao spominjati spada fenomen snažnog utjecaja na javnost tzv. slobodnog zidarstva (koje je prije određenog vrjemena dugo bilo u medijima u Hrvatskoj, kada je čelno mjesto DORH-a dovedeno u pitanje zbog članstva u toj organizaciji).

Zbunjujuće medijske objave i nedovoljna upućenost djelovale su tako da je većini i u Crkvi i dalje nejasno zašto je, kao nakoć glasna i jasna iznimka, Stepinac tu polujavnu-polutajnu organizaciju u svojim nastupima nazivao “paklenom sektom”.

No dobri i upućeni poznavatelji ter znanstveni proučavatelji silnica koje djeluju na usmjeravanje povijestnih kretanja na globalnoj razini (kao npr. povjestničar dr. Ivan Mužić) ipak Stepincu daju za pravo ter tvrde da je upravo u tome ‘okruženju’ usmjerena Kardinalova sudbina odnosno sramotni sud i osuda, jer mu nisu mogli oprostiti što ih je tako jasno javno razkrinkao i dijagnosticirao njihovu duhovno-političku dimenziju i djelatnost…

Dakle kad vidimo s kojim je žarom Stepinac nastupao, o kojim je temama govorio, kako jasno i otvoreno – bez diplomatske uvijenosti i teološko-filozofskog “pucanja iznad glava slušatelja” ter jednostavno i svakome jasno, ne pazeći da se nekome ne zamjeri – današnji bi se propovjednici morali izpitati kako propovijedaju, a vjernici bi (se) trebali pitati zašto naši crkveni auktoriteti biranim riječima govore o Stepincu, a većina od njih ne nastupa ni hrabro, ni jasno, ni otvoreno kao on…!

Kako je već spomenuto, žestoko je nastupao protiv agresivnog materijalizma, koji je i u školi i u javnosti promicao ateistički evolucionizam, koji izkrivljuje biblijsku odnosno kršćansku sliku čovjeka i svodi ga na životinju pa mediji vode sustavnu kampanju kvarenja naroda poglavito mladih… Sve je to aktualno i danas, ali je fascinantno kako Stepinac konkretno upire prstom u fenomene, što pokazuje da je bio dobro upućen u stil života naroda u to vrijeme.

Tako on kritizira liberalni tisak, kino-filmove, automobilske utrke i sl. Za ilustraciju njegova stila evo kako govori o događaju iz krvave Francuske revolucije, kada su “običnu javnu bludnicu odjenuli u kićeno odijelo, stavili na nosiljku i onda u procesiji nosili u crkvu Notre Dame u Parizu i postavili je baš na oltar Majke Božje! I to im nije bilo dosta, nego su je onda okadili tamjanom kao božicu razuma. A dobri Bog? U svom milosrđu šalje poslije Gospu s Neba u Lurd, da se ukaže i opomene ljude na pokoru, i sve će im oprostiti…”

Kad je riječ o Kardinalovoj otvorenoj kritici ljudske površnosti i sklonost medijskim senzacijama, znakovito je kako u jednoj propovijedi, kroz pet upitnih rečenica, upozorava na činjenicu da se mnogim ljudima čini najvažnijim saznati (i to što prije!) kako je završila neka nogometna utakmica, tko je na motornoj ili automobilskoj utrci postigao najveću brzinu, koliko je ljudi stradalo u nekoj prometnoj nesreći, tko je nova filmska zvijezda u Hollywoodu, tko je izabran za Miss Europe, Amerike ili Miss svijeta itd. Zato naglašava:

“Vidite li u kakvim se tricama gubi dragocjeni život ljudski? A što kaže Duh Sveti? Kaže: ‘Razmišljaj o tom što ti je naloženo, jer se sakriveno ništa ne tiče tebe’.” Na koncu Kardinal posvješćuje:

“A recite mi iskreno, koja korist od tih novosti za kojima svijet trči? Koja korist od te lude čovjekove znatiželje?” pa podučava da nas nakon smrti Bog ne će pitati na svome sudu ništa o senzacijama u medijima za kojima svijet trči, nego o tome kako smo živjeli. Zanimljivo, ne ustručava se uporabiti ni riječi nad kojima bi se danas neki sablaznili a mediji se šokirali da ih izgovori npr. kardinal: “budalasti ljudski um”… itd.

Na koncu, vratimo se pokori. U nizu svojih propovijedi o Marijinim ukazanjima u Lurdu Stepinac je upravo pokori posvetio čak tri propovijedi u nizu – 17. 18. i 19. Samu riječ POKORA naveo je u prvoj propovijedi 46 puta, u drugoj 56 puta, a u trećoj 38, što je ukupno 140 puta.

I to pokazuje koliko je naš sveti Kardinal upravo POKORU smatrao važnom i potrebnom u kršćanskom životu. Zato i jest na koncu treće propovijedi izrekao znamenitu i (također za ovo naše vrijeme, 66 godina poslije!) znakovitu rečenicu, s kojom se mnogi današnji gorljivi domoljubi ne bi složili: “Pokora – to je u ovome času i najveći patriotizam!” A što bi tek rekao za današnje “navijačko” ZADOMoljublje bez spremnosti na žrtvu!?

Svetac – nacionalni simbol

Netko je vrlo zgodno primijetio da ćemo, kada uskoro sveti čovjek Alojzije Stepinac bude i službeno proglašen svetim, mi Hrvati imati po jednog svetca sunarodnjaka u svakom godišnjem dobu. Sv. Alojzije Stepinac u zimi, Sv. Leopold Bogdan Mandić u proljeću, Sv. Marko Križevčanin u ljetu, a Sv. Nikola Tavelić u jeseni.

Možda će ta činjenica dobre raspoređenosti po godišnjim dobima potaknuti naš vjernički puk (a možda i kler?) da malo ozbiljnije počne NASLJEDOVATI primjer svojih svetih sunarodnjaka u svako doba godine.

Jer ono što danas zbunjuje – poglavito u javno iskazanoj želji da Bl. Stepinac bude što prije kanoniziran – jest (čudan!) odnos Hrvata prema svojim sunarodnjacima koji su službeno proglašeni svetima ili blaženima, što pokazuje i činjenica da većina pojma nema koliko ih ukupno imamo.

Uzmimo kao primjer kronološki najstarijega hrvatskog blaženika koji je bio i zagrebački biskup, Bl. Augustina Kažotića. Trogiranina! Što o njemu znaju prosječni katolici (pa i mnogi svećenici!) u Hrvatskoj? Znademo, svetci i blaženici u Crkvi zagovornici su, ali također poticaj, uzor i nadahnuće. Čemu nam služi Bl. Augustin Kažotić? Kako nas potiče i nadahnjuje? Ne teoretski, nego praktično u svakodnevnom životu.

No dobro, za Bl. Augustina i ne moramo nužno znati jer s njegovim proglašenjem blaženim Hrvati ionako nisu imali ništa. Pa se možemo to isto pitati za Bl. Ivana Merza. I bojim se da ćemo doći do istih odgovora.

Zatim, kakav je danas odnos većine naših katolika prema Sv. Nikoli Taveliću, prvom proglašenom hrvatskom svetcu? U tom je kontekstu opravdano pitanje što će nam još jedan svetac kada pokazujemo da nam ni ovi koje sada imamo malo znače pa izgleda kao da nam i ne trebaju.

Budući da se proces proglašenja svetim Bl. Alojzija usporio – pri čemu se u Hrvatskoj, u tzv. domoljubnom gorljivom zanosu, čak i kod nekih biskupa, pokazalo nažalost i nestepinčevsko protivljenje Papi – bio je to znak gotovo općeg dojma da negdje drugdje opet netko drugi kroji našu sudbinu.

Zato bi, to je vrlo izvjestno i lako zamislivo, službeno proglašenje svetim svetoga čovjeka A. Stepinca izazvalo među Hrvatima u cijelom svijetu pravu euforiju. Bila bi to euforija nacionalnog ponosa, ravna hrvatskom nogometnom srebru na svjetskom prvenstvu u Rusiji, i euforija pobjede nad onima koji su (bili i još su) protiv Stepinčeva proglašenja svetim.

I baš zato – kao što sam već 2020. jasno i javno rekao kolegama na dekanatskom sastanku u Kompolju (a to sam ponovio i pred svećenicima Trogirskoga dekanata u veljači 2021.) – ja se NE molim da naš sveti blaženik Alojzije Stepinac bude što prije proglašen svetim! Zašto?

Zato da se religiozni čin ne banalizira i ne pretvori u nacionalnu euforiju prizemne navijačke razine. Da ne pretvorimo svetoga čovjeka Alojzija Stepinca u još jednog nacionalnog junaka, poput trenera Dalića, čije će ime samo poticati na mahanje hrvatskom zastavicom!

Sjetimo se, kad je Isus nahranio mnoštvo, htjeli su ga zakraljiti. Ali on je pobjegao od tih ljudi, koji su željeli samo vođu koji će im osigurati “kruha i igara”. Isus je kraljevsku krunu primio poslije – tek na križu. Sveti čovjek Alojzije Stepinac bio je podpuno Kristov. Duh Sveti vodi Crkvu i odgaja nas da shvatimo kako je služenje Bogu nastavljanje Kristova djela, djela Boga u kojega se sveti čovjek Alojzije Stepinac podpuno uzdao – što pokazuje njegovo geslo “In Te, Domine, speravi!”

Stoga, kad god govorim ili pišem o Stepincu, redovito mu ispred imena dodam “naš sveti blaženik” ili “sveti čovjek”. Jer on doista to i jest. Onako kako mi katolici shvaćamo svetost.

Hoće li za mojega/našega života biti službeno proglašen svetim ili neće, potpuno mi je svejedno. Ja se na njegovu životu nadahnjujem i molim se za njegov zagovor. A tako bi trebali činiti svi koji se na njega pozivaju i koji se zalažu za njegovo proglašenje svetim. Jer poziv na svetost je školska i domaća zadaća svakog kršćanina!

Dakle, to je zadaća također svakog ‘velikog’ i ‘malog’ Hrvata katolika! Amen.

The post Dva ‘lica’ svetca Stepinca: Hrabri propovjednik i nacionalni simbol first appeared on Dijalog.hr.