Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Utorak je, dan napose posvećen svetomu Anti, pa oni koji obavljaju pobožnost trinaest utoraka imaju mogućnost obaviti svoje zavjete.

Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro: malo je kišovito ovdje, rosi. I ta kišica vrijedi za usjeve i vrtove, za vinograde koji već pupaju i bacaju prvo lišće. Zahvalimo Gospodinu za sve darove i milosti koje nam daje i molimo da nas njegov blagoslov prati kroz cijeli dan. Budimo blagoslov drugima. Ovdje se obavljaju radovi na cestama, pa je jučer došlo do prekida internetske mreže – vjerojatno su prekinuli kabele – ali, unatoč svemu, jutros sve funkcionira.

Pape i nova evangelizacija – radost Evanđelja

Na današnji dan prije godinu dana, u 7.30, preminuo je papa Franjo. Prvi papa iz Južne Amerike, kao što je današnji iz Sjeverne Amerike i prvi neeuropljani. Prvi isusovac na Petrovoj stolici. Povijest će dati svoj sud o tome pontifikatu. Započeo je izvrsno s pobudnicom Evangelii gaudium – Radost Evanđelja. Nastavlja se tu na Pavla VI. i njegovo Evangelii nuntiandi iz 1975., prije više od pedeset godina. A onda su i Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. imali stalno u zreniku evangelizaciju, novu evangelizaciju, evangelizaciju onih područja koja su nekoć prihvatila kršćanstvo, ali je vremenom vjera odumrla iz raznih razloga.

Papa Franjo je tako započeo s “radošću Evanđelja”. Evanđelje je radosna vijest za pali svijet, svijet koji nema izlaza ako se zatvori u sebe i svoje ovozemaljsko mišljenje. I Pavao u Poslanici Kološanima, u drugom poglavlju, govori o “filozofijama ovoga svijeta” koje ostaju zatvorene u sebi, ne mogu se izdići; tek Isus Krist donosi pravo znanje i pravu “filozofiju”.

Smisao jest reforma, ali ne samostvorena, nego ona koja ima svoj lik i uzor – a to je Isus Krist, njegov navještaj, njegovo Evanđelje koje je lijek. Koncilski su oci htjeli vratiti Crkvu na izvore, na biotope života, vratiti je svetim Ocima koji su najbolji tumači onoga što se dogodilo u Isusovu životu prvih desetljeća prvoga stoljeća.

Nepromijenjiv polog

Ne trebamo izmišljati nikakav novi nauk ni novu vjeru. Sve je dano i zadano u početcima. Sveti Juda u svojoj Poslanici u samome uvodu govori da nam se “boriti za vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima”. Stoga nijedan teolog, nijedan papa ne može mijenjati polog vjere ni ono što je tradicijom zajamčeno kao spasonosno. Papa Franjo je potom proglasio Godinu milosrđa, htio je oživjeti sakrament ispovijedi, zalagao se za ekologiju pa je izdao encikliku koja počinje prvim riječima Franjina spjeva o Bratu Suncu – Laudato si’.

A onda je, po mnogima, malo zastranio u Amoris laetitia, što je izazvalo burne reakcije i među kardinalima i biskupima – ponajprije zbog pitanja pripuštanja sakramentima civilno vjenčanih onih koji su jednom bili crkveno vjenčani. Kao što rekoh, povijest će dati svoj sud, a vidimo da papa Lav–Leon neke stvari iz toga pontifikata već korigira u prvoj godini svoga papinstva. Na nama je moliti za pastire da vode stado sigurno, na pašnjake. Na nama je vratiti se na biotope života, onamo gdje je voda nepomućena, čista i bistra. A to je uvijek u Gospodinovu krilu.

Sveti Stjepan

Slušamo danas završnicu Stjepanova govora iz Djela apostolskih. U njegovu se životu i smrti zrcali sudbina samoga Gospodina. Obojica su bila nešto kao živo zrcalo pred svojim suvremenicima, zrcalo u kojem su se mogli ogledati i sagledati. Na kraju, njihove su riječi bile poziv na obraćenje i popravak života. Gospodin je zbog svoje riječi bio razapet, Stjepan linčovan, kamenovan.

Sve se odvilo usuprot savjetu što ga je dao Gamalijel: ako je od Boga, ostat će; ako nije od Boga, nestat će samo od sebe. I vidimo da to djelo do danas traje i širi se. Ondje se prvi put spominje i Savao–Pavao. Vjerujem da ga je ta smrt – makar ju je odobravao – u duši potresla. Kako to da tako mlad čovjek ide spremno u smrt za svoje ideale? Vjerojatno je bilo njegovo uvjerenje uzdrmano. I sam će kasnije govoriti o tome, kao i o tome kako je žestoko progonio Crkvu.

Naši sveci i snaga molitve

Naš puk štuje napose svetoga Iliju, svetoga Stjepana i svetoga Ivana Krstitelja – trojicu svjedoka za Boga i pravovjerje. Nikada nije bilo lako vjerovati na ovim prostorima, koji su bili na povijesnoj vjetrometini i razdjelnici svjetova, kultura i civilizacija, Zapada i Istoka. Znamo jedno iz židovske povijesti: uvijek kad bi od Gospodina otpali, bili bi potlačeni i robovi drugima, a kad bi ostajali vjerni Gospodinu, bili bi zid neosvojiv, tvrđava utvrđena, jer se Gospodin borio s njima i za njih. Tako je i danas. Ne trebaju nam svjetovni “Mesije” koji nas brane oružjem i raketama, nego nam trebaju sklopljene ruke koje vapiju nebu i od Neba traže spas.

Preporučio bih svima čitanje svetoga Anzelma – odlomka iz njegova Proslogiona – u današnjoj Službi čitanja. Bio je mistik, teolog, biskup, kontemplativac. Pisao je divno o Gospodinu. Slijedimo te učitelje u vjeri!

Euharistija: lijek besmrtnosti

Kršćanska doktrina je organizam, nije zgrada

Marija i Hod za život: poruke nade

The post Ne svjetovni mesije, nego ruke uzdignute nebu first appeared on Dijalog.hr.