Vitezovi modernosti vam to, međutim, neće reći te će, otprilike kao Baalovi svećenici, tvrdoglavo inzistirati na perpetuiranju svoje samovolje, pa koliko je god štete ostavilo po njima same i svijet oko njih. Liberalno-progresivna samovolja u našem je stoljeću zaista odvela prema istom ishodu na koji je upozorila starozavjetna priča: prema završnom okretanju noževa prema sebi samima, nakon što se ritualno služenje lažnom božanstvu (samovolje i samokreacije) pokazalo jalovim u sukobu s ontološkim datostima vanjskoga svijeta.

Nakon što modernom tehnologijom i ostalim ljudskim izumima nismo uspjeli pokoriti prirodu, naša je frustracija eksplodirala u obliku u kojemu smo krenuli pokoravati ljudsko biće kao takvo. Upravo se taj hodogram transhumanističkog ukinuća čovjeka krije iu naizgled bezopasnim intelektualno samozadovoljavajućim izjavama kao što je ona Marka Vučetića iz današnjeg priloga.

https://sapereaudecro.substack.com/p/sto-je-covjek

#SapereAude

Video: Pogledajte kako je Luka Goleš Babić rastavio teze Marka Vučetića, omiljenog „teologa” srednjostrujaških medija

Digitalni totalitarizam: Uvođenje nadzora pod krinkom brige za djecu

The post Kratki komentar: Što je čovjek? first appeared on Dijalog.hr.

Tomu je tako među ostalim zato što kao društvo nismo adekvatno adresirali ono što smo proživjeli između 2020. i 2023. godine. Iz današnje perspektive potpuno je jasno svakome tko želi vidjeti da su vodeći tadašnji javnozdravstveni narativi bili građeni na blatantnim neistinama. Niti je zatvaranje u lockdown bilo ispravno rješenje, jer se virus najviše širio upravo u zatvorenim prostorima, niti je mjera od dva metra bila bazirana na bilo čemu osim na nasumičnom političkom igrokazu, niti je novi, agresivno nametani farmakološki proizvod zaustavljao širenje zaraze.

Te tri krovne teze pandemijskog eksperimenta nisu bile samo neistinite, već i dijametralno suprotstavljene istini. Šanse da se tako nešto dogodi na toliko opsežnoj razini kao što je bila ona pandemijska gotovo su nepostojeće. Greške su neizbježne u svakom ljudskom djelovanju, no kontinuirane, destruktivne greške, koje su pojedinim interesnim centrima donijele masovni profit, a za koje se nitko nikada nije ispričao, iznimka su koja nas poziva na prekopavanje svega što se u to vrijeme činilo.

Mi to nismo učinili, među ostalim jer je takozvana “ubojita pandemija od koje ljudi padaju na ulicama” jedno jutro naprosto smijenjena s naslovnica kada je započeo rat u Ukrajini. Svoje propuste osjetit ćemo stoga ponovno na vlastitoj koži. Tragikomične naljepnice s upozorenjima o održavanju razmaka dandanas stoje na našim institucijama kao pobjednički relikt ondašnje tehnokracije, a izvjesno i kao najava nove.

Tri su karakteristike prema kojima možemo prepoznati da tehnokracija uzima maha u danom društvu:

Prva kaže da naprosto nema alternative osim puta koji su tehnokratski vladari zacrtali. Virus je jednostavno previše opasan da bismo postupili ikako drukčije. Rat je previše važan da bismo se bavili trivijalnostima kao što je očuvanje slobode govora. Energetska kriza prijetnja je koja zahtijeva stručnu, štoviše scijentizmom nametnutu i sveobuhvatnu reakciju.

Druga podsjeća da vrhunaravna vrijednost naših zajednica mora biti (kvantitativno mjerljiva) učinkovitost. Politika je iz te vizure ne mnogo više od velikog hiperracionalističkog stroja kojim treba adekvatno i minuciozno upravljati kako bi zadani input producirao željeni output. Rješenje problema manjka bolničkih kreveta ili manjka benzina hijerarhijski je važnije (barem u ovome trenutku) od nekakvih apstraktnih ljudskih prava i sloboda.

Treća, na temelju prve dvije, ustvrđuje da suviše opasne zakonitosti krize koja je pred nama zahtijevaju univerzalan, snažan, tehnoznanošću ojačan poduhvat ovladavanja svijetom kako bismo, nakon što smo preuzeli njegove uzde, mogli garantirati da se slične krize neće ponoviti u budućnosti. Drugim riječima, da je sama tehnokracija ne samo put nošenja s krizom X, već i put budućnosti općenito.

Pandemijska vladavina tehnologije, koja se socio-politički može sagledati kao konačan kraj režima zvanog liberalna demokracija, legitimiran je time što nitko za nju nije odgovarao. Okvir tada formalizirane globalističke tehnokracije sada će se primijeniti i na rastuću energetsku krizu, što mnoge od nas neće i ne može začuditi.

Osobno sam u ono vrijeme najavljivao da će distopija lockdownova neminovno opet ispoljiti svoje ružno lice, ali sljedeći puta u ime zelene parareligije. Novo bliskoistočno divljanje u tom je smislu samo voda koja, sukladno načelu da dobra kriza ne smije ostati neiskorištena, zalijeva odavno začahurena sjemena zelene bajke koju si postkršćanski Zapad priča kao štetni i opasni supstitut za naš ničeanski skrhan odnos s istinskom transcendencijom.

Kao i u ono vrijeme, glavna ljudska valuta u vremenima koja slijede bit će istina. Tko će biti dovoljno uporan da se tvrdoglavo drži njezinih skuta još će jednom nadjačati prolazne ludosti ovoga svijeta. Kao i onda, neka nam u umovima i srcima odzvanja mudrost velikoga Aleksandra Solženjicina:

“Stati u obranu istine nije ništa. Za istinu moraš pristati sjediti u zatvoru. Neka ti geslo bude ovo: neka laž dođe na svijet, neka ga čak i pobijedi. Ali ne kroz mene. Jednostavni čin hrabrog pojedinca jest odbiti sudjelovati u laži. Jedna riječ istine nadjačat će cijeli svijet.”

Digitalni totalitarizam: Uvođenje nadzora pod krinkom brige za djecu

Zašto nam Možemovac Gordan Bosanac govori da nećemo imati svoje nekretnine?

O zamornom kazalištu hrvatske politike i onom što se događa iza kulisa

The post Od pandemije do bliskoistočnog divljanja: tehnokratsko upravljanje krizama first appeared on Dijalog.hr.

Problem s pitanjem “kako riješiti problem djece na društvenim mrežama ako ne zabranama” leži u tome što ono već u sebi pretpostavlja tehnizirani način mišljenja. Neil Postman razlikovao je tehnocentričnu civilizaciju – uprizorenu na industrijaliziranom Zapadu 18. i 19. stoljeća, gdje je cjelokupno bivstvovanje polisa bilo okupljeno oko ideje tehnološkog napretka – od Tehnopolisa, kao svojevrsne još radikalnije faze u kojoj je tehnologija toliko suobličena s društvom i čovjekom da granica između fizičke i tehno-digitalne stvarnosti postaje gotovo neprepoznatljiva. Tehnopolis je u našem stoljeću prožeo i pokorio svijet. U Tehnopolisu se čak i pokušaj rješavanja problema koje tehnologija proizvodi odvija unutar istog tehnološkog okvira. Upravo se to očituje i u spomenutom pitanju.

Jedan od temeljnih znakova hipertehnologiziranog društva, ili onoga što je papa Franjo nazivao tehnokratskom paradigmom, jest kult efikasnosti. U takvom društvu sve mora biti rješivo, i to odmah, na najbrži mogući način, uz pomoć što novijih tehnoloških izuma. Da bi pak to bilo moguće, potrebna je cjelokupna rekonceptualizacija stvarnosti kao takve, koja, egzistencijalističkim rječnikom, prestaje biti misterij s kojim se susrećemo i postaje problem koji valja razriješiti. Ljudi tako postaju kotačići u stroju aktualnog društveno-političkog poretka (čitaj: liberalne demokracije), politika aparat za proizvodnju kvantitativnih rezultata, dok se prošlost, kultura i religija – tj. sve ono što teži transcendiranju materijalnoga – pretvaraju u prepreke napretka koje treba ukloniti.

U tom je kontekstu jasno da se na pitanje prekomjernog dječjeg korištenja društvenih mreža ne može tražiti algoritamski odgovor, to jest model u kojem određeni novi zakon (informatički rečeno: input) proizvodi output konačnog rješenja svih problema koje digitalije stvaraju u dječjim umovima i životima. Djeca neće postati “bolja” ako im se zabrani pristup Facebooku, dok im istodobno ostaju dostupni WhatsApp, YouTube, Reddit, 9gag ili bilo koji glavnostrujaški medijski portal, budući da oni danas, prestanimo se zavaravati, nisu ni po čemu kvalitetniji, profesionalniji ili duševno zdraviji od društvenih mreža. Problem se, drugim riječima, neće i ne može riješiti zakonima koji su sami u sebi temeljeni na hipertehnologiziranim pretpostavkama.

Prva od takvih pretpostavki začahurenih u zakonskom prijedlogu zabrane društvenih mreža jest svođenje djece na podatkovne zapise, odnosno na biometrijske i osobne podatke koji se bilježe, prate, evaluiraju i pohranjuju na poslužiteljima Europske unije ili privatnih nadnacionalnih tehnokorporacija, u ime blokiranja pristupa onoj djeci čije karakteristike ne zadovoljavaju uspostavljeni (dobni) kriterij.

Francuski filozof Jacques Ellul kao klasičnu karakteristiku tehnike navodi univerzalnost, odnosno tu jednu specifičnu tendenciju gotovo parazitskog širenja u društvu jednom kada je tehnološko sjeme u njemu posađeno. Mehanizam koji brani pristup društvenim mrežama djeci ispod 16 godina u tom se smislu može, bez većih tehničkih problema, preko noći proširiti na sve one koje prevladavajuće pravoumlje, napose ono eurokratsko proglasi kao neprijatelje – dakle na tobožnje fašiste, rasiste, seksiste, nacionaliste, transfobe, homofobe, antivaksere, katolibane, ženomrsce, islamofobe itd.

Shodno tome, digitalni identitet neodvojiv je dio aktualnih prijedloga za zabranu društvenih mreža, a on u svom najproblematičnijem obliku omogućava tehnokratskim državnim i naddržavnim vlastima upravljanje riječju, mišlju, pa i općenito životima građana do najminucioznijih razina, kao da je riječ o čvorovima kompjutorskog koda, a ne o stvarnim sudbinama stvarnih ljudi.

Iz čisto praktičnog gledišta, digitalizacija identiteta za sobom povlači uvjetovanje iste one djece koju deklarativno želimo zaštititi da se, po punoljetnosti, neraskidivo vežu uz vlastite mobitele. Ako naime osobne iskaznice, vozačke dozvole, zdravstveni kartoni i slični dokumenti budu postojali isključivo ili prvenstveno u digitalnom obliku, pametni telefon postat će primarno sredstvo identifikacije pred državom i njezinim represivnim aparatom.

Takva je logika već bila vidljiva tijekom pandemije, kada smo bili vezani uz mobitele i nekakve fiktivne QR kodove, eufemistički nazivane zdravstvenim potvrdama. Tada indikativno nitko iz glavnostrujaške mašine nije mario za starije osobe koje nemaju problem s pametnim telefonima jer pametne telefone nemaju, već su ih za taj grijeh kaznili višegodišnjom samoćom. Nitko nije mario ni za djecu čije su formativne godine bile oduzete ili svedene na buljenje u ekran i na online pseudonastavu.

Rješenje boljki hipertehnologiziranosti, tog izdanka prevladavajućeg kulta napretka, ne može biti daljnja tehnologizacija. No onima koji su već uronjeni u paradigmu Tehnopolisa takav odgovor nije prihvatljiv, jer on upućuje na unutarobiteljsku tehno-askezu kao jedini stvarni izlazak iz tehnološkog zatvora. Nije na državi da kao veliki programer reprogramira našu djecu, nego je na roditeljima da svoju djecu obrane od dehumanizirajuće mašine koja ih prvenstveno gleda kao resurse kojima valja algoritamski upravljati. Odgoj djece bez mobitela značio bi istinski izlazak iz tehnološke opne, a ne dodatno ojačavanje moći te opne preko nepromišljenih novih regulativa.

Taj prijedlog čvrste roditeljske odluke možda nije nešto što će rezultirati brzim boljitkom u našem svijetu, no inzistiranje na kratkoročnim velikim društvenim, psihičkim, pa i duhovnim promjenama, kako je rečeno, samo je u sebi tehnički poriv. Askeza nije input-output rješenje problema koji je ispred nas nego permanentni način življenja, odnosno oslobođenje od nečega umjesto dodavanje nečeg novog.

Sam pojam interneta, izveden iz sintagme “inter-net” – unutar mreže – kao i njegova kolokvijalna oznaka “web”, sugeriraju svojevrsnu zarobljenost u opni koju smo sami stvorili. Oni koji danas teže proširiti tu opnu na baš svaki aspekt naših života svoje poteze opravdavaju obećanjem pogleda onkraj nje, barem za našu djecu ako već mi sami ne možemo izaći iz nje. No iza tog kolaža prozora koji navodno pokazuje slobodu života lišenog tehnologije ne nalazi se ne-tehnička stvarnost, nego prostorija s još užim tehnološkim zidovima. U njoj smo i dalje potpuno jednako ulovljeni u mreži, ali sada uz mogućnost detaljnog nadzora svakog našeg poteza, uključujući i poteze naše djece, koja će odrasti u potpuno resursizirani svijet, u kojemu je za običan odlazak u dućan ili banku potrebno skeniranje QR koda.

Problemi kriminala, sigurnosti, zaštite javnih institucija i zaštite djece naprosto se – kaže Tehnopolis – moraju rješavati. Stvarnost nije tu da bi se doživjela, već da bi se, riječima pionira moderne tehnoznanstvene paradigme Francisa Bacona, pribila uza zid i podčinila našoj volji. To što neka djeca neće moći posjetiti Facebook, nego će umjesto toga otići na YouTube, cijena je koju je Tehnopolis danas spreman platiti. Njegova je dugoročna dobit, a to je širenje i učvršćivanje tehnološkog okvira koji strukturira naše mišljenje i djelovanje, daleko veća od tog prividnog gubitka.

Ovaj i drugi tekstovi istog autora dostupni su na blogu Sapereaudecro.substack.com

Zašto nam Možemovac Gordan Bosanac govori da nećemo imati svoje nekretnine?

O zamornom kazalištu hrvatske politike i onom što se događa iza kulisa

Promatrah novinarstvo kako poput munje pade

The post Digitalni totalitarizam: Uvođenje nadzora pod krinkom brige za djecu first appeared on Dijalog.hr.

Čovjek protiv mašine

Zastupnik Bosanac izjavio je naime da ćemo se „morati kulturalno nekako naučiti da možda nećeš imati svoju nekretninu, ali ćeš biti jako dobro zaštićen kao podstanar“. Riječi su to koje reflektiraju ranija obećanja iznimno mračnih globalističkih organizacija poput World Economic Foruma, koji je također prije koju godinu sablažnjujuće najavio da u budućnosti ljudi neće imati ništa (svoje), ali da će pritom biti sretni.

Takve tvrdnje teško je smjestiti u bilo koju veliku ideološku priču iz prošlosti. Klasični kapitalizam zasigurno ne može pristati na dokidanje privatnog vlasništva u ime državnih ili naddržavnih centara moći, no ni socijalističke inačice staroga kova nisu kompatibilne s idejom da se privatnog vlasništva odričemo ne radi nekakvog kolektivnog samoupravljanja, već kako bi ono bilo redistribuirano na druge privatne osobe, to jest one koje si to u novom poretku mogu priuštiti.

Suprotno tome, postideološko vrijeme današnjice, koje je velike povijesne svjetonazorske sukobe smijenilo golom tehnokratskom težnjom za moći, savršeno se slaže s takvom idejom. Podjela na slobodno tržište s jedne strane i državu s druge atavizam je prošlosti. Živimo u vremenu sveobuhvatne vladavine onoga što britanski pisac Paul Kingsnorth naziva Mašinom (engl. The Machine). Mašina je hibridno udruženje suvremene sekularne velike države (konkretno: globalističkih centara moći koji upravljaju i nacionalnim, tobože demokratskim vlastima) i vrijednosno ispražnjenog tržišta, sačinjenog od bezličnih nadljudskih korporacija.

Mašina ne želi da čovjek ima svoje privatno vlasništvo, jer Mašini odgovara – bilo radi povećanja svoje političke moći s jedne strane ili ekonomskog profita s druge – da je što više ljudi ovisno o njoj. Samodostatnost obitelji kao ekonomski i šire društveni ideal katoličkoga nauka u izravnom je sukobu s oba krila suvremenog progresivizma, jer prevladavajući kult napretka ne gleda na obitelj kao na temeljnu jedinicu polisa, već ljude općenito smatra svojevrsnim sistemskim komponentama ili kotačićima šireg poretka od kojih se očekuju uniformnost i poslušnost.

Ljude stoga valja atomizirati, odnosno olabaviti njihove prirodne međuosobne veze, jer je razdijeljenim narodom lakše ovladati. Atomizacija se vrši s jedne strane žrtvovanjem obiteljskoga života na oltaru karijernog napretka te s druge nametanjem raznih progresivnih protuobiteljskih društveno-antropoloških idejnih eskperimenata. Čovjek se uz pomoć te dvije silnice ekonomskoga i političkoga progresivizma pretvara u rascjepkanu, iskorijenjenu amorfnu masu, podobnu za remodeliranje prema željama Mašine.

Privatno vlasništvo u tom je smislu prepreka potpunom raščovječenju čovjeka, jer dok čovjek ima svoj dom, on ima i mjesto koje, barem u teoriji, može biti netaknuto djelovanjem Mašine. Dok god ima vlastiti, doslovno ili figurativno rečeno, komad zemlje, ima i mjesto na koje se može povući ako ga Mašina odluči izopćiti, kako je to, među ostalim, činila tijekom ilustrativnih godina takozvane pandemije. Mašina je tada naprosto zatvorila ograde za sve koji joj nisu bili apsolutno poslušni, pokazujući svu raskoš svoje trenutačne moći. Tko nije imao vlastita vrata koja je mogao zatvoriti i tako se zaštititi od vrijeđanja, ucjena i agresije većine, taj je, kao kotačić u stroju, bio prisiljen poslušno izvršavati dodijeljenu mu ulogu.

Američki filozof Richard Weaver privatno je vlasništvo nazivao posljednjim metafizičkim pravom, posljednjom branom pred cjelovitim podčinjavanjem čovjeka od strane modernog stroja. On pritom nije mislio na nekakvo apstraktno privatno vlasništvo iza kojega ne stoji čovjek glavom i bradom već monstruozni korporativni entiteti, koji u ovome trenutku dijele prijestolje naše civilizacije s jednako monstruoznim naddržavnim parapolitičkim strukturama poput spomenutog WEF-a. Mislio je, radije, na onaj spomenuti komad zemlje koji prehranjuje obitelj; koji omogućuje čovjeku i njegovoj zajednici da žive od vlastitog rada i da u kontekstu osnovnih životnih potrepština ne budu ovisni o trećim stranama – bilo korporativnim, bilo političkim.

G. K. Chesterton u sličnom tonu poznato zaključuje da problem vrijednosno ispražnjenog modernog kapitalizma nije u postojanju privatnog vlasništva, kako su to tvrdili mahniti i opsjednuti marksisti, već u tome što privatnog vlasništva ima premalo. Problem je što se vlasništvo grupira u rukama interesnih centara moći ili, još točnije, u rukama koje stoje iza tih centara a koje uopće nisu ljudske.

Privatno vlasništvo – a napose privatnost doma – posljednja je institucija koja čovjeku jamči da nije potpuno podređen kolektivnoj volji. Gospodin Bosanac to očigledno ne razumije te na dom gleda sukladno okvirima suvremene Mašine, lišavajući ga njegova ontološkog značenja i svodeći ga isključivo na ekonomski fenomen. Dom je, međutim, i preduvjet bilo kakve istinske suverenosti, jer samo samodostatni dom može u potpunosti jamčiti da čovjek može zaista povući granicu i odbiti izvanjske naredbe politike ili ekonomije.

Govoriti o nekakvoj zaštiti podstanara, koja će garantirati da su oni zadovoljni prebivanjem na tuđem posjedu, isprazna je tlapnja ili dobra ilustracija onoga što samo prividno posvađane, a zapravo udružene plave i zelene političke strane našeg doba poručuju čovjeku: bit ćeš sretan zato što ću ti ja to garantirati. Ili, kako je to savršeno opisao Alexis de Tocqueville, „iznad [modernih] ljudi uzdiže se golema i brižna vlast koja sama preuzima brigu o njihovim užicima i nadzire njihovu sudbinu. Ona je apsolutna, pedantna, brižna i blaga. Ona bi nalikovala roditeljskoj vlasti kad bi joj cilj bio pripremiti ljude za zrelost; ali ona, naprotiv, nastoji ljude zadržati u trajnom djetinjstvu.”

I dok politički činovnici Mašine poručuju da morate naučiti biti ovisni o njima i o svijetu kojeg oni oblikuju, Sapere Aude nedvosmisleno im odgovara: borba za očuvanje obitelji, privatnosti i doma – a na kraju i za samoga čovjeka – borba je od koje ne možemo, ne smijemo i nećemo odustati.

Ovaj i drugi tekstovi istog autora dostupni su na blogu Sapereaudecro.substack.com

The post Zašto nam Možemovac Gordan Bosanac govori da nećemo imati svoje nekretnine? first appeared on Dijalog.hr.

Spomenuta uredba deklarativno se zalaže za transparentnost u političkom oglašavanju, no već u prvom praktičnom koraku vidimo da to nije njezin stvarni cilj, jer društvene mreže na nju nisu reagirale s povećanjem transparentnosti, već s potpunom zabranom političkog oglašavanja.

Smatrati to pitanje nebitnim, pa i fokusirati se na neke druge frizirane rasprave, znači ne pratiti na nastavi civilizacijskih gibanja. Jedina uspješna politička inicijativa koja je na bilo kakav način naštetila globalističkom stroju kroz posljednjih nekoliko desetljeća jest ona Donalda Trumpa (neovisno o tome kako evaluirali današnje njegove poteze), a ona je izborena upravo preko društvenih mreža koje su posljednjih mjeseci, s razlogom, pod direktnim napadom. Pogubna je šteta što Hrvati to očito i dalje većinski ne razumiju.

Uredba o političkom oglašavanju jedna je u nizu EU zakona, regulativa i uredbi koje sužavaju prostor slobodnog govora i mišljenja u današnjem svijetu, a napose u digitalnoj sferi gdje je Veliki stereoptikon, to jest udruženi stroj politike, korporacija, medija i NGO-ova, možda po prvi puta u povijesti naše civilizacije izgubio velik dio svog
jednosmjernog i monopoliziranog autoriteta.

HDZ je podržao i implementirao ovu uredbu. Možemo je pak prije nekoliko tjedana prigovarao HDZ-u što nisu dovoljno brzo i dovoljno strogo proveli drugu regulativu, tzv. EMFA (Europski akt o slobodi medija), koja će u praksi onemogućiti alternativnim i nezavisnim izvorima informacija da preispituju prevladavajuće pravoumlje.

Činjenica da navedeni potezi nisu prepoznati kao iznimno važno i panično krpanje pukotina na stereoptikonovoj dominaciji, pa s kojeg god stereoptikonovog krila to krpanje dolazilo, velik je vjetar u leđa obnovi i cementiranju te dominacije.

Shodno tome, sjeća li još tko, u ovom čudnom vremenu hiperinformirane zaboravljivosti, Plenkovićevog siječanjskog posjeta globalističkom balu (ili Baalu) u Davosu? Ako problem njegovog tamošnjeg gostovanja sagledamo samo na plitkoj razini toga što je izgovoreno na nekom panelu, zaboravljajući se pritom upitati što on uopće tamo radi i koga predstavlja, onda se taj problem može lako izbrisati iz kolektivnog sjećanja uz pomoć jednog naizgled jeftinog propagandnog igrokaza.

HDZ i Možemo skladno uprizoruju poslušne produžetke protunacionalnih, odnarođenih eurokratskih politika. To što jedni svoje poltronstvo maskiraju u plavu kvazidomoljubnu boju, a drugi u radikalno progresivnu zelenu potpuno je nevažno.

Pravilo koje valja slijediti, ako se želimo uspješnije nositi s kulturnim ratovima, glasi otprilike ovako: osluškujte gdje glavnostrujaška mašina želi da gledate i onda gledajte u sve samo ne u to, pri čemu ponajviše tragajte za onim što se pod celofanom njihovih namjerno uzidgnutih igrokaza zapravo želi provesti.

Divide et impera nije slučajno toliko rasprostranjena manipulaška strategija. Postala je svojevrsni klišej upravo zato što je tisućljećima provjereno uspješna. Uspješna je nažalost i danas.

Promatrah novinarstvo kako poput munje pade

Tehnokrat iz Bruxellesa: Plenković i hrvatska postideološka stvarnost

Protiv digitalnog eura

The post O zamornom kazalištu hrvatske politike i onom što se događa iza kulisa first appeared on Dijalog.hr.

Nakon izlaska priče u širu javnost preko teksta u jednim domaćim novinama, gotovo svi glavnostrujaški mediji poslušno su ju prenosili svojom ustaljenom papagajskom reciklažom, pri čemu je sve to skupa bilo lišeno ikakvog dubljeg pregleda točnosti iznesenih informacija, pa i poštivanja ostalih osnovnih načela novinarske struke.

Na vrhuncu ovog posljednjeg medijskog antitrumpovskog mantranja dotičnu je, navodno nepravedno deportiranu osobu jedna televizija ugostila uživo te joj dozvolila da sama potencira uzdignuti lažni narativ. Kasnije smo, ponajprije preko komentara na društvenim mrežama, saznali da se čovjek uopće ne zove onako kako su ga mediji predstavili, ili da je barem koristio više različitih imena kroz svoj život, te da se radi o osobi s kriminalnom prošlošću, što možebitno objašnjava njegovu potrebu za korištenjem višestrukog identiteta.

Prokazivanje grešaka u temeljima ove priče nije se dogodilo zato što je neki veliki medij svojim istraživačkim radom prepoznao da s pričom nešto ne valja, već zahvaljujući mogućnosti dvosmjerne komunikacije između medija i građana, prvenstveno preko društvenih mreža.

Sofistička besramnost glavnostrujaških medija

Ovdje se dakle radi o praktičnom primjeru zdravog opovrgavanja nezdravo manipulativnih i, nažalost, sve manje profesionalnih glavnostrujaških medija od strane osvještenih građana, pri čemu je posebno besramno kako je spomenuta televizija reagirala na potkrijepljeno opovrgavanje njihova jeftinog narativa. Naime, televizija je blokirala daljnje komentare na svojoj stranici na tu temu – iste one komentare koji su pripomogli prokazati njihov ofrlje odrađen i propagandom prebojan posao – te je priču, uobičajenim sofističkim trikom današnjeg doba, okrenula na nekakve zle i netolerantne komentare upućene dotičnoj osobi – podsjećam, osobi s kriminalnom prošlošću koja je očito potpuno ispravno deportirana.

Ovaj slučaj može poslužiti kao pars pro toto primjer apsolutno i nedopustivo lošeg stanja novinarstva na Zapadu u 21. stoljeću. Ono je svedeno na polugu širenja uvjerenja aktualnog duha vremena, dok su sva načela tog nekada časnog posla žrtvovana na oltaru režimske poslušnosti.

Spomenuta sofistička besramnost, u kojoj onaj tko širi neutemeljenu priču – ili onaj tko je uhvaćen u laži – najednom preuzima ulogu žrtve na sebe, klasičan je mehanizam današnjeg doba, koje u svojoj intelektualnoj mekosti i etičkoj potkapacitiranosti svodi istinu i laž, dobro i zlo, ispravno i neispravno na nekakvu infantilnu crno-bijelu bajku o zločestim društvenim tlačiteljima i dobrim, nevinim potlačenima za koje se treba boriti.

Zaštita žrtava kao krinka novog žrtvovanja

Glavnostrujaški novinari dakako nisu zaštitnici nikoga osim svojih interesa i režimskog pravoumlja. Upravo su oni prije samo par godina svakodnevno, pune tri godine, širili nezapamćeni orkestrirani napad na sve koji su se drznuli preispitivati službene, tada javnozdravstvene narative, nazivajući ih glupima, neodgovornima, ne-građanima, ubojicama itd. Time su savršeno uprizorili zaključak možda najboljeg dijagnostičara bolesti suvremenog društva, francuskog filozofa Renéa Girarda, koji je u svojoj poznatoj rečenici ustvrdio da Sotona u modernom svijetu govori jezikom žrtava.

Prema Girardu, ustaljeni obrazac u kojem ljudska agresija teži projicirati sve što ne valja u danom društvu na jednog pojedinca ili jednu skupinu nije nestao u modernom svijetu, već je samo promijenjen celofan pod kojim se to čini. Dok se u antičko vrijeme to radilo otvoreno, jednostavnim lišavanjem ljudskosti onoga koji na sebe prisilno preuzima sve
nestabilnosti zajednice, danas se isti taj obrazac ponavlja pod krinkom zaštite žrtava.

Žrtveni jarci traže se u zamišljeno ime zaštite nekih drugih, stvarnih ili fiktivnih žrtava, pa se tako u ime tobožnje zaštite manjina ili „potlačenih“ grupacija žrtvuju svi koji na bilo koji način odstupaju od uskog okvira dozvoljenog mišljenja te se nazivaju fašistima, rasistima, homofobima, nacionalistima i ostatkom dosadnih progresivističkih etiketa.

EU regulatorna legitimacija medijske propagande

Nadalje, ovaj je novi slučaj besramnog medijskog ponašanja iznimno indikativan jer upravo u ovome trenutku Hrvatska planira provesti uredbu Europske unije, koju je pravno dužna provesti, a koja se bavi pitanjem medija. EU ju naziva štitom demokracije, no ovdje se zapravo radi o štitu protiv demokracije, odnosno o dokidanju upravo one dvosmjerne komunikacije koja je ovih dana pripomogla prokazati jedan lažni i štetni medijski narativ.

Takozvana EMFA regulativa pogoduje službenim medijima, odnosno onim medijima kojima je EU dala svojevrsnu potvrdu o ispravnom obavljanju „novinarskog posla“. Ona se u pravilu dobiva ako medij s jedne strane ne odstupa od dozvoljenog pravoumlja te, s druge, ako iza sebe i svoje redakcije ima korporativnu moć. EMFA tako stvara dvoklasni sustav medija u kojem se vrši pritisak na sve one nezavisne novinare i alternativne izvore informacija koji danas služe kao preispitivači srozanog djelovanja glavnostrujaškog aparata.

Nadalje, EMFA se progurala paralelno s tzv. DSA regulativom, koja bi pak dopuštala birokratskim kracima EU-a i njihovim tzv. fact-checkerskim suradnicima da utječu na to koje se vijesti prikazuju korisnicima na društvenim mrežama. Određene vijesti tako bi mogle biti potpuno zabranjene, što znači da bi u ovom slučaju ukazivanje na netočnosti u iznesenoj službenoj priči moglo biti smatrano dezinformacijom te kao takvo kažnjivo.

Budućnost: apsolutna vlast Velikog stereoptikona

Slijedom toga, ovim je primjerom jasno pokazano kako će naša budućnost u Europskoj uniji izgledati. Mediji će moći zajahati na neku vijest koju procijene iskoristivom za širenje prevladavajućeg pravovjerja; imajući pritom autoritarnu, jednosmjernu mogućnost nametanja svojih narativa; mali i nezavisni novinari bit će u podčinjenom položaju te stalno pod rizikom da budu etiketirani ako ukažu na laži velikih medija; a narod neće imati mogućnost opovrgnuti ni najočiglednije medijske neistine i manipulacije jer im fact-checkersko-cenzuristička mreža to neće dopuštati.

U tom svijetu Sandro Vuković ostat će Sandro Silajdžić, njegova kriminalna prošlost bit će izbrisana u ime njegove instrumentalizacije radi širenja histerije protiv političara koji ne odgovara mainstreamu, hrvatska povijest prekrojit će se tako da je u Makarskoj u devedesetima doista postojao sabirni logor, kako je to u kontekstu ove teme prenio jedan medij, a svatko tko se drzne preispitivati tu besprizornu, propagandnu orvelovsku bajku bit će cenzuriran, etiketiran, pa možda i pravno gonjen kao širitelj dezinformacija.

To je svijet glavnostrujaških medija današnjice te svijet potpuno vrijednosno izokrenutog duha vremena našega doba. Njime ne vlada intelektualno poštena i skrušena potraga za istinom, već jedna sveprožimajuća propagandna mašina; svojevrsni Veliki stereoptikon službenih laži.

Ovaj i drugi tekstovi istog autora dostupni su na blogu Sapereaudecro.substack.com

The post Promatrah novinarstvo kako poput munje pade first appeared on Dijalog.hr.

Naše vrijednosno-identitetske linije često su bile toliko jasno povučene da je jedno hrvatsko selo sredinom prošlog stoljeća nosilo jednu uniformu, a susjedno drugu.

Plenković, pak, ne pripada nijednom taboru. On nije crven, nije crn, nije čak ni plav. On je u političkom smislu savršeno utjelovljenje tehničara, a u svjetonazorskom postideologa. Kao takav, on uprizoruje novu civilizacijsku sliku Zapada koju su poneki proročki umovi najavljivali još u vrijeme spomenutih velikih sukoba prošloga stoljeća.

Sveti papa Pavao VI. tako je usred Hladnog rata upozoravao na, iz njegove perspektive, sljedeće, odnosno novo doba, u kojem će sukobi velikih ideologija – komunizma i kapitalizma, liberalizma i konzervativizma i sl. – biti zamijenjeni vrijednosno ispražnjenim, postideološkim dobom, kojim će dominirati gola želja za moći, konzumirana kroz sve napredniju tehniku i tehnologiju.

Hannah Arendt ciljala je na slično kada je ustvrdila da će novi totalitarizam na Zapadu biti realiziran banalnim zlom bezličnih tehnokrata, kojima je moć kao takva iznad svih ideologija.

Hrvati se i dalje lijepe na svaku Plenkovićevu izjavu ne samo zato što je on hrvatski premijer nego i zato što ga stalno (neuspješno) pokušavamo ugurati u lijevo-desnu ili crveno-crnu paradigmu kojoj on ne pripada.

Niti se njegovo navodno skriveno domoljublje naglo ispoljava kada tvrdi da je on posljednja brana normalne Hrvatske pred naletima ljevice, niti je on doista toliko uronjen u ljubav prema Ukrajini da ju iskreno smatra herojem pred kojim bi i hrvatski branitelji trebali padati ničice, kako je to prije koji dan artikulirao u Davosu.

On govori ono što u tom trenutku nameću postavke unutar kojih tehnicira. Nekada je to ratifikacija Istanbulske konvencije, a nekada fasada konzervativizma i domoljublja.

Njegova je vlast dugotrajna jer on na domaćoj sceni najbolje igra igru koju suvremeni Zapad zahtijeva, a koju možemo nazvati globalističkom tehnokracijom.

Europska unija najuspješniji je izdanak tog novog hladnog, hiperracionalističkog i bezidentitetskog poretka, a ona traži, proizvodi, konzumira, nagrađuje i propagira birokratske tehničare koji dobro barataju polugama moći.

Takvim baratanjem pipci Unije i njezinog postideološkog idejnog sklopa šire se, pri čemu je ideologija pomoću koje će se to širenje vršiti sekundarna. Upravo taj dio Hrvatima, kao potomcima saziđa velikih povijesnih sukoba, nikako da sjedne.

Ovaj i drugi tekstovi istog autora dostupni su na blogu Sapereaudecro.substack.com

The post Tehnokrat iz Bruxellesa: Plenković i hrvatska postideološka stvarnost first appeared on Dijalog.hr.

Digitalni euro jedan je od inačica šireg koncepta takozvanog centralnog digitalnog novca (engl. CBDC – Central Bank Digital Currency), koji je pod različitim nazivima već uveden u nekoliko izvaneuropskih zemalja: na Bahamima, u Nigeriji, na Jamajci, odnedavno, u Zimbabveu.

Ono što centralni digitalni novac čini osobito problematičnim jest njegov utjecaj na tri ključna područja: I. ukidanje ekonomske slobode pojedinca, II. dodatno narušavanje nacionalne monetarne suverenosti i III. napad na ljudsko dostojanstvo unutar tehnokratskog društveno-političkog okvira.

No, prije ulaska u samu problematiku centralnog digitalnog novca, nužno ga je konceptualno razdvojiti od digitalnog novca kao takvog.

Digitalni novac vs. centralni digitalni novac

Mnogi od rizika o kojima će ovdje biti riječ – osobito oni povezani s privatnošću korisnika – ne odnose se isključivo na CBDC, već i na postojeće oblike digitalnog novca koji koristimo putem bankovnih kartica.

Ključnu razliku između digitalnog i centralnog digitalnog novca pronalazimo u obliku njihova vlasništva.

Dok je kod dosadašnjih oblika digitalnog novca vlasništvo bilo raspršeno ili barem formalno decentralizirano, kod središnjih digitalnih valuta vlasnik je, kako i sam naziv sugerira, centraliziran te je u slučaju digitalnog eura utjelovljen u Europskoj središnjoj banci.

Iz takvog oblika vlasništva proizlaze i bitno drukčiji rizici. Ako, primjerice, govorimo o problemu privatnosti, tom sveprožimajućem problemu digitalne sfere, za krajnjeg korisnika postoji znatna razlika između toga prati li netko njegove transakcije u svrhu relativno benignih komercijalnih motiva, poput slanja personaliziranih oglasa, analize potrošačkih navika ili praćenja količine kupljenih proizvoda, i znatno opasnijeg nadzora usmjerenog na procjenu njegove političke poslušnosti i podobnosti.

Filozof John Lennox ovu razliku sažima pojmovima nadzornog kapitalizma s jedne strane, u kojem vrijednosno ispražnjeni Zapad već živi, ​​i nadzornog komunizma s druge strane, kakav obilježava Kinu, gdje država de facto kontrolira sve ključne tehnološke alate, zbog čega može provoditi distopijski sustav takozvanog društvenog kreditiranja [2].

Prema Lennoxu, digitalni novac Europske središnje banke može se promatrati kao državna konkurencija korporativnom, sveprisutnom digitalnom novcu, čime se sustav zapadnog nadzornog kapitalizma postupno pomiče prema modelu nadzornog komunizma.

Zajednički nazivnik prvog i potonjeg jest rat protiv privatnosti, dok ga odvaja koliko učinkovito ili brzo ta privatnost biva narušena i u koje se svrhe to čini.

I. Dokidanje ekonomske slobode

CBDC, a time i digitalni euro, izravno ugrožava klasično shvaćenu ekonomsku slobodu pojedinca.

Ekonomsku slobodu pritom ne shvaćamo u duhu današnjeg doba, dakle kao kupovnu moć ili količinu dobara i usluga koje pojedinac može konzumirati (jednostavnije rečeno: visinu plaće), već kao sposobnost ekonomske samoodrživosti, odnosno mogućnost prehranjivanja sebe i svoje obitelji bez nužnog i stalnog oslanjanja na vanjske centre moći, bilo političke ili korporativne.

Sagledamo li ekonomsku slobodu na ovaj način, postaje jasno da je ona već danas ozbiljno narušena. Većina građana u većoj ili manjoj mjeri ovisi o odlukama (nad)državnih struktura s jedne strane, te o korporativnim interesima (svojih) poslodavaca s druge strane.

Uvođenje centralnog digitalnog novca dodatno bi oslabilo ovu krnju slobodu, jer je praktičan preduvjet CBDC-a implementacije tzv. digitalnog identiteta [3].

Iako europski zagovaratelji tvrde da je digitalni euro tehnički moguće provesti bez potpune centralizacije osobnih podataka, praksa i zakonodavni okviri upućuju na suprotno. Nijedna od zemalja koje su već uvele CBDC nije to učinila bez prethodnog ili paralelnog uvođenja digitalnog identiteta.

Uvođenje digitalnog identiteta kao preduvjeta ekonomskog života u svojoj biti predstavlja konačno ukidanje ekonomske slobode.

Pojedinac tada više ne raspolaže neposrednom vezom između vlastitog rada i njegovih plodova, već se svakako njegovo sudjelovanje u ekonomskim procesima – u zaposlenju, primanju plaćanja i potrošnji svoga novca – uvjetuje prethodnim odobrenjem sustava.

Primjeri iz pandemijskog razdoblja pokazuju koliko se brzo i široko takvi mehanizmi mogu zloupotrijebiti. Kanadski slučaj zamrzavanja privatnih sredstava političkih prosvjetnika [4] tek je nagovještaj onoga što postaje moguće u okviru potpuno centraliziranog i programabilnog monetarnog sustava.

Ekonomska sloboda ne postoji ondje gdje je sudjelovanje u ekonomskom životu uvjetovano političkom podobnošću ili tehničkom autorizacijom. U takvom okviru čovjek ne može biti samoodrživ (tj. ekonomski slobodan), već postaje trajno ograničen poslušnošću režima te je izložen ekonomskoj milosti i nemilosti državnih i naddržavnih struktura.

II. Daljnje narušavanje nacionalne monetarne suverenosti

Centralna valuta svakog oblika po svojoj definiciji zadire u suverenitet nacije. Na to smo – barem oni nepromišljeniji među nama koji su zagovarali i proveli uvođenje eura – pristali smjenom hrvatske kune nadnacionalnom valutom Europske unije. Time je Europska središnja banka preuzela kormilo krovnog monetarnog autoriteta.

Uvođenje centralnog digitalnog eura dodatno bi ograničilo mogućnost naše države da samostalno odlučuje o vlastitim fiskalnim i monetarnim politikama, dok bi Hrvatsku narodnu banku de facto učinila suvišnom.

U aktualnoj konstelaciji ona je služila kao svojevrsni posrednik između europskih struktura i Republike Hrvatske, pri čemu je – ne treba se zavaravati – njezina uloga, kao i uloga same države u samostalnom monetarnom odlučivanju, inače bila prvenstveno simbolička. Uvođenjem digitalnog eura i ta simbolika nestaje.

Građani Hrvatske tada bi izravno ovisili o odlukama Europske unije, primajući novac neposredno od nje. Koliko će tog novca biti, kako će se njime upravljati, tko će i na koji način ograničavati eurokratsku moć u kontekstu programabilnog novca (o čemu će biti riječi kasnije), te kakve će se monetarne odluke donositi u predstojećim krizama – sva bi ta pitanja bila pod jurisdikcijom Ursule von der Leyen i Christine Lagarde.

Potpuna digitalizacija novca, osobito kroz centralizirane digitalne vrijednosti ili privatne platne sustave, prenosi stvarnu moć s demokratskim odgovornim institucijama na tehnokratske, nadnacionalne i korporativne strukture upitne legitimnosti.

Očuvanje gotovine u takvim uvjetima osigurava otpornost financijskog sustava, kontinuitet društva u kriznim situacijama te zadržavanje demokratske kontrole nad temeljnim ekonomskim procesima.

III. Tehnokratski napad na ljudsko dostojanstvo

Ljudsko dostojanstvo u hipertehnologiziranom svijetu kakav je današnji zahtjev da čovjek ne bude reduciran na podatkovne zapise ili upravljačke resurse sustava. Subordiniranje čovjekove tehnologije proces je tehnokratskog raščovječenja. U tom kontekstu, CBDC izravno narušava ljudsko dostojanstvo na tri razine.

Privatnost

BDC ukida mogućnost legitimne financijske anonimnosti u svakodnevnim transakcijama. Svaka uporaba novca postaje trajno zabilježena, analizirana i potencijalno profilirana, čime se financijski nadzor normalizira, a privatnost kao temelj slobodnog društva sustavno potkopava.

Taj se problem ne može konceptualno odvojiti od ostalih srodnih napada na privatnost u hiperdigitaliziranom, eurokratskom svijetu današnjice, poput onoga koji je došao do izražaja kroz kontroverznu tzv. Chat Control regulativa, predložena otprilike u isto vrijeme kada i digitalni euro.

Chat Control, digitalni identitet i digitalni euro tvore trokut bespresedanskog digitalnog nadzora, u kojem pojedinčeva privatnost praktički ne postoji.

Autonomija

CBDC onemogućuje neposrednu i bezuvjetnu kontrolu pojedinca nad vlastitim sredstvima. Iz šireg koncepta slobode, autonomiju ovdje sagledavamo kao praktičnu primjenu slobode, odnosno kao mogućnost djelovanja u svijetu u skladu s vlastitim vrijednostima.

Tehnička arhitektura digitalnog novca omogućuje uvjetovanje, ograničavanje ili obustavu pristupa privatnim financijskim sredstvima, čime pravo raspolaganja svojim radom i imovinom postaje podređeno pravilima sustava i volje posrednika.

Kineski model društvenog kreditiranja, koji svoj fenomenološki pandan ima u idejama tzv. karbonskog novca na Zapadu, ilustrira potpuni gubitak autonomije u tehnokratskom sustavu, gdje je mogućnost djelovanja u skladu s osobnom savješću uvjetovanih kredita koji se, ako se potroše, mogu trenutačnim klikom ili automatiziranim procesom pojedinca osiromašiti.

Otpornost na resursizaciju čovjeka i novca

Uvođenje novih tehnologija, prema seminalnim radovima filozofije tehnologije, ne rezultira samo primjenom tih tehnologija, već i primjenom pretpostavki društva u koje su uvedene.

CBDC u tom smislu redefinira pojam novca, pretvarajući ga iz simbola razmjene između pojedinaca u programabilni resurs ili sredstvo uvjetovano, upravljano i nadzirano od strane vrhovnih autoriteta, čime i korisnici novca, čitaj: građani, bivaju tretirani kao resursi vladajućeg režima i njegovog vrijednosnog sustava.

Spomenuti sustavi društvenog kreditiranja savršeno su uprizorenje upravo toga.

***

Sve nas ovdje opisano, a napose I. dokidanje ekonomske slobode, II. daljnje narušavanje nacionalne monetarne suverenosti i III. tehnokratski napad na ljudsko dostojanstvo, navodi se na kategoričko odbacivanje digitalnog eura, pa i koncepta CBDC-a kao takvog.

U ophođenju prema prijedlozima ovakvoga globalističkog tipa valja se voditi slučajno danim naputkom bivšeg predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera, poznatog eurokratskog veseljaka i ljubitelja vina, koji je u jednom od svojih tragikomičnih javnih istupa razotkrio kako se donose odluke u Europskoj uniji.

Europska birokracija najprije nešto odluči, zatim tu odluku obznani javnosti, nakon čega strpljivo nadgleda reakciju većine. Ako izostane osobito glasno protivljenje, Juncker priznaje, odluka se gotovo automatizmom usvaja [5]. Junckerovo vrijeme, paradoksalno, pruža najbolji razlog za nedvosmisleno, jasno i glasno suprotstavljanje raščovječujućoj tehnologiji digitalnog eura.

Ovaj i drugi vrijedni tekstovi istog autora dostupni su na poveznici Sapereaudecro.substack.com

Izvori:
[1] Lennox, JC (2023). 2084 i revolucija umjetne inteligencije: Kako umjetna inteligencija oblikuje našu budućnost (Ažurirano i prošireno izdanje). Cascade Books.
[2] Brehm, S. i Loubere, N. (15. siječnja 2018.). Kineski distopijski sustav društvenog kreditiranja nagovještava globalno doba algoritma. The Conversation. https://theconversation.com/chinas-dystopian-social-credit-system-is-a-harbinger-of-the-global-age-of-the-algorithm-88348
[3] Sapere Aude. (2025, 29. rujna). Distopija digitalnog identiteta. Sapere Aude. https://sapereaudecro.substack.com/p/distopija-digitalnog-identiteta
[4] BBC News. (2025). Trudeau obećava zamrzavanje bankovnih računa prosvjednika protiv mandata. BBC News. https://www.bbc.com/news/world-us-canada-60383385
[5] Koch, D. (1999, 27. prosinca). Die Brüsseler Republik. Der Spiegel. https://www.spiegel.de/politik/die-bruesseler-republik-a-3d75c854-0002-0001-0000-000015317086

The post Protiv digitalnog eura first appeared on Dijalog.hr.

To što svoje djelovanje plaho skrivaju pod terminologiju koju aktualni duh vremena smatra ispravnom ne znači da se ne radi o iskrivljenim strukturama koje su svoju nekadašnju novinsku profesiju, koja je težila zdravom preispitivanju prevladavajućih društvenih pretpostavki i autoriteta, izdale u ime dobro plaćenog režimskog poslušništva jednog potpuno pogubljenog doba.

Sjetimo se, primjerice, da je Faktograf dobio preko 18 000 dolara od bivše Bidenove administracije kako bi pisao o klimi. Faktograf je, dakle, ili najpoštenija organizacija koja održava neutralnost usprkos golemim financijama jednog izrazito ideologiziranog režima, ili je pak pas čuvar tog istog režima, njegovih ideoloških suboraca i same te ideologije.

Kako je Matija Štahan već prokazao, to je samo jedna u nizu njihovih ideološki pristranih financiranja, dok si istovremeno, na temelju svoje tobožnje neutralnosti, daju za pravo manipulativno interpretirati tuđe izjave, etiketirati ih ili ih u potpunosti cenzurirati. Kako točno funkcionira projektna suradnja europskog establišmenta i njihovih, navodno “nezavisnih”, medijskih glasnika razjasnio je i Mostov Savjet za tehnoetiku i antitotalitarizam.

Stavimo li privremeno na stranu Faktografovo poslovno djelovanje pod velikom režimskom mašinom današnjeg pravovjerja, koju prvenstveno sačinjava trokut EU-NGO-Big Tech, ostaje činjenica, s obzirom na ono što smo od mogli vidjeti prethodnih godina, da se tu ne radi se o posebno kvalitetnim novinarima, o novinarima usmjerenima na beskompromisno istraživanje, na terenski rad ili na progovaranje o temama o kojima drugi šute.

Ne radi se, s druge strane, ni o ljudima bogatih misaonih sposobnosti ili intelektualne raskoši, već prije o uskogrudnim idejnim malograđanima, nerijetko vulgarnim u svojim sukobima s neistomišljenicima, koji argumentiranu raspravu smjenjuju prostim etiketiranjem, zamračivanjem tuđih teza i/ili argumentativno krhkim pozivanjem na znanost, struku te društveni konsenzus.

Valja naglasiti da opisane pojave nisu vezane isključivo uz Faktograf; mnoge od njih, u vremenu u kojem je novinarstvo kao poziv nevjerojatno opustošeno, možemo pronaći u većini glavnostrujaških medija. No Faktograf se izdvaja upravo zbog svojeg pristanka na izigravanje ministarstva istine, čime prelazi iz jednog u nizu portala sa žutoštamparskim elementima u društveni faktor koji će buduće povijesne knjige pamtiti kao dio novog režima globalističke tehnokracije i njezinog masovnog digitalnog nadzora.

To je suština Faktografova poziva; poziva koji je jačao kroz prethodne godine kada je otvoreno podržavao i perpetuirao velike javnozdravstvene zablude, poput one da najveće segregacijsko sredstvo u povijesti demokratske Hrvatske, tepajući nazvano pandemijskim potvrdama, sprečava širenje tadašnjeg virusa. U to ime mnogi pojedinci, pa i profesionalni novinari i znanstvenici, bili su cenzurirani, a doseg njihovih objava preventivno smanjivan po načelu digitalnog društvenog kreditiranja, odnosno sukladno procjenama političke podobnosti.

Upravo zato hrvatski političari i građani ubuduće, prilikom korespondencije s tim pseudomedijskim portalom, moraju slijediti primjer Nikole Grmoje, koji im je otvoreno poručio da, zbog prirode njihova djelovanja koje je odavno izišlo iz okvira novinarstva, s njima ne može imati posla niti im davati bilo kakve izjave.

Nemam, naravno, iluzija da ću na išta od ovoga dobiti smislen (ili ikakav) odgovor. Neka bude što bude. Ono što na ovakve kritike eventualno možemo očekivati jest reciklaža intelektualno lijenih etiketa antivakserstva, teorija zavjere, radikalne desnice i ostale plejade dosadnih, zaglupljujućih jezikotvorevina aktualnih propagandista, ili pak jeftinih pokušaja infantilnog ismijavanja mojih teza, popraćenih znakovljem tzv. emojija koji više priliče tinejdžerskom prepucavanju nego raspravi odraslih i razumnih individua. Na to se, eto, sveo nekad ponosni medijski kodeks.

Ne vjerujem da Faktograf nužno shvaća dubinu problematike svojeg djelovanja. Za to bi trebao imati širinu pogleda koja nadilazi platonovsku špilju prevladavajućeg pravovjerja i šire verbalne mogućnosti od okljaštrenog jezika današnjeg novinarstva. U tom smislu ne snose puninu odgovornosti za svoje djelovanje, no onaj dio za koji jesu odgovorni jest svjesno izokretanje istine, prešućivanje nepodobnih činjenica i općenite masovne manipulacije, posebno kada se sjetimo da za to dobivaju fine novce.

Fenomen fact-checkera tema je kojom se valja pozabaviti, umjesto konzumiranih starih partizana, ustaša i udbaša. Udba našeg doba ima novi kaput i dobro je skrivena iza digitalne zavjese.

Slobodan Praljak: S prijezirom odbacujemo vašu šutnju

Kolektivna hipnoza progresivizma: Zašto se političko neslaganje prelijeva u fizičko nasilje

Euroslavija: Zašto je Tuđman bio u pravu

The post Poniženje novinarstva: slučaj Faktograf first appeared on Dijalog.hr.

Slobodan Praljak bio je intelektualac koji je diplomirao na četiri discipline: inženjerstvu, kazališnoj režiji, filozofiji i sociologiji. S početkom Domovinskog rata, Praljak se dragovoljno pridružio Hrvatskoj vojsci u kojoj se brzo popeo na ljestvici te etablirao kao jedan od njezinih najviših dužnosnika. Razlog brzog uspjeha pripisuje se njegovim intelektualnim sposobnostima kao i hrabrosti koju je pokazao ubrzo nakon početka sudjelovanja u oružanim sukobima. Njegovu hrabrost među ostalim iščitavamo iz načina na koji se prijavio u vojsku.

Naime, nešto prije devedesetih Praljak je prepoznao neizbježnost rata, zbog čega je počeo prikupljati razno oružje koje bi potom zakopavao u dvorištu. Kada je rat započeo, iskopao je oružje, obukao skijaško odijelo te se prvim autobusom uputio na ratište. To možda i ne bi bilo toliko neobično da on u tom trenutku nije bio etablirani javni intelektualac – bivši profesor na FER-u i aktivni kazališni redatelj. Kao takav, lako je mogao izbjeći vojnu dužnost s obzirom na njegovu “nezamjenjivost na radnom mjestu”, kako je hrvatska vlada definirala osobe na takvim specifičnim pozicijama.

Bilo kako bilo, Praljak je otišao u vojsku i sudjelovao u mnogim sada već legendarnim ratnim pričama; jedna od njih opisuje kako je njegov vod bio na gubitničkoj strani u jednoj bitci, zbog čega su se vojnici počeli povlačiti. Vidjevši to, Praljak je navodno zgrabio pušku, popeo se na tenk i krenuo izravno u bitku motivirajući svoje vojnike da nastave gurati naprijed. Kako kaže priča, dok je stajao na vrhu tenka u pokretu, povikao je prema svojim ljudima; “Vojnici, za mnom!”

Nakon rata, osamostaljenjem Hrvatske, Praljak postaje istaknuta osoba u hrvatskom javnom prostoru, prepoznatljiva po svojoj elokvenciji i žestokim retoričkim sposobnostima. Nažalost, nema puno njegovih nastupa na internetu, no i ovi koji jesu jasno ilustriraju njegovu osobnost, karizmu i intelektualnu moć. Iako se o ratu početkom ovoga stoljeća još pričalo na svakom koraku, teme koje je obrađivao nisu bile samo one ratne, već su varirale od filozofije preko opće politike do etike i književnosti. Praljak je bio erudit u punom značenju te riječi.

Nedugo zatim, formiran je Haaški sud, a među onima protiv kojih su podignute optužnice bio je i Praljak. Svoju je optužnicu opisao kao “apsurdnu, stoga nepobjedivu” ukazujući na to da je “zapovjedna odgovornost”, na kojoj je njegova optužba bila temeljena, besmislena. Kako je ustvrdio, optužnica nije uspjela razlikovati ratne zločine (poput genocida, etničkog čišćenja i sl.) – za koje postoji jasna zapovjedna odgovornost – od zločina u ratu, koje svojevoljno čine pojedinci neovisno o dobivenim zapovijedima. Haaški sud nije iznio niti jedan dokaz koji bi upućivao na to da je sam Praljak osobno naredio ili direktno sudjelovao u bilo kakvom zločinu.

No danas nije dan za raspravu o samom, u mnogočemu tragikomičnom, haaškom suđenju. Uostalom, ozbiljnu i argumentiranu raspravu o tome trebala je odavno otvoriti hrvatska država, jer presuda Praljku nije bila presuda samo njemu, nego i čitavoj našoj državi za njezinu ulogu u ratu na području BiH. Takvu presudu, dakako, nismo mogli, ne možemo i nećemo prihvatiti.

Slobodana Praljka ne prisjećamo se samo zato što smo došli do još jedne godišnjice njegove smrti, već i zato što ovo vrijeme, koje izrazito miriši na civilizacijski zalazak, vapi za ljudima poput njega; ljudima koji su spremni žrtvovati svoju trenutnu dobrobit u ime onoga što smatraju ispravnim i većim od sebe samih. Jasno je da se na Zapadu sustavno smanjuje broj ljudi spremnih na takvu žrtvu. Jasno je i da je to jedan od suštinskih uzroka naših civilizacijskih nedaća.

Često zaboravljamo da hrvatska borba devedesetih nije bila samo borba za državotvornu samostalnost, već i borba protiv komunističkog mraka – protiv možda najpogubnijeg režima u dosadašnjoj ljudskoj povijesti. Mnoge od značajki toga režima prelile su se i u današnji takozvani liberalnodemokratski sustav: i danas svjedočimo pretvaranju pojedinaca u jednoličnu masu združenu pod labilnim kišobranom političke korektnosti, stalnom širenju ideološkoga prostora, kao i prepakiranoj “demokratskoj” cenzuri, gušenju kritičkog mišljenja i progonima zbog verbalnog delikta.

S apstraktnije razine prelilo se i ono što je Heidegger nazivao iskorijenjenošću, jer kako se u bivšem sustavu težilo stvoriti jedno novo ljudsko biće, tako se i u današnjem nastoji razvodniti temeljna čovjekova vrijednosna sidra – ponajprije vjeru, obitelj i naciju – kako bi se stvorio bezlični vojnik takozvane liberalne demokracije. Tko danas stoga ostaje pasivan i panično vezan za svoju trenutačnu prividnu ugodu, on de facto pristaje na tihu nulifikaciju našeg suvereniteta – upravo onog suvereniteta za koji su se ljudi poput Praljka borili, a mnogi i dali svoje živote na tom bojištu.

Upravo će nam predstojeća šutnja o zabranjenoj temi Praljak u narednim danima zorno pokazati koliko je lako mnogima sudjelovati u raščovječenim društveno-političkim sustavima modernoga društva, bilo aktivnim odabirom, bilo pasivnom nepromišljenošću. Ne preostaje nam mnogo nego žaliti nad takvima, a diviti se onima koji su progonjeni zbog svoje uporne pravednosti – jer njihovo je, kaže Sveto pismo, kraljevstvo nebesko.

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu”, čuli smo 29. studenoga 2017. Praljka su tijekom života mnogi uspoređivali s velikim književnikom, i također ratnim dobrovoljcem, Ernestom Hemingwayem. Hemingway je jednom ustvrdio da čovjek za života ima dužnost napisati barem jednu istinitu rečenicu i da se mora potruditi napisati najistinitiju koju može. Generalova posljednja rečenica bila je upravo takva.

Priroda njegova posljednjeg čina poziva nas na molitvu za njega. Njegova životna hrabrost zaslužuje naše zagovore kako bi se, u punini Božjeg milosrđa, mogao suočiti s vječnošću koja nas sve čeka. Učinimo ovih dana svoje molitve glasnijima od gromoglasne šutnje lažnih domoljuba i onih koji se s činjenicom hrvatske samostalnosti nikada nisu pomirili.

Kolektivna hipnoza progresivizma: Zašto se političko neslaganje prelijeva u fizičko nasilje

Euroslavija: Zašto je Tuđman bio u pravu

Operacija Sea-Spray: pouke iz prešućivanih eksperimenata na ljudima

The post Slobodan Praljak: S prijezirom odbacujemo vašu šutnju first appeared on Dijalog.hr.