Da srpski lokalni političari doista misle kako Srbi u Borovu Selu nisu bili agresori mogli smo godinama čitati na web stranici Srpskoga narodnog vijeća – institucije koja se izdašno financira novcima hrvatskih poreznih obveznika.
Prije sad već puno godina, točnije 2011. godine objavila sam tekst “Sramota – spomenici koji veličaju krvnika, a omalovažavaju žrtvu” koji se s vremena na vrijeme ponovno aktualizirao sve dok ga Večernji list, skupa s cijelom Večernjakovom blogosferom, na kojoj se nalazio i spomenuti tekst, nije jednostavno obrisao sa svojih stranica.
Ako su krajišnici u Borovu Selu junaci, onda su pobijeni hrvatski policajci agresori?
Pred svaku obljetnicu pogibije 12. hrvatskih redarstvenika 2. svibnja u Borovu selu, pa tako i pred svake izbore dogodi se da se članovi različitih stranki prigodno sjete tih spomenika koji evo i 13. godina nakon mog prvog teksta o tome i dalje netaknuto stoje i prkose žrtvama i braniteljima iz Domovinskog rata, kao i svakom normalnom čovjeku u Hrvatskoj.
Na 30. obljetnicu u Borovu Zoran Milanović je izjavio: “To je jedan grozan događaj za koji odgovornost još uvijek nije ustanovljena, a vjerojatno neće nikada ni biti.”
Eto…
No, od 1991. do danas u Hrvatskoj po nekim procjenama postoji četrdesetak spomenika srpskom agresoru koji su postavljeni legalno i po zakonima Lijepe naše.
Ja evo znam za ovih par koje sam spomenula tada, a od onda – ne da oni svi i dalje ponosno stoje usred Hrvatske – nego su napravljeni i još neki novi!
Spomenici četnicima. U Hrvatskoj…
Dok se svojedobno nakon kratkog zapomaganja na sva usta od strane Milorada Pupovca HOS-ova ploča u Jasenovcu rješava u roku keks!
Pupovac je smatrao da joj tamo nikako nije mjesto, a jako je zasmetala i predsjedniku Zoranu Milanoviću koji je zaključio da bi je trebalo “baciti u smeće”.
Pripadnici prve satnije HOS-a Ante Paradžik iz Jasenovca u tome su mjestu ponovno podigli spomen obilježje svojim poginulim pripadnicima.
“Za razliku od prošle koja je zbog pritiska pojedinaca morala biti premještena u Novsku, ova je ploča podignuta malo izvan samog Jasenovca, na mjestu Lončarica gdje su naša trojica pripadnika i poginula”, rekao je tada bivši pripadnik HOS-a Željko Soldo, ni tada postavljanje ploče nije prošlo “glatko”.
“Ploča je postavljena na objektu Hrvatskih voda, no dugo se pregovaralo. Naime, njihov je uvjet bio da se na ploči ne nalaze naše oznake i mi smo na to na kraju pristali. Istaknuto je da su bili pripadnici HOS-a, ali našeg grba s pozdravom nema.
Bilo nam je važnije da obitelji stradalih bojovnika konačno dožive imena svojih sinova i braće na spomen ploči, nego da tjeramo svoj inat. Pravda će ionako kad tad doći. Ovi ljudi na vlasti su prolazni, za razliku od istine. A istina je da su ovi dečki poginuli pod hosovim oznakama…”
“I ovoga puta bilo je određenog bojkota pa se recimo načelnica Općine Jasenovac nije odazvala, kao niti jedan medij. Sramotno je to…
Radi se o Hrvatima koji su poginuli na hrvatskoj zemlji. Slavko Jager, Davor Milaković i Miro Petrin ubijeni su na stravičan način, a mi moramo ispuniti kojekakve uvjete da bi im se zahvalili spomen pločom”, istaknuo je Soldo rekavši da je spomen ploča podignuta na inicijativu pripadnika prve satnije Ante Paradžik Jasenovac i njezinog pripadnika Miroslava Ćire Dragića“, dodao je kako im je za postavljanje ploče pomogla i Udruga branitelja općine Jasenovac.
Kako je to moguće? Što je to s našom javnosti da neke stvari bezuvjetno podržava, nešto drugo uopće ne.
Previše toga opasnog prolazi neprimjetno, ispod svih radara, a o nekim bedastoćama se lamentira do iznemoglosti. Zašto žene mrcvarene i silovane u Domovinskom ratu ne dotiču fejsbučke duše kao recimo Nigerijke koje su doživjele istu ili sličnu sudbinu?
Zašto se facebook zidovi zašarene kad treba podržati patnju ljudi iz neke svjetske destinacije ili prava seksualnih manjina, no kad je u pitanju vlastita domovina, ljudi stradali u Domovinskom ratu ili podrška bilo čemu s predznakom patriotizma, e onda naglo prestaje empatija?
A isticanje hrvatske zastave grba ili domoljubne pjesme se odmah obilježava kao fašizam, a urbanijim sredinama kao seljačija.
Važno da se zastave s petokrakama i duginim bojama vijore gdje god pogled seže! Jer to je ljubav… ?
Zašto se tuđe domoljublje podržava, a ono ljudi u vlastitoj zemlji automatski stavlja u negativan kontekst?
Zašto podrška jednima isključuje podršku drugima?
Tužno je vidjeti ulice naših gradova čiji vlasnici radije u prozore stavljaju svjetleće bundeve za Noć vještica nego zastavu vlastite domovine na državni praznik!
Što nije u redu s nama? Zašto se moramo sramiti i ispričavati što smo obranili domovinu? Ikome? A kamoli agresoru?
Zašto dozvoljavamo progon ljudi koji su ratovali za Hrvatsku i to od onih koji su aktivno sudjelovali u agresiji na našu državu (a kako vidimo i desetljeća nakon rata sudjeluju i dalje, samo drugim sredstvima), sjedimo i ne poduzimamo ništa?
Ili poduzimamo tako što pomažemo u progonu.
Dostavljamo podatke i dokumente. S najviših državnih razina naniže.
Imam ili sam imala nekoliko facebook prijatelja koji se ponose svojim ‘urbanim razmišljanjem’, no nije im problem napisati javno da su ljudi koji su ubijani nakon 45. i bacani u razne jame nakon rata po nalogu ‘voljenog vođe’ to i zaslužili jer što su oni tek radili dobro su i prošli!. I nisu bolje ni zaslužili.
Zamislite tu razinu civilizacijskog rezoniranja! Čista ljubav…
Takvima su branitelji bezubi divljaci, nacionalisti i fašisti, a naši ljudi nestali u ratu (do današnjeg dana nepronađeni) su eto jednostavno nestali, ali to je to bilo davno i ne treba se na to vraćati, nego gledati naprijed.
Da! Naprijed. Za domovinu s Titom naprijed? S četničkim spomenicima po Hrvatskoj naprijed? S petorakom, koja nije ista ona ih 41. jel, nego neka nova, moderna, antifašistička?
Kamo točno naprijed?
Također su zanimljiva zgražanja i konstatacije o ‘ustaškim dernecima’ na Thompsonovim koncertima od strane onih koji na koncertima nikad nisu bili, no znaju kako je na njima.
Dok istovremeno nemaju ništa protiv Arkanove udovice Cece koja je negdje izjavila:
“Da sam znala da će hrvatska deca ovako da slušaju moje hitove ne bi nikad ni počela da pevam”, Bore Čorbe i ostalih ‘umjetnika’ koji otvoreno podržavaju ili su podržavali četništvo.
Možda i imaju nešto protiv, ali to ne iznose javno kao mišljenje o ‘ustaškom pjevaču’. Taj je najveća zvijer. O njemu imaju mišljenje. O Ceci nemaju. O četničkim spomenicima nemaju. O silovanim ženama u Domovinskom ratu nemaju.
Zašto dežurnim moralistima koji su se pridružili modi pljuvanja po vlastitoj zemlji i vrijednostima na kojima je ona nastala ne smeta to što je stranka koja puno puta pa i dan danas kroji događaje oko raznih obilježja i njihovih značenja nastala na prijedlog ratnog zločinca Gorana Hadžića i Vojislava Stanimirovića koji je tada bio gradonačelnik okupiranog Vukovara osnovana 1997. baš tamo, opet u Hrvatskoj pravi reda? To je baš skroz nevažno ili?
Danas se ta ista stranka lijepo dogovori sa svima, uvijek se po potrebi maksimalno isprezentira i nametne kao dobra udavača, a nakon nekog vremena sa svoje standardno dobre pozicije vladu s kojom se lijepo udružila ucjenjuje, kao što se to dogodilo nebrojeno puta do sada. I kroji sve po svom. No, niti jednu Hrvatsku vladu do dana današnjeg to jednostavno nije briga.
Dragocjena im je ta ekipa. Puno više nego mi, obični smrtnici… Jer zakon o oprostu je maksimalno zloupotrebljen. Pobunjenici koji su u godinama Domovinskog rata ubijali, rušili, palili, klali i silovali diljem okupiranih krajeva Lijepe naše ne samo da su izbjegli kaznenu odgovornost za svoja zvjerstva, nego im je vrijeme provedeno u ratu protiv Hrvatske uračunato pod radni staž. Zamislite to.
A neki od njih su za sudjelovanje u pobuni i aktivnim djelovanjem u institucijama paradržave Republike srpske krajine nagrađeni dobro plaćenim položajima u današnjoj Hrvatskoj, izgrađene su im kuće, dodijeljeni stanovi… Do kada?
I kad se mislimo riješiti četničkih spomenika? Možemo li napraviti barem to?
Zašto oni ne smetaju kao ovaj spomenik HOS-u? Čemu licemjerje i dvostruka mjerila?
Dok se neki i dalje ovome čude poput mene, a neki uopće ne – evo da se na vrhuncu događanja i rasprava oko premještanja HOS-ove ploče u Jasenovcu prisjetimo kakva nam sve ‘blaga’ stoje diljem Lijepe naše! I nikom ništa…
Pa pogledajte o čemu se ovdje zapravo radi – četnički spomenici iz vukovarskog kraja, pa na dalje:
Na spomeniku piše: OVDE POČIVA Vukašin Vule – Šoškoćanin Tragično preminuo u talasima Dunava u 32. godini života 15.5.1991. – komandant obrane Borova sela ZA NARODNOG JUNAKA Proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25.9.1991. I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.
Na spomeniku piše: Na ovom mestu 2.5.1991. poginuo je Vojislav Milić prva žrtva rata u Borovu. Na Koreji kraj Dunava, levo i ulazak je u Borovo selo gde se mutni sastaju oblaci tu padoše krajiški junaci. Živote su dali za slobodu, slobodu srpskome narodu. Slava im čelesi, Beli orlovi ORK, Borovo 1997.
Ovo su fotografije spomenika na groblju u Borovu selu i srpskom vojnom groblju “Aleja” u Vukovaru (koje je poslao jedan od ogorčenih građana Hrvatskog podunavlja, g. Petar Sović, podignutim u čast srpskoj vojsci Krajine (agresorima i kolaboracionistima), a neki su od njih osuđeni za najteži oblik oružane pobune protiv Republike Hrvatske i sudionici su zvjerskih zločina nad pripadnicima Hrvatske specijalne policije.
“Kao Hrvat i građanin Hrvatskog Podunavlja, nakon golgote koju smo proživjeli 1991., ne mogu se pomiriti sa činjenicom da se u našoj zemlji odaje počast istim onima koji su je rušili, palili i ubijali i koji su prouzročili mnogobrojne tragedije 90-ih tjekom njihove borbe za “otadžbinu”, te da isti oni “lojalni hrvatski građani” koji svake godine odaju počast tim borcima za otadžbinu od nas povratnika očekuju da ravnodušno prihvatimo njihovo veličanje i sjećanje na uspomenu srpske oružane pobune u Hrvatskoj, te da i to bude jedan od temelja izgradnje bolje budućnosti, suživota i međunacionalne tolerancije.
Nije li to jedno veliko licemjerje, provokacija i bezobrazluk temeljen na nedosanjanim snovima iz ranih 90-ih? Nedavno je obilježena još jedna tužna obljetnica 26.( mučkog masakra nad hrvatskim policajcima 02. svibnja 1991. godine u Borovu selu. Očekivano su političari, ministri i tužiteljstvo opet pričali o tome kako za taj zločin nije nitko odgovarao i kako se neumorno radi na procesuiranju krivaca. Pa kad već ne mogu ili ne smiju procesuirati odgovorne, barem neka se spriječi velikosrpsko veličanje počinjenog zločina, te neprestano izjednačavanje žrtve i agresora.
Stoga Vas molim da kroz priložene fotografije, barem upoznate hrvatsku javnost s jednom drugačijom interpretacijom Domovinskog rata prema kojoj očito nije dovoljno počiniti zvjerska ubojstva za “otadžbinu”, nego i veličati krvnika, a žrtvu omalovažiti. Snimljene fotografije govore same za sebe.”
Ali to nije sve! Ima toga još:
Četničko ruglo u Kistanju, spomenik poginulom pripadniku zloglasnih Knindži!
Hoće li zakonskom regulativom u Hrvatskoj konačno biti zabranjeno četništvo? Sigurnosno-obavještajna agencija već godinama upozorava vladajuće i javnost na opasnost od četništva?
Imamo četničke spomenike po Hrvatskoj, i nikome ništa. Zašto, zato što su na groblju, pa su tako zaobišli zakon?
Vjerodostojno, nema što! Jer ili zabrani sve, ili ništa. Ne mogu postojati dvostruka mjerila!
Spomenik četniku Mili Babiću u Krnjaku kraj Karlovca.
Na spomeniku piše: “Poginuo od krvnika MUP-a i ustaških gardi na mostu život dao si mladi za srpski narod ponosno si pao otišao večno i nereko zdrao!”
Brđani
Pobunjenim Srbima i ubojicama koji su pobili petoricu hrvatskih branitelja, u Brđanima se podiže spomenik. Ono što najviše „bode u oči“ je podatak da je isključivo riječ o srpskim vojnicima, a ne civilima, što potvrđuju i pronađene smrtovnice od kojih na većini piše da su “poginuli pucajući po ustašama”, “pružajući otpor ustašama” ili “poginuo na straži”. Njima se, pred obiteljima poginulih branitelja, hrvatskim braniteljima, podiže spomenik u inat, čime se pokazuje samovolja pojedinaca i svega onoga čemu streme prekriveni hrvatski građani na društveno politički važnim funkcijama. (Izvor: direktno.hr)
Zašto su ovi spomenici i poruke na njima bez reakcije javnosti?
Na jednom ste grobu stoji natpis “Poginuo sam i nije mi žao. Za Krajinu svoj sam život dao. Sad Krajina postoji slobodu. To je ponos srpskome narodu.”
Ne čini li se i vama kao da je ovaj tekst napisan jučer?
Jedino što je drukčije to što u Saboru i Vladi sjede drugi likovi, a dogodio se i rat u Ukrajni uz koji se pojavio, gle čuda, općeprihvaćeni pozdrav ‘Slava Ukrajini’ iako predsjednik države danas kaže da između ‘Za dom spremni’ i ‘Slava Ukrajini’ nema razlike”. Osim što za ovaj prvi možeš u zatvor na 5 dana, a ovaj drugi ti osigurava imidž nekoga tko suosjeća s ljudima koji nisu ginuli za hrvatsku slobodu nego za ukrajinsku.
I imamo Kafanske večeri u punim sportskim dvoranama koje su postale hit u našem glavnom gradu.
Ostalo je izgleda sve isto – spomenici koji veličaju krvnika, a omalovažavaju žrtvu i dalje stoje na svom mjestu. Sramota!
Nadam se samo da nije niknuo još koji novi u međuvremenu. Bar to….
