U svojoj neuspješnoj ruskoj kampanji, car francuske vojske imao je Hrvate na svojoj strani. Ovo je priča o Hrvatskim pukovnijama i njihovom generalu Marku Slivariću barunu od Heldenburga.
Osvajanja i sudbina Napoleona Bonapartea, cara Francuskog Carstva i velikog vojskovođe, poznata je priča diljem svijeta. Ono što je ostalo neispričano, uz ostale nepoznate priče, jest uloga hrvatskih vojnika u mnogim presudnim bitkama Napoleonovih ratova. Nije to bila jedina uloga u kojoj su hrvatski vojnici iskazali svoju hrabrost i odvažnost, bili su prisutni u gotovo svim ratovima u Europi još od Rimskog Carstva.
U vrijeme kada je Napoleonov vojni pohod dosezao do Srednje Europe, Hrvatska je bila pokrajina u Austrijskom Carstvu, višenacionalnoj državi koju su činili njemački, austrijski, talijanski, mađarski, hrvatski, slovenski i drugi narodi pod habsburškom krunom. Kada su Napoleonove snage kod Austerlitza 1805. porazile Njemačko Sveto Rimsko Carstvo, krenule su u pohod na njenu saveznicu, Austrijsko Carstvo.
U bitci kod Wagrama 1809. Napoleon je pobijedio i osvojio teritorije pod austrijskom vlašću. Međutim, tijekom bitke, vojni poraz dijela francuskih trupa privukao je Napoleonovu pozornost. Hrvat Marko Slivarić von Heldenburg i njegovi vojnici porazili su postrojbu jednog od njegovih najvjernijih generala, Augusta Marmonta, uspješno zarobivši preko stotinu njegovih vojnika.
Nakon završetka mirovnih pregovora u dvorcu Schonbrunn u Beču, hrvatski su krajevi službeno ušli u sastav Francuskog Carstva. Na području koje je otprilike pokrivalo današnje hrvatske granice formirane su Ilirske provincije s generalnim namjesnikom Augustom Marmontom. Godine 1810. on i Marko Slivarić, kao predstavnik Hrvata, otišli su u Pariz na susret s Napoleonom Bonaparteom kao izaslanici Ilirskih pokrajina.
Nakon razgovora s Markom, za iskazano vojno umijeće u borbi protiv Marmonta, Napoleon mu osobno uručuje jedno od najviših francuskih odlikovanja, Nacionalni orden Legije časti.
Barun od Heldenbourga
Dok se Napoleon pripremao za invaziju na Rusiju, okupio je 600.000 vojnika iz svih provincija koje je osvojio i nazvao je Grand Armee, Velika vojska. Bila je to višenacionalna vojna sila, kojoj su se pridružile četiri hrvatske pukovnije, a na čelu prve od njih bio je pukovnik Marko Slivarić.
Prva bitka u kojoj je 1. hrvatsko pješaštvo igralo veliku ulogu bila je kod Ostrovna, današnja Bjelorusija. Napoleonova vojska je pobijedila Ruse i nastavila prodor prema Moskvi. Nakon nekoliko okršaja, 1812. godine započela je bitka kod Borodina. Bila je to jedna od najkrvavijih bitaka u Napoleonskim ratovima, s golemim gubicima na obje strane.
Nakon bitke, Napoleon ulazi u Moskvu s Markom i 1. hrvatskom pukovnijom, koji su se tijekom bitke iznimno iskazali. U ruskoj palači Duma svi su odlikovani Nacionalnim ordenom Legije časti.
Nakon ovih događaja Napoleon je izjavio: “Hrvati, jučer sam se osobno uvjerio u vašu hrabrost. Stekli ste slavu i besmrtnu čast! Nikada nisam imao hrabrije i bolje vojnike. Hrvati, oni su najbolji vojnici na svijetu.”
Njegova izjava nadopunjuje Marmontova razmišljanja o hrvatskim vojnicima zapisana ranije u izvješću Bonaparteu. Naglašava da su “Hrvati oduvijek smatrani najprekaljenijim ratnicima. Hrvatsku ne treba promatrati samo kao državu nego kao jedan veliki vojni logor. Njegovo stanovništvo je i samo vojska – izvor vojnog novačenja i nacionalnog opstanka”, zaključuje Marmont.
Nakon izgubljenih bitaka u nastojanju da osvoji Rusiju, Napoleon je prisiljen na povlačenje iz Moskve. Prilikom povlačenja velike vojske iz Rusije, Hrvati su ponovno odigrali ključnu ulogu, žrtvujući svoje živote da Napoleon ne bude zarobljen ili ubijen u bitci na Berezini u današnjoj Bjelorusiji.
Kao osobitu zaslugu za svoju službu, carevim je dekretom Marko Slivarić uzdignut u čin generala francuske vojske.
General Slivarić i hrvatsko pješaštvo vjerno su slijedili Napoleona do kraja njegove vladavine. Nakon Napoleonova poraza u Leipzigu 1813. Marko se našao u zarobljeništvu. Iz zatvora bi poslao pismo da se pridruži austrijskoj vojsci, ali biva odbijen zbog svojih ratnih uspjeha za Francuze. Bio je de facto prognan i nikada se nije vratio u Hrvatsku. Zaboravljen umire u frafncuskom gradiću Gignacu u 75.godini.
U Vojnom muzeju Francuske vojske u Parizu nalazi se spomen ploča kojom Napoleon zahvaljuje hrvatskim vojnicima za njihove zasluge u bitci kod Berezine 1812. godine.
U prijevodu tekst glasi ovako:
“U spomen na Hrvatske pukovnije koje su pod francuskom zastavom dijelile slavu Francuske vojske“.
Nakon Napoleonova poraza Hrvatska je ponovno postala dijelom Austrijskog Carstva i ostala do kraja Prvog svjetskog rata. Hrvatski vojnici sudjelovali su u brojnim vanjskim i unutarnjim sukobima za habsburšku krunu, često nagrađivani za svoju vojnu vještinu na svakoj fronti na koju su naišli.
Spomenici koji veličaju krvnika, a omalovažavaju žrtvu i dalje stoje!
Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja – zasluga Hrvatske vojske i obavještajnog sustava
Operacija Maslenica vratila je Hrvatskoj ponos i samopouzdanje
