Ovo neće biti jedan od onih tekstova s klasičnim savjetima za početnike planinarenja niti sam stručnjak tih avantura.
Ovo će biti jedna iskrena, sirova i bez filtera ispovijest o tome kako je ova Slavonka prestala mrziti planinarenja i počela shvaćati zašto se ljudi dobrovoljno i iz zabave tako muče.
Za sve koji me osobno ne poznaju, bila sam osoba koja preskače stranice udžbenika kada vidi planinu, a planinu sam i vidjela jedino na slici i iz auta kada bi prolazili negdje u blizini. Jednostavno me nikada nisu fascinirale, očaravale niti zvale da se pentram po njima. Ne samo da me nisu zvale, već sam bila ona osoba koja bi se zgražala na pomisao planinarenja i gunđala “ma što ih goni, čovječe dragi?!” svaki put kad bi vidjela ili slušala o planinarenjima.
Ravnice su mi bile dovoljne. Inspirirale su me, očaravale i smirivale.
I onda sam se, baš domišljato, preselila u Rijeku. Legenda, složit ćemo se.
Centar stepenica, uzbrdica, planina i svega što me toliko živciralo da bi radije ostala u stanu već izašla.
I nije trebalo dugo, samo otprilike 7 godina života u ovom gradu da u sebe zguram sve te stepenice i prihvatim da ću ravnicu vidjeti jedino na Grobničkom polju.
Ali ovo nije priča o Rijeci, ovo je priča o tri planinarenja negdje daleko od Rijeke, koja su mi promijenila život. Izvrnula me iz cipela i kroz suze izvukla iz mene ono najbolje i najgore.
Mjesec dana unaprijed bilo je gotovo. Moj dragi posložio je sve rute koje je htio da zajedno isplaninarimo na Tenerifima i nisam više imala izbora. Samo vremena da se pomirim s tim da ću nekoliko sati provesti penjući se negdje gdje ne želim ići. No, njemu za ljubav, pristala sam.
Krenuli smo lagano, prva na redu bila je ruta kod Playe De Los Roques koja je ispočetka bila vrlo lagana, opuštajuća i koja me zapravo već načela. Od onog “ako baš moram došla sam na “vidi kako je ovo predivno”.
Divila sam se svakom kaktusu, cvijetu, stijenama i oceanu i zaboravila da se penjem i hodam. Ovu rutu su i ljudi s malo starijom djecom i stariji ljudi prolazili, stoga ju svakako preporučujem. Za ovu vam stazu neće biti potrebna nikakva posebna obuća, ali svakako ne glumite Čehe u japankama.
Postojali su i strmiji dijelovi ali daleko od toga da je staza bila teška.
No, ako mislite da svejedno nisam gunđala i pitala “a koliko još do kraja, što baš moramo skroz do kraja ići” samo zbog ljepote staze, varate se.
Iako bi ovu stazu nazvala više šetnicom, za mene je sve što ima uzbrdice i nizbrdice planinarenje, ali vi si to nazovite kako vi hoćete.
Ruta je bila nešto malo manje od devet kilometara koje smo, uz stalno stajanje i fotkanje svega prošli za malo manje od tri i pol sata.
Na kraju povratka pomislila sam: “Uh, dobro je, ovo nije uopće bilo tako strašno. Ako su i preostale dvije rute ovako lagane – ja sam na konju!” Nekoliko dana kasnije shvatit ću da je ovo bio mudri uvod u sve što me čeka. No dobro, sad već znate da sam preživjela.
Potpuni mir u koji uroniš kad si okružen palmama i oceanom, kaktusima i plažama na kojima poželiš ostati “još samo pet minuta” iskustvo je koje svatko treba doživjeti. Pa čak i oni poput mene koji ne vole penjanje i stepenice.
Shvatiš da ono što si mislio više ne misliš, ono što te živciralo sada je nebitno, a jedino bitno ostaje to što ti priroda daje.
Sunce, vjetar, sol i mir.
I onako, nenadano, komad Marsa o kojem vam pišem već u idućem tekstu.