Borovo naselje, dio Vukovara u studenom 1991. godine postalo je poprište jednog od najtragičnijih događaja Domovinskog rata.
Nakon gotovo tromjesečne opsade grada, u kojoj su se hrvatski branitelji i civili suočavali s neprestanim granatiranjima, nestašicom hrane i lijekova, te stalnim pokušajima prodora neprijateljskih snaga, srpske paravojne postrojbe i Jugoslavenska narodna armija (JNA) zauzele su Borovo naselje.
Borovo Commerce, nekadašnje industrijsko središte i simbol gospodarske snage tog dijela Vukovara, tijekom opsade postao je posljednje utočište branitelja i civila.
Zgrada je služila kao sklonište, ali i pričuvna ratna bolnica, gdje su ranjenici primali osnovnu medicinsku pomoć u izuzetno teškim uvjetima.
Nakon pada grada, neprijateljske snage su opkolile objekt, a hrvatski branitelji i civili koji su se tamo nalazili bili su suočeni s neizbježnim zarobljavanjem.
Prema svjedočanstvima preživjelih, više od 800 osoba, uključujući ranjenike, žene, djecu i starije, okupili su agresori ispred zgrade Borovo Commercea.
Među njima je bilo oko 115 hrvatskih branitelja. Zarobljenici su pod prijetnjom oružja odvedeni na različite lokacije, gdje su bili podvrgnuti brutalnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju.
Većina branitelja i civila završila je u srpskim logorima, poput onih u Stajićevu, Begejcima i Sremskoj Mitrovici, dok su neki odvedeni u nepoznato i ubijeni.
Upravo ispred Borovo Commercea, na dan pada Borovo naselja, ubijena je 51 osoba, među kojima su bili i ranjenici koji nisu mogli hodati te su pogubljeni na licu mjesta.
Tijela nekih žrtava pronađena su u masovnim grobnicama, poput one na Farmi Lovas, dok se sudbina mnogih još uvijek ne zna.
Zarobljavanje i masakri ispred Borovo Commercea simboliziraju stravične zločine počinjene tijekom Domovinskog rata.
Ovaj događaj ostaje bolna rana u kolektivnom sjećanju hrvatskog naroda, dok se obitelji nestalih i ubijenih i dalje bore za istinu i pravdu.
U nastavku donosimo dio svjedočenja jednog od tada zarobljenih branitelja Vukovara:
Slučajno ili ne vozim se iz Borova naselja za Osijek. Prošao sam tom trasom bezbroj puta prije i poslije rata, ali ovaj put bilo je drugačije, nekako s jezom oko srca. Gotovo da me je strah nekakve mogućnosti teleportacije.
U ono vrijeme 20. 11. 1991. u isti sat oko 14:00 h u Borovu naselju razoružani i sprovedeni u autobuse čekamo polazak u neizvjesnost. Svak od nas je vrtio u svojoj glavi da bi brza smrt bila možda i najbolja opcija, svatko od nas tko je ostao iz razno raznih razloga nije se odlučio na proboj.
Možda je tad u svojoj glavi mislio: ‘Zašto nisam otišao kad sam mogao?’
Moja je opcija bila na čvrstim nogama. Odlučio sam tako, to je moj križ- bit će kako kaže onaj gore.
Čim su nas sve potrpali oko autobusa počeli su se motati domaći četnici teritorijalci s raznim izvedenicama od početničkih brada (Joka Dražen), do bradetina, a koje prije rata nikad nisu nosili, obilježeni neki bijelim, a neki crvenim trakama, izašli iz rupa smrdljivi i pijani i dočekali svojih pet minuta slave.
‘Hrabri’ četničići su izmigoljili i bijes koju pokazuju graniči sa ludošću jer samo lud čovjek se može ovako ponašati. Bijesno mlate svojim pušketinama po prozorima autobusa tražeći nekog poznatog nebi li nas posebno “pozdravili”.
Iako krakat nekako se uspjevam prikriti da me netko ne prepoznao te izvuče van. Uspjevamo nekako krenuti, vozač autobusa odmah nam daje na znanje da ima informaciju kako su prvi autobusi završili u Borovu selu te da su neki naši izvađeni van.
Daje nam čvrsto obećanje da on neće skretati s putanje i da želi čistu savjest. Eto i to da čujem! Da je odgovaran za ovaj autobus i ljude u njemu i da nas hoće odvesti žive na krajnje odredište
Uz vozača tu je samo jedan naoružani balavac, mislim da je profesionalac, ali zasran. Grčevito drži uperen automat prema nama, pokušava nam se prodati da je opak.
Promatramo posljednjih stotinu metara Trpinjske ceste dok autobus nepovratno odlazi u nepoznato.
Ovaj golobradi srpski vojnik opet luduje: ‘Gledajte, gledajte, jer ovo je zadnje što ćete vidjeti!’
Srećom ne skrećemo u Bobotu nego idemo desno prema Veri i prelazimo Dunav.
Nakon teškog puta, jer bilo je tu pokušaja nasilnog ulaska u autobus i vađenja van od strane paravojnih četničkih formacija, dolazimo u nešto što saznajemo da se zove Stajićevo. Nekakvo poljoprivredno dobro gdje nas dočekuje “dobrodošlica”.
Večera je spremna i upravo se poslužuje uz dupli špalir razularenih podivljalih milicajaca. Mlate bijesno palicama udarajući gdje stignu.
Ubacuju nas u štalu gdje se šćućurimo jedan do drugoga na tvrdo hladno nešto. Mislili smo da je beton, no kasnije smo ustanovili da je osušena balega.
Ovako nešto nismo mogli zamisliti ni u najgorim snovima, a pakao nas je tek čekao…
Svjedočanstvo: Pištelek Z.
Naše hodočašće od Osijeka do Vukovara: ‘Oni su dali sve, mi smo dali noć!’
Otkrivena masovna grobnica iz Domovinskog rata kod Negoslavaca
‘Kako sam prilikom zarobljavanja 1991. dobio nadimak Bipsić’