Ove jeseni svjedočimo nizu događaja, naoko nepovezanih, koji su poprilično uzdrmali hrvatsku društvenu zbilju.
Incidenti u Splitu, Zagrebu i Rijeci povezani s kulturnim manifestacijama u organizaciji Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, okrugli stol u Hrvatskom saboru o Jasenovcu, sprovod i komemoracija žrtava komunističkog režima iz Jazovke, promjena imena nekih zagrebačkih ulica, samo su neki od njih.
Svi ti događaji svoj glavni uzrok imaju u svjetonazorskom odnosno ideološkom konfliktu dviju suprotstavljenih strana koji u našem društvu traje već desetljećima.
Dojam je da u hrvatskom društvu imamo značajnu kulturološku podjelu koja prijeti eskalacijom nasilja i koja bi mogla dovesti do ugrožavanja pravnog poretka. Prije nego pojasnimo zbog čega se to ipak neće dogoditi, promotrit ćemo uzroke ovakvog stanja.
Uzrok
Da bismo spoznali uzrok ovih svjetonazorskih konfrontacija moramo posegnuti u vrijeme stvaranja hrvatske države i odnosa koji su tad vladali, a za potpuno razumijevanje moramo se vratiti u razdoblje 2. Svjetskog rata i poraća. Pa krenimo redom.
Nedavno smo imali priliku razgovarati s dr. sc. Andrijom Hebrangom koji nam je u potresnom intervjuu vrlo otvoreno iznio dramatične detalje iz svoje obiteljske povijesti. U razgovoru smo tako mogli saznati i istinu o glavnim sudionicima događaja koji su doveli do hrvatske samostalnosti.
Sukus te priče je da su ljudi koji su upravljali Socijalističkom republikom Hrvatskom najvećim dijelom nastavili upravljati i modernom hrvatskom državom. Prvenstveno se radi o pripadnicima tajnih službi i nekim ključnim ljudima Komunističke partije Hrvatske.
Ljudi koji su upravljali tajnim službama bivše države kreirali su iste strukture i u Hrvatskoj iako oni tu državu nikada nisu istinski željeli.
Pad Berlinskog zida i uspon Miloševića u Srbiji naznačio im je da bi uskoro mogli izgubiti pozicije moći s kojih su upravljali društvenim procesima i učinkovito ih kontrolirali. Turbulentno vrijeme društvenih prevrata natjeralo ih je da za cijelo vrijeme stvaranja države sjede na dvije stolice i zadržavajući svoje pozicije budu spremni uskočiti u kompoziciju nove vlasti kako god da se situacija odvije.
Zbog Miloševićeva srpskog hegemonizma u kojem nije bilo mjesta ni za hrvatske boljševike zalagali su se za jugoslavensku konfederaciju, a tek rezervna im je opcija bila samostalna država Hrvatska u kojoj će, dakako, zadržati svoje pozicije.
Tuđmanovu ideju o pomirbi koja je jedina mogla dovesti do uspostave neovisne Hrvatske prihvatili su s figom u džepu. Trudili su se jako ograničiti utjecaj hrvatske emigracije, ali su je istovremeno i trebali jer bi bez njenog doprinosa u novcu i krvi bili inferiorni Miloševiću.
Nadali su se da će u Srbiji pobijediti projugoslavenske opcije iz JNA s kojima bi podijelili područja utjecaja na prostorima ondašnje države.
Za slučaj da Milošević u potpunosti uspije i na političkom i na vojnom planu „osigurači” koji bi ih u određenom razvoju situacije zadržali na vlasti bila su ubojstva Ante Paradžika, Blaža Kraljevića, Mira Barišića i drugih istaknutih hrvatskih nacionalista. Osim što su te likvidacije imale ulogu potencijalnog dokaza o njihovoj pripadnosti istoj ideji koju su gajili i hrvatski neprijatelji u Domovinskom ratu, one su bile i odraz njihovog animoziteta prema hrvatskoj nacionalnoj struji i klasnim neprijateljima sustava iz kojeg su ponikli.
U takvoj kaotičnoj situaciji u kojoj je hrvatska samostalnost imala i vanjske i unutarnje neprijatelje gotovo je nevjerojatno da je Hrvatska ipak izborila svoju samostalnost.
Kad promislimo da je međunarodna zajednica uvela Hrvatskoj embargo na uvoz oružja, da je Ivica Račan predao oružje Teritorijalne obrane direktnom neprijatelju – Jugoslavenskoj narodnoj armiji, da je tajna služba sjedila na dvije stolice i ubijala hrvatske nacionaliste doista možemo reći da je Hrvatska država mogla nastati samo direktnom Božjom intervencijom po zagovoru Blažene Djevice Marije u što ćemo se kasnije i uvjeriti.
Bitka za hrvatsku samostalnost nipošto nije bila gotova pobjedom u ratu. Stare strukture zadržale su ključne pozicije u političkim strankama, medijima, pravosuđu i u obrazovnim institucijama.
Protokom vremena stari su se kadrovi mijenjali novima koje su postavljali njihovi prethodnici. Hrvatskim obavještajnim, kulturnim i obrazovnim institucijama danas upravljaju djeca, rođaci i kumčad pripadnika starih struktura.
O odnosima tijekom stvaranja hrvatske države i neposredno nakon toga detaljno je govorio pripadnik Službe državne sigurnosti bivše države Željko Kekić u podcastu Velebit koji se može pogledati na poveznici ovdje.
Cijelo to vrijeme egzistira i ona druga, većinska Hrvatska koja nije razmišljala o podjeli dotada društvene imovine i budućim pozicijama moći nego je čistog srca i s krunicom oko vrata krenula u borbu za hrvatsku neovisnost. Na njihovoj krvi i molitvi vjerničkog naroda sazdana je nova Hrvatska.
Ta Hrvatska i danas strpljivo podnosi ideološka podmetanja. Hrvati postojano trpe teret krivnje navodno genocidnog naroda koji nam se navaljuje na leđa prvenstveno zbog događaja iz 2. Svjetskog rata, a ima pokušaja da se na sličan način optereti i pobjeda u Domovinskom ratu.
Taj (ne)moralni kredit koristi srpskim interesima odnosno njihovim strukturama koje nikada nisu odustale od Memoranduma SANU i srpske dominacije na jugoistoku Europe, ali podjednako ga koriste i postjugoslavenske strukture u hrvatskim institucijama od značajnog društvenog utjecaja.
Njihov je osnovni cilj, kako smo već rekli, zadržavanje pozicija na koje su postavljeni. Tijekom vremena postjugoslaveni su postali saveznici globalističkih snaga. Razlog tome je što im se ciljevi podudaraju u jednom značajnom dijelu, a tu prvenstveno mislimo na uništavanje nacionalnih identiteta i Katoličke Crkve.
Tako imamo šizofrenu situaciju u kojoj se u vremenima globalnih pretumbavanja, kulturoloških podjela i prijetećeg novog svjetskog rata u Hrvatskoj događa nova epizoda sveobuhvatnog ideološkog sukoba.
Kad se događaju takvi globalni procesi tada ovakvi društveni sukobi postaju predmet širih interesa. Hrvatska je sasvim sigurno poprište djelovanja različitih službi koji događaje pokušavaju modelirati prema svojim zamislima.
Hrvatska kao poprište duhovnog boja
Ipak, više od svega, Hrvatska je poprište duhovnog boja. Snage zla svim se silama trude onemogućiti ostvarenje proroštva o poslanju hrvatskog naroda u vremenima koja su već započela.
To je proroštvo 20. rujna 1996. u Zagrebu Gospa dala don Stefanu Gobiju, osnivaču Svećeničkog Marijanskog pokreta, svećeniku za kojeg je pokrenut proces beatifikacije.
Zbog važnosti trenutka i njene zapanjujuće aktualnosti, Gospinu poruku donosimo u cijelosti;
”Na ovaj se narod moj ‘protivnik’ razbjesnio, donoseći u nju tešku kušnju nasilja i rata. Kolike su patnje morala podnijeti ova moja djeca! Ja sam se zauzela da dobiju veliki dar oslobođenja i mira. Ali sad vas očekuju još veće muke. Ne boj se malo stado. Ocu Nebeskom se svidjelo dati vam kraljevstvo mog Bezgrješnog Srca.
Ja sam vam se očitovala i vi ste me prihvatili s velikodušnošću moje male djece. Sada vas mogu povesti, kao nebeska vrtlarica u svjetlom vrtu vaših duša, na put čistoće, ljubavi i svetosti, vježbom svih kreposti koje su mi drage. Tako vas svaki dan predajem kao žrtve zadovoljštine Božjoj Pravdi kako bi (Bog) mogao izliti na svijet pročišćujuću Milost svoga Božanskog milosrđa.
Ne boj se stado malo. Vaša nebeska Majka udijelila vam je dar da se okupite sa svih strana u Njezinu pobjedničku četu. Došao je čas odlučujuće bitke. Sotona je već došao do vrhunca svoje moći i sada, također, u Crkvi, dovršit će (svoje djelo), koliko mu je Gospodin dopustio za Njeno najbolnije čišćenje. Časovi, koje ćete proživjeti, spadaju među najvažnije, jer svi događaji koje sam vam prorekla, ispunit će se.
Ne boj se malo stado. Isus vas je okupio u nebeskom pašnjaku svoje božanske Ljubavi. On vas vodi savršenom ispunjenju Očeve Volje. Isus želi biti od vas proslavljen. Došao je čas u kojem ćete Isusa savršeno proslaviti. Vi ste utjeha njegovoj napuštenosti; vi ste duboka radost njegova Božanskog srca.
Ne boj se malo stado. Budite moja mala djeca, koju sam okupila sa svih strana svijeta, za veliku bitku između Boga i Sotone, između sila dobra i sila zla. Gospodin će pobijediti preko Mene, svoje male Sluškinje. Ja ću pobijediti pomoću vas, moja mala djeco. Ono što se dogodilo u ovom narodu postaje znak za sve.
Zbog svoje vjernosti Isusu i vašoj nebeskoj Majci, Crkvi i Papi, Sotona je navalio na nju, u pokušaju da je uništi. Imajući na umu ovaj cilj, udružile su se sve sotonske i masonske sile. Međutim, Ja sam sama označila čas njihova poraza. Tako će biti za čitavo čovječanstvo. Zato vas pozivam na pouzdanje i nadu.
Ne boj se malo stado. Vama je povjereno poslanje da ostvarite trijumf mog Bezgrješnog Srca u svijetu.”
Uzimajući u obzir okolnosti duhovnog boja o kojem govori Gospa u svojoj poruci, sasvim je sigurno da su svi vinovnici događaja ove jeseni u Hrvatskoj potaknuti od nekog duhovnog entiteta, od Boga ili od Njegova protivnika.
Činjenično stanje
U srpnju ove godine dogodio se koncert na Hipodromu koji je nedvojbeno bio znak za uzbunu kako srpskim strukturama u Hrvatskoj tako i onim postjugoslavenskim. Jedna i druga grupacija prepala se mogućnosti da će njihov utjecaj početi kopnjeti.
Pola milijuna ljudi koji slave Boga i nacionalne vrijednosti bez ijednog jedinog incidenta bila je očita manifestacija buđenja Hrvatskog naroda koje je započelo još ranije.
Mladi koji ispunjavaju crkve, sazrijevanje karizmatskih molitvenih zajednica, Antunovski hod, nihil opstat i Evanđelje dana iz Međugorja samo su neki od snažnih duhovnih gibanja koja su pripremila teren za događaje koji su uslijedili i koji će tek uslijediti. U duhovnom smislu to je bio početak kolektivnog egzorcizma hrvatskog naroda i hrvatskih prostora. Svaki egzorcizam izaziva burnu i glasnu reakciju ugroženih demona.
Slijedom toga, postjugoslaveni u hrvatskim institucijama i medijima postali su svjesni da je njihova pozicija ugrožena.
Pupovac i strukture koje pokušavaju Hrvatsku trajno držati podčinjenu srpskim interesima dobili su potvrdu da se i njihova pozicija klima. Naime, prvi su udarac doživjeli još na posljednjim parlamentarnim izborima kad, nakon godina koje su proveli na vlasti osiguravajući većinu aktualnim vladama, njihove tri ruke više nisu bile dovoljne da se formira vlast, a tu su ulogu preuzeli zastupnici Domovinskog pokreta.
Globalistički centri moći uvidjeli su da se u Hrvatskoj događa proces duhovnog i nacionalnog buđenja za kojeg nikako ne žele da se prelije u europske države u kojima su već gotovo iskorijenili kršćanstvo.
Protucrkvena i protuhrvatska koalicija morala je reagirati.
U Pupovčevu štabu osmislili su provokaciju za koju su pretpostavljali će isprovocirati zadovoljavajuću reakciju. Čim reakcija na njihovu provokaciju bude žešća tim će propagandni učinak biti veći. U tome su mogli računati na svesrdnu podršku postjugoslavenskih i globalističkih krugova.
Za operativnog realizatora akcije odabrano je Srpsko kulturno društvo Prosvjeta. Paradoksalno zvuči činjenica da je uspostava ili točnije obnova ovog društva nepobitni dokaz da je hrvatsko društvo jedno od najtolerantnijih na svijetu. Nekom se može činiti preuzetnom ovakva teza no ako promotrimo povijest ovog društva doći ćemo do zapanjujućih spoznaja.
Naime, SKD Prosvjeta je osnovana 1944. od strane ZAVNOH-a. Društvo je djelovalo do 1971. kad je od komunističkih vlasti zabranjeno zbog srpskog nacionalizma.
U jeku Domovinskog rata, 1993. društvo je obnovljeno, sada u neovisnoj Republici Hrvatskoj. Dok se u skoro svim srpskim medijima izvještavalo o ustaškoj vlasti u novoj hrvatskoj državi, u njenom glavnom gradu obnovljeno je srpsko kulturno društvo koje je prethodno bilo zabranjeno zbog srpskog nacionalizma.
Nakon temeljitog pretraživanja možemo ustvrditi da se takvo što nikada prije nije dogodilo. Nikada i nigdje nije zabilježen identičan slučaj. Strukture iz bivšeg sistema koje su ostale na svojim pozicijama bitno su tome doprinijele no narod je sve to postojano trpio i prihvaćao. Međutim, tu nipošto nije kraj hrvatskom kulturno-političkom mazohizmu.
KUD Prosvjeta redovito se financira iz hrvatskog proračuna. U zadnji pet godina društvo je od hrvatskih poreznih obveznika prihodovalo više od 5 milijuna eura. Konkretno za 2025. Prosvjeta je dobila milijun i 280 tisuća eura.
Pogledajmo kako je Prosvjeta uzvratila na djetinje naivnu toleranciju koju Hrvatska godinama gaji prema srpskoj manjini i njenim institucijama.
U mjesecu studenom Hrvatska se sjeća Vukovara i obilježava žrtvu koju je podnio ovaj grad heroj. Osim neviđene hrabrosti i vještine vukovarskih branitelja prisjećamo se i bestijalnosti srpskih zločinaca koji su mučili i ubijali ranjenike iz vukovarske bolnice i ostalih lokacija nakon okupacije grada.
Baš je taj mjesec SKD Prosvjeta izabralo za upriličavanje serije kulturnih događaja kojima će promovirati svoju kulturu. Taj bi čin bio ne samo prihvatljiv već i poželjan kad bi u njihove programe uključili istaknute srpske znanstvenike, umjetnike, pojedince i organizacije koje su se protivile Miloševićevoj hegemonističkoj politici i koje su u ratnim 90-im godinama pozivale na mir.
Umjesto toga, Pupovac (član Glavnog odbora Prosvjete) je Zagrepčanima ponudio izložbu o Dejanu Medakoviću, koautoru zloglasnog Memoranduma SANU koji je poslužio Miloševiću kao intelektualna podloga za njegovu velikosrpsku hegemonističku politiku i pokretanje ratova na području bivše Jugoslavije.
Prije toga, u Splitu je trebalo nastupiti folklorno društvo Veliko kolo iz Novog Sada.
Ranije ove godine, točnije 3. svibnja na „Vaskršnjem koncertu” u manastiru Krka, u suorganizaciji KUD Prosvjeta, snimljen je video s pjesmom „Sini jarko sunce s Kosova” (koji se može pogledati na poveznici ovdje) sa stihovima u kojima se svojataju hrvatski gradovi:
Od Kruševca, Prizrena, Cetinja,
Dubrovnika, Knina, Nevesinja,
Sa Avale, Lovćena i Šare,
Kliče Srpstvo, ustani, Lazare.
Moramo napomenuti da u Splitu nisu trebali nastupati izvođači s Vaskršnjeg koncerta, ali informacija da SKD Prosvjeta organizira novi glazbeni nastup nekog srpskog folklornog društva i video spornog nastupa sa spomenutog koncerta bili su idealan mamac za incident koji je trebao potvrditi tezu o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, fašizaciji i radikalizaciji hrvatskog društva i sotoniziranje svakog hrvatskog nacionalnog sentimenta u javnom diskursu od strane medija i institucija pod kontrolom srpskih i postjugoslavenskih struktura.
I, naravno, sve to uz svesrdnu medijsku i drugu podršku globalističkih centara moći.
Očekivano, reakcija medija, političara niti intelektualaca na opisane provokacije nije bilo. Umjesto od kulturnjaka i intelektualne elite reakcija je došla od navijača i branitelja.
Tko može biti toliko naivan i pomisliti da skupina mladića opčinjenih nogometom detaljno proučava repertoar srpskih KUD-ova i kalendar njihovih nastupa ili opus srpskih intelektualaca pa je to, eto, izazvalo njihovu snažnu reakciju. Isto vrijedi i za hrvatske branitelje. Ovdje se vrlo jasno može iščitati rukopis modeliranih akcija tipičnih za tajne službe.
Dovoljan je jedan razgovor uz koje pivo više koji će lako zapaljivu mladež potaknuti na dokazivanje, a emocionalno ranjene branitelje na traženje pravde koje im ne pruža država koju su izborili.
Reakcija u Splitu potaknula je sličnu reakciju u Zagrebu pa potom i u Rijeci.
Medijski širitelji histerije
Medijski širitelji histerije bili su spremni. Uskoro su naslovnice preplavili naslovi kao da je počinjen pokolj. Upotreba izraza dala je naslutiti da se u Hrvatskoj događa zločin epskih razmjera.
Slobodna Dalmacija:
Orgijanje istjerivača Srba – Ta crna splitska noć
24 Sata:
Hapsite nasilne fašiste
Marširali na sud: Doći će nas još
Ekspres:
STRAH: Dan kad je Plenki shvatio da će ga Ustaše srušiti
Srpski telegraf:
Ustaški lov na Srbe
Alo:
Ustaše napale Srbe
Ustaše bi opet da kolju Srbe
Večernje novosti:
Ustaše prete: Ovo je samo početak, ima nas dovoljno
Blic:
Ovde živimo kao Jevreji pod Hitlerom
Razlike u narativu između srpskih medija i onih hrvatskih (pod globalističkim utjecajem i značajnim dijelom u vlasništvu srpskog kapitala) skoro da i nije bilo.
Međutim, kreatori kaosa ovaj su se put preračunali. Kao bumerang vratio im se pokušaj provokacije i novih okrivljavanja hrvatskog naroda.
Jednostavno nisu računali na duhovnu komponentu u koju ionako ne vjeruju. Molitva i post koji su se u posljednje vrijeme višestruko umnožili u hrvatskom vjerničkom puku, kao i posveta cijelog naroda i Domovine Presvetom Srcu Isusovu od strane hrvatskih biskupa, jednostavno nisu dopustili zlu da još jednom trijumfira.
Ni u Splitu ni u Zagrebu, a ni u Rijeci nije se dogodio nijedan fizički obračun, nije pao ni jedan šamar, ni jedna se boca nije razbila. Da je kojim slučajem samo jedan od ovih uvjeta bio zadovoljen, hrvatsko bi društvo opet bilo namagarčeno. Prosječan bi se Hrvat po ustaljenoj navici identificirao sa žrtvom, a vlast bi bila na mnogo većoj kušnji nego li je to sada.
Kad pogledamo pravni aspekt, sve što se događalo u Splitu i Zagrebu identično je onome što se događa svake prve subote s Javnom molitvom krunice u Zagrebu i Rijeci. U tim situacijama koje se redovito ponavljaju već više od dvije godine, jedna skupina koja je uredno prijavila svoj skup javno manifestira svoje vjerske izričaje. Druga skupina koja nije prijavila skup, dolazi na mjesto održavanja ovog prijavljenog, često maskirana i ometa prvu skupinu negirajući njeno pravo izričaj svoje vjerske ili nacionalne pripadnosti.
U ovim slučajevima policija i državno odvjetništvo ne reagiraju uopće. Stječe se dojam da hrvatsko društvo ne vrednuje na jednak način vjerske i nacionalne identitete.
Činjenica da je u Splitu ipak pritvoren određeni broj prosvjednika, a među njima i jedan vukovarski branitelj i logoraš dovela je vlast u Hrvatskoj u neugodnu situaciju.
Dakle, upravo ukazivanjem navijača na četničku podlogu srpskih kulturnih manifestacija javnost je počela otvarati oči.
Čak se i neki političari, pripadnici srpskog naroda, poput Bojana Ivoševića, zgražavaju nad činjenicom da se u Hrvatskoj organizira izložba posvećena jednom koautoru Memoranduma SANU.
Na društvenim mrežama i u komentarima ispod tekstova u glavnostrujaškim medijima počeli su prevladavati komentari koji iskazuju otvoreno nezadovoljstvo i shvaćanje osmišljene provokacije, a administratori njihovih stranica upisuju prekovremene sate brišući ih.
Bivši ministar kulture dr.sc. Zlatko Hasanbegović na gostovanju na N1 televiziji ispravno je definirao prosvjednike u Splitu i Zagrebu. Tu se ustvari radi o kršiteljima reda i mira. To kršenje reda i mira nije se pretvorilo u nasilje i ne može se prosvjednike nazivati nasilnicima.
Neočekivana suzdržanost od navijačkog nasilja nije bila jedina očigledna manifestacija izmoljene duhovne intervencije.
Usmjeravanju kolektivnih sentimenta sigurno su doprinijela još dva događaja koja su obilježila vruću hrvatsku jesen 2025.
Jean-Michel Nicolier i HOS
Nakon 34 duge godine na Ovčari, u neposrednoj blizini mjesta gdje je ubijen, pronađen je Jean-Michel Nicolier. Taj hrabri momak dječačkog lica postao je simbol hrvatskog otpora zlu koje je pokušavalo uništiti Hrvatsku. Jean-Michel je bio HOS-ovac. Na njegovoj odori pisalo je ZA DOM SPREMNI.
Dragovoljac iz Francuske nije mogao mirno gledati nepravdu koja se događala na drugom kraju Europe. Iz svoje Francuske došao je kao dragovoljac utkati svoju mladost u temelje države naroda kojeg je zavolio. Nije utkao samo svoju mladost, svoj je život položio kao svjedočanstvo svega što se događalo tih ratnih godina u našoj Domovini.
Francuski su ga novinari željeli izvesti iz opkoljenog Vukovara nekoliko dana prije okupacije grada. Odbio ih je. Njegov suborac, stameni Viktorin Jurić Paša došao je po njega u bolnicu i nagovarao ga da krene s njim u proboj. Paša je bio voljan nositi ga na tom putu u slobodu. I njega je odbio, nije želio umanjivati izglede svojih suboraca, a još više, odlučio je podijeliti sudbinu s ostalim ranjenicima s kojima je već dijelio bolničke krevete.
Zločinci su ga odveli na Ovčaru premlaćivali i zvjerski ubili. Njegov rođendan za nebo podudara se s rođendanom HOS-a iz 2. Svjetskog rata. Datum osnivanja združenih hrvatskih oružanih snaga poklapa se s datumom kad je njihovo znakovlje ubijeljeno u Jean-Michelovoj krvi.
Žrtva ovog mladića i njegov posljednji ispraćaj iznijeli su još jednu pobjedu. Histerija udruženih hibridnih „akcijaša” oko HOS-ovog pozdrava prosvjednika iz Splita i Zagreba ugušena je u žrtvi dragog francuskog dječaka, hrabrog HOS-ovca.
Okrugli stol o Jasenovcu i njegove posljedice
Drugi događaj koji je neplanirano pomutio planove kreatorima hibridne akcije protiv Hrvatske bio je okrugli stol o Jasenovcu u Hrvatskom saboru.
Hrvatski novinar i publicist, Igor Vukić, sin Srbina koji je 2. Svjetski rat proživio u svom mjestu Gradina u blizini Jasenovca trn je u oku i postjugoslavenskim i srpskim strukturama u Hrvatskoj. Njegovo podrijetlo i činjenica da mu je otac svjedok vremena daje mu legitimitet kojeg scenaristi navodne hrvatske genocidnosti već godinama potkopavaju lažima i cenzurom.
Umalo su uspjeli i ovaj put. Međutim, opet se dogodio Deus ex machina. Najprije se velika većina hrvatskih političara, medija i institucionalnih sisača državnog proračuna podigla protiv jednog znanstvenog okruglog stola. Ni jedan jedini oponent nije našao za shodno prisustvovati okruglom stolu i argumentima dotući navodne revizioniste.
U redu, desetljećima nas uvjeravaju da se u Jasenovcu dogodio genocid, da je najmanje 80 tisuća ljudi tamo likvidirano od čega barem 20 tisuća djece. Hipoteka te krivnje teško opterećuje hrvatsko nacionalno biće, a svi pokušaji da se ustanovi točan broj odmah se dočekuju na nož i čim se pojave slijede najbezočnije kvalifikacije.
U toj halabuci medijskih i politikantskih napada na sudionike i organizatore okruglog stola nismo imali prilike čuti ni jedan jedini valjani kontraargument, samo kvalifikacije.
Ali, kako smo već rekli, kad je na djelu egzorcizam, kao što je to sada u Hrvatskoj slučaj, demoni ne mogu šutjeti. Otac laži, tužitelj braće ni ovaj put nije izdržao. Potpuno neočekivano profesor Ivo Goldstein odazvao se na tv duel kojeg je na Z1 televiziji moderirao Marin Vlahović.
Utvrde laži počele su se rušiti poput Jerihonskih zidina kad je novinar Vukić povjesničara Goldsteina suočavao s istinom koju ovaj desetljećima izvrće. Profesor se potpuno pogubio i više se nije uspijevao izvući iz svojih laži.
Sukus cijele priče jest da za Goldsteinove pa ni bilo koje druge službene brojke ne postoje valjani forenzični tragovi. Iz Jasenovačkog područja ekshumirano je, prema različitim podacima, između tisuću i malo više od dvije tisuće tijela. Da ne bi bilo zabune, nužno je izreći: Svaka je žrtva velika i svaka likvidacija neprihvatljiva!
Povijesni teret krivnje Hrvata temelji se na komunističkoj historiografiji koju je pod utjecajem Engleza prihvatila i ona međunarodna. Ako se pitate otkud sad Englezi onda morate znati da su se Domobrani, civili i Ustaše na Bleiburgu predali Englezima, a ovi su ih ustupili partizanima za najveći pokolj nakon završetka rata i likvidaciju stotina tisuća ljudi.
Dijabolična industrija smrti planirala je i provela zahtjevnu logističku akciju ubijanja ogromnog broja ljudi i skrivanja njihovih leševa.
Kao za inat provoditeljima hibridne akcije baš je ovih dana u izdanju Školske knjige prevedena knjiga slovenskih autora dr.sc. Mitje Ferenca i Uroša Košira „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji”.
Nezamisliva masa trupala poslaganih u šest redova i sakrivenih u Barbarinu rovu u rudniku Huda jama koju su istraživači pronašli iza jedanaest zazidanih pregrada izazvala je kod ljudi naviklih na teške prizore bijes i užas koji su se miješali sa suzama suosjećanja. Među još neraspadnutim leševima (toliko je betona naliveno da je izostala cirkulacija zraka) pronalazili su i ženske pletenice.
No vratimo se Englezima i njihovom zalaganju za podatke o žrtvama koje su osmislili komunistički izvori.
Cijela interpretacija broja žrtava, a time i čovječnosti i nečovječnosti aktera ratnih zbivanja na području bivše Jugoslavije tijekom 2. svjetskog rata leži na jednom demografskom istraživanju ili bolje rečeno modelu dr. sc. Vladimira Žerjavića.
Žrtve komunističkih zločina su bile zalivene tonama betona i drugih materijala, a ekshumacija žrtava ustaških zločina se zaustavila na brojci između jedne i dvije tisuće (ovisno o izvorima) kad su istraživači na mjestima gdje su detektirali potencijalna grobišta počeli pronalaziti ostatke hrvatskih i njemačkih vojnika.
Komunističke vlasti tako su blokirale bilo kakve daljnje ekshumacije, a popise žrtava počeli su raditi na osnovu sjećanja odnosno izjava svjedoka. U takvoj situaciji u nedostatku forenzičnih istraživanja i dokaza, demograf Žerjavić je napravio jednadžbu na osnovu popisa stanovništva prije i nakon rata. Uključio je u tu jednadžbu očekivani prirast stanovništva i procjenu emigracije za koju također nije imao konkretnih dokaza.
U takvoj jednadžbi nepoznanice kao što su žrtve Jasenovca i žrtve Bleiburga, koje u ovom slučaju označimo s „X” i „Y”, proizvoljno su odredile komunističke vlasti. U toj jednadžbi koliko se smanji X povećava se Y i obrnuto. Sada postaje potpuno jasno zašto se i postjugoslaveni, potomci komunističkih krvnika iz Hrvatske i srpski hegemonisti ustvari protive bilo kakvim istraživanjima i pronalascima novih forenzičnih dokaza tj. tijela žrtava.
Britanski interes
Poprilično će nezgodno i za engleski brižno njegovani imidž pravednika biti saznanje da su engleske vojne i političke vlasti partizanskim ubojicama predale dvjesto tisuća ljudi koje su ovi u savršeno organiziranoj logističkoj akciji likvidirali i sakrili dokaze.
Svjedočanstvo britanskog kapetana Gunnera koji je sudjelovao u Bleiburškim događajima pokazuje da su i vojnici na nižim razinama zapovijedanja bili svjesni da masu isporučuju krvnicima, ta ih je spoznaja progonila cijeli život. Razgovor s britanskim kapetanom u trajanju od otprilike 24 minute može se pogledati ovdje .
U videu, britanski vojnik ispija viski za viskijem i cigaretu pali jednu na drugu, a kako razgovor odmiče sve se više otvara i vidno teško podnosi teret kojeg mu njegova savjest nemeće.
Ako ne možete izdvojiti to vrijeme za uvid u stanje u kojem se nalazi čovjek koji je svjestan da je isporučivao ljude u sigurnu smrt onda preporučujemo da izdvojite pet minuta i pogledate izjavu Nigela Nicolsona u videu ovdje.
Za razliku od Gunnera koji je bio vojnik, Nicolson je bio obavještajac. Dojam je da njega savjest ne progoni kao Gunnera.
Tekst u opisu videa donosimo u nastavku:
Nigel Nicolson bio je obavještajni časnik pridružen britanskoj VIII. armiji koja je djelovala u južnoj Austriji u svibnju 1945. Nije jasno je li on izmislio plan da laže Hrvatima 1945. kada je najmanje 30 000 Hrvata poslano u zaključanim stočnim vagonima u ono što je Nicolson rekao da je “poznata sudbina” ubojstva.
Nicolson priznaje da je izvršavao naredbe britanskog vojnog zapovjedništva. Te naredbe uključivale su i govor Hrvatima da će, ako se dobrovoljno ukrcaju u vlakove, biti poslani u Italiju, a ne u Jugoslaviju. Kad su se ukrcali, vojnici britanske vojske postavljali bi brave na vanjsku stranu vagona kako bi spriječili Hrvate da pobjegnu.
Nicolson u sljedećoj seriji intervjua navodi da su on i britanska vojska znali da će ti ljudi biti ubijeni nakon što pređu granicu. Nicolson nadalje navodi da su muškarci, žene i djeca ukrcavani u vagone i otpremani u smrt u Jugoslaviji.
Sam Nicolson u videu priznaje da se radi o jednoj od najsramotnijih akcija koje su britanske trupe ikada poduzele.
Nakon rata, ovaj je obavještajac postao članom britanskog parlamenta i odlikovan je ordenom Britanskog carstva.
Nakon što su isporučeni partizanima u stočnim vagonima, hrvatski zarobljenici bili su odvoženi na stratišta i ubijani, a njihova su tijelo bacana u jame, škrape, rudnike i rovove.
Drobilica i druge laži
Ipak, da bi zločin bio savršen tijelo treba potpuno nestati. Komunistički zločinci to nisu uspjeli napraviti u 45 godina svoje vladavine i svako toliko negdje isplivaju kosti kao dokaz počinjenih zločina.
Istovremeno njihovi potomci, poput Ive Goldsteina, uvjeravaju hrvatsku i međunarodnu javnost da su Ustaše to uspjele u svega nekoliko tjedana tijekom travnja i svibnja 1945. Prema njegovom saznanju Ustaše su imale drobilicu za kosti koju su im navodno poslali nacisti i tako samljeli ostatke 80 tisuća žrtava Jasenovca.
Nakon što je doživio javno sramoćenje zbog ove neodržive laži koju je jednom izrekao u HRT-ovoj emisiji „Nedjeljom u 2” Goldstein je u sučeljavanju s Vukićem odustao od drobilice i rekao kako se ipak radilo o valjku. Pogubljeni Goldstein na sučeljavanju je priznao i da se u jasenovačke žrtve ubrajaju i djeca koja su umrla u bolnicama u Zagrebu, Jastrebarskom i drugim mjestima u Hrvatskoj i pokopana na Mirogoju i drugim grobljima.
Cijela emisija sa Z1 koja je na You Tubeu u manje od tjedan dana skupila 130 tisuća pregleda može se pogledati na poveznici ovdje.
Svjestan da je jasenovački mit na kojem je izgradio svoju akademsku karijeru dobio pukotine koje prijete njegovu potpunom urušavanju Goldstein je štetu pokušao sanirati u gostovanju na N1, a tamo je doživio potpuni slom.
Iznova suočen s neoborivim činjenicama logističke nemogućnosti skrivanja dokaza velikog broja navodnih ustaških zločina u tako kratkom vremenu i neznanstvenom pribrojavanju žrtava Goldstein se sve više ukopavao.
Za zločine nad Hrvatima u poraću tražio je nova rješenja. Kosti više navodno nisu hrvatske nego pripadaju različitim drugim kolaboracionističkim snagama. Osobito je znakovito bilo njegovo negiranje tvrdnji koje je o broju žrtava iznio njegov otac Slavko Goldstein.
Gostovanje profesora Goldsteina na N1 televiziji može se pogledati na poveznici ovdje
Pandorina kutija za hibridne „akcijaše” je otvorena. Ne postoji više ni jedan jedini razlog kojim bi se razumno moglo argumentirati zašto hrvatsko društvo napokon ne bi trebalo raščistiti sa svojim povijesnim bremenom.
Nužno je zbog povijesne istine i prestanka podjela istražiti grobišta oko Jasenovca te grobišta za koje se pretpostavlja da sadrže posmrtne ostatke Hrvata od Slovenije preko Macelja i dalje uz križne puteve kojima su koračali hrvatski zarobljenici i narod koji je pokušao pobjeći od komunističkih krvnika po završetku 2. Svjetskog rata.
Samo tako saznat ćemo pravu istinu i suprotstavljene teorije dobit će znanstveni epilog, a jedna od strana bit će primorana priznati svoje zablude.
Rezultat hibridne akcije
I tako, umjesto potvrde fašizacije Hrvata i hrvatske države događaji u Hrvatskoj jeseni 2025. ukazali su na neodrživost komunističkog narativa koji se o ulozi Hrvata održao sve do današnjih dana.
Sve glasnije u hrvatskom društvu odzvanjaju Gospodinove riječi iz Evanđelja po Mateju: “Ništa neće ostati skriveno što neće biti otkriveno, ništa neće ostati tajno što neće biti saznato.”
Svi ovi događaji uz očiglednu Božju intervenciju postigli su suprotan učinak od onog kojeg su željeli njegovi pokretači.
Na aktualnom satu u Hrvatskom državnom saboru premijer Plenković pokazao je tektonski obrat u narativu kojeg njegove vlade njeguju u dosadašnjim mandatima.
Odgovarajući tako na pitanja pripadnika lijeve oporbe Plenković se zapitao: Dugine boje u Zagrebu mogu, zastave Hoda za život ne, pa što je to?
Ovaj kopernikanski obrat je možda samo komunikacijski manevar, a možda naznačuje i istinsko obraćenje u prihvaćanju jasno vidljive nelogičnosti ili preciznije rečeno nepravde.
Bez obzira na motive, ove su riječi izgovorene i već one predstavljaju početak promijene službenih politika i odnosa prema duhovnim stvarnostima koje zastupa hrvatsko političko vodstvo i pri tom je potpuno nevažno koja će ih politička stranka nastaviti.
One su tu i više ih nitko ne može zaustaviti.
Hrvatski narod nakon Hrvatske jeseni 2025. sa svetim Pavlom uzvikuje „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? “
I sa svetim Pavlom nastavlja: „Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.”
