Kada se u političkim komentarima i analizama, sve češćim kako se aktualna predizborna kampanja u Hrvatskoj približava svome kraju, počinje naglašavati kako ništa nije slučajno (pa i to što je dan izbora 17. travnja Međunarodni dan cirkusa) ili da se ništa neće promijeniti kako god tobože fingirani izbori u službi kapitala i političke oligarhije završili – čovjek ima osjećaj da je usred velike teorije zavjere, te da ne može ništa napraviti osim prepustiti se usudu. Pa je onda krajnja konzekvenca toga da izlazak na izbore nije važan. No, je li baš tako.
Prva teza tog nihilizma ili usudbenjaštva je da je politika zabava i vulgarna sluškinja kapitala. Istina, politika danas doista sliči na show, a političari da bi opstali ponašaju se kao roba na tržištu – da bi privukli birače moraju biti vrhunski performeri s cijelim (skupim) timovima koji ima programiraju ne samo govore nego i scenske nastupe uključujući i one u televizijskim programima. Nije to, međutim od jučer.
Krenulo je, naravno iz Amerike, pred više od stotinjak godina s pojavom radija, a razmahalo se prije šezdesetak godina u zlatno doba televizije, i proširilo se u doba interneta i društvenih mreža po cijeloj kugli zemaljskoj. Dakako osim u Sjevernoj Koreji, Kubi i ostalim zemljama manekenima antidemokracije.
Naravno, gdje su mediji i show tu je i novac. Novac zapravo i omogućuje i show i opstojnost medija. I tako oni zajedno stupaju dalje, pa mi već desetljećima živimo suočeni s politizacijom medija i medijalizacijom politike.
Je li to znači da zato moramo baciti demokratsko koplje u trnje? Što je alternativa? Pristajanje na diktaturu ili čekanje Sudnjeg dana?
Ili bi ipak trebalo odgovorno participirati u političkom životu i uporno nastojati poboljšati ga držati političku oligarhiju na uzdi. Kako to, doduše sve slabije ali još uvije značajno, uspijeva građanima u starim demokracijama.
Druga je teza sumnje u svrsishodnost politike koju čujemo ovih dana ta, pojednostavljeno rečeno, da je narod (kao skup pojedinaca) nevin i da su za sve, a naročito za korupciju, rak ranu koja razjeda društveno tkivo, krivi sustav, institucije i politička oligarhija. Nažalost, politološka i sociološka literatura to demantiraju.
Sociolog Zoran Malenica još je prije dvadesetak godina objavio, na temelju svojih istraživanja, studija o korupciji koja je pokazala da čak 80 posto građana Hrvatske nema ništa protiv male ili takozvane kapilarne korupcije.
Riječ je o „sitnoj zahvali” za obavljenu uslugu liječniku, državnom službeniku ili bilo kome drugome koji nam je pomogao da „riješimo problem”. Može to biti dar poput boce viskija i bombonijere ili pak nešto eura u famoznoj „plavoj kuverti”. A onda, kada dođu izbori, ti isti građani ne kažnjavaju ni stranke ni pojedince koji su uhvaćeni i u milijunskim korupcijskim aferama.
Mnogi štoviše kažu da bi se i oni tako „snašli” (ali da ih ne uhvate) kada bi bili u takvoj poziciji moći. I tako naposljetku dobijemo vlast kakvu zaslužujemo.
Ovi podaci, dakle, govore da ovaj problem ima dvije strane i da ne treba divinizirati građane a svu krivicu svaljivati na sustav i institucije, odnosno one moćnike, niže ili više razine, koji obnašaju različite funkcije i imaju vlast.
Tu smo gdje jesmo, institucije i sustav nam je takav jer se većina građana nije dovoljno potrudila promijeniti ih. Ta većina ide linijom manjeg otpora, voljna „prodati se” za kratkoročnu sitnež koju nudi politička elita.
Unatoč svega toga, ne bi se trebalo predavati. Demokracija je, ako se složimo da je to doista najbolji od svih mogućih loših političkih sustava, kojiput komplicirana a kojiput dosadna sa svojim pravilima, i ne daje rezultate odmah, ali na duge staze garantira kakvo takvo dostojanstvo čovjeku dajući mu priliku da odlučuje o svojoj sudbini.
Naposljetku, od kada je politike i izbora, nikada nije bilo tako idealne politike i političara koji bi zasluživali jednodušnu podršku. I u demokraciji u staroj Grčkoj i u suvremenoj demokraciji unatrag tek nešto više od dva stoljeća, uvijek se birala manje loša politika odnosno manje zlo.
O tome podučava politička i filozofska literatura, kao i o tome da se pojedinca ne može osloboditi odgovornosti kako za njegov izbor tako i za stanje u društvu. Pristati na načelo da se ne može ništa promijeniti, pa prema tome odustati i od političkih izbora, protivno je ljudskoj prirodi.
I zato valja 17. travnja izaći na izbore i preuzeti dio svoje odgovornosti za svoju budućnost i budućnost zemlje u kojoj živiš. A onda do sljedećih izbora, ne dajući političkoj eliti predaha, davati svoj doprinos smanjenju onog broja građana među nama koji odustajanjem od političkog aktivizma, demokracije i pristajanjem na korupciju nude put u bespuće.
Mesije, mandatar kojeg se ne smije spominjati i ostala (pred)izborna čuda
