Ono što je sigurno jest da niti jedan američki predsjednik, već više od sto godina, nije uspio razvlastiti i umanjiti snagu FED-a. Stvaranje novca najmoćnije svjetske valute, američkog dolara, još uvijek kontrolira FED.
Kritičari idu tako daleko da kažu da sve dok ova ‘urođena greška novčanog sustava’ postoji neće postojati pravedni financijski sustav na zemlji. Dakle, svjetsku pričuvnu valutu, dolar, stvaraju privatne banke, daleki puč, ili u poslovnom smislu mega dogovor, rezultira osim kontrolom SAD-a i ogromnim bogatstvom već više od 100 godina. Kritičari tvrde da su osnivanjem FED-a određene bankarske kuće poput Rothschilda ili Rockefellera izmislili svog ‘magarca koji se*e zlato’, kako je lijepo opisano u njemačkoj bajci braće Grimm ‘Stoliću, prostri se’.
Što je novac?
To je, dakle, temeljno pitanje. Pitanje s kojim se moramo baviti, postavljati ga i nositi se s njime. Moramo razmišljati i razmišljajući shvatiti: što je to novac?
Na to pitanje danas ne mogu odgovoriti niti profesori niti doktori ekonomije. Financijski sustav su njegovi izumitelji namjerno prikrili pojmovima i procesima tako da nitko uopće s ovim nepreglednim sustavom nije upoznat. Dakle, što je novac?
Novac je prije svega sredstvo razmjene. Ali, novac je sredstvo razmjene kojem vjerujem. Novac je dakle i povjerenje. Povjerenje da ću za taj komad papira nešto dobiti. Kako je, povijesno gledano, bilo podrijetlo i uporaba novca?
Na primjer, jedan seljak je imao svinju i zamijenio je za mlijeko i kruh od drugog seljaka. Obrtnik je seljaku napravio krov i za popravak krovišta je dobio jaja i kozu. Ali, što ako je majstor popravio krov a nisu mu trebala ni jaja, ni koza, jer je i sam imao dovoljno.
S vremenom se naša kultura opredijelila za plemenite metale koji su lijepo izgledali, i koji su blistali, koji su se ljudima sviđali. Služili su kao čuvari vrijednosti i kao sredstvo razmjene, najviše zlato i srebro. Tako je majstor popravio krov i dobio zlatnik. Tim zlatnikom je mogao otići postolaru. Postolar je uzeo zlatnik za dva para cipela i zamijenio opet kod seljaka za jaja i kozje mlijeko.
Zlatnik i srebrnjak su ubrzo postali valuta čitavih regija, moglo bi se reći valute država. Doneseni su zakoni po kojima su samo države smjele kovati i izdavati kovanice, tako da je izdavanje zlatnog, srebrnog i ostalog novca bilo državna privilegija. To se zvalo ‘Pravo na kovanje novčića’. Država je jamčila za čistoću metala i težinu kovanica, tako da se ne samo u zemlji nego i izvan regije ili u inozemstvu uvijek znalo koliko komad zlata koliko vrijedi. Metalni novčići bili su i sredstvo razmjene i trajna vrijednost.
Velike količine i problemi
Ali zlato teži puno. Stoga je prijevoz velikih količina zlata bio težak, bilo je teško na putovanjima prevesti veće količine. Također je bilo opasno i zbog napada na kočije koje su zlato prevozile. Nakon toga nastaju trezori i skladišta za zlato, a od njih je trgovac i vlasnik zlata dobio novčanicu, ceduljicu papira na kojoj je pisalo koliko zlata netko ima u trezoru.
I s tom je novčanicom udobno mogao ići na tržnicu, ići na putovanja, kupovati novu robu, jer su ljudi znali da za tu novčanicu mogu dobiti pravo čisto zlato iz trezora s kojim su mogli nešto opet kupiti. Tako su države dugi niz godina imale pokriće u zlatu za svoje valute. To je značilo da su jamčili određenu količinu zlata pri mijenjanju svoje valute. Tadašnji trgovci i poduzetnici imali su povjerenje u te papire, u te novčanice, jer su znali da će za novčanicu dobiti zlato iz trezora. I zato su novčanice rado prihvaćene, postojalo i povjerenje. To bi trebao biti novac, dakle društveni odnos povjerenja.
Povjerenje blijedi
Ako uzmete novčanicu od 10 eura i odete u restoran, znate da za tu novčanicu možete dobit recimo šalicu kave. Ali i konobar ili vlasnik restorana znaju da će dobiti 10 eura kako bi podmirio svoje obveze. Zato mu i jest potreban stabilan novac, novac kojem vjeruje da će sutra za tu novčanicu nešto dobiti ili s njome platiti. Na žalost, to povjerenje danas blijedi. Brzo nestaje, jer sve više ljudi otkriva koliko je lažan novčani sustav, i jer je novac bezvrijedan do te mjere da brzo gubi snagu i povjerenje.
Još jedan slikovit primjer za lakše razumijevanje kompliciranih procesa
Recimo da imamo komadić kruha koji želimo namazati ukusnim medom. Kruh mažemo medom da bude slatkastog okusa, a prema europskom pravilniku o medu med smije sadržavati najviše 20 posto vode. Dakle, 20 posto vode u medu. Med vrhunske kvalitete obično ima udio vode ispod toga, često samo 10 do 15 posto vode, što ga čini jako ukusnim i slatkim. Ali, ako stalno dodajemo sve više i više vode onda se sve više i više prelazi onih 20, posto možda dođemo 30, 40, 50 ili čak i više udjela vode. Na kraju od ukusa meda neće ostati ništa. Razrijeđen je i bezvrijedan. Na kruh mažem samo vodu koja je malko slatkastog okusa.
Tako je i s novcem. Ako se količina novca nastavi povećavati i napuhivati, jer središnje banke sve više novca tiskaju, odnosno stvaraju ga na računalu, tada novac gubi svoju vrijednost, svoju kupovnu moć, značenje. Dakle, dolazi do obezvrjeđenja novca, ili do tzv. inflacije.
A sada još jedan pravi primjer s brojkama iz EU. Novčana ‘masa’ središnje banke u europskom prostoru se samo u korona krizi udvostručila. Naime, krajem 2019. godine Europska središnja banka je navela da je količina novca u euro zoni iznosila 3,2 bilijuna eura. A u veljači 2022. već je iznosila 6,1 bilijun eura. Ako se vratimo još dalje stvari izgledaju još dramatičnije.
Ako usporedite 6,1 bilijun eura s vrijednošću prije prve financijske krize 2008. godine tada je u opticaju bilo samo 0,88 bilijuna novca središnje banke. Dakle, manje od jedan bilijun. Znači, od 2008. godine do danas čak sedmerostruko povećanje! ‘Razrijeđen’ novac doveo je do obezvrjeđenja, do inflacije. Danas, zbog rata u Ukrajini i sl., se bojimo da situacija ne bi potpuno eskalira i dovela do hiperinflacije.
Danas je rijetko tko živ da bi nam mogao ispričati o velikoj inflaciji 1920-ih, ali je ona srećom jako dobro dokumentirana.
U srpnju 1923. se u Njemačkoj za litru mlijeka se plaćalo 1.440 maraka. U prosincu iste 1923. godine već se plaćalo 360 milijardi maraka. U srpnju se za jedno jaje u Njemačkoj plaćalo 800 maraka, a šest mjeseci kasnije u prosincu 320 milijardi maraka. Kada se tako nešto dogodi sva ušteđevina na računu ili u novčaniku se doslovno uništi. S ušteđevinom, koju ste desetljećima štedjeli, tada ne možete kupiti niti jedno jedino jaje.
Velike količine novca
Ljudi se često pitaju: kako dolazi do povećanja količine novca? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan: zato što se novac stvara iz ničega i zato što se novac, posebno dug, beskonačno umnožava složenom kamatom.
U normalnim okolnostima novac može nastati samo kada se nova roba proizvede, dakle tamo gdje se radi, tamo gdje se stvara. Novac ne može tek tako dobiti svoje ‘mlade’, ‘mladunčad’. A ako novac dobije tu ‘mladunčad’ tada se on umnožava, uvijek i uvijek iznova.
Slijedom čega će novac u nekom trenutku biti dostupan u većim količinama, ali za njega neće postojati pravi ekvivalentne vrijednosti. Proizvesti će se sve više i više, ali će i pohlepa biti sve veća, tlo će se sve više i više eksploatirati, no predviđa se kako će ljudi biti sve više degradirani, i svedeni na plaćene pčele radilice. Ali, u jednom trenutku mora doći kraj.
U prirodi nema beskonačnog
Nema nikakve sumnje kako će u nekom trenutku doći kraj takvome načinu. Jer, u matematici možete računati beskonačno ali u prirodi nema vječnog rasta. Na svakom kraju u prirodi dolazi do smrti, čime ciklus počinje ispočetka. Današnje novčani sustav, koji stvara novac iz ničega, sveta je krava Zapada. Svi se tome moraju pokoriti, niti jedan državnik Zapada do danas nije uspio razvlastiti moć novca. Oni koji su pokušali bili su zaustavljeni.
Bezbrojni ratovi su vođeni za prevlast ovog sustava i američkog dolara. Svatko tko nije htio pristati na tiskane novčanice dolara bombardiran je i ubijen. Vođa Libije Gadafi i čelnik Iraka Sadam Husein su svijetu upozorenje. Svaka politika i svaki sustav koji dopušta postojanje ovog neprirodnog novčanog sustava, i ne zamjenjuje ga boljim, nosi u sebi klicu prijevare, izrabljivanja i kolapsa.
Što će uslijediti dan nakon
Na koncu, što ako sve to propadne, ako burze lančano bankrotiraju, ako novac postane jako bezvrijedan – što onda.
U krizi 1920-ih većina ljudi je izgubila sve u roku od nekoliko mjeseci. Bezvrijedni novac su u trgovinu odvozili u kolicima, slično je bilo i u Argentini 2001. Država se u hiperinflaciji riješila svojih dugova, mutikaše su u krizi pokupovali cijela imanja i obogatili se bez skrivanja.
No, to je ipak bilo regionalno, danas je financijski balon po prvi puta na istu veličinu napuhan u cijelom svijetu, a gospodarstvo je globalno povezano. Brojke su višestruko veće nego prije stotinu godina. Prema riječima stručnjaka, pad bi mogao biti višestruko teži i brutalniji nego nekada.
A ako se to dogodi ne bismo trebali jedni druge napadati. Dapače, trebamo se nadati da što više ljudi već sada zna gdje su i tko su krivci, i što treba promijeniti kako bismo krizu shvatili kao priliku za istinsku prekretnicu. Kriza će doći, to je neizbježno, nadamo se samo kako to ipak neće biti globalni kolaps.
Pitanje je samo što će uslijediti.
Što je ‘Great reset’ ili može li globalna pogreška čovječanstvo odvesti u globalni kolaps
Jedna svjetska vlada FED ili kako je moguće da privatne banke tiskaju novac za državu?
Masovni balkanski derneci u Zagrebu, lijevo krilo i reformirani HDZ
