Višemjesečni obračun Ustavnog suda i predsjednika Zorana Milanovića koji je, valja podsjetiti zaboravne, potakao sam predsjednik svojim izvanustavnim petljanjem u izborni proces kroz samokandidaturu za mandatara vlade, samo baca dimnu zavjesu na ono što je ključno postizborno pitanje – koja će grupacija ili pojedinac, i hoće li uopće, skupiti 76 potpisa da bi se prišlo sastavljanju vlade.
I još jednu stvar treba ponoviti prije nego li se vratim postizbornoj „drami”. Međusobno nabacivanje blatom, pri čemu je Miroslav Šeparović dostojanstveniji od Milanovića, ne mogu prikriti činjenicu da je Ustavni sud HDZ-ov koliko i SDP-ov. Kako ustavni suci, svaki ponaosob, moraju dobiti glasove dvije trećine ukupnog broja zastupnika, to je praktički nemoguće da budu izabrani bez glasova oporbe, bili na vlasti HDZ ili SDP.
I svi su u obje stranke, barem od 2002. godine, od kada je na snazi posljednja verzija zakona o izboru sudaca Ustavnog suda, trudili da poguraju što više „naših” a što manje „njihovih”, što je naposljetku rezultiralo velikim kompromisima.
Pritom je bilo i kolateralnih žrtava u liku nezavisnih ustavnih i pravnih stručnjaka koji nisu uspijevali proći stranačko sito. Jedna od tih „žrtava” je i profesorica ustavnog prava s riječkog Pravnog fakulteta Sanja Barić. Toliko bi i Zoran Milanović, koji je i sam imao prste u izborima ustavnih sudaca, trebao znati. Pa biti nešto skrušeniji kada pljuje po Ustavnom sudu i njegovim sucima. Pogotovo kada mu odluke tog tijela ne odgovaraju.
Toliko o Ustavnom sudu.
Tko će, dakle, donijeti predsjedniku 76 potpisa? Koliko god je stranačka raznolikost na izborima bila za pohvalu, toliko se sada ispostavlja da će biti problem sastaviti većinu. Šutnja u HDZ-u govori da traže slabe karike u nekim strankama i koalicijama ne bi li namakli još petnaest mandata.
Isključimo li osam zastupnika manjina – koji se očito neće oglašavati do samog kraja i pristat će na daljnju suradnju s HDZ-om ako uspije namaknuti potrebnu većinu – HDZ-u je potrebno sedam zastupnika.
Jesu li to pojedini zastupnici Domovinskog pokreta koji baš ne misle da je HDZ veleizdajnička stranka, neko s Posavčeve liste ili možda neka oporbena iznenađenja, saznat ćemo tek ako uspije plan HDZ-a da još jednom formira vladu.
Mnogo je, međutim zanimljivije i turbulentnije komešanje unutar oporbe. Prvo zato što je oporba raznolika i, kada su u pitanju neke stranke, međusobno isključujuća, a drugo stoga što je puna političkih amatera i taštih lidera (pravih i samozvanih).
Oni koji nas godinama uvjeravaju kako će više žena u politici donijeti potrebnu notu smirenosti i racionalnosti mora da su osupnuti posljednjim nastupima Dalije Orešković i Sandre Benčić. Dvije najbučnije oporbenjakinje (Mirela Ahmetović kao treća se ne istrčava poštujući predsjednika stranke Grbina) nanjušile su „krv” i traže uništenje „korupcijskog” HDZ-a.
Njihova je mantra takozvana manjinska vlada koju bi podržavali i lijevi i desni, i Možemo! i Domovinski pokret, čiji se zastupnici inače ne mogu ni očima vidjeti, samo da se svrgne HDZ-a.
Možemo li zamisliti kakvo bi to bilo vladanje kada bi na dnevni red Sabora došlo bilo koje pitanje koje izaziva vrijednosne prijepore ili kada bi se za svaku odluku krvavo morala tražiti većina?
Most s druge strane računa na suradnju sa SDP-ovom koalicijom, što je inače stari Milanovićev vlažni san, i zove Domovinski pokret da se pridruži toj antihadezeovskoj koaliciji u kojoj ne bi bilo Možemo! i SDSS-a. Vjerojatno i oni računaju na Posavca, moguće i na IDS i neke manjince, ali uđu li SDP i neki od njihovih lijevo orijentiranih partnera u tu postizbornu koaliciju bez Možemo! sigurno će snositi konzekvence u budućnosti.
No, i ovaj je aranžman na dugom štapu. Pogotovo što bi ga, kao i u prijedlogu ljevičara, isključivo vezivala „borba protiv korupcije” (koja se inače u demokracijama vodi na sudovima a ne u političkim arenama).
Zapravo se čini da Most ovo predlaže kako ne bi propitivao vlastitu političku odgovornosti. Na stranu dugogodišnji napadi ove stranke na HDZ i njegovu „korupcijsku hobotnicu”, ali je činjenica da su vrijednosno Most i HDZ kompatibilni. Most je dva puta prokockao priliku da nešto politički napravi u koaliciji s HDZ-om i obje su koalicije razvrgnute krivnjom Mosta. Mora sve biti po njihovom ili… razlaz.
A ne bi li se ta „korupcijska hobotnica”, koju Most spočitava HDZ-u, najbolje kontrolirala upravo neposrednom koalicijskom suradnjom s „sumnjivim partnerom”? I sada im se pruža treća prilika da koaliraju s HDZ-om i dovedu ga u red, a oni o tome ni ne razmišljaju.
No, možda Most to sve radi namjerno, opstruirajući svaku ozbiljnu politiku pazeći da ne padne u „političko blato” (nitko im očito nije rekao da su u njemu, htjeli ne htjeli, svi koji se bave politikom). Ali to onda nije politika, to je amaterizam, tu nema mjesta za stare političke zanate – kompromise i ostvarivanje ciljeva korak po korak.
Naposljetku, čekamo inicijativu SDP-a, ili će i nadalje odugovlačiti čekajući da im Milanović ponovno pošalje instrukcije s kim smiju, a s kim ne smiju koalirati.
Naredni dani bit će zanimljivi. A kako će se rasplesti, sam Bog zna.
Kad su u igri politički amaterizam i sajam taštine kakvog može proizvesti hrvatska politika, sve je moguće.
Još kolumni istog autora:
Ništa nije slučajno – moto koji poziva na političku pasivizaciju i neizlazak na izbore
Mesije, mandatar kojeg se ne smije spominjati i ostala (pred)izborna čuda
