Tzv. parlamentarni, a zapravo parlamentalni izbori u Hrvatskoj upravo na Svjetski dan CIRKUSA su još jedna potvrda kako u politici ništa NIJE slučajno. A ako se kojim “slučajem” i to dogodi, valja znati da je i to bilo planirano – kako je sličnim riječima potvrdio američki predsjednik Roosewelt. U njegovo vrijeme predsjednici te velike zemlje bili su utjelovljenje ozbiljnog auktoriteta i moći pa su i izbori za tu funkciju imali ozbiljnu društvenu težinu.
Za razliku od današnjih okolnosti kad je politika uklopljena u tzv. zabavnu industriju, a mnogi protagonisti na toj “šahovskoj ploči” najobičniji su naivci, politički neznalice, loši glumci ili pak vješti “lakrdijaši” koji jako dobro znaju (za)što (i za koga što) čine! Upravo zato 17. travnja, kao “izborni show”, nije slučajan!
No, s druge strane, teško je prosuditi koliko je, i je li uopće, Izjava Komisije “Iustitia et pax” Hrvatske biskupske konferencije (HBK) – (ne)slučajna. Važnije od toga jest da je ona (bila) nepotrebna, suvišna i čak štetna – što među ostalim pokazuje (najprije) njezin naslov: Očuvati dostojanstvo politike i ustavno-pravni poredak države.
Na nju su odmah “svi živi” važniji politički i medijski igrači reagirali “kao nikad”, svojatajući je ili ‘pljujući’ po njoj. Jedini novinar odnosno komentator koji se odvažio ozbiljno analitički ‘secirati’ tu HBK-izjavu je Marko Ljubić pa ću ovdje prenijeti najvažnije naglaske iz njegova osvrta (koji “podpisujem do zareza”) i malo komentirati.
Ljubić je najprije opisao kako ta Izjava “na prvi pogled” djeluje svima privlačno, zaključivši da zato lamentiranje njezinih autora o opasnom populizmu političara dobiva tragikomično značenje. Kako pak Izjava izgleda na “drugi pogled”, neuzporedivo je važnije.
Podpuno neuobičajeno, Ljubić svoj zaključak navodi na samom početku: “Da je Isus govorio ovako kao Komisija, ne samo da ga židovsko-rimske vlasti ne bi ubile i raspele na križu, nego bi bio legitimni kandidat, ili za židovskog prjestolonasljednika, ili za rimskog prokuratora čak.”
To bi dakle značilo da su se autori Izjave željeli svima dopasti, sa svima (o)stati u dobrim odnosima, nikome se ne zamjeriti, tj. “pojavu osuditi, a druga spasiti” – kako se fraziralo u komunizmu (što korespondira s kršćanskim pravilom da “grijeh treba osuditi, a grješnika nastojati spasiti”)!
Svakako, Ljubić naglašava da je ta najnovija “reakcija dijela biskupa u Hrvatskoj zapravo samo nastavak zamumuljenog i zakukuljenog obraćanja hrvatskom narodu i vjernicima, koje i kakvo ni najveći optimisti ne mogu lako dovesti u vezu s Isusovim naukom i apostolskim djelovanjem. Pogotovo sa spremnošću na rizik i na žrtvu. A pod Križem koga se ljubi i slavi kao uvod u život!”
Štoviše, Izjava HBK “je izraziti primjer krajnje birokratiziranog, neznalačkog, nejasnog i totalno zbunjujućega pokušaja poziva vjernicima na proaktivno i odgovorno djelovanje u konkretnim političkim okolnostima i prilikama”. A to je, što on nije iztaknuo, očito već iz naslova ter još više iz samoga uvodnog dijela, koji tvore samo dvije rečenice od ukupno 146 riječi ili 1.027 slovnih znakova (s prazninama – ostale praznine nisam brojio!)!
Naravno, Ljubić ne ostaje samo na paušalnom “šibanju” Izjave, nego konkretno upire prstom u bitno ter navodi nekoliko problematičnih tema (prve tri je on iztaknuo, dok posljednju ja naglašavam), a to su: biskupska služba, ‘definicija’ politike, tretman korupcije ter demografija.
Osim toga, sjajno je uočio kako autori Izjave u prvi plan stavljaju “građane” a ne (svoje) “vjernike”. Tako su pojmovi “građanin/građanski” navedeni 32 puta, “vjernici” 6 puta, “katolici” 5 puta, a “kršćani” 3 puta. Dakle, nemjerljiva pretencioznost glede vlastitog javnog utjecaja je očita.
A o prvoj od četiriju iztaknutih tema – BISKUP(ska služba) – Ljubić navodi kako je u Izjavi uočljiva “teška birokratiziranost u pripremi i nevjerojatno ublažavanje, s očitim elementima odustajanja od izvornog poslanja svećenika i biskupa kao vrhunskog ordinarija”.
Kao jaki argument naveo je upozorenje kardinala Josepha Ratzingera (poslije, pape Bendikta XVI) o ponašanju i djelovanju biskupskih konferencija i niza zajednica koje okupljaju crkvenu hijerarhiju u komisije i slična stalna i privremena tijela, o čemu se eksplicitno i precizno izjasnio u knjizi Vittoria Messorija “Razgovor o vjeri – Jasni odgovori na suvrjemene dvojbe” (iz 1984. – na hrvatskom “Verbum”, Split,1998.).
Tu Ratzinger iztiče kako “biskupi kao apostolski nasljednici posjeduju ‘puninu svetog reda’ i oni su ‘autentični tumači kršćanskog nauka’ (ter) uživaju autoritet ordinarija, izravan od Boga nad njima povjerenom Crkvom”.
Ujedno naglašava da “biskupske konferencije nemaju teološkog temelja”, da “ne pripadaju bitnoj strukturi Crkve, strukturi koju je želio Krist” ter da, kako i novi Zakonik kanonskog prava potvrđuje, biskupske konferencije i njihove komisije “ne mogu donositi valjane odluke u ime svih biskupa, osim ako svi pojedini biskupi ne daju svoj pristanak”.
Kolektiv dakle ne zamjenjuje – osobu biskupa. Zašto su onda SVI naši biskupi pristali da Izjavu uime SVIH podpiše Đuro Hranić? Da sam ja biskup – ne bih je podpisao, nego bih dao tzv. izdvojeno mišljenje! Jer – naglašava Ljubić retorički ključno pitanje – “smije li se i može li se biskup zbog administrativnog zajedništva bilo kakve komisije odricati svoje autentičnosti?”
Kako pak Izjava gleda na POLITIKU, komentator iztiče “iznimno površan pristup ozbiljnim teorijskim i politološkim pitanjima, pa neshvatljivo podilaženje nametnutom i podpuno pogrješnom političkom novogovoru s nizom terminoloških pogrješaka, koje dovode u pitanje i samu namjeru Komisije, odnosno biskupa okupljenih u njoj.
Cijela Izjava vrvi od pogrješnih teza, od inverzija, od zanemarivanja načelnih vrijednosti društvenog djelovanja i same esencije politike, a pokušavajući se na prilično kukavički način umiješati u aktualne javne polemike, Komisija si dopušta nevjerojatnu i skandaloznu poziciju tumača ‘ustavnog poredka’, interpretacije ustavne uloge predsjednika Republike, ter niza složenih državno-teorijskih fenomena banalizirajući i državu, i društvo, i politiku na čije dostojanstvo pozivaju ‘građane’.”
Dakle, kod (grupe?) autora Izjave nema ni trunke sumnje u “svetost politike” (kako i glavni urednik Hrvatskog tjednika naziva svoj uvodni komentar). Premda je “i slijepcu očito” kako je politika – ne samo u (pred)izborno vrijeme! – zapravo davno “zanemarila probleme društva i pretvorila se u show” (Romana Kovačević Barišić, Večernji list, 20.3.2024.), a “na društvenim mrežama pretvara se u kauč-zabavu” (politička analitičarka Marijana Grbeša, u istom broju VL).
Dakle uopće nije više potrebno navoditi ozbiljnu literaturu, kad već i tzv. ozbiljni mediji s naglašenim zabavnim “žutilom” tako ‘(mal)tretiraju’ politiku! Unatoč svim opipljivim činjenicama. poglavito najočitijoj kako je Politika u današnjem svijetu obična (gotovo na vulgarna) SLUŽKINJA Kapitala odnosno korporativno-okultne oligarhije, teolozima i duhovnim auktoritetima u Crkvi ona je i dalje (ono što oni žele, ili je nekoć bila, ili bi trebala biti!) – “skrb za opće dobro”!
Glede treće teme, koja u Izjavi ima posebno poglavlje, Komisija upozorava da KORUPCIJA uzrokuje niz slabosti “jer ona stvara nezdrave međuljudske odnose, nepovjerenje u državne institucije, ali i rezerviranost ulagača u razna područja gospodarstva”. Ali iznad svega je važna dirljiva i ‘pobožno srcedrapateljna’ njezina teološka definicija: “Korupcija je zlo koje se rađa u srcima onih koji se Boga ne boje, niti za ljude mare (usp. Lk 18,4).”
Naivnost autora Izjave je doista “u nebo vapijuća” pa zato Ljubić dobro uočava: “Poznaje li netko bilo koga u Hrvatskoj, počevši od presuđenih lopova, kriminalaca, zločinaca svih vrsta do bilo kojega živoga političara s izbornim ambicijama, koji se ne slama od javnog zagovaranja ‘borbe protiv korupcije‘ ito desetljećima unazad.
A dojam naroda o korupciji i povjerenje u institucije rapidno opada i strmoglavljuje se. Zašto?” Kako neće kad i crkvenjaci (nehotice) potiču korupciju, za što je bezbroj primjera. Evo samo jedan “banalan”. Na molbi koju krizmanici pišu biskupu stoji doslovce: Ja Vam obećavam da ću uz pomoć Božju ići nedjeljom i blagdanom na sv. misu i da ću sudjelovati i nadalje kod vjerske pouke.
Tu izjavu svojim podpisom potvrđuje i kandidat za krizmu, i njegovi roditelji, ter – s eventualnom opazkom i preporukom – ‘jamči’ i sam župnik, a SVI znaju da podpisuju LAŽ! I korupciju…! Dakle, ovdje savršeno precizno odgovara parafraza izjave koju je Noam Chomsky “u lice bacio” svim tzv. borcima protiv terorizma: Gospodo, borite se protiv korupcije – pa prestanite je činiti!
Zato Ljubić posvješćuje: “Tako je korupcija krivac, a ne sustav, koji po definiciji mora biti negacija korupcije, sustav koji uređuju ljudi i kojim upravljaju ljudi.” Da su autori Izjave od sve politološke literature pročitali barem djelo Davida C. Jordana POLITIKA I DROGA, možda bi “malko drukčije” formulirali svoju “frazeologiju”. Valjda im se ne uklapa u teologiju?
Ljubić precizira da birokrati koji su biskupima, “točno po modelu kojeg se bojao Ratzinger, sklepali ovu izjavu, nemaju blage veze da korupcija kao društveni fenomen nije isključivo, nije ni pretežito izraz slabosti ‘građana’ nego prije svega i u velikoj mjeri izraz nevaljalosti institucija.
Korupcija je sustavni problem ondje gdje ne valja sustav, a ako nije sustavni problem nego individualni incident ili grijeh, onda nema smisla to isticati u prvi plan…” odnosno, da pojednostavnim(o), “umjesto državne odgovornosti za prevenciju, državne kazne za nečinjenje i za nedjela sistemske učestalosti i naravi, i umjesto politike progona” predlagati – (osobnu) izpovijed! Kao da su zaboravili na famozni “grijeh struktura”?
Na kraju, kao četvrta tema – NAROD. On je, iako ne doslovce nego kao “zabrinjavajuća demografska situacija” među “ozbiljnim pitanjima”, spomenut na samom početku Izjave. Zato Ljubić na samom kraju svoje analize pita: “Otkud sad narod?” Premda je NAROD izričito spomenut u prvom poglavlju triput u kontekstu “nezdravog populizma” prema izrazu pape Franje, dvaput u drugom poglavlju ter pet puta u zaključnom odjeljku, Ljubićevo je pitanje opravdano.
Tu je naime, opet “osnaženo” Papinim riječima, Izjavino ozbiljno upozorenje kako “istinski političar jest onaj koji se ne koristi narodom kao mitskom kategorijom, nego koji sa svojim narodom živi, prepoznaje njegove potrebe i zauzima se za njegov boljitak”. Naime, tek ovdje je narod spomenut u kontekstu “suodgovornosti za opće dobro društva i države”.
Stoga Ljubić pita i odgovara: “Koje je to ‘opće dobro društva i države’!? Pa valjda – hrvatski narod u ovome slučaju, koga Komisija ne spominje ni jednom jedinom riječju!” Zato iztiče da mu se, uz sve što je naveo, vrhuncem cinizma čini navod: “Da bi razumio narod, moraš živjeti s narodom. Samo oni koji su živjeli s narodom razumiju ga…” (Franjo, Politika i društvo, 101).
Zato mi je, kao logičan odgovor na pitanje “Otkud sad narod?”, prva misao bila: to je podsvjestna samoosuda crkvenih “struktura” zbog kabinetsko-kurijalne udaljenosti i otuđenosti od vlastitog naroda! A njezin “zreli” plod je i Komisijina predizborna Izjava.
“Umjesto zaključka: I čudimo se onda ovakvom političkom kontekstu, ovakvim politikama i državi, skepsi u državne institucije i protagoniste, kad se ovakvom izjavom katoličkih biskupa poziva na ‘dostojanstvo politike’.
Ja bih kao katolik radije uzviknuo – Čuvajte dostojanstvo naše vjere i Katoličke crkve, a ako ne znate ili ne smijete – šutite!” No ne odnosi se to samo na biskupe, nego još više na naše ugledne teologe koji u uglednim medijima imaju redovite kolumne.
Dakle, kako će oni šutjeti kad misle da sve znaju! A kako će znati kad ništa (osim valjda tv-dnevnika) ne prate, tj. ne čitaju…! Jer predstavljati zabavu i show kao nešto veoma ozbiljno i za narod važno – jaaako je neozbiljno! Ali još gore – to je, ako se čini svjestno i namjerno, u nebo vapijući grijeh zavođenja, obmanjivanja i laganja narodu, pa i “mudrom šutnjom”!
Zato, na Crotitaniku koji ubrzano tone, ponovit ću Ljubićevu misao, pozivati njegove građane (tj. nespomenuti narod!) na “očuvanje dostojanstva politike i ustavno-pravni poredak države“, od ‘duhovne inteligencije’ je ne samo paradoksalno i absurdno, nego također neinteligentno!
To više što je na predstavljanju Izjave rečeno da se Komisija Pravda i mir javlja samo kada je doista važno, valjda kako ne bi (kao da je njezin ‘moto’ Jesustitia est pax) među građane unosila nikakav suvišan nemir. Ipak, najprecizniji komentar je jednostavna izreka: Si tacuisses, philosophus mansisses!
Ipak, na samom kraju – glede na početku navedenih riječi ameropredsjednika Roosewelta da se “u politici (se) ništa ne događa slučajno, a ako nešto izgleda kao da se dogodilo slučajno, onda budite uvjereni da je to već prije negdje dogovoreno!” – moram s realnim optimizmom iztaknuti kako je iznad svega i svih – Bog!
Zato, ljudi dragi i naivni, koji odlazite do tzv. glasačkih mjesta sa sigurnošću da upravo vi odlučujete (o nečemu što je nekome drugom važno!) – ipak budite optimisti! Jer, ako vas Bog poživi, opet ćete za četiri godine imati novu prigodu NE promijeniti ništa!
Bog nam pak, preko dvojice najvećih Apostola (v. 1Pt 3,12 i Rim 8,28) jamči da – unatoč lažnim predizbornim šarolikim ambalažama i crkvenjačkim blamažama – “oči Gospodnje gledaju pravedne, a lice se Njegovo okreće protiv zločinaca” ter da “On u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube!”
Također, ma gdje bili, pamtite biblijski poučak:
“Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne!” (1Kor 10,12).
Još kolumni istog autora:
DIJALOG (za Uzkrs!) – bez straha budite svjedoci istine i nositelji života!
Tko je ‘Hitler’ u rusko-ukrajinskom ratu ili kome je taj rat (bio) potreban?
Dva ‘lica’ svetca Stepinca: Hrabri propovjednik i nacionalni simbol
