Što je točno ‘Great reset’ i što ga povezuje sa globalnim financijskim tokovima? Je li točno da ‘globalna pogreška’ leži baš u financijskom sustavu kao takvom? Da ‘fiat maney’ uvijek na koncu dovede do velikog globalnog resetiranja.
Ta i slična pitanja danas su ‘tabu teme’ par exellence, a onaj tko počne istraživati ne može izostaviti globalne financijske igrače poput Rockefellera i Rothschilda.
Ključno je pitanje, dakle, traje li svih ovih godina, više nego ikada ranije, svojevrsno financijsko ‘porobljavanje’ čovječanstva, možda čak i nevidljivi globalni rat. Za istraživačko novinarstvo spomenuta problematika apsolutno je minsko polje, no to ne znači kako treba prestati i sve treba zaboraviti.
Upravo suprotno, sve skupa treba permanentno i temeljito istraživati, pisati o tome, jer nikada kao danas to nije bilo važnije. Dakle, kada ako ne sada, tko ako ne mi.
No, krenimo redom.
Gospodin Claus Schwab svojedobno je na Svjetskom ekonomskom forumu kazao: ‘Moramo se pripremiti, ljudi pretpostavljaju kako ćemo se jednostavno jednoga dana probuditi i vratiti u dobri stari svijet koji smo imali. I da će se sve vrati u normalu, da ćemo vratiti stari način života.
To je, da tako kažem, iluzija. Neće se dogoditi takva promjena, jer to nije nešto što se samo po sebi događa. Promjenu oblikujemo mi sami. Vidim potrebu za akcijom, vidim potrebu za – velikim resetiranjem’.
Što je ‘veliko resetiranje’
‘Veliko resetiranje’ zapravo je pokušaj globalnih financija da na kontrolirani način usmjere svršetak aktualnog globalnog financijskog ciklusa u željenom smjeru. A to znači još više moći, još više bogatstva za malu skupinu super bogatih milijardera, i što više oduzimanja privatnog vlasništva od drugih.
Na svršetku svakog periodičnog ciklusa svjetskog ‘kolanja’ novca, što se događa svakih nekoliko desetljeća, neizbježno dolazi i do novog početka. Takav je bio krah valute 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, tako je bilo s raznim reformama valuta, a koncem 2008. godine najavljen je i kraj aktualnog financijskog ciklusa.
To se odrazilo na cijeli svijet, naravno i na domaću ekonomiju i financije. Visoke’ ili ‘globalne’ financije morale su reagirati, resetiranje je potrebno.
Sustav baziran na kamatama
‘Kada bi ljudi doista razumjeli globalni financijski sustav imali bismo revoluciju još prije sutrašnjeg jutra’ rekao je jednom prilikom Henry Ford. Sistemska ‘pogreška’ današnjeg financijskog sustava je sustav baziran na kamatama.
Jer, nakon nekoliko desetljeća sustav baziran na kamatama nužno ide k svome kraju. To je logično, pozorni analitičari na to upozoravaju godinama, a posljednjih godina sve je više dokaza da stvari postaju krajnje ozbiljne.
Državni dug
Kraj ovog financijskog razdoblja, između ostalog, postaje očigledan prije svega na primjeru državnoga duga. Američki državni dug oduvijek je bio visok. Ali stopa državnog duga je posljednjih godina jednostavno eksplodirala. Dogodilo se tzv. eksponencijalno povećanje duga, što se u sustavu složenih kamata može predvidjeti.
U 2014. godini SAD su dugovale 17 bilijuna američkih dolara, u jesen 2020. godine to je bilo već nevjerojatnih 27 bilijuna američkih dolara. Da se bolje razumijemo, 27 bilijuna je 27 tisuća milijardi dolara. To su brojevi koje ljudski um ne može zamisliti.
Ali, ove nezamislive brojke se ne događaju tamo negdje daleko, u nekom vakuumu, s tom svotom dnevno Amerikancima na naplatu dolazi i 900 milijuna dolara kamata. Dakle, 900 milijuna dužničkih kamata dnevno. A u međuvremenu je državni dug SAD-a u 2022. godini narastao na nevjerojatnih oko 30 bilijuna dolara.
Državni dug Njemačke trenutno je oko 2,3 bilijuna eura, to je 2.300 milijardi. A u maloj Austriji nagomilali su 339 milijardi eura dugova. Moglo bi se pomisliti kako su austrijski dugovi skromni u usporedbi i SAD i Njemačkom. Ali, Republika Austrija trenutno plaća 4 milijarde eura dužničkih kamata, dakle 4 milijarde godišnje samo za kamate.
Pritom Austrijanci imaju sreću da su kamatne stope trenutno povijesno niske, oko jedan posto. Kamatna stopa od jedan posto na dug znači četiri milijarde eura kamata godišnje. To je po danu, pazite sad, čak 11 milijuna eura kamata. U sat vremena, dok čitate ovu objavu, Austrijanci moraju platiti oko 450.000 eura više dužničkih kamata.
Radi usporedbe, Amerikanci na svoj dug moraju platiti oko 40 milijuna kamata svakoga sata. To je nezamislivo, ljudi to iz svoje normalne perspektive ne mogu shvatiti.
Tko daje novac
Kada znamo sve ove lako provjerljive činjenice postavlja se logično pitanje: kad su već toliko zadužene, kod koga sve te države imaju dugove? Tko im je vjerovnik ili vjerovnici? U konačnici, kako je moguće da sve te države jedna drugoj mogu posuđivati novac ako su sve u enormnim dugovima, pa čak i najveće ekonomske nacije?
Recimo da sam ja nekome dužan 100 tisuća eura. A da ste Vi, poštovani čitatelji, nekome dužni 50 tisuća eura. Da je vaš prvi susjed također u velikim dugovima. Ali, stalno međusobno posuđujemo novac jedni drugima i stvaramo nove dugove. Dakle, kako sve funkcionira kada su/smo svi u minusu, kada svi imamo enormne dugove. U konačnici, odakle dolazi novac kad su svi sudionici jedan drugome dužni?
Banke i tiskanje novca
Središnje državne Banke tiskaju novca onoliko koliko žele. To jest, onoliko koliko je potrebno da sustav i dalje elementarno funkcionira. Jasno je da države svoj astronomski dug više ne mogu vraćati i potpuno su ovisne o Bankama ili Fondovima.
Posljednjih godina mnoge čak više nisu bile u stanju niti kamatu servisirati, zbog čega se kamatna stopa sve više snižavala, najprije s tri na dva, pa na jedan posto.
A kamatna stopa od nula posto, ili čak negativna kamata na depozite, sve je više prisutna u svijetu, što je jasno vidljiv znak da je ovom sustavu došao kraj i da se nešto mora učiniti.
Što tu možemo?
Mnogi će ljudi kazati ‘to se mene ne tiče, što ja tu mogu’. No, svaki građanin je zapravo jamac za dug koji domaći političari u njegovo ime gomilaju. Potrebno je pobliže sagledati i shvatiti dva glavna problema. Prvo, privatne banke novac stvaraju iz ničega i onda ga posuđuju državama. Novac, to jest kredit, jednostavno se generira na računu pritiskom na gumb. Tako sve više i više novca dolazi u opticaj.
Dakle, nisu Države te koje stvaraju novac, stvaraju ga privatni bankari. Otuda i pojam ‘fiat money’, ‘fiat novac’. Fiat je latinski naziv, fiat lux – neka bude svjetlost, fiat money – neka bude novac.
Drugo, taj se novac posuđuje uz takozvanu složenu kamatu. Složena kamata znači vječni rast, stalno rastući dug, što neminovno dovodi do iskorištavanja i ljudi i planete zbog servisiranja stalno rastućeg duga. Svatko zna kako je kamata štetna, da vodi u razdor, da ljude dijeli na bogate i siromašne, na izrabljivače i izrabljene.
Kamata, religije i sloboda
Kamata je u Kršćanstvu dugo bila zabranjena, u Islamu je i danas odbačena. Mislite li da je osoba u velikim dugovima stvarno slobodna? Svoje dugove ljudi moraju stalno vraćati, to se zove otplata dugova. Na primjer, netko svaki mjesec Banci mora vratiti recimo 500 eura, a to znači da sa svojim primanjima ne može raditi što hoće.
Tako je i kod Država, slijedom čega se onda postavlja logično pitanje: A što ako država nema apsolutno nikakve šanse dug ikada vratiti? A to se danas često, praktički stalno, događa. U tom slučaju država postaje ovisna, u konačnici mora činiti ono što drugi traže.
Stoga su zajmodavci i Banke oduvijek pokušavali kraljeve, države, aristokraciju navući na dug, to jest dovesti ih u ovisnost. Ako je zajmodavac bio vješt i uspio uvjeriti recimo plemića da mu smije posuditi novac za neki projekt, tada mu je bila zajamčena velika dobit od kamata. Prvo, državama i vladarima uvijek trebaju velike svote novca, a to znači i velik prihod od kamata za zajmodavca.
Drugo, države rijetko kad bankrotiraju. A ako je prijetila nemogućnost izvršenja obveza kraljevi, carevi i kasnije države ipak imaju načina da otplate svoje dugove. Nekada su imali podanike a danas imaju zemlju i prirodne resurse.
Ako vlast, to jest političari, nema načina pronaći dovoljno novca za plaćanje dugova, onda im jedino preostaje natjerati građane da rade za dug koji su upravo političari generirali. Osim toga mogu se prodati šume, tereni, čak i izvori vode ili resursi raznih sirovina. Prije nego što države bankrotiraju, baš kao i obitelji, oni prodaju svoju obiteljsku srebrninu, prodaju zapravo sve što se može prodati.
Sjetimo se recimo prodaje resursa podzemnih voda velikim korporacijama, što su pojedine države činile. Voda je svačije dobro? Mislite? Nije ni blizu! Voda se privatizira. Zašto? Zato što je zabavno? Ne! Nego zato što se dugovi više ne mogu otplaćivati, zato što se bankrot mora spriječiti. A bankrot niti jedan političar ne želi. Riječ privatizirati dolazi od latinske riječi ‘privare’, što znači opljačkati. Na taj se način resursi vode i druga nalazišta diljem svijeta privatiziraju.
Takva praksa je svojedobno izazvala veliki bijes u Africi, u vrijeme velikih suša, kad su stotine ljudi umirali od žeđi, i to tek stotinjak metara ispred strogo čuvanih crpilišta u vlasništvu velikih korporacija. Korporacije poput Nestlea crpile su vodu iz zemlje, punile u boce i zatim prodavale po enormnim cijenama u svijetu.
Domaći ljudi, s obzirom na to da nisu imali novca, umirali su od žeđi. Samo u 2018. godini, kada je Africi bila posebno velika suša, grupacija Nestle samo je prodajom vode ostvarila 6,9 milijardi eura prihoda.
Nastavlja se…
Još kolumni istog autora:
Masovni balkanski derneci u Zagrebu, lijevo krilo i reformirani HDZ
