Energetska ranjivost Europe i “zeleni radikali”

Ispod Europe nalaze se milijarde barela nafte i milijarde kubičnih metara plina.
Da ih iskoristi, Europa bi osigurala energetsku neovisnost barem do kraja ovog stoljeća.

Međutim, „zeleni radikali”, koji trenutno vladaju Europskom unijom, sprečavaju njihovo vađenje.
Time nepotrebno čine Europu ranjivom na poremećaje svjetskog tržišta naftom i plinom.
Posljedično, dodatno ugrožavaju i ovako krhku europsku ekonomiju.

Predsjednik Donald Trump često ističe kako Sjedinjene Američke Države imaju najveće zalihe nafte na svijetu. To nije ni približno točno.
Usprkos tome Trump je pozvao sve potrebite da naftu i plin iz Perzijskog zaljeva nadomjeste američkom.

Američke dokazane rezerve nafte su oko 74 milijardi barela (barel, tj. bačva ima zapreminu od 158,99 litara).
Od toga je oko 46 milijardi barela u klasičnim naftnim izvorima. Ostalo je u naftnom škriljevcu.

Zbog toga vađenje te nafte (i plina) zahtijeva postupak nazvan hidrauličko frakturiranje ili fracking (engl. hydraulic fracturing).
Za „zelene radikale” to je nadasve dvojben postupak koji, po njima, neprihvatljivo šteti prirodi.

S obzirom da upravo ti i takvi „zeleni radikali” vladaju Bruxellesom, fracking je neprihvatljiva opcija za sve unutar EU.
Po njima bi se sve oko nas trebalo pokretati predivnom električnom energijom.

Činjenica da se u Europi tek 30% električne energije dobije iz vjetra i sunca, a 29% iz elektrana na ugljen i plin, baš im i ne ide u korist.
Nakon što je Njemačka odlučila ugasiti sve nuklearne elektrane, iz tih izvora Europa dobiva oko 20% električne energije.

Rat s Iranom, skok cijena nafte i Trumpova dilema

San o električnoj revoluciji lijepo je napredovao sve dok SAD i Izrael nisu pokrenuli zračne udare na Iran 28. veljače.
Tržište nafte uhvatila je panika da će nestati više od 20% svjetske proizvodnje.

Posljedično, cijena barela sirove nafte „raketirana” je s oko 65 dolara na preko 100.
Devetog ožujka na trenutak je dosegla 120 dolara po barelu.

Iako su burze i dalje izlistavale futurese za naftu iz Kuvajta, Saudijske Arabije, UAE, Bahreina i Iraka, nitko nije mogao biti siguran da će oni biti ispunjeni.

Odjednom je svima postalo jasno koliko je san o elektrifikaciji „zelenih radikala” još daleko od ostvarenja.
I oni koji ne moraju puniti (pre)skupi benzin ili dizel u svoja prometala osjećaju krizu kroz bujajuću inflaciju.

Usprkos činjenici da EU iz Perzijskog zaljeva uvozi tek 12,6% nafte (Saudijska Arabija 6,8 i Irak 5,8 posto).
Svjetsko tržište sirove nafte djeluje kao spojene posude, te stoga cijena sirove nafte raste svima.

Čak i državama koje imaju dostatnu proizvodnju da zadovolje svoje potrebe.
Sjedinjene Američke Države imaju razinu proizvodnje ne samo za svoje potrebe već i za izvoz.

Svjetska tržišta dugo su se pribojavala da će predsjednik Trump ograničiti izvoz nafte kako bi američko tržište zaštitio od inflacije.
Sve dok Trump nije 31. ožujka pozvao da svi potrebiti kupuju američku naftu.

To je za posljedicu imalo pad cijene nafte na svjetskom tržištu na oko 100 dolara po barelu.
Istovremeno je nastavilo poticati inflaciju u SAD-u.

Inflacija, izbori u SAD-u i Trumpov politički rizik

Ogroman problem za Trumpa je što se svime time jako zamjerio njegovim Republikancima.
Naročito onim koji će morati krajem godine na izbore za oba doma Kongresa.

Na izborima 3. studenog birat će se 35 senatora i 435 zastupnika u Zastupničkom domu.
Više cijene nafte pumpaju inflaciju, jednu od dvije stvari koje najviše utječu na raspoloženje birača (druga je zaposlenost).

Cijena galona (3,785 litara) benzina na američkom tržištu bila je 19. veljače oko 2 dolara. Već 23. veljače bila je 2,3 dolara. Do 7. travnja popela se na 3,3 dolara.

U trenutku pisanja ovog teksta kretala se oko 3 dolara.
Povećanje cijene galona za 50% značajno je utjecalo na jačanje inflacije, koja je u veljači dosegla 3,3% uz tendenciju rasta.

A upravo je inflacija bila glavni „saveznik” Donaldu Trumpu u pobjedi nad Kamalom Harris.
Sad bi mogla „pokopati” Republikance na izborima u studenom.

Kako je do izbora malo više od šest mjeseci, Trump mora ili postići mir s Iranom (i značajno sniziti cijenu nafte) ili će morati ograničiti izvoz američke nafte kako bi joj smanjio cijenu na domaćem tržištu.

U slučaju prvog ishoda cijene nafte značajno bi pale, iako nitko ne očekuje da će se vratiti na nivo prije rata.
U drugom slučaju svjetska cijena nafte će „eksplodirati”. Naročito ako se rat u Perzijskom zaljevu nastavi.

Koliko nafte i plina leži ispod Europe?

Vjerovali ili ne, ispod Europe nalazi se dokazanih zaliha više od 31,4 milijarde barela nafte i 89,2 bilijuna kubičnih metara plina.
Procjene su da su ukupne zalihe znatno veće.

Za naftu više od 145 milijardi barela, a za plin više od 207 bilijuna kubičnih metara.
Čak i kad se makne ukrajinski dio i dalje ostaju milijarde barela i bilijuni kubnih metara.

Problem je što se većina toga nalazi u naftnom škriljevcu.
Što znači da zahtijeva fracking kako bi se nafta i plin oslobodili.

Hidrauličko frakturiranje je postupak drobljenja stijene uz pomoć hidrauličke tekućine pod vrlo visokim tlakom.
Za „zelene radikale” to je grozan postupak koji uništava sve oko sebe. Prava je istina nešto drukčija.

Fracking je za „zelene radikale” crvena krpa jer donosi ogromne količine jeftine nafte i plina.
Upravo ono protiv čega se oni bore.

Jeftina nafta i plin znači manju potrebu za njima tako drage vjetroelektrane.
Naravno, pritom se skrivaju sve negativne strane vjetrenjača.

Činjenica je da niti jedna ne izdrži više od osam godina rada.
Reduktori, koji konvertiraju okretni moment s elise na optimalan broj okretaja elektrogeneratora (oko 1800 okretaja u minuti), do tada se doslovno raspadnu.

Da bi se ulaganje u vjetrenjaču isplatilo, morala bi raditi najmanje 15 godina, poželjno 20.
A one ne uspiju niti pola od tog vremena.

Kako je zamjena reduktora na vrhu vjetrenjače izuzetno složen i opasan postupak, vlasnici su skloni jednostavno ostaviti pokvarene vjetrenjače da nagrđuju okoliš.
S obzirom da ih zakoni za sada ne obvezuju da ih uklone.

Zbog toga je električna energija dobivena iz vjetrenjača puno skuplja nego iz ostalih izvora.

Fracking, ugljen, okoliš i brojke iz SAD-a

Fracking omogućuje vađenje prirodnog plina koji je puno ekološki prihvatljiviji od ugljena.
Njemačka je 2025. godine više od 20% električne energije dobivala iz termoelektrana na ugljen.

Za njih treba ogromna količina ugljena. Koji se dobiva iz površinskih kopova.

Najveći takav je Garzweiler – površinski kop koji se proteže na oko 50 četvornih kilometara, poznat po tome što zbog širenja kopa nestaju cijela sela. Vrlo, vrlo ekološki.

Površinski kop Tagebau Hambach tek je neznatno manji – 43,8 km2. Treći najveći, Inden, je površine 36 km2. Tome treba dodati još desetak drugih površinskih kopova, svi redom ne bitno manji.

Zanimljivo je da „zelene radikale” temeljno uništavanje okoliša u površinskim kopovima manje smeta od nekoliko bušotina.
Prije će biti da Njemačka nema drugog izbora.

Naročito nakon što su 15. travnja 2023. ugasili zadnje nuklearne elektrane.
Usprkos tome što su ostali i bez jeftinog ruskog plina za termoelektrane.

Njemački „zeleni radikali”, koji su tada bili na vlasti, zaključili su da su površinski kopovi manja šteta za okoliš nego manjak električne energije koji bi im trajno uništio političku budućnost.

Koliko je fracking zaista opasan?
Američke agencije za zaštitu okoliša mjerile su razinu štetnih plinova oko bušotina.
Nisu našle dokaze o povećanoj razini zagađenosti.

Na primjer, Odjel za javno zdravstvo i okoliš Colorada objavio je izvješće iz 2017. u kojem je utvrđen „nizak rizik od štetnih zdravstvenih učinaka od kombinirane izloženosti svim tvarima tijekom razvoja nafte i plina”.

U svakom slučaju to je nebitna količina u usporedbi sa svim silnim strojevima i kamionima na njemačkim površinskim kopovima ugljena.
Oni svakog dana ispuste tone štetnih plinova iz dizelskih motora.

Često se spominje da je fracking opasan za podzemne vode.
Studija Američke agencije za zaštitu okoliša iz 2016. godine zaključila je da „hidrauličko frakturiranje vjerojatno neće generirati dovoljan tlak za potiskivanje tekućina u plitke zone pitke vode.”

EPA je do ovog zaključka došla čak i nakon što je proširila definiciju frakturiranja kako bi uključila širok raspon drugih aktivnosti na naftnim poljima, pokazujući sigurnost cijelog procesa razvoja.

I da izaziva potrese.
S obzirom koliko znanost zna malo o potresima, te ih još uvijek ne može najaviti, to je jako zahvalna tema za „zelene radikale”.

Agencija United States Geological Survey tvrdi da „fracking ne uzrokuje većinu izazvanih potresa”.
USGS također napominje: „Odlaganje otpadnih voda glavni je uzrok nedavnog porasta potresa u središnjem dijelu Sjedinjenih Država.”

Istovremeno, fracking snažno utječe na ekonomski rast.
Analiza Harvard Business School/Boston Consulting Group iz 2015. godine procjenjuje da je razvoj industrije vađenja nafte i plina iz škriljevca stvorio otprilike 2,7 milijuna radnih mjesta u SAD-u u prvom desetljeću razvoja.

Studija iz 2013. godine, koju je naručila Američka gospodarska komora, predviđa da će hidrauličko frakturiranje stvoriti ukupno 3,5 milijuna radnih mjesta u SAD-u do 2035. godine.

Zasebno izvješće Američkog naftnog instituta (API) iz 2017. godine otkrilo je da industrija nafte i prirodnog plina podržava 10,3 milijuna radnih mjesta u SAD-u – što je povećanje od 500.000 od 2011. – i predviđa da će industrija podržavati dodatnih 1,9 milijuna radnih mjesta do 2035. godine.

S Trumpovom politikom „Drill, baby, drill!” bit će i koji milijun više.

Europljanima jedino preostaje nadati se da će jačanje patriotsko-suverenističkih snaga u državama članicama EU posljedično dovesti do slabljenja, pa i nestanka „zelenih radikala”.

Pad Orbana i uspostava nadnacionalne Europe

Novi svjetski poredak se rađa, Europa još uvijek ne zna gdje stoji, a Hrvatska je ušla u savezništvo koje će se raspasti

Američki proturaketni sustav brani Europu

The post Europa sjedi na nafti, ali zbog zelenih radikala ju nema first appeared on Dijalog.hr.

Anušić: Vučićevo naoružavanje nas ne zabrinjava

Hrvatski ministar obrane Ivan Anušić izjavio je u srijedu u Zagrebu da ga ne zabrinjavaju najave predsjednika Aleksandra Vučića

“Ne zabrinjava me ono što radi Vučić. To je njegova država, on je predsjednik u toj državi, on ima legitimitet tamo raditi što misli da treba činiti. Ne vidim nikakav problem u smislu da bismo mi trebali biti zabrinuti”, kazao je Anušić na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji s albanskim kolegom Ermalom Nufijem.

Kako javlja Tanjug, Vučić se ranije u srijedu sastao s rukovodstvom ministarstva obrane i srbijanske vojske te najavio “velike i važne ugovore” za daljnju nabavu naoružanja i vojne opreme.

“(O)čekujem eksploziju porasta proizvodnje dronova u našoj zemlji u ovoj godini. Osim toga mi ćemo se značajno posvetiti robotizaciji i digitalizaciji naše vojske i uspjet ćemo u tome”, najavio je Vučić.

Također, izjavio je da je sigurnosno stanje “nešto složenije” nego u siječnju, “prije svega zbog djelovanja i daljih aktivnosti vojnog saveza Zagreba, Tirane i Prištine”, prenosi agencija Beta.

Anušić, koji je ponovo odbacio tezu da deklaracija o suradnji između triju država predstavlja vojni savez, naglasio je da se Hrvatska zalaže za stabilnost jugoistoka Europe.

“Naša doktrina je na odvraćanju, a ne na nekakvom agresivnom djelovanju ili bilo kakvom napadu ili početku nekakvog sukoba”, poručio je Anušić.

Deklaracija s Albanijom i Kosovom i reakcije iz Beograda

Hrvatska, Albanija i Kosovo potpisale su početkom prošle godine deklaraciju o jačanju obrambene suradnje kojom su potvrdile “namjeru jačanja trilateralne sigurnosne i obrambene suradnje radi poboljšanja sigurnosti i stabilnosti u jugoistočnoj Europi i Jadransko-jonskoj regiji”.
U dokumentu se naglašava i “važnost zajedničkih napora u odgovoru na nove sigurnosne izazove, hibridne prijetnje i druge rizike koji mogu ugroziti regionalnu, europsku i međunarodnu stabilnost”.

Vučić je tada izjavio da su Hrvatska i Albanija potpisivanjem vojnog sporazuma s “privremenim institucijama” u Prištini otvorile utrku u naoružanju u regiji.

Srbijanski predsjednik je kazao da “vojni savez” predstavlja najveću prijetnju Srbiji nakon što su Albanija, Kosovo i Hrvatska na trilateralnom sastanku vojnih čelnika u Tirani najavili da će ove godine održati svoju prvu zajedničku vojnu vježbu.
Ta će vježba, prema izjavi albanskog ministra obrane Pira Vengua, biti u skladu sa strateškim konceptom NATO-a i euroatlantskim ciljevima.

Albansko-hrvatska suradnja i dronovi kao ključ modernog ratovanja

Albanski ministar obrane je, govoreći nakon sastanka s Anušićem, prijateljstvo između dviju zemalja nazvao “osnovom za stabilnost i sigurnost u našoj regiji”.
Istaknuo je da one imaju zajednički stav kada je riječ o miru i euroatlantskim integracijama.

“Naša suradnja je jedna svetinja što se tiče integracije, što se tiče solidarnost i stabilnosti. Također, moramo navesti da ovom suradnjom idemo prema Europskoj uniji i želimo ojačati naše napore za daljnju suradnju u tom smjeru”, kazao je Nufi.

Hrvatska i Albanija su saveznice u sklopu NATO-a, koji mirovnom misijom KFOR, u kojoj sudjeluje i hrvatska vojska, održava prisutnost na Kosovu od 1999.

Zagreb i Priština se slažu da su KFOR i stabilnost Kosova temeljni za mir i stabilnost u regiji, kazao je Nufi.
Dodao je da je s Anušićem došao do zaključka o nužnosti jačanja suradnje obrambenih industrija dviju država.

Anušić je potvrdio podršku Albaniji na njenom putu prema članstvu u Europskoj uniji kao i želji Kosova da postane članica Unije i NATO-a.

Istaknuo je da je najveći dio sastanka dvojice ministara činila upravo daljnja suradnja obrambenih industrija te da se prvenstveno radi o bespilotnim letjelicama, odnosno sustavima koji se koriste u modernom načinu ratovanja.

“Albanija u ovom trenutku razvija s nekoliko stranih kompanija svoje vlastite dronove, ali tu svakako ima prostora i za naše tvrtke jer smo mi u ovom trenutku jedna od vodećih nacija unutar NATO saveza po proizvodnji i distribuciji FPV dronova”, rekao je Anušić, najavljujući skorašnji sastanak albanskih i hrvatskih obrambenih tvrtki.

Anušić: ‘Davidova praćka nije opcija jer je Milanović zabranio suradnju s Izraelom’

Anušić najavio novi put u Izrael

Anušić: ‘Permanentna retorika iz Srbije je zabrinjavajuća’

The post Anušić: ‘Ne zabrinjava me Vučićevo naoružavanje’ first appeared on Dijalog.hr.

Magyarov trijumf, Orbanov pad i euforija u EU

Poraz Viktora Orbana i stranke Fidesz dočekan je oduševljenjem širom Europske unije. Iako nitko zapravo ne zna kakvu će vanjsku politiku voditi Péter Magyar i njegova stranka Tisza.

Naime, Orban izbore nije izgubio zbog vanjske politike, koju Mađari većinski podržavaju. Izgubio je zato što je od države napravio bankomat za svoje prijatelje i partijske drugove. Pod Orbanom korupcija u Mađarskoj postala je institucionalna.

Istovremeno, nakon 16 godina vladanja osjećaj nepobjedivosti potpuno je pokidao skrupule. Krajnji rezultat je katastrofalan poraz koji je Magyaru i Tiszi donio dvotrećinsku većinu. Time su dobili mogućnost mijenjanja ne samo zakona već i ustava.

U noći s nedjelje na ponedjeljak europska ljevica slavila je pobjedu Magyara kao da je njihov, a nije ni blizu.

Tijekom predizborne kampanje Magyar je izbjegavao vanjskopolitičke teme koliko je god mogao. Usprkos tome mađarskoj javnosti obećao je da neće slati oružje Ukrajini. Rekao je i da Mađarska neće sudjelovati u financiranju Ukrajine.

Obećao je i da će nastaviti Orbanovu politiku protiv imigranata. O budućim odnosima s Moskvom i Beogradom nije rekao ništa. Tek je najavio da će pokušati smanjiti mađarsku ovisnost o ruskim energentima do 2035. godine.

Uostalom, europskoj ljevici nije bilo važno tko će zamijeniti Orbana. Bitno je bilo da konačno padne.

Dapače, u noći dok su proslavljali Orbanov poraz europska ljevica je zaključila da je sada idealno vrijeme progurati ideju federalizacije Europske unije.

Ljevica gura federalizaciju EU i “nadvladu” Bruxellesa

Ratu u Ukrajini ne vidi se kraj. Odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama nikad nisu bili na nižoj razini. Europa je u sve dubljoj ekonomskoj i društvenoj krizi.

Ljevičarski odgovor na sve to je federalizacija EU. Obrazloženje glasi da nas krize sve više pogađaju pa nam treba više jedinstva. Naravno, ne pada im na pamet da je upravo ovakva EU izvor velikog dijela tih kriza.

U širenju ideje federalizacije istaknutu ulogu ima ljevičarski tisak koji koristi sve moguće načine da je nametne. Pritom se ideja federalizacije EU često pokušava progurati prikriveno.

Jedan od najčešćih takvih načina je “kritika” Europske komisije, koja se pritom prikazuje kao nadeuropska vlada.
Ako je EK vlada, onda je i EU federacija.

To što ljevica i Ursula von der Leyen uporno pokušavaju progurati ideju nadvlade velika je opasnost. Takav koncept temeljno nagriza suverenitet članica EU. One su još uvijek države i tek su manji dio suvereniteta prenijele na EU.

Čitamo u jednim ljevičarskim dnevnim novinama kako je EK kriva za visoke cijene goriva i električne energije. EK nije ni za što kriva jer nije nikakva vlada da bi za nešto bila odgovorna. EK je tek koordinatorsko tijelo između članica sa ciljem ostvarivanja usuglašenih politika.

Na internetskim stranicama Komisije njezine ovlasti i način rada opisani su tako da navode na zaključak kako se zapravo radi o svojevrsnoj vladi. Snažno se prenaglašava važnost Europskog parlamenta, a umanjuje uloga Europskog vijeća.

U stvarnosti Europsko vijeće važnije je tijelo i od Europskog parlamenta i same Komisije. Da to nije tako, Orban ne bi mogao blokirati pomoć Ukrajini, a eto blokirao je i nitko mu nije mogao ništa. Dok ga sami Mađari nisu srušili.

“Europa dvije brzine” i opasnost dominacije velikih

Posebno opasna ideja je stvaranje svojevrsne unije unutar EU. Nju bi činile samo odabrane države kroz inicijativu “Europa dvije brzine” (“Two-Speed Europe” Initiative).

Tu bi jezgru trebale činiti Francuska, Njemačka, Italija, Španjolska, Nizozemska i Poljska. Te države nisu samo najbogatije već i najmnogoljudnije države EU. Stoga bi krajnji rezultat bio dominacija velikih nad malima.

To nije EU za koju su Hrvati glasali na referendumu. Barem ne ona manjina koja je odlučila u ime većine da ćemo ući u EU.

Da se prisjetimo – na referendum održan 22. siječnja 2012. izašlo je samo 43,51% hrvatskih birača. Od toga je tek 66,27% bilo za, dok ih je 33,13% bilo protiv. Znači velika većina Hrvata s pravom glasa ili nije izašla na referendum ili je glasala protiv.

S obzirom na to kakvom su “ispiranju mozga” bili podvrgnuti, nije ni čudno da se birači masovno nisu odazvali.
Hrvatski glas unutar Europske unije, s obzirom na veličinu, vrijedi isključivo unutar Europskog vijeća. Tamo se još uvijek odluke ne donose preglasavanjem.

Zbog toga se sve češće čuju prijedlozi da bi se unutar Europskog vijeća trebalo uvesti većinsko odlučivanje. Neki predlažu da to bude sa šezdesetpostotnom većinom broja stanovnika. A to su upravo prije spomenutih šest država.

EU ustav, europski predsjednik i dvodomni parlament

Tako s ljevice dolaze ideje kako nam NATO više ne treba te da se američke snage trebaju što prije povući iz EU. Potom tvrde da nam je hitno potrebna jedinstvena EU vanjska politika.

Kao pozitivan primjer navodi se euro, jedinstvena valuta koja je praktički dokinula potrebu središnjih banaka. Iako nijedna država koja je uvela euro nije ukinula svoju središnju banku.

Vrhunac je prijedlog usvajanja Europskog ustava kao prvi korak ka federalizaciji. Ustav bi dao značajno veće ovlasti Europskom parlamentu i Europskoj komisiji, naročito u vođenju vanjske politike i obrane.

Ukinulo bi se pravo veta država, a sve odluke donosile bi se preglasavanjem.

Prijedlog ide i korak dalje pa predlaže uvođenje europskog predsjednika. On bi se birao izravnim glasanjem. Naravno, glasači u malim državama kao što je Hrvatska praktički ne bi morali izlaziti na izbore jer bi njihov glas bio nebitan.

Izravno izabrani europski predsjednik bio bi i šef Europske komisije. U njoj više ne bi bili predstavnici svih 27 članica, već bi predsjednik sam slagao svoj tim.

Predsjednik bi predsjedao i vijećem sigurnosti (security council) u kojem bi bio po jedan predstavnik svake države članice. To bi vijeće zamijenilo sadašnje Europsko vijeće. Vijeće sigurnosti bavilo bi se isključivo sigurnosnom politikom, između ostalog i formiranjem europske vojske.

Idući veliki korak bio bi formiranje dvodomnog europskog parlamenta. Veći i važniji dom zapravo bi bio sadašnji parlament, u kojem zastupnici ne štite nacionalne interese već se svrstavaju po stranačkoj pripadnosti.

Nacionalne interese trebao bi štititi gornji dom – vijeće država. Iako prave zaštite zapravo ne bi bilo jer ne bi postojalo pravo veta.
Sve odluke donosile bi se većinom glasova.

Hrvatska povijest unija i dilema ostanka u mogućoj federaciji

Što bi ostalo u nadležnosti država? Zapravo vrlo malo. Naravno, socijala. I borba s vječno praznim mirovinskim sustavom. Sve više nefunkcionalno zdravstvo. Obrazovni sustav do razine srednjoškolske naobrazbe. Kultura (ma što to značilo).

Hrvatska ima dugu povijest propadanja unutar raznih višenacionalnih država. Još od 1102. godine i personalne unije Kraljevine Ugarske i Hrvatskoga Kraljevstva. Iz te smo se unije uspjeli izvući tek 1918. godine.

Tada smo odmah uletjeli u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, potom u Kraljevinu Jugoslaviju, a onda 1945. godine u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju. Koja je 1963. godine postala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Raspad te nesretne zajednice uzrokovao je cijeli niz ratova, uključujući i Domovinski.

Onda smo 2013. godine postali članica Europske unije. Unije suverenih država koje vežu zajednički interesi, Ili su vezali donedavno.

Sad se taj “zajednički interes” želi institucionalizirati kako više ne bi bio opcija već obveza. Konfederacija u kojoj će veliki i moćni provoditi politiku isključivo štiteći svoje interese, na štetu malih.

Krene li Europska unija u tom smjeru, Hrvati će morati ozbiljno razmisliti o ostanku u takvoj zajednici. Mogli bi, po istim referendumskim uvjetima po kojima smo ušli, glasati i za izlazak, Ili riskirati da nestanemo u nadnacionalnoj državnoj tvorevini.

Novi svjetski poredak se rađa, Europa još uvijek ne zna gdje stoji, a Hrvatska je ušla u savezništvo koje će se raspasti

Prvoaprilska sjednica Vijeća za dva tulipana

Rutte bi poslao NATO u Hormuz, ali od toga neće biti ništa

The post Pad Orbana i uspostava nadnacionalne Europe first appeared on Dijalog.hr.

Nova mađarska vlada kao šansa za reset odnosa

Hrvatski premijer Andrej Plenković izjavio je u ponedjeljak da pobjeda Petera Magyara na izborima u Mađarskoj predstavlja političku promjenu. Ona bi mogla otvoriti nova vrata suradnji Hrvatske i Mađarske. Također, otvara se nova prilika za koja otvara prostor za deblokadu odluka Europske unije o potpori Ukrajini.
U izjavi za medije u Mostaru Plenković je rekao da je riječ o „političkoj promjeni voljom birača u Mađarskoj“, dodajući da je već razgovarao s Magyarom i čestitao mu na pobjedi.

Po njegovim riječima, ova promjena vlasti otvara prostor za redefiniranje bilateralnih odnosa.
Naglašavajući da je Magyar “dio naše političke obitelji, on je dio europskih pučana”, kazao je da je sada trenutak da “stavimo na nove temelje naše odnose” i “pokušamo rješavati otvorena pitanja“.

Izrazio je očekivanje da će se razgovori s novom mađarskom vladom voditi na novim temeljima i razriješiti dugogodišnji prijepori.
Nije govorio o tome na koje prijepore misli.

Očekivanja u EU: deblokada pomoći Ukrajini

Premijer je dodao da jednako tako očekuje i pomake iz Budimpešte na razini odlučivanja unutar Europske unije.
„Prigoda je to i za deblokadu određenih procesa kad je riječ o važnim odlukama na razini Europske unije o potpori Ukrajini koji su u ovom trenutku bili blokirani, neovisno o tome što smo na najvišoj političkoj razini u prosincu postigli konsenzus“, kazao je Plenković.

Mađarska je pod premijerom na odlasku Viktorom Orbanom blokirala usvajanje EU paketa pomoći za Ukrajinu vrijednog 90 milijardi eura. Plenković sada očekuje da će nova mađarska vlada promijeniti taj kurs i omogućiti donošenje odluka potrebnih za financijsku i političku potporu Kijevu.

Plenković: ‘Prerano je za zaključke o kraju rata, Iran i dalje podupire Hezbolah i Libanon’

Plenković: ‘Vlada će pomoć Zagrebu u saniranju posljedica snažnog nevremena’

Plenković: ‘Imamo rezerve nafte za tri mjeseca’

The post Plenković: ‘Magyar je prilika za novi početak’ first appeared on Dijalog.hr.

Europska komisija podnijet će 15. travnja zakonski prijedlog o trajnoj zabrani uvoza ruske nafte, tri dana nakon parlamentarnih izbora u Mađarskoj, navode dužnosnici EU-a i dokument u koji je Reuters imao uvid.

“A sada se otvaraju druga tržišta. I možda bi nam bilo isplativije odmah prestati opskrbljivati europsko tržište. Da prijeđemo na ta tržišta koja se otvaraju i tamo se etabliramo”, rekao je Putin reporteru ruske državne televizije Pavelu Zarubinu.

“Ali ovo nije odluka, to je, u ovom slučaju, ono što se zove razmišljanje naglas. Svakako ću naložiti vladi da na tom pitanju radi zajedno s našim tvrtkama.”

Putin je ponovio da je Rusija uvijek bila pouzdan dobavljač energije i da će nastaviti tako surađivati s onim partnerima koji su i sami pouzdani, kao što su Slovačka i Mađarska.

Putin: ‘Ubojstvo Hameneija je počinjeno kršenjem svih normi ljudskog morala i međunarodnog prava’

Zelenskij: ‘Putin je već započeo treći svjetski rat’

Trump o napadu Rusije: ‘Putin se držao dogovora o privremenom prekidu napada’

The post Rusija će razmotriti prestanak opskrbe europskih tržišta plinom first appeared on Dijalog.hr.

Kako navode iz Ministarstva europskih poslova, cilj kampanje je međunarodnoj javnosti prenijeti poruku da će Crna Gora do 2028. godine postati 28. članica Europske unije.

Brendiranje zrakoplova dio je šire kampanje koja će se provoditi kako bi se domaća i europska javnost upoznala s rezultatima Crne Gore u procesu europskih integracija i ambicijom punopravnog članstva do 2028. godine.

“Donosimo Europu u Crnu Goru i nosimo Crnu Goru u Europu. Širom Europske unije naš nacionalni avioprijevoznik nosi poruku – Crna Gora je sljedeća članica Europske unije“, rekao je premijer Milojko Spajić u prigodi predstavljanja zrakoplova u podgoričkoj zračnoj luci. 

Spajić kaže da poruka na zrakoplovu nacionalne aviokompanije predstavlja „stratešku izjavu države“, istaknuvši da Crna Gora Europi nudi stabilnost, novu energiju i potvrdu mogućnosti zajedništva u različitostima.

Crnogorska ministrica europskih poslova Maida Gorčević ocijenila je da je članstvo u Europskoj uniji ambiciozan, ali ostvariv cilj, poručivši da su institucije preuzele odgovornost za provedbu potrebnih reformi.

Vrijeme je da sve institucije, gospodarstvo, sportaši, znanstvenici, umjetnici, studenti, mediji, civilni sektor, lokalne zajednice i dijaspora prenesu istu poruku širom Europske unije – 28 do 2028.“, kazala je ministrica Garčević.

Vlasti su ranije najavile da im je cilj do kraja godine zatvoriti sva pregovaračka poglavlja i time otvoriti prostor za završetak pristupnog procesa do 2028. godine. 

Sabor organizira kviz za osmaše „Koliko poznaješ Hrvatski sabor“

Znanstvenici otkrili soj bakterije star 5000 godina otporan na antibiotike

Pronađena ručna bomba iz Drugog svjetskog rata u blizini parkirališta ZOI: stručnjaci je deaktivirali

The post Crna Gora zalijepila na avione reklamu kako bi još više propagirala ulazak u EU first appeared on Dijalog.hr.

U intervjuu objavljenom u nekoliko europskih listova, Macron je rekao da Europa ne bi trebala zamijeniti zatišje u napetostima s Washingtonom za trajni pomak unatoč prividnom kraju sporova oko Grenlanda, trgovine i tehnologije.

„Kada postoji jasan čin agresije, mislim da ono što bismo trebali učiniti nije popustiti ili pokušati postići nagodbu. Mislim da smo tu strategiju isprobavali mjesecima. Ne funkcionira“, rekao je Macron za nekoliko listova, uključujući Le Monde i Financial Times.

Macron je rekao da je Trumpova administracija „otvoreno antieuropska“ i da traži „raspad“ EU-a.

„SAD će nas u nadolazećim mjesecima – to je sigurno – napasti zbog digitalne regulacije“, dodao je Macron, upozoravajući na Trumpove potencijalne američke uvozne carine ako EU upotrijebi svoj Zakon o digitalnim uslugama za kontrolu tehnoloških tvrtki.

Francuski predsjednik također je ponovio svoj poziv za novo zajedničko zaduživanje, poput euroobveznica, tvrdeći da bi to omogućilo EU-u da ulaže u velikim razmjerima i ospori hegemoniju američkog dolara.

Macron je isto tako rekao da francusko-njemačko-španjolski program ratnih zrakoplova FCAS nije mrtav te da se nada da će uskoro s njemačkim kancelarom Friedrichom Merzom razgovarati o planovima za napredak u vezi s tim.

U prosincu su izvori za Reuters rekli da sastanak francuskih, njemačkih i španjolskih ministara obrane nije uspio postići napredak u spašavanju problematičnog programa, u okviru kojeg bi zemlje izgradile mlažnjak koji će zamijeniti francuske Rafale te njemačke i španjolske Eurofightere.

Na pitanje je li projekt FCAS mrtav, Macron je odgovorio: “Ne”. “Francuska procjena je da je FCAS vrlo dobar projekt i nisam čuo niti jedan njemački glas koji mi kaže da to nije dobar projekt”, rekao je. Dodao je da se nada da će projekt FCAS napredovati.

Čelnici EU-a sastat će se u četvrtak u Bruxellesu na samitu gdje će raspravljati o mjerama za jačanje gospodarstva EU-a i njegovu bolju konkurentnost SAD-u i Kini na globalnoj sceni.

Papa Lav XIV. odbio primiti Macrona u audijenciju

Macron prozvao SAD zbog navodnog okretanja leđa saveznicima

Macron prozvao Trumpov mirovni plan

The post Macron se obrušio na SAD: ‘Europa se treba spremiti na sukob s njima, oni su otvoreno antieuropski’ first appeared on Dijalog.hr.

Spomenuta uredba deklarativno se zalaže za transparentnost u političkom oglašavanju, no već u prvom praktičnom koraku vidimo da to nije njezin stvarni cilj, jer društvene mreže na nju nisu reagirale s povećanjem transparentnosti, već s potpunom zabranom političkog oglašavanja.

Smatrati to pitanje nebitnim, pa i fokusirati se na neke druge frizirane rasprave, znači ne pratiti na nastavi civilizacijskih gibanja. Jedina uspješna politička inicijativa koja je na bilo kakav način naštetila globalističkom stroju kroz posljednjih nekoliko desetljeća jest ona Donalda Trumpa (neovisno o tome kako evaluirali današnje njegove poteze), a ona je izborena upravo preko društvenih mreža koje su posljednjih mjeseci, s razlogom, pod direktnim napadom. Pogubna je šteta što Hrvati to očito i dalje većinski ne razumiju.

Uredba o političkom oglašavanju jedna je u nizu EU zakona, regulativa i uredbi koje sužavaju prostor slobodnog govora i mišljenja u današnjem svijetu, a napose u digitalnoj sferi gdje je Veliki stereoptikon, to jest udruženi stroj politike, korporacija, medija i NGO-ova, možda po prvi puta u povijesti naše civilizacije izgubio velik dio svog
jednosmjernog i monopoliziranog autoriteta.

HDZ je podržao i implementirao ovu uredbu. Možemo je pak prije nekoliko tjedana prigovarao HDZ-u što nisu dovoljno brzo i dovoljno strogo proveli drugu regulativu, tzv. EMFA (Europski akt o slobodi medija), koja će u praksi onemogućiti alternativnim i nezavisnim izvorima informacija da preispituju prevladavajuće pravoumlje.

Činjenica da navedeni potezi nisu prepoznati kao iznimno važno i panično krpanje pukotina na stereoptikonovoj dominaciji, pa s kojeg god stereoptikonovog krila to krpanje dolazilo, velik je vjetar u leđa obnovi i cementiranju te dominacije.

Shodno tome, sjeća li još tko, u ovom čudnom vremenu hiperinformirane zaboravljivosti, Plenkovićevog siječanjskog posjeta globalističkom balu (ili Baalu) u Davosu? Ako problem njegovog tamošnjeg gostovanja sagledamo samo na plitkoj razini toga što je izgovoreno na nekom panelu, zaboravljajući se pritom upitati što on uopće tamo radi i koga predstavlja, onda se taj problem može lako izbrisati iz kolektivnog sjećanja uz pomoć jednog naizgled jeftinog propagandnog igrokaza.

HDZ i Možemo skladno uprizoruju poslušne produžetke protunacionalnih, odnarođenih eurokratskih politika. To što jedni svoje poltronstvo maskiraju u plavu kvazidomoljubnu boju, a drugi u radikalno progresivnu zelenu potpuno je nevažno.

Pravilo koje valja slijediti, ako se želimo uspješnije nositi s kulturnim ratovima, glasi otprilike ovako: osluškujte gdje glavnostrujaška mašina želi da gledate i onda gledajte u sve samo ne u to, pri čemu ponajviše tragajte za onim što se pod celofanom njihovih namjerno uzidgnutih igrokaza zapravo želi provesti.

Divide et impera nije slučajno toliko rasprostranjena manipulaška strategija. Postala je svojevrsni klišej upravo zato što je tisućljećima provjereno uspješna. Uspješna je nažalost i danas.

Promatrah novinarstvo kako poput munje pade

Tehnokrat iz Bruxellesa: Plenković i hrvatska postideološka stvarnost

Protiv digitalnog eura

The post O zamornom kazalištu hrvatske politike i onom što se događa iza kulisa first appeared on Dijalog.hr.

Njemački kancelar Friedrich Merz u obraćanju Bundestagu 29. siječnja, između ostalog, izjavio je da su Sjedinjene Američke Države i Europa partneri i saveznici, a ne podređeni. Govor je bio prepun fraza i parola u stilu možemo, trebamo, hoćemo… Kakvih smo se naslušali od europskih vlastodržaca zadnjih četiri godine. Merz je spomenuo i tri prioriteta. Prvi je izvući se iz tehnološke ovisnosti. Ili kako je rekao Merz „potrebne su mjere za smanjenje ovisnosti, mjere za više suvereniteta, osobito tehnološkog suvereniteta.”
Drugi je smanjiti ovisnost o američkoj pomoći u sigurnosti kontinenta. Nakon propuštene četiri godine ruske agresije u Ukrajini, kad se puno pričalo a ništa napravilo, možda sad Merz i drugovi nešto i učine.

Treće prioritet je, po Metzu, da Europa u svijetu uvijek mora nastupati jedinstveno. Reče u trenutku kad se britanski premijer Keir Starmer u Pekingu podanički klanja tamošnjem komunističkom caru Xi Jinpingu. Rekli bi neki da Ujedinjeno Kraljevstvo nije dio Europske unije pa se Starmerovo vazalsko dodvoravanje Xi Jinpingu ne računa.

Kad je u Davosu Nadia Calviño (šefica Europske banke za razvoj) na panelu 21. siječnja izvalila kako je Europa svjetska velesila nazočne je samo pristojnost nagnala da se ne nasmiju. U prisustvu Glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea, poljskog predsjednika Karola Nawrockia i finskog predsjednika Alexandera Stubba, gospođa Calviño izjavila je kako se Europa može sama obraniti. Te da je Europska unija supersila, iako je istovremeno projekt mira. Reklo bi se bratsko, jedinstvo i uživancija. Svašta je još nešto španjolska drugarica komunistkinja Calviño „ispalila” pokazujući kako europski vlastodršci teško shvaćaju novu svjetski poredak.

Nije im lako. Odgojeni su za sasvim drukčiji svijet u kojem porezni obveznici SAD-a plaćaju za europsku sigurnost, a europska roba praktički bez carina ide preko Atlantika. Pritom se europski moćnici razbacuju novcem na sve moguće i nemoguće projekte. Nije im ni lako jer su im prethodnici tridesetak godina razoružavali Europu te se proizvodna baza skoro pa ugasila. Ako nisu trošili na naoružavanje na što su otišli silni bilijuni eura?

Godine 2008. europsko i američko gospodarstvo bilo je otprilike iste veličine i snage. Sa 16,2 bilijuna dolara EU je bilo čak nešto jače od Američkog s 14,7 bilijuna dolara. Posljedično, za jedna euro moralo se dati oko 1,5 dolar. A onda se sve promijenilo. Za početak, Grčka dužnička kriza 2009. godine zbog koje su svi porezni obveznici Europske unije morali plaćati grčke dugove. BBC je 2018. godine objavio da su europski porezni obveznici Grčkoj dali oko 289 milijardi eura bespovratne pomoći.

A onda su uslijedili drugih teških promašaji. Prije svega uvođenje zelene politike koja je otjerala industriju izvan EU. Zeleni radikali zavladali su Bruxellesom i većinom europskih Prijestolnica, te donijeli „planine” zakona i propisa u cilju deindustrijalizacije Europe. I u tome su vrlo uspješni.

Posljedično danas Američko gospodarstvo vrijedi malo manje od 28 bilijuna dolara. Zakržljalo europsko 17 bilijuna dolara. S obzirom na to da je američko gospodarstvo prošle godine naraslo 4,3 %, a europsko 1,4 %, razlika se dodatno povećala.

Mnogobrojne svjetske tvrtke obećale su predsjedniku Donaldu Trumpu industrijska ulaganja vrijedna 9,6 bilijuna dolara, što će dodatno ubrzati rast. Istovremeno europski kapital uglavnom bježi iz Europe, pa posljedično nema ni stranih ulaganja.

Jedno od vrlo rijetkih bila je investicija Tesle od pet milijardi eura u pogon za proizvodnju električnih automobila Giga Berlin. Elon Musk je najavio i investiciju od milijardu eura u pogon za proizvodnju električnih baterija. Ali od toga najvjerojatnije neće biti ništa. Dapače, europski tisak nagađa hoće li Musk zatvoriti Giga Berlin s obzirom na to da je prodaja Tesli u Europi pala s 326 tisuća u 2024., na samo 235 322 u 2025. godini. Teško da će se trend smanjenja prodaje preokrenuti ove godine.

Kako je američko gospodarstvo od 2008. godine uspjelo narasti čak 87 % a europsko tek 13 %? Prije svega potpuni promašaj u politikama industrijskog razvoja. Od kraja Drugog svjetskog rata do danas europska industrija jedva da se promijenila. I dalje su glavni proizvodi oni koji dolaze iz teške i kemijske industrije. Europa nema proizvođače ni mikročipova ni softvera. Europske (prije svega Njemačke) tvrtke rade dobre automobile, ali nema niti jedna privatna tvrtka koja bi izrađivala satelite i lansirala ih u svemir. I na tome zarađivala.

Sjedinjene Države imaju više od dvadesetak tvrtki koje se bave razvojem raketne tehnologije i satelita. Najveće od njih su Blue Origin Enterprises, Boeing, Firefly Aerospace, Honeywell, Lockheed Martin, Northrop Grumman, Redwire, Rocket Lab, Space Exploration Technologies (SpaceX), United Launch Alliance (zajednička tvrtka Boeinga i Lockheed Martina) i Virgin Galactic.

U teoriji Europa ne zaostaje puno. Najveće privatne europske tvrtke za razvoj raketnih tehnologija i satelita su Avio, Isar Aerospace, Bayern-Chemie / MORABA, T-Minus Engineering, SpaceForest, PLD Space, MaiaSpace, Skyrora, Latitude i HyImpulse. Ako Europa ima podjednak broj privatnih svemirskih tvrtki kao i SAD-e u čemu je problem? U tome što europske tvrtke kasne minimalno pola stoljeća u razvoju za američkim. Boeing i SpaceX se natječu koji će uzeti više poslova NASA-i. SpaceX najavljuje prvo gradnju postaje s ljudskom posadom na Mjesecu pa potom na Marsu. Europske privatne svemirske kompanije trenutačno ne mogu poslati u orbitu ni najjednostavnije komercijalne satelite.

Na području razvoja umjetne inteligencije (UI) europsko zaostajanje za SAD-om je ogromno i po svemu sudeći nenadoknadivo. Tržištem UI mikroprocesora dominira američka tvrtka Nvidia Corporation. Uz nju tu je i Advanced Micro Devices (AMD). Isključivo za svoje potrebe Google je razvio Tensor Processing Unit. Taj je procesor razvijen za uporabu u UI središtima. Za slobodnu prodaju Google je razvio Edge TPU. Još jedan važan proizvođač AI mikroprocesora je američka tvrtka Intel. Njihovi UI mikroprocesori kvalitetom zaostaju za Nvidinim i AMD-ovim, ali su zato cjenovno puno pristupačniji. Amazon za svoje potrebe razvija UI tehnologiju, unutar koje su razvili seriju UI mikroprocesora Trainium i Inferentia. Kao i Microsoft koji je razvio obitelj UI mikroprocesora Azure. Tvrtka Meta Platforms (Facebook, WhatsApp, Instagram, Messenger) objavila je u ožujku 2025. godine da su započeli s testiranjem novog MTIA mikroprocesora, nakon što su odustali od razvoja Training and Inference Accelerator (MTIA) ASIC mikroprocesora. Kako bi povećali izglede za uspjeh udružili su se s tajvanskom tvrtkom Taiwan Semiconductor Manufacturing Company (TSMC). TSMC je jedan od najvećih proizvođača računalne tehnologije na svijetu. Međutim, svoje proizvode ne prodaje izravno na tržištu već radi isključivo za potrebe drugih tvrtki.

Koliko europskih tvrtki razvija UI mikroprocesore? Niti jedna! Europski političari postali su početkom 2022. godine bolno svjesni koliko Europa ovisi o američkoj tehnologiji. Naročito na području razvoja umjetne tehnologije. Pa su odlučili osnovati European Semiconductor Manufacturing Company (ESMC). No kako u Europi nitko nema pojma kako se razvija i proizvodi AI tehnologija zapravo se radi o pogonu tajvanske tvrtke TSMC (Taiwan Semiconductor Manufacturing Company) kojoj su pridodani europski partneri Bosch, Infineon i NXP. Pogon se gradi u njemačkom Dresdenu i trebao bi početi s proizvodnjom 2027. godine. S obzirom na to da će se proizvodnja temeljiti na TSMC tehnologijama proizvodi će biti osrednje kvalitete, daleko od najboljih proizvoda Nvidie i AMD-a. Uostalom, iako će pogon formalno biti u Europi vlasnici svih tehnologija bit će Tajvanci.

Europa pokušava nadoknaditi zaostatak ubrzanim razvojem kvantnih računala kroz program European High Performance Computing Joint Undertaking (EuroHPC JU). S obzirom na to da Europa nema proizvođača UI mikroprocesora u EuroHPC JU računalima morat će biti američki mikroprocesori.

Zašto se Europa našla u takvoj poziciji? Zato što velike kompanije, uglavnom njemačke, od kojih su mnoge nastale u pretprošlom stoljeću, nisu željele konkurenciju. Pa su pravnim okvirom osigurale da se u Europi ne mogu pojaviti novi „startupovi”. Posljedično, ugušili su mogućnost razvoja tehnološko naprednih tvrtki. Da je Mate Rimac bio pametan, pa umjesto što je ostao u Hrvatskoj, otišao u Sjedinjene Države, Rimac Automobili danas bi bili jednako veliki kao i Tesla. Ovako tabori u zagrebačkom predgrađu dok Volkswagen pomno prati da se slučajno ne bi oteo nadzoru.

Posljedično, američke tvrtke Microsoft, Apple, Nvidia, Google, Amazon, Meta i Tesla svaka pojedinačno vrijede više od dva bilijuna dolara. U Europi niti jedna nova tvrtka nastala u zadnjih pedeset godina nije premašila vrijednost od bilijun dolara. Zbog toga ne čudi da 93 % investitora radije odabire SAD-e u odnosu na EU.

Europska komisija se nada da će sve te probleme riješiti novim pravnim okvirom nazvanim „28th regime”. Cilj mu je ukloniti fragmentirane nacionalne propise koji stvaraju prepreke za tvrtke, posebno u prekograničnim transakcijama i skaliranju (proces povećanja kapaciteta poslovanja ili tehničkog sustava kako bi se obradio veći obujam posla uz brži rast prihoda nego troškova). U siječnju 2026. zastupnici u Europskom parlamentu glasali su 492 za i 144 protiv u korist jedinstvenom okvir europskih društava radi pojednostavljenja registracije, ulaganja i poslovanja. To je omogućilo da se Europski parlament uključi u pripremne radove na „28th regime”. No nema straha. Velike kompanije, predvođene njemačkim naći će načina da ga zaustave.

U međuvremenu Europa (zapravo Njemačka) je u potrazi za novim tržištima na koje će plasirati svoje zastarjele proizvode. Na njihovu žalost Sporazum o slobodnoj trgovini između EU-a i Mercosura „potopio” je Europski parlament. No nadaju se trgovinskom sporazumom s Indijom. Sretno im bilo s time.

Sukob oko Grenlanda – kraj ili tek primirje?

Zašto je Grenland i hrvatski problem?

Kako je Macron ‘potopio’ HRM?

The post Kako propada Europa? first appeared on Dijalog.hr.

Nakon izlaska priče u širu javnost preko teksta u jednim domaćim novinama, gotovo svi glavnostrujaški mediji poslušno su ju prenosili svojom ustaljenom papagajskom reciklažom, pri čemu je sve to skupa bilo lišeno ikakvog dubljeg pregleda točnosti iznesenih informacija, pa i poštivanja ostalih osnovnih načela novinarske struke.

Na vrhuncu ovog posljednjeg medijskog antitrumpovskog mantranja dotičnu je, navodno nepravedno deportiranu osobu jedna televizija ugostila uživo te joj dozvolila da sama potencira uzdignuti lažni narativ. Kasnije smo, ponajprije preko komentara na društvenim mrežama, saznali da se čovjek uopće ne zove onako kako su ga mediji predstavili, ili da je barem koristio više različitih imena kroz svoj život, te da se radi o osobi s kriminalnom prošlošću, što možebitno objašnjava njegovu potrebu za korištenjem višestrukog identiteta.

Prokazivanje grešaka u temeljima ove priče nije se dogodilo zato što je neki veliki medij svojim istraživačkim radom prepoznao da s pričom nešto ne valja, već zahvaljujući mogućnosti dvosmjerne komunikacije između medija i građana, prvenstveno preko društvenih mreža.

Sofistička besramnost glavnostrujaških medija

Ovdje se dakle radi o praktičnom primjeru zdravog opovrgavanja nezdravo manipulativnih i, nažalost, sve manje profesionalnih glavnostrujaških medija od strane osvještenih građana, pri čemu je posebno besramno kako je spomenuta televizija reagirala na potkrijepljeno opovrgavanje njihova jeftinog narativa. Naime, televizija je blokirala daljnje komentare na svojoj stranici na tu temu – iste one komentare koji su pripomogli prokazati njihov ofrlje odrađen i propagandom prebojan posao – te je priču, uobičajenim sofističkim trikom današnjeg doba, okrenula na nekakve zle i netolerantne komentare upućene dotičnoj osobi – podsjećam, osobi s kriminalnom prošlošću koja je očito potpuno ispravno deportirana.

Ovaj slučaj može poslužiti kao pars pro toto primjer apsolutno i nedopustivo lošeg stanja novinarstva na Zapadu u 21. stoljeću. Ono je svedeno na polugu širenja uvjerenja aktualnog duha vremena, dok su sva načela tog nekada časnog posla žrtvovana na oltaru režimske poslušnosti.

Spomenuta sofistička besramnost, u kojoj onaj tko širi neutemeljenu priču – ili onaj tko je uhvaćen u laži – najednom preuzima ulogu žrtve na sebe, klasičan je mehanizam današnjeg doba, koje u svojoj intelektualnoj mekosti i etičkoj potkapacitiranosti svodi istinu i laž, dobro i zlo, ispravno i neispravno na nekakvu infantilnu crno-bijelu bajku o zločestim društvenim tlačiteljima i dobrim, nevinim potlačenima za koje se treba boriti.

Zaštita žrtava kao krinka novog žrtvovanja

Glavnostrujaški novinari dakako nisu zaštitnici nikoga osim svojih interesa i režimskog pravoumlja. Upravo su oni prije samo par godina svakodnevno, pune tri godine, širili nezapamćeni orkestrirani napad na sve koji su se drznuli preispitivati službene, tada javnozdravstvene narative, nazivajući ih glupima, neodgovornima, ne-građanima, ubojicama itd. Time su savršeno uprizorili zaključak možda najboljeg dijagnostičara bolesti suvremenog društva, francuskog filozofa Renéa Girarda, koji je u svojoj poznatoj rečenici ustvrdio da Sotona u modernom svijetu govori jezikom žrtava.

Prema Girardu, ustaljeni obrazac u kojem ljudska agresija teži projicirati sve što ne valja u danom društvu na jednog pojedinca ili jednu skupinu nije nestao u modernom svijetu, već je samo promijenjen celofan pod kojim se to čini. Dok se u antičko vrijeme to radilo otvoreno, jednostavnim lišavanjem ljudskosti onoga koji na sebe prisilno preuzima sve
nestabilnosti zajednice, danas se isti taj obrazac ponavlja pod krinkom zaštite žrtava.

Žrtveni jarci traže se u zamišljeno ime zaštite nekih drugih, stvarnih ili fiktivnih žrtava, pa se tako u ime tobožnje zaštite manjina ili „potlačenih“ grupacija žrtvuju svi koji na bilo koji način odstupaju od uskog okvira dozvoljenog mišljenja te se nazivaju fašistima, rasistima, homofobima, nacionalistima i ostatkom dosadnih progresivističkih etiketa.

EU regulatorna legitimacija medijske propagande

Nadalje, ovaj je novi slučaj besramnog medijskog ponašanja iznimno indikativan jer upravo u ovome trenutku Hrvatska planira provesti uredbu Europske unije, koju je pravno dužna provesti, a koja se bavi pitanjem medija. EU ju naziva štitom demokracije, no ovdje se zapravo radi o štitu protiv demokracije, odnosno o dokidanju upravo one dvosmjerne komunikacije koja je ovih dana pripomogla prokazati jedan lažni i štetni medijski narativ.

Takozvana EMFA regulativa pogoduje službenim medijima, odnosno onim medijima kojima je EU dala svojevrsnu potvrdu o ispravnom obavljanju „novinarskog posla“. Ona se u pravilu dobiva ako medij s jedne strane ne odstupa od dozvoljenog pravoumlja te, s druge, ako iza sebe i svoje redakcije ima korporativnu moć. EMFA tako stvara dvoklasni sustav medija u kojem se vrši pritisak na sve one nezavisne novinare i alternativne izvore informacija koji danas služe kao preispitivači srozanog djelovanja glavnostrujaškog aparata.

Nadalje, EMFA se progurala paralelno s tzv. DSA regulativom, koja bi pak dopuštala birokratskim kracima EU-a i njihovim tzv. fact-checkerskim suradnicima da utječu na to koje se vijesti prikazuju korisnicima na društvenim mrežama. Određene vijesti tako bi mogle biti potpuno zabranjene, što znači da bi u ovom slučaju ukazivanje na netočnosti u iznesenoj službenoj priči moglo biti smatrano dezinformacijom te kao takvo kažnjivo.

Budućnost: apsolutna vlast Velikog stereoptikona

Slijedom toga, ovim je primjerom jasno pokazano kako će naša budućnost u Europskoj uniji izgledati. Mediji će moći zajahati na neku vijest koju procijene iskoristivom za širenje prevladavajućeg pravovjerja; imajući pritom autoritarnu, jednosmjernu mogućnost nametanja svojih narativa; mali i nezavisni novinari bit će u podčinjenom položaju te stalno pod rizikom da budu etiketirani ako ukažu na laži velikih medija; a narod neće imati mogućnost opovrgnuti ni najočiglednije medijske neistine i manipulacije jer im fact-checkersko-cenzuristička mreža to neće dopuštati.

U tom svijetu Sandro Vuković ostat će Sandro Silajdžić, njegova kriminalna prošlost bit će izbrisana u ime njegove instrumentalizacije radi širenja histerije protiv političara koji ne odgovara mainstreamu, hrvatska povijest prekrojit će se tako da je u Makarskoj u devedesetima doista postojao sabirni logor, kako je to u kontekstu ove teme prenio jedan medij, a svatko tko se drzne preispitivati tu besprizornu, propagandnu orvelovsku bajku bit će cenzuriran, etiketiran, pa možda i pravno gonjen kao širitelj dezinformacija.

To je svijet glavnostrujaških medija današnjice te svijet potpuno vrijednosno izokrenutog duha vremena našega doba. Njime ne vlada intelektualno poštena i skrušena potraga za istinom, već jedna sveprožimajuća propagandna mašina; svojevrsni Veliki stereoptikon službenih laži.

Ovaj i drugi tekstovi istog autora dostupni su na blogu Sapereaudecro.substack.com

The post Promatrah novinarstvo kako poput munje pade first appeared on Dijalog.hr.