Svečanost je planirana za 12. lipnja u aukcijskoj kući koja je u prosincu prodavala imanje generalova najstarijeg sina, admirala Philippea de Gaullea koji je umro u dobi od 102 godine u ožujku 2024.

Obitelj je također odlučila donirati “gotovo 1300 rukom pisanih ili natipkanih dokumenata generala de Gaullea” koji je umro 1970., priopćila je kuća Artcurial.

Rukopis apela iz Londona 18. lipnja 1940., koji je odaslao BBC, prvi je put već bio izložen prije ove aukcije, ali nije bio na prodaju.

Dva dvostrana lista, s brojnim izbrisanim mjestima, isprva je čuvala Yvonne de Gaulle, generalova supruga, a kasnije su čuvana u raznim bankovnim sefovima.

Charles de Gaulle, promaknut u generala tijekom borbi protiv njemačke invazije pokrenute u svibnju 1940., napustio je Francusku zrakoplovom za Englesku 17. lipnja, protiveći se izboru Philippea Pétaina za šefa vlade i ideji o primirju.

Dana 18. lipnja u 18:30 sati pozvao je putem radija sve ostale Francuze da mu se pridruže, rekavši: “Što god se dogodilo, plamen francuskog otpora ne smije i neće se ugasiti”. 

Norveška uvodi turističku taksu zbog pritiska masovnog turizma

Prva Hermèsova torba modela Birkin bit će ponuđena na aukciji u Parizu

Njemačka pod opsadom: Deaktivirane tri zračne bombe iz Drugog svjetskog rata

The post Rukom pisani poziv na otpor Hitleru vraća se francuskoj državi first appeared on Dijalog.hr.

„Zaustavit ćemo personalizaciju dresova u našim online trgovinama”, najavio je u ponedjeljak glasnogovornik Adidasa Oliver Brueggen.

Do ponedjeljka poslijepodne više nije bilo moguće personalizirati dresove s osobnim imenima i brojem. DFB je pak zaustavio isporuku dresova s brojem 44 već naručenih u online trgovini. 

Korisnici društvenih mreža nedavno su primijetili da broj 44 na novodizajniranom dresu, predstavljenom prošli mjesec, podsjeća na logo Schutzstaffela (SS-a), paravojne organizacije pod kontrolom nacista i Adolfa Hitlera. 

Adidas se zbog toga našao na meti kritika, no Brueggen tvrdi da su za dizajn imena i brojeva bili zadužen DFP i njegov partner 11teamsports. 

Zaustavljeno je i naručivanje dresova s prezimenima povezanih s nacionalsocijalizmom. 

„U Adidasu rade ljudi iz više od 100 nacija, naša tvrtka promovira različitost i uključivost i kao kompanija protivimo se ksenofobiji, antisemitizmu, nasilju i mržnji u bilo kojem obliku”, rekao je Brueggen. 

„Bilo kakvi pokušaji promoviranja stajališta koji unose razdor ili marginaliziraju nisu dio vrijednosti našeg brenda”, zaključio je glasnogovornik.

Xabi ostaje trener Bayera: ‘Osjećam da je ovo pravo mjesto za mene’

UEFA razmatra povećanje broja igrača u momčadi za EURO 2024.

Krevet u kojem je spavao Cristiano Ronaldo na aukciji u Ljubljani

The post Adidas prestaje proizvoditi dres njemačke reprezentacije s brojem 44 jer podsjeća na zloglasni SS simbol first appeared on Dijalog.hr.

Jasno, ne treba se čuditi jednom medijskom čudaku kakav je Ante Tomić, kolumnist SD-a, koji o svemu trkelja banaliziranjem ili ironiziranjem stvarnosti, ali je zabrinjavajuće kad katolički mediji o miru i ratu govore kao bezglava stvorenja.

A još je strašnije kada biskupi ili čak pape o toj temi “filozofiraju” davno potrošenim teološkim frazetinama, tj. biblijskom ‘znanstvenologijom’ bez veze sa stvarnošću.

Tako je i papa Franjo, govoreći o Palestini, Ukrajini i Sudanu, nedavno rekao: “Rat je uvijek poraz. Crpi i umara stanovništvo i uzaludan je. Donosi samo smrt, a nikada rješenje problema.”

Eto, kao da je rekao išta nova – nakon famozne rečenice Dugog Nosa, negromanta iz prvog prologa “Dunda Maroja” Marina Držića iz 16. stoljeća da je “RAT POGUBA LJUDSKE NARAVI”. 

U šumi katoličkoga teološkog prenemaganja svojevrstnom se ozbiljnošću izdvaja komentar Tomislava Zečevića u Zvonima (1/2024.), iz kojega vrijedi navesti barem početak:

“U današnjem vremenu nemoguće je očekivati potpuno mirnodopsko razdoblje, što je vidljivo na primjeru brojnih dugotrajnih ratova u svijetu koji uzrokuju patnju i smrt s posljedicama za cijelo čovječanstvo. Gledajući iz ljudske perspektive, može nam se učiniti da mi, kao obični pojedinci bez utjecaja na geopolitičke prilike u svijetu, ne možemo učiniti ništa kako bismo spriječili sukobe i stradanja.

Uistinu, pokušaj građenja mira utemeljena na ljudskim savezima osuđen je na propast jer je previše podložan utjecaju velikih vojno-ekonomskih sila kojima nije mir ni dobrobit čovječanstva kao takvog na prvome mjestu, već njihovi pojedinačni probitci za koje su spremni žrtvovati druge zemlje i dio svog stanovništva kako bi ih ostvarili…”

Tu strašnu i “pogub(n)u” istinu posvješćuje nam i tzv. Izvještaj sa Željezne planine (iz 1966. godine), tj. rezultat (tajnog) rada 15-orice različitih stručnjaka u vrijeme J. F. Kennedyja, o temi “mogućnost i poželjnost trajnog MIRA“. Premda je sve trebalo ostati kao “vojna tajna”, rad je ipak procurio u javnost, a sadržaj toga izvještaja je harvardski profesor John Kenneth Galbraith za Washington Post sažeo u pet točaka:

1. Rat pruža jedini ovisni sustav za “stabilizaciju i kontrolu” nacionalnih gospodarstava.
2. Rat je osnova koja vladi daje nužnu vlast za osiguranje političke stabilnosti.
3. Rat je sociološki nužan u svrhu kontroliranja “opasnih društvenih otpora i destruktivnih antisocijalnih pokušaja”.
4. Rat služi nužnoj maltuzijanskoj funkciji smanjivanja broja stanovnika u jednakim vrjemenskim razmacima.
5. Rat je primarna motivacijska sila za znanstveni i tehnološki napredak.

Ponovno podsjećam da je tema radne skupine bila – MIR…! A navedeni ‘izvještajni pentagraf’ odnosno ‘pentagonalna formula’ posvješćuje zapravo da bez (zapadne) “okultne oligarhije” Istoku nije moguće natjecanje u istoj “ligi prvaka” rata, smrti, rušenja, osvajanja…! Iz toga pak, upravo na temelju izkustva Hrvatske – bez obzira što, kako netko vulgarno reče, uspoređivati Hrvatsku, Domovinski rat i Vukovar s Ukrajinom i Kijevom (a slično je nedavno i Zelenski napisao!) “graniči ne s ljudskim, nego s kravljim ludilom” – Ukrajina može izvući važan poučak: kao što ‘proNATOlitetna orijentacija’ Hrvatske nije pozitivno utjecala na pronatalitetnu orijentaciju naroda u demografskoj katastrofi, tako će i Ukrajini ‘koristiti’ taj vojni savez. Odnosno, Ukrajinci će od nas moći posuditi parafraziran stih iz recitala “Teci, Jadro, teci” (koji je u Solinu izveden 1976. za slavlje 13 stoljeća pokrštenja Hrvata): “Mila zemljo naša, krvlju NATOpljena, suzam’ zalivena…!”

Kome je dakle RUR (bio) potreban? Osim javno iznesenih ciljeva “obiju zaraćenih strana”, nije zanemarivo što će u njemu, kao u svakom ratu, banke i neke industrijske grane u zemljama s jakom (vojnom) industrijom – silno profitirati!

Dakle, i ratnu frazeologiju, kao i mirnodobsku ljeporječivost raznih “filantropa” uvijek treba uzimati oprezno ter za procjenu svega što čine uvijek valja primijeniti pravilo: Tko od toga ima koristi? – kako nam posvješćuje istraživač Michael Morris, autor važne knjige “Ono što ne biste smjeli znati”. Jer u današnjem je svijetu sve (kapitalistički) spoj biznisa i ideologije!

Te tvrdnje djeluju iritantno. Ali ISTINA uvijek “boli”, tj. “pogađa”, jer ona uvijek mora izazivati prijepore, baš kao i LAŽ. Jer ne mogu postojati dvije istine, ali laži može biti bezbroj… poglavito u predizbornoj kampanji i – u RATU!

Zato što je njezin izvor i otac zlo odnosno Zli – zloduh, đavao, sotona – prema Isusovoj definiciji: “On bijaše ČOVJEKOUBOJICA od početka i ne stajaše u ISTINI, jer nema ISTINE u njemu: kad govori LAŽ, od svojega govori, jer je LAŽAC i otac LAŽI” (Iv 8,44).

Te biblijske tvrdnje poglavito bi medijskim ljudima trebale posvješćivati da u svojemu pozivu i poslu u opredjeljenju ili za “dnovinarstvo” ili služenje istini nema treće mogućnosti. Odnosno, ako barem neki od njih pozivaju ljude na javni odpor zlu i nepravdi, onda bi oni prvi, po riječima M. Gandhija, trebali biti promjena koju žele vidjeti u svijetu.

Inače će vječno nositi “prokletstvo” Johna Swintona, urednika lista New York News, s banketa koji je Američko novinsko udruženje, u New Yorku 1914., priredilo u njegovu čast kad je odlazio u mirovinu.

Tada je, kao odgovor na zdravicu, izjavio da je glupost nazdravljati neovisnom tisku, jer novinari su “oruđa i vazali bogataša iza kulisa. Mi smo lutke na koncu… Naši talenti, mogućnosti i životi pripadaju tim ljudima. Mi smo intelektualne prostitutke.”

Taj citat drastičan je dokaz uspjeha “filantropskih oligarha” u kontroliranju kanala informacija. Novac je moć, jedina moć, reče Kristijan Rakovski, jedan od osnivača komunizma u SSSR-u, a ta se moć koristi i za kontrolu medija. Zato Deirdre Manifold u knjizi “Novi svjetski poredak” kaže da “intelektualnu prostituciju mogu nadzirati jedino najbogatiji”.

Upravo smo se u to uvjerili u pLandemiji, ali je cenzorski nadzor još jači u RATnim okolnostima. Tako nije slučajno da je u medijskim prikazima RUR-a jasno kao agresor definirana Rusija i imenovan njezin VOĐA, dok tzv. Zapad ostaje gotovo nedefiniran i ‘obezvođen’.

Premda se paušalno ističe Amerika i tzv. lideri pojedinih zemalja, ipak se oba ta pojma doimaju tek kao neka virtualna moć, koja, premda propušta intervenirati (sada u Ukrajini), gotovo da nema mogućnost učiniti ništa negativno! Ali vođe, bili javni ili tajni, postoje i na Istoku i na Zapadu.

Točnije, na svakom području života postoji “veliki vođa”, koji ima mnoštvo “obožavatelja” – dakle predstavljen je odnosno uzdignut kao (da je ) božanstvo! Naravno, po mnoštvu izkrenih poklonika-vjernika “božanstva” politike i zabave (estrade, sporta i filma) daleko i neuzporedivo nadmašuju veličine vjere i kulture, među kojima se još donekle drži papa, tj. papinstvo, ali i ono je u procesu samosrozavanja.

Zato se ni “obožavanje” tih lažnih veličina nigdje u svijetu u bitnom ne razlikuje. A to se, npr. na području politike, poglavito u okolnostima “događanja naroda”, najjače očituje u skandiranju VOĐI.

Nama starijima je u dubokom sjećanju golemi skup na Gazimestanu 1989. – gdje su u proslavi bitke na Kosovu prisustvovali i gotovo svi veleposlanici članica NATO saveza i Europske unije koji su imali predstavništva u tadašnjoj YU-tvorevini – a nakon toga skupa Miloševiću je masa posvuda dugo oduševljeno klicala VO-ĐA VO-ĐA VO-ĐA… a da nitko nije primijetio kada je to klicanje preko VO-ĐA-VO-ĐA-VO-ĐA-VO… prešlo u ĐA-VO ĐA-VO ĐA-VO… – kako je lucidno zapazio Miro Glavurtić. A nije drukčije bilo ni 1939., jer (pred)ratni bubnjevi svuda odjekuju jednakim ritmom… pa se tako i mitingaški duh današnjih istočnih i zapadnih “gazimestana” lako dekodira kao GAZI ME S(A)TAN!

Ali Bog će i nad onima koji s Njime ne računaju imati posljednju riječ. Jer Apokalipsa/Otkrivenje 21. i 22. poglavlje (kao 21. i 22. stoljeće!) ima naslov: NOVO NEBO I NOVA ZEMLJA! A završne riječi glase: “Amen! Dođi, Gospodine Isuse! Milost Gospodina Isusa sa svima!” (kraj Biblije).

Kako pomiriti Čistu srijedu i ‘nečisto’ Valentinovo?

Dva ‘lica’ svetca Stepinca: Hrabri propovjednik i nacionalni simbol

The post Tko je ‘Hitler’ u rusko-ukrajinskom ratu ili kome je taj rat (bio) potreban? first appeared on Dijalog.hr.

The post Njemački znanstvenici rade na projektu sustavne analize Hitlerovih govora first appeared on Dijalog.hr.

dr. sc. Keith Loftin

Čini se da se C. S. Lewis i Friedrich Hayek nisu nikada sreli, nažalost. Lewis je proveo velik dio svog života u samostanima i učionicama Oxforda i Cambridgea, podučavajući i pišući o književnosti i kršćanstvu. Hayek, veliki ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1974., proveo je najveći dio svoje karijere pišući o ekonomskoj i monetarnoj teoriji, kao i o zlima fašizma, nacizma i socijalizma. Premda su rođeni u različitim zemljama – Lewis u Sjevernoj Irskoj, Hayek u Austriji – njihovi životi i rad na zanimljive su se načine spojili. Rođeni u razmaku od svega pet mjeseci, obojica su promatrala ono što je Winston Churchill nazvao nadolazećom olujom geopolitičkih događaja koji su ubrzali Drugi svjetski rat. To je uključivalo pogoršanje političke situacije u Njemačkoj, koja je bila usredotočena na uspon Adolfa Hitlera i Nacionalsocijalističke stranke. U to je vrijeme Lewis predavao na Oxfordu, dok se Hayek pridružio nastavnom kadru Londonske ekonomske škole. Do jeseni 1940., kada je Njemačka započela svoju operaciju bombardiranja Londona, i Lewis i Hayek su se navikli na življenje svojih akademskih karijera u ratnim uvjetima. Iako nijedan od njih nije bio uključen u svakodnevnu politiku, obojica su odlučili akademski se oduprijeti totalitarizmu.

Totalitarizam

Totalitarizam je cilj kolektivističke vlasti da organizira društvo i sva njegova sredstva prema nekom jedinstvenom cilju, čija težnja, kaže Hayek, ne ostavlja mjesta za osobnu slobodu ili “autonomne sfere u kojima su ciljevi pojedinaca glavni.“1 Iako će se specifični ciljevi kolektivističkih vlasti razlikovati, one su totalitarne zbog zajedničkog smanjenja individualne slobode. Kao što Hayek dalje objašnjava, klasični liberalizam “uglavnom se bavi ograničavanjem prisile svih vlada, bilo da su demokratske ili ne.” S druge strane, oblik vladavine prema pravilu većine, koji Hayek naziva demokracijom, “poznaje samo jedno ograničenje vladavine – trenutno mišljenje većine.”2 Značajno je da, prema Hayekovom tumačenju, liberalizam i demokracija nisu identični niti su nužno međusobno suprotstavljeni. “Razlika između dva ideala”, objašnjava Hayek, “najjasnije se ističe ako imenujemo njihove suprotnosti: za demokraciju to su autoritarne vlade; za liberalizam, to je totalitarizam. Nijedan od ta dva sustava ne isključuje nužno suprotnost onoga drugoga: demokracija može baratati totalitarnom vlasti, a zamislivo je i da autoritarna vlada djeluje po liberalnim načelima.”3 Stoga je moguće da se totalitarizam pojavi unutar (generalno) demokratskih društava.

Iako je totalitarizam u dvadesetom i dvadeset prvom stoljeću često dolazio na vrhu mača (npr. Hitlerovi nacionalsocijalisti, Sovjetski Savez, Sjeverna Koreja i Islamska država (ISIS)), Lewis i Hayek prepoznali su suptilniju prijetnju u onome što Alexis de Tocqueville naziva “mekim despotizmom”, to jest despotizmom “šire i blaže” vrste koji bi “degradirao ljude bez da ih muči.”4 Pod ovom maskom, kolektivistička moć javlja se kao očinska moć: “(Ona) voli da građani uživaju pod uvjetom da misle samo na uživanje. Dragovoljno radi za njihovu sreću; ali ona želi biti jedinstveni posrednik i arbitar toga; ona osigurava njihovu sigurnost, predviđa i osigurava njihove potrebe, omogućava njihove užitke, vodi njihove glavne poslove, usmjerava njihovu industriju, regulira njihova imanja, (i) podjeljuje njihova nasljedstva.”5

Premda postupno, širenje takve vlasti postepeno istiskuje upotrebu individualne slobode. “Ona ne lomi volje,” objašnjava Tocqueville, “ali ih omekšava, savija i usmjerava… Ona ne tiranizira, ona koči, kompromitira, slabi, gasi, omamljuje i konačno svodi” svoje građane na “stado plašljivih i marljivih životinja kojima je vlast pastir”6. Ovo smanjenje individualne slobode od strane kolektivističke moći je, primjećuje Hayek, “neizbježno” jer “inherentna logika kolektivizma onemogućuje njeno svođenje na ograničenu sferu.”7 Hayek je nazreo blagi despotizam koji vreba unutar trojanskog konja očinske moći pružene od strane modernih totalitarista.

Prirodno pravo

Hayekov Put u ropstvo (The Road to Serfdom), tour de force protiv centralnog planiranja i sporog, ali sigurnog puta socijalizma k totalitarizmu, dovršen je 1943. Iako oklijeva otvoreno se pozivati na prirodno pravo, njegovi argumenti često podrazumijevaju ili pretpostavljaju prirodno pravo.8 Lewisov doprinos iz istog razdoblja, međutim, prirodno pravo stavlja u prvi plan.

23. veljače 1943. Lewis je održao memorijalna predavanja Riddell. Ova predavanja, objavljena kasnije te godine kao Ukinuće čovjeka, nastoje ponovno uspostaviti prirodno pravo – to jest, “doktrinu objektivne vrijednosti, uvjerenje da su neki stavovi stvarno istiniti, a drugi stvarno lažni, uvjerenje o tome kakav svemir jest te kakvi smo mi”9. Ako je to tako, onda se pitanja o ljudskom ponašanju, uključujući i to kako se trebamo organizirati i upravljati, moraju revidirati. U tu svrhu, Lewis tvrdi kako pokušaj modernog čovjeka da oblikuje i vodi društvo u odbacivanje prirodnog prava ima dehumanizirajući učinak. “Za mudre iz starina”, piše Lewis, “glavni problem bio je kako uskladiti dušu sa stvarnosti, a rješenje je bilo znanje, samodisciplina i vrlina. Za magiju i primijenjenu znanost (mogli bismo dodati i totalitarizam) problem je kako stvarnost podrediti željama ljudi”, umjesto da svoje želje i strukture dovesti u sklad sa stvarnosti.10
    
    

Lewisovi napori da ponovno ugradi prirodno pravo u afirmirani britanski intelekt započeli su 1941. nizom razgovora za BBC-jev odjel za vjerske emisije koje su se emitirale u Engleskoj. Njegova tema bila je Zakon prirode, odnosno prirodno pravo. Za cilj je imao potaknuti slušatelje da prepoznaju da, kako Ciceron kaže, “ustvari postoji pravi zakon – naime, ispravan razum – koji je u skladu s prirodom, primjenjuje se na sve ljude te je nepromjenjiv i vječan.”11 Lewis tvrdi da taj zakon nije samo spoznatljiv, već da stoji iza sveg ljudskog međudjelovanja. Da to nije tako, onda: “Kakvog bi smisla imalo reći da je neprijatelj (nacionalsocijalizam) u krivu osim ako je Pravo stvarna stvar koju su nacisti u osnovi poput nas jednako dobro znali i koju su trebali prakticirati? Da nisu imali pojma o onome što mi podrazumijevamo pod pravom, iako bismo se možda ipak morali boriti protiv njih, ne bismo ih mogli kriviti zbog toga ništa više nego zbog boje njihove kose.”12

Prirodno pravo i pobude

Ako je prirodno pravo temelj za sve vrijednosne sudove, onda njegovo odbacivanje ostavlja samo neprincipijelne želje i volju. Drugim riječima, bez prirodnog prava, nalazimo da su izjave poput one Johna F. Kennedyja: „Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, već što vi možete učiniti za nju“ ili „Neka se trgovina ljudima odmah okonča“ sada zbunjujuće. Zašto? Jer bez prirodnog prava, ne postoji način da se pomaknemo od činjenice da Trgovina ljudima šteti društvu do univerzalnog imperativa Neka se trgovina ljudima odmah okonča. Istini za volju, oni s dovoljno moći mogli bi nastojati nametnuti društvu svoju želju da se okonča trgovinu ljudima – na kraju krajeva, “sposobnost čovjeka da sam sebe učini čime želi”, kaže Lewis, “podrazumijeva sposobnost nekih ljudi da učine da drugi ljudi rade ono što oni žele”13. Ali da ne bude zabune: činjenica da Trgovina ljudima šteti društvu ne može igrati nikakvu ulogu u pobudi da kraj trgovine ljudima sprovedemo u djelo, bez prirodnog prava. Ukratko, osim ako znamo da se Društvu ne treba štetiti ili da Trgovina ljudima krši intrinzično dostojanstvo osoba, tada su naše radnje ograničene samo na neprincipijelne želje i volje onih koji imaju moć.

“Ali”, netko bi prigovorio, “zasigurno je dobro da ljudi shvate svoju građansku dužnost i sigurno je dobro da se trgovina ljudima prekine – bez obzira na to razumiju li ljudi prirodno pravo i je li im uopće stalo do njega!” Kao prvo, sam prigovor poziva se na prirodno pravo: onaj koji prigovara pretpostavlja istinitost tvrdnje da pogrešnost trgovine ljudima nadilazi osobno mišljenje, i tako se ispostavlja da prigovor podupire Lewisovu poantu. Kao drugo, bez prirodnog prava, totalitaristi mogu pribjeći samo svojim privatnim, subjektivnim pobudama. Ipak, odustajući od oslobađanja prirodnog prava, totalitaristi su si ostavili samo jedan pobudu: svoju “doživljenu emocionalnu težinu u datom trenutku.”14 Kao što Lewis objašnjava, “stvar je u tome da oni koji stoje izvan svih sudova vrijednosti ne mogu imati nikakav temelj davanja prednosti jednom od vlastitih impulsa pred drugim, osim emocionalne snage tog impulsa.”15

Prirodno pravo protiv totalitarizma

Ono što postaje jasno jest da se prirodno pravo opire totalitarizmu na najmanje dva načina. Prvo, prirodno pravo je transcendentno. Ono je, kako kaže Ciceron, vječno i nepromjenjivo, a to znači da se ne može podčiniti nikakvoj totalitarnoj vlasti. Ono stoga predstavlja neosvojivu utvrdu protiv napadačkih apetita, volje i moći tirana. Doista, ono stoji na osudu postupcima totalitarista, što je jedan od razloga zašto moderni totalitaristi nastoje marginalizirati, pa čak i iskorijeniti religiju; i obratno, to je jedan od razloga zašto se vjerska sloboda mora čuvati.16

Drugi razlog zašto se prirodno pravo opire totalitarizmu je njegova bliska povezanost s antropologijom. Važno je da se antropologija nalazi nizvodno od prirodnog prava. Kao što Toma Akvinski objašnjava u 91. pitanju svoje Sume teologije: “Razumno stvorenje… sudjeluje u providnosti, brinući se za sebe i za druge. Dakle, u njemu… postoji sudjelovanje u vječnom razumu kroz koji ono ima prirodnu sklonost prema svojem pripadajućem cilju i zbiljnosti. A način sudjelovanja razumnog stvorenja u vječnom zakonu naziva se prirodnim pravom.” No, nastavlja Akvinski, “svako djelovanje razuma i volje u nama proizlazi iz onoga što je u skladu s prirodom. Jer svaki čin razlučivanja proizlazi iz načela koja su nam prirodno poznata, a svaka želja za stvarima koje su upravljene cilju potječe iz prirodne čežnje za krajnjim ciljem. I tako… početno upravljanje naših radnji do njihovog kraja… mora biti ostvareno kroz prirodno pravo.”17 Odnosno, s obzirom na prirodno pravo i na to da smo racionalna i moralno odgovorna stvorenja, instance prirodnog prava trebaju voditi način na koji živimo.

Ova veza između prirodnog prava i ljudske prirode je, za Lewisa, od značaja za otpor totalitarizmu. Prirodno pravo čuva čovjekovo nepovredivo dostojanstvo. Osim prirodnog prava, što može spriječiti moćne da umanje ili instrumentaliziraju slabe u službi interesa ili želja moćnih? S obzirom na to kakva smo stvorenja, postoji prirodan način na koji ljudska bića napreduju, a taj način zahtijeva pravilno usklađivanje naših duša sa stvarnosti. Ali postoji problem, kao što Lewis prepoznaje:

„Ja sam demokrat (to jest, onaj koji podupire demokraciju spram totalitarizma) jer vjerujem u čovjekov Pad. Mislim da su većina ljudi demokrati iz suprotnog razloga. Velik dio demokratskog entuzijazma proizlazi iz ideja ljudi poput Rousseaua, koji su vjerovali u demokraciju jer su smatrali da je čovječanstvo toliko mudro i dobro da svatko zaslužuje udio u vladi. Opasnost obrane demokracije na tim osnovama je u tome što one nisu istinite… Ustvrđujem kako nisu istinite, a da ne gledam dalje od sebe. Ne zaslužujem udio u upravljanju kokošinjcem, a još manje nacijom. Kao ni većina ljudi… Pravi razlog za demokraciju je (da) je… čovječanstvo toliko palo da se nijednome čovjeku ne smije povjeriti nekontrolirana moć nad bližnjima. Aristotel je rekao da su neki ljudi sposobni samo da budu robovi. Ja mu ne proturječim. Ali ja odbacujem ropstvo jer ne vidim nijednog čovjeka dostojnog da bude gospodarom.“18

Ljudska su bića fundamentalno sebična bića. Zato Lewis u Ukinuću čovjeka tako snažno tvrdi da obrazovanje mora biti utemeljeno na prirodnom pravu. Upravo je to poanta poznate tvrdnje lorda Johna Actona da “vlast ima tendenciju kvariti, a apsolutna vlast kvari apsolutno. Veliki ljudi su gotovo uvijek loši ljudi, čak i kada vrše utjecaj, a ne vlast; a još više kada nadodate tendenciju ili izvjesnost kvarenja od strane vlasti.”19 Ukratko, kada se moć susretne sa samo-interesom u odsustvu prirodnog prava, neizbježan rezultat je totalitarizam.

Autor teksta, dr. sc. Keith Loftin, izvanredni je profesor filozofije i humanističkih znanosti na koledžu u Scarboroughu. Članak je prvotno bio objavljen u časopisu Christian Research Journal, vol. 44, broj 1, 2021, a dostupan je na sljedećoj poveznici https://www.equip.org/articles/swimming-upstream-why-the-natural-law-resists-totalitarianism/.

FUSNOTE

1. A. Hayek, The Road to Serfdom: Text and Documents, ur. Bruce Caldwell, Chicago, University of Chicago Press, 2007), str. 101.
2. A. Hayek, The Constitution of Liberty, Chicago, University of Chicago Press, 2011, str. 166.
3. Hayek, The Constitution of Liberty, str. 166.
4. Alexis de Tocqueville, Democracy in America, ur. i prev. Harvey Mansfield i Debra Winthrop, 2 sveska, Chicago, University of Chicago Press, 2000, 2:662. str.
5. Tocqueville, Democracy in America, 2:663. str.
6. Tocqueville, Democracy in America, 2:663. str.
7. Hayek, “Nazi–Socialism,” in Road to Serfdom, str. 247.
8. Erik Angner, Hayek and Natural Law, New York, Routledge, 2007.
9. C. S. Lewis, Abolition of Man, New York, HarperCollins, 1974, str. 29.
10. Lewis, Abolition of Man, str. 77.
11. Cicero, De Republica 33.
12. C. S. Lewis, Mere Christianity, New York, HarperCollins, 1952, str. 5.
13. Lewis, Abolition of Man, str. 72.
14. Lewis, Abolition of Man, str. 78.
15. Lewis, Abolition of Man, str. 78.
16. Vidi J. Daryl Charles, Natural Law and Religious Freedom, New York, Routledge, 2018.
17. Thomas Aquinas, Summa Theologica I–II, q. 91.
18. C. S. Lewis, “Equality,” in Present Concerns, ur. Walter Hooper, Orlando, Fount Paperbacks, 1986, str. 19. Pismo nadbiskupu Mandellu Creightonu 5. travnja 1887.

The post Plivati uzvodno: Zašto se prirodno pravo opire totalitarizmu first appeared on Dijalog.hr.