Njegova objava, koja pomalo ledi krv u žilama, uslijedila je nakon američkih zračnih udara na vojne ciljeve na otoku Kharg, ključnom iranskom izvoznom terminalu za naftu.

O važnosti Kharga za Iran, ali i cjelokupno svjetsko gospodarstvo pisao je još u listopadu naš kolumnist i vojni stručnjak Mario Galić. Njegov tekst “Kharg – mali otok za svjetsku krizu” može se pogledati na poveznici ovdje.

Kad uzmemo u obzir činjenicu da je SAD napao Kharg usprkos njegovu značenju, Trumpova retorika možda i nije preuveličana kako se to čini na prvi pogled.

Trump je poručio da ne želi sukob, ali da je „kraj civilizacije moguć”. Istodobno nije propustio još jednom pozvati na „potpunu promjenu režima” u Iranu.

Poruku dramatičnog tona od američkog predsjednika u cijelosti donosimo u nastavku;

Čitava civilizacija će večeras umrijeti i nikada se više neće vratiti. Ne želim da se to dogodi, ali vjerojatno hoće. Međutim, sada kada imamo potpunu i totalnu promjenu režima, gdje prevladavaju drugačiji, pametniji i manje radikalizirani umovi, možda se može dogoditi nešto revolucionarno prekrasno, TKO ZNA? Saznat ćemo večeras, jedan od najvažnijih trenutaka u dugoj i složenoj povijesti svijeta. 47 godina iznude, korupcije i smrti konačno će završiti. Bog blagoslovio veliki narod Irana!

Da bi se razumjela duša sukoba, dušu treba imati

Iran unatoč upozorenjima nastavlja pogubljivati ljude koji se ne slažu s režimom

Iran pogubio mladiće koji su sudjelovali u siječanjskom prosvjedu protiv iranskih vlasti

The post Trump zaprijetio: ‘Cijela civilizacija može nestati’ first appeared on Dijalog.hr.

U ranim jutarnjim satima petka trinaestog izraelsko ratno zrakoplovstvo i obavještajne službe izvršili su koordinirane napade na ciljeve u Iranu. Pritom je eliminiran zapovjednik Islamske revolucionarne garde general Hossein Salami. Eliminiran je i zapovjednik iranskih oružanih snaga general Mohammad Bagheri. Međutim, u Iranu regularna vojska ima puno manju važnost od Revolucionarne garde, koja je ne samo garant opstanka režima, već i provoditelj njegove politike po Bliskom istoku i šire.

Istovremeno je eliminirano i šest najvažnijih iranskih nuklearnih znanstvenika koji su radili na razvoju nuklearnog oružja. To je zasigurno veći udarac za iranski nuklearni program nego napad na postrojenja u gradu Natanzu. Sva najvažnija iranska nuklearna postrojenja, naročito ona s centrifugama za obogaćivanje uranija, nalaze se u tunelima duboko pod zemljom. Tako se glavno postrojenje s centrifugama u Natanzu nalazi u planini pod 100 metara stijenja. Tome treba pridodati i nekoliko metara debelu oblogu tunela napravljenu od armiranog betona.

Izrael nema oružje kojim može izravno uništiti te pogone. Takvo oružje ima jedino američko ratno zrakoplovstvo. Penetracijska bomba GBU-57B Massive Ordnance Penetrator (MOB) ima masu od 13 600 kg, od čega na eksplozivno punjenje otpada manje od 2500 kg. Dugačka je nešto više od šest metara i promjer tijela 80 centimetara. Kad bi Sjedinjene Države dale nekoliko bombi GBU-57B Izraelu izraelsko ratno zrakoplovstvo jednostavno ne bi imalo borbeni avion koji bi je mogao ponijeti.

Trenutačno jedini borbeni zrakoplov koji u naoružanju ima GBU-57B je strateški bombarder B-2 Spirit. Izraelsko ratno zrakoplovstvo u naoružanju ima penetracijske bombe GBU-28 i najvjerojatnije nešto modernije GBU-37. Problem je što im je masa tek nešto veća od dvije tone. Što znači da im je penetracijska moć dostatna za uništavanje tunela u Gazi, ali puno premala za tunele s centrifugama u Natanzi. Doduše, s GBU-28 i GBU-37 izraelsko ratno zrakoplovstvo može pokušati onesposobiti ulaze u tunele.

U Natanzi tuneli imaju četiri ulaza, svaki osam metara široke i šest metara visoke. Onesposobljavanjem ulaza postrojenja neće biti uništena ali će njihov rad biti jako oteža. Ako pritom Izraelci uspiju onesposobiti i postrojenja za pročišćavanje zraka rad u tunelima će postati nemoguć. Međutim, sve su to privremene mjere koje neće dugoročno zaustaviti iranski program razvoja nuklearnog oružja. Jednako kao ni eliminacija šest najvažnijih iranskih nuklearnih znanstvenika. Jedini način da se iranski nuklearni program trajno zaustavi je promjena režima. Za to ga treba jako „poljuljati”.

Iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei požurio se objaviti kako će Iran odlučno odgovoriti. Prvi odgovor lansiranje je 100 krstarećih projektila. Prve informacije pokazuju da se uglavnom radi o primitivnim krstarećim projektilima Shahed 136 koji su slaba prijetnja za izraelsku protuzračnu obranu. Što znači da se radi isključivo o simboličnom potezu Teherana koji bi trebao pokazati njihovu odlučnost da se odupru Izraelu.

Posebno su zanimljive vijesti da izraelski borbeni avioni obaraju iranske krstareće projektile u saudijskom zračnom prostoru. Da bi izraelski borbeni avioni ušli u saudijski zračni prostor moraju preletjeti preko Jordana. Za što je Aman morao dati dozvolu. Istovremeno je i Rijad morao dati dozvolu za djelovanje izraelskih aviona u njihovom zračnom prostoru. Pa makar i prešutnu.

Znatno veća prijetnja Izraelu bili bi balistički projektili srednjeg dometa. Iran je 1. listopada 2024. izvršio masovni napad balističkim projektilima na Izrael. Dvjesto balističkih projektila bilo je previše za izraelsku proturaketnu obranu te su se mnogi probili. Zbog toga su Sjedinjene Države Izraelu isporučile jednu bitnicu proturaketnog sustava Terminal High Altitude Area Defense (THAAD). To bi trebalo pomoći iako je pitanje je li to dovoljno da se zaustavi idući iranski masovni napad balističkim projektilima?

S druge strane pitanje je koliko Islamska revolucionarna garda ima balističkih projektila dostatnog dometa da dosegne Izrael? Dvjesto ih je „potrošila” 1. listopada 2024. U napadima u rujnu iste godine izraelsko ratno zrakoplovstvo oštetilo je iranske pogone za proizvodnju raketnog goriva. The Times od Israel tvrdi da je izraelska obavještajna služba Mossad neposredno prije noćašnjeg napada u Iranu postavila bazu za djelovanje borbenih bespilotnih letjelica.

TOI tvrdi da su iz tih baza napadnuti lanseri na kojima su bili projektili spremni za lansiranje prema Izraelu. Komandosi su, kako tvrdi TOI, izveli i napade na iranske protuzračne sustave te ih onesposobili. s obzirom na to da se u vijesti tvrdi da su u pripremama baze i napadu sudjelovali komandosi sigurno je da je dio operacija izvela i izraelska vojno-obavještajna služba Aman. Iako je puno aktivniji od Mossada, Aman je vrlo malo poznat u javnosti te se puno njegovih operacija pripisuje Mossadu.

U snimljenoj video poruci na engleskom izraelski premijer Benjamin Netanyahu objavio je početak operacije „Rising Lion”. Pritom je ustvrdio da će operacija trajati danima, sve dok se ne eliminira iranska nuklearna prijetnja. To znači da su udari u noći 13. lipnja tek početak napada. Naravno, napadi će se intenzivirati na prošireni popis ciljeva ako Iran uspije učinkovito uzvratiti.

Uostalom, najlakši način da se porazi režim u Teheranu je izazvati gospodarski slom Irana. To uopće nije teško napraviti. Iran je životno ovisan o izvozu nafte. A taj se izvoz može totalno prekinuti samo jednim udarom na terminal na otoku Kharg koji se nalazi u Perzijskom zaljevu. Kharg je ogroman naftni terminal preko kojeg Iran izvozi 90 % nafte i jedini u koji mogu uploviti supertankeri.

Doduše, iranska naftna industrija sudjeluje samo s 23 % u BDP-u (najveći udio imaju uslužne djelatnosti što je u biti prelijevanje iz šupljeg u prazno). Međutim, naftna industrija s izvozom većim od 400 milijardi dolara godišnje, održava Iran funkcionalnim. Stoga bi gubitak sposobnosti izvoza nafte značio i gubitak sposobnosti održavanja države. A to bi se uništenjem otoka Kharg dogodilo. Oštećenja, ovisno o razini, značila bi nemogućnost izvoza od nekoliko tjedana do puno mjeseci. Potpuna razaranja značila bi nemogućnost izvoza nafte godinama.

Teheran je u listopadu 2024. zaprijetio da će na bilo kakav napad na Kharg odgovoriti masovnim udarom po naftnim pogonima arapskih država Perzijskog zaljeva. Što bi izazvalo globalnu energetsku krizu nesagledivih razmjera. Već su prve vijesti o izraelskom napadu podigle cijenu barela na više od 78 dolara. Nastavak izraelskih napada i pokušaji iranske odmazde zasigurno je neće spustiti, mogu je samo podizati.

The post Izraelski udari na Iran: Početak kraja ili uvod u regionalni rat? first appeared on Dijalog.hr.

Suočeni s masovnim napadom izraelska proturaketna obrana je popustila. Najvažniju izraelsku zrakoplovnu bazu Nevatim, gdje su smješteni i višenamjenski borbeni avioni šeste generacije F-35I Adir, pogodila su 33 balistička projektila.

Stoga nije za čuditi da je neposredno nakon okončanja napada izraelski politički vrh najavio odmazdu. Reuters je istog dana prenio izjavu premijera Benjamina Netanyahua – „Iran je večeras napravio veliku pogrešku – i za to će biti kažnjen.”

Sasvim prirodno odmah se postavilo pitanje što će Izrael napasti. Vrlo brzo, što baš i nije čest slučaj, vojni analitičari složili su se da su dva najizglednija cilja iranska nuklearna postrojenja za obogaćivanje urana i izradu nuklearnih bojnih glava, te naftna industrija. Uskoro bivši američki predsjednik Joseph Joe Biden prvo je zatražio da Izrael ne napadne nuklearna postrojenja.

Vrlo brzo Bijela kuća je shvatila da bi napad na iranska naftna postrojenja imao još gore posljedice. Što se tiče Bijele kuće, ako do odmazde mora doći, onda bi bilo najbolje da se Izrael napadne baze iz kojih su lansirani balistički projektili i vojarne Iranske revolucionarne garde.

Bivši i možda budući američki predsjednik Donald Trump javno je savjetovao Netanyahua neka iskoristi priliku i napadne iranske nuklearne pogone. S rečenicom – „Napadni sada a o posljedicama razmišljaj poslije”.

I Europa bi radije da Izrael ne napadne ništa. No ako bi mogla birati onda radije da napadne nuklearna postrojenja umjesto naftnih, iako to nitko neće javno priznati. Europski problem je što bi svaki veći poremećaj naftnog tržišta najviše pogodio baš nju. Sjedinjene Države imaju dovoljno nafte i plina za svoje potrebe, pa čak i za izvoz. Europa se zbog Ukrajine odrekla ruske nafte i plina te je u jako teškom položaju. Za nju bi širenje sukoba Izraela i Irana moglo završiti katastrofalno.

Iran na svjetskom tržištu ima udio, ovisno o izvoru, između tri i četiri posto. Međutim, dio nafte prodaje „na crno” kako bi izbjegao sankcije SAD-a i EU. Stoga procjene govore da Iran pokriva oko pet posto svjetskog tržišta. Na prvi pogled reklo bi se da to nije nešto značajno. Logično bi bilo da nestanak tih pet iranskih posto podigne cijenu barela nafte za pet posto. Problem je što naftno tržište ne funkcionira tako. Već je napad Irana na Izrael i izraelske prijetnje uzvratom povećalo cijenu nafte za osam posto.

I tu dolazimo do malog otoka, nešto manjeg od Lastova, u sjevernom dijelu Perzijskog zaljeva. Ime mu je Kharg i mogao bi biti upamćen kao mjesto gdje je započeo kraj civilizacije (ako će preostati netko da pamti). Zašto? Zato što je na Khargu ogroman naftni terminal preko kojeg Iran izvozi 90 % nafte. Krene li Izrael na iransku naftnu industriju ne mora gađati ništa drugo, samo Kharg.

Iako iranska naftna industrija sudjeluje samo s 23 % u BDP-u (najveći udio imaju uslužne djelatnosti) ona, s izvozom većim od 400 milijardi dolara, održava Iran funkcionalnim. Stoga bi gubitak sposobnosti izvoza nafte značio i gubitak sposobnosti održavanja države. A to bi se uništenjem otoka Kharg dogodilo. Oštećenja, ovisno o razini, značila bi nemogućnost izvoza od nekoliko tjedana do puno mjeseci. Potpuna razaranja značila bi nemogućnost izvoza nafte godinama.

Iako bi nestanak gubitak iranske nafte značio veliki udar i izazvao ogromnu energetsku krizu, ipak ne bi bio razoran. Međutim, Teheran je zaprijetio da će u slučaju izraelskog napada na Kharg napasti naftne kapacitete svih arapskih država Perzijskog zaljeva. Jedna od tih država je i Saudijska Arabija, najveći proizvođač i izvoznik nafte.

Ne bi to bio prvi takav iranski napada. Četrnaestog rujna 2019. izvršen je napad na najveće saudijske rafinerije. Odgovornost za napad preuzeli su jemenski Huti, no Saudijska Arabija i SAD-e za napad su optužili Iran. Posljedice napada bile su pad saudijske proizvodnje s 9,8 na 4,1 milijuna barela nafte po danu, ili pet posto svjetske proizvodnje. A napad je bio vrlo ograničen na samo dvije rafinerije.

Masovni napad stotina balističkih i krstarećih projektila, te dronova kamikaza (kao što je bio iranski napad na Izrael 13. travnja) na sva saudijska naftna postrojenja imao bi razarajuće posljedice za saudijski izvoz nafte koji pokriva 13 % svjetskog tržišta. Na udaru iranskog napada bili bi i Ujedinjeni Arapski Emirati (4 % svjetskog tržišta), Kuvajt (3 %) i Katar (2 %). Uključujući iranski udio bio bi gubitak od 27 % nafte.

Iračke naftne kapacitete Teheran ne bi ni morao napadati jer su skoro u potpunosti pod nazorom šijita (osim izvora u dijelu koji nadziru Kurdi). Drugi najveći izvoznik nafte Rusija (12 %) zasigurno ne bi potrčala spašavati tržište. Naročito ne članice Europske unije.

Bez mogućnosti uvoza iz Rusije upravo su Sjedinjene Države postale najveći europski dobavljač nafte s više od 17 % udjela. Za očekivati je i da bi Washington, kako bi stabilizirao domaće tržište i spriječio neobuzdani rast cijena, zabranio izvoz nafte i plina. Naročito ako bi se to dogodilo uoči predsjedničkih izbora koji su za manje od mjesec dana.

Jedini spomena vrijedni europski proizvođači nafte Norveška i Velika Britanija nemaju ni približno dostatno kapaciteta da podmire europske potrebe.

U samo nekoliko dana cijena barela više ne bi bila problem. Problem bi bio kako doći do nafte. Svi do sada uhodani pravci nabavke bit će prekinuti jer će se cijeli svijet boriti za preostale naftne kapacitete.

Europski političari zaluđeni ekologijom zabranili su proizvodnji ugljikovodika (poput plina iz škriljevca) primjenom postupka hidrauličkog lomljenja s pomoću velikog volumena fluida u EU-u jer je to „fuj”.

Zbog toga, umjesto da ima svoju naftu i plin, EU s više od 70 % ovisi o uvozu s tržišta koje bi uskoro moglo kolabirati. A s njim kolabirat će i EU.

The post Kharg – mali otok za svjetsku krizu first appeared on Dijalog.hr.