Mir vam i dobro, te blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Petak je, spomen na Gospodinov križ, suđenje, križni put, raspeće i smrt te pokop. Time kao da završava sve zemaljsko s Isusom. Obješen na drvo, položen u grob, kamen na grob navaljen, stražari pred grobom – u Dalmaciji poznati kao „žudije“. U Starom zavjetu biti obješen na drvo znak je prokletstva: „Proklet bio tko visi na drvetu“, podsjeća i Pavao u Poslanici Galaćanima. Tako je Isus na križu izgledao odbačen od Boga i ljudi.

Njegov se narod plebiscitarno odrekao Mesije pred Pilatom: „Nemamo kralja, imamo Cezara.“ Odrekli su se Kralja-Mesije i javno izrekli lojalnost rimskom vladaru koga su u srcu mrzili. Niječući Isusa, zapravo su zanijekali sami sebe. Taj isti Cezar, rimska sila, doći će im glave za kojih četrdesetak godina: Grad i Hram bit će srušeni i spaljeni, narod raspršen po svijetu.

Ostali su samo s Biblijom – Svetim spisima – u rukama. Iz tih su Spisa mogli iščitati vlastitu sudbinu, ali i sudbinu toga „Prokletnika“ za kojega su tražili križ. Inače su krivce i velike zločince običavali kamenovati; križ je bio rimska kazna, znak poniženja i odbačenosti.

Vrijedi u ovome surječju pročitati današnju Službu čitanja i razmatranje svetog Efrema Sirskog o Križu. Efrem, nazvan „citarom Duha Svetoga“, nije bio svećenik, nego đakon, ali veliki teolog i učitelj Crkve. Sve to o Isusu Petar iznosi u svome govoru na Duhove, Pedesetnicu. Spominje i Davida koji svjedoči da Gospodnji Pravednik „ne će u grobu istrunuti“. Trebali su samo otvoriti oči za Isusovu osobu, riječi i djela te se osvjedočiti u istinitost njegova života i nauka.

Ostala su jedanaestorica, kojima je pridružen Matija, te neke žene; ukupno oko stotinu ljudi. Oni su bili početni nukleus, iskra, inicijalno paljenje Duhom Svetim koji ih je pročistio i osposobio, kao nekoć proroka Izaiju žeravicom i ognjem Duha. To ostaje čudo Duha Svetoga: Onoga koga Gospodin šalje da svojima otvori srce i um da razumiju Pisma.

Savao na putu u Damask

Današnje misno čitanje donosi ulomak iz Djela apostolskih o Savlovu, odnosno Pavlovu putovanju u Damask i njegovu obraćenju. Riječ je o izravnom zahvatu uskrslog Gospodina u njegov život. Savla već susrećemo kod Stjepanova mučeništva. Svjedoci polagaju Stjepanove haljine do njegovih nogu, a on odobrava kamenovanje. Sada ima nalog od Velikog vijeća da hvata i baca u tamnicu kršćane u Damasku. To nije bila kratka ruta; Damask je daleko od Jeruzalema, Galileja je otprilike na pola puta. Putovalo se šest do sedam dana.

Što je putem razmišljao? Revnovao je za Gospodina i slavu Božju, za slavu koju, kako je vjerovao, kaljaju ti „ludi“ Isusovi sljedbenici. Tu je slavu trebao stalno držati pred očima, da se uvjeri kako je njegov žar ispravno usmjeren. Možemo pretpostaviti da je bio u molitvi i meditaciji, uvjeren u ispravnost svoga zadatka. Trebalo je, mislio je, tu sljedbu iskorijeniti. Ali na putu u Damask ugledao je jedno drugo Lice – lice Isusa iz Nazareta – i njegov se svijet okrenuo naglavačke.

Od progonitelja postaje gorljivi revnitelj Evanđelja. Srušio se na tlo, zaslijepljen svjetlošću, dok su mu u srcu odzvanjale riječi: „Ja sam Isus, a ti me progoniš.“ Mene? Ti muškarci i žene koje je bacao u tamnice bili su Isusov narod, njegova obitelj, njegovo prošireno „ja“. Sve je to bilo previše. Vodili su ga za ruku i doveli u Damask.

Tri dana nije mogao ništa učiniti, osim zgroziti se nad onim što je činio. Taj događaj zovemo „obraćenje“, ali bio je nalik erupciji vulkana, grmljavini i plimnom valu. Kao što su smrt i uskrsnuće Isusovo šarka na kojoj se otvaraju vrata povijesti, tako je obraćenje Savla iz Tarza prijelomni trenutak za poslanje Crkve.

Ananija, patnja i punina obraćenja

I Ananija u Damasku zbunjen je i uplašen. Zna za Savla, progonitelja, i teško mu je povjerovati da se taj čovjek može promijeniti. Značajno je da Gospodin sam obavještava Ananiju da će Savlu pokazati s čime će se morati suočiti. On će morati mnogo pretrpjeti zbog Imena, suočit će se sa stalnom patnjom i progonima. Nitko poslije neće moći reći da su on ili drugi apostoli bili u toj službi radi ugodnog života, ljudske slave, moći ili bogatstva. Kad Bog nekoga pozove, traži sve – do mučeništva.

Ananija polaže ruke na njega, s njega padaju ljuske s očiju i on progleda. Gleda novim očima, očima vjere. Umjesto Savla progonitelja imamo Pavla apostola. Čudo obraćenja koje i danas ostaje paradigma svih istinskih obraćenja. Zahvalimo Gospodinu za taj „udar milosti“ kojim je od progonitelja stvorio navjestitelja Radosne vijesti. Isto se čudo, u drugim oblicima, ponavlja i u životima mnogih ljudi.

Na kraju, spomenimo i jednu aktualnu ranu Crkve. Papa se na putu iz Afrike osvrnuo na skandalozno ponašanje dijela njemačkih biskupa glede blagoslova istospolnih zajednica. U Njemačkoj je sinodalni put još 2023. usvojio dokument kojim se od 2026. planira uvesti obred blagoslova istospolnih parova, što je izazvalo veliku zbunjenost i podjele. Papa je u više navrata upozorio da se takvi blagoslovi ne smiju poistovjetiti s brakom i ne smiju postati liturgijski obred, te je kritizirao ideološke krajnosti i licemjerje u pristupu ovoj temi. I ovo vrijeme kušnje poziv je Crkvi na obraćenje, vjernost Evanđelju i hrabro svjedočenje istine u ljubavi.

Sveti Juraj i snaga Euharistije u krizama Crkve

Nihil obstat za Međugorje: sensus fidei na djelu

Kršćanska doktrina je organizam, nije zgrada

The post Prijelomni trenutak za poslanje Crkve first appeared on Dijalog.hr.