Kako izvještava Lifesitenews, eutanazije za novorođenčad nije nova ideja u Kanadi. Godine 2022. član Quebec College of Physiciansa, Louis Roy, rekao je na posebnom zajedničkom odboru za medicinsku pomoć pri umiranju da bi postupak mogao biti dopušten za „bebe od rođenja do jedne godine starosti” koje imaju teške deformacije ili invaliditete. U to je vrijeme čak i tadašnja liberalna ministrica za osobe s invaliditetom, Carla Qualtrough, izjavila da „ne postoji svijet u kojem bih to prihvatila”.

Prošle godine LifeSiteNews je izvijestio da je Health Canada financirao sveučilišni istraživački projekt o „stavovima mladih” o eutanaziji, koji je uključivao kratku raspravu o tome bi li djeca s teškim autizmom ikada mogla ispunjavati uvjete za smrt putem eutanazije.

Potpomognuto samoubojstvo legalizirala je liberalna vlada bivšeg premijera Justina Trudeaua 2016. godine, a prema važećem zakonu, potpomognuto samoubojstvo zabranjeno je za maloljetnike i osobe s mentalnim bolestima. Međutim, aktivisti su zagovarali proširenja, s različitim stupnjevima uspjeha.

Godine 2021. Trudeauova vlada proširila je eutanaziju s isključivo „terminalno bolesnih” pacijenata na kronično bolesne, nakon donošenja zakona C-7. Od tada vlada nastoji uključiti i osobe koje pate isključivo od mentalnih bolesti.

U veljači 2024., nakon protivljenja pro-life skupina, medicinskih i mentalnozdravstvenih organizacija te većine kanadskih provincija, savezna je vlada odgodila proširenje na mentalne bolesti do 2027. godine.

Proširenje eutanazije na osobe s mentalnim bolestima predviđeno je da stupi na snagu 2027. kao posljedica donošenja zakona C-7.

Zastupnik Garnett Genuis predstavio je zakon C-260, pod nazivom „Zakon o izmjeni Kaznenog zakona (medicinska pomoć pri umiranju – zaštita od prisile)”, koji bi, ako bude usvojen, zabranio bilo kojoj osobi u vladi ili na položaju autoriteta da nekome predlaže razmatranje eutanazije ako ta osoba to nije zatražila.

Kako prenosi LifeSiteNews, kanadski katolički biskupi izjavili su da „podržavaju” konzervativni prijedlog zakona pred parlamentom kojim bi se zabranilo proširenje državno financirane eutanazije na osobe s mentalnim bolestima.

Zakon C-218, odnosno „Zakon o izmjeni Kaznenog zakona (medicinska pomoć pri umiranju [tj. eutanazija])”, predstavila je zastupnica konzervativne stranke Tamara Jansen, a prvo je čitanje prošao 20. lipnja 2025.

Janse je rekla kako dopuštanje „medicinske pomoći pri umiranju” osobama s mentalnim bolestima „nije zdravstvena skrb, to nije suosjećanje, to je napuštanje”.

Eutanazija je šesti najčešći uzrok smrti u Kanadi, ali nije bila navedena među deset vodećih uzroka smrti prema podacima Statistics Canada za razdoblje od 2019. do 2022. godine.

Eutanazija: Institucionalizacija (samo)ubojstva: odgovor Žarku Puhovskom

Slovenija izabrala Život: Na referendumu pao zakon o eutanaziji, Hrvati molili i postili na ovu nakanu

Kako je katolička Austrija legalizirala potpomognuto samoubojstvo

The post Kanada uvodi eutanaziju novorođenčadi iz ‘siromašnih obitelji’ first appeared on Dijalog.hr.

Tijekom svojega mandata nadbiskupa Cardiffa u Walesu, od 1961. do 1983., s pravom je postao poznat kao „graditelj“. Kada je stigao u Cardiff, u cijelom južnom Walesu postojale su samo dvije katoličke srednje škole.

Prije kraja desetljeća, nadbiskupija je osnovala 14 srednjoškolskih ustanova kako bi zadovoljila potrebe tisuća katoličke djece u regiji. Između 1960. i 1980. nadbiskup je Murphy nadzorom pratio izgradnju 39 crkava, 14 novih srednjih škola i 33 nove osnovne škole. Njegovo postignuće bilo je jedinstveno i povijesno. Međutim, biskupovo sudjelovanje u njegovu građevinskom programu za Crkvu nije ga spriječilo da pruži značajan doprinos Drugom vatikanskom koncilu.

Bio je dobro poznat u cijeloj svojoj biskupiji ne samo po posjetima župama nego i po pastoralnim pismima koja su pokazivala da ima dar za pisanje. Izjavio je da bi, da nije postao svećenik, uživao u novinarskoj karijeri.

Nisu sve njegove riječi pale u zaborav. Budući da je bio osjetljiv na duh vremena, predvidio je da će „u nekoj sekularnoj humanističkoj budućnosti, kada će jedini grijeh biti bol, a jedino zlo loše zdravlje; kada će se na djecu gledati kao na bolest, a terminalne bolesti neće se tolerirati; kada će možda slobodnim ljudskim bićima biti zabranjeno imati dijete; … u toj hladnoj, kliničkoj budućnosti, uzalud ćete tražiti pobunjenike izvan redova Katoličke crkve.“

Ako nadbiskupove riječi i nisu bile proroštvo, svakako su bile upozorenje. Bio je proročan u predviđanju epidemije pobačaja i širenja eutanazije. No vidio je tendencije svojstvene bezbožnomu sekularnom svijetu koji je nesposoban za samoispravljanje. Samo bi Katolička crkva preostala kao spasiteljica svijeta. Samo katoliči koji su bili spremni biti „buntovnici“ mogli bi usmjeriti svijet natrag na pravi put.

Kad bi katoliči u današnjem svijetu ozbiljno shvatili upozorenje nadbiskupa Murphyja, pobunili bi se protiv svijeta koji od utjehe čini boga i smatra bol poroda te usamljenost starijih osoba nepodnošljivima.

Video: Pogledajte kako je Luka Goleš Babić rastavio teze Marka Vučetića, omiljenog „teologa” srednjostrujaških medija

Pojam obitelji ne može biti fluidan

Stepinac između ustaškog pritiska i komunističkog progona: Svetost nasuprot totalitarizmu

The post Nadbiskup prije 50 godina prorokovao dolazak kulturu smrti first appeared on Dijalog.hr.

Danas je obitelj, ta sveta i temeljna zajednica, suočena s brojnim izazovima koji diraju u samu njezinu bit. Sve češće se gubi svijest da je obitelj zajednica muža, žene i djece – prostor ljubavi, vjernosti i otvorenosti daru života. Umjesto da ostane mjesto trajnog i odgovornog zajedništva, pojam obitelji postaje sve fluidniji. Danas se obitelji može nazvati gotovo svaka zajednica, bez obzira na njezinu stvarnu narav. No ako sve može biti obitelj, onda obitelj prestaje imati jasno značenje i snagu. Bez vjernosti, predanosti i trajnosti, ljubav gubi dubinu, a odnosi postaju prolazni i krhki. Čovjek, u strahu od konačnih odluka, bježi od predanja – ne shvaćajući da se upravo u darivanju i vjernosti rađa sloboda srca.

Jedan od izraza toga zaborava jest i ideologija roda. Ona tvrdi da spol nije dar koji primamo, nego individualni izbor koji se temelji na osjećajima. Takvo poimanje briše razliku između muškarca i žene, između očinstva i majčinstva, između dara i primanja. No Sveto pismo jasno kaže: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Upravo u toj različitosti krije se bogatstvo stvaranja. Muškarac i žena nisu suparnici, nego komplementarni dijelovi jedne slike, pozvani odražavati stvaralačku ljubav Božju. Njihova različitost nije ograničenje, nego prostor u kojemu zajedništvo postaje plodno i sveto.

Suvremeni čovjek, međutim, često pokušava prijeći vlastite granice te postati gospodar života i smrti. Tehnike potpomognute oplodnje, eksperimenti s kloniranjem, pa čak i rasprave o eutanaziji, izražavaju težnju da čovjek sam odlučuje o svojim granicama – o početku i kraju života. Takva ideja slobode, oslobođena svih ograničenja, u konačnici vodi u ropstvo sebi. Prava sloboda ne rađa se u samovolji, nego u istini, u prihvaćanju činjenice da smo stvorenja, a ne tvorci života. Kad čovjek zaboravi da je dar, tada gubi i smisao darivanja.

U digitalnom svijetu zbunjenost oko identiteta postaje još izraženija. Mladi su, često nesvjesno, izloženi mnoštvu poruka koje promiču površne slike ljubavi i spolnosti. Na forumima, društvenim mrežama i u medijima stvara se kulturna buka koja zbunjuje i relativizira ono što je sveto. Istina o dostojanstvu čovjeka sve se teže čuje. A ipak, Kristov glas i dalje odjekuje: „Na početku stvorenja Bog ih stvori muško i žensko… što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mk 10,6–9). Te riječi nisu samo podsjetnik na izvornu Božju nakanu; one su i poziv da obnovimo pogled na čovjeka, brak i obitelj, kao temeljne darove stvaranja.

U Božjem planu brak i obitelj nisu samo društveni ugovor, nego sakrament ljubavi – živa slika Presvetoga Trojstva, zajedništva koje rađa život. U obitelji se čovjek uči ljubiti, praštati, vjerovati i nadati se. Ondje gdje se živi vjernost, rađa se mir; ondje gdje se rađa život, prepoznaje se prisutnost Boga. No da bismo to prepoznali, potrebno je srce koje zna zahvaljivati i koje je spremno posvjedočiti vlastitu vjeru u kontekstu svijeta koji vjeru često ismijava.

Teologija stvaranja i katolička bioetika nude nam potrebne alate za razumijevanje tih izazova. One ne žele osuđivati, nego pomagati da jasno vidimo razliku između onoga što dolazi od Boga i onoga što udaljava čovjeka od njegova Stvoritelja. Braneći obitelj, branimo čovjeka; jer u obitelji prepoznajemo sliku Boga koji ljubi, oprašta i stvara.

Obitelj tako ostaje svjetionik u svijetu nesigurnosti – mjesto gdje se ponovno uči voljeti, gdje se djeca oblikuju u vjeri i gdje odrasli pronalaze smisao predanja. U vremenu promjena i tjeskobe, obitelj nije ostatak prošlosti nego nada budućnosti, poziv da ponovno otkrijemo tko smo: stvorenja Božje ljubavi.

The post Pojam obitelji ne može biti fluidan first appeared on Dijalog.hr.

Doista, kako jedna stranka koja se zauzima za pobačaj, za ubojstvo djece, može predlagati zakon o „zaštiti djece“? Blago rečeno, sama je ta stvar paradoksalna.

S time se slaže i Marko Milanović Litre, čiji tekst prenosimo u cijelosti:

Želim li da mi Možemo preodgaja djecu?

Iskreno Vas pitam želi te li da Možemo, politička sekta koja se predstavlja kao progresivna i liberalna, donosi zakone kojima će odgajati, odnosno preodgajati našu djecu?

Govorimo o istoj toj ekipi koja je pokušava normalizirati kartice “seksalice” za djecu, koja više ne može izgovoriti jednostavnu biološku činjenicu da žene menstruiraju, nego govori o “osobama koje menstruiraju”. Govorimo o komesarijatu koja milijunima javnog novca financira ideološki podobne udruge, dok drugima s visoka drži moralne lekcije o navodnom ortačkom kapitalizmu. No po običaju kada je pitanje “njihovih”, naravno, to nije problem. Problem je uvijek tuđi novac, tuđa obitelj, tuđi svjetonazor. O sekti koja želi postavljati spomenike Karlu Marxu, zabranjivati imena ulica u Zagrebu, uvesti rodnu ideologiju u vrtiće, zabraniti HOS, zabraniti pjevanje pjesama koje nisu dostojne njihovih kriterija…

I sada, ti isti ljudi dolaze s idejom da će zakonom “štititi djecu” tako da će regulirati kako, kada i pod kojim uvjetima moje dijete smije koristiti društvene mreže. Ne ja. Ne njegova majka. Nego sustav, platforma, država i politička stranka koja se ponaša kao da je vrhovni odgojitelj društva.

Kao otac dvojice dječaka vrlo dobro znam da društvene mreže nose rizike. Znam i da je roditeljstvo zahtjevno, ponekad teško i bez gotovih rješenja. Ali jedno znam sigurno: odgovornost za moju djecu nije na Možemo, nije na ministarstvu i nije na algoritmu. Odgovornost je na meni i njihovoj majci.

Možemo su zabranitelji. To je njihova konstanta i to je svima, nadam se jasno. Jeidini problem je što su dovoljno vješti da zabrane prodaju kao brigu, nadzor kao zaštitu, a ideološko uplitanje kao progres. Predstavljaju se kao liberali, a rade sve suprotno od slobode. Dok govore o pravima, sustavno potkopavaju roditelje. Dok govore o zaštiti djece, zapravo grade model u kojem država ulazi u obitelj na mala vrata.

Ovaj njihov prijedlog zakona o digitalnoj zaštiti djece je još jedan korak prema društvu u kojem politički aktivisti i sektaši misle da znaju bolje od roditelja. A to nije napredak nego čisti paternalizam. Takve politike su njihov habitus.

S obzirom na djelovanje Možemo u javnom prostoru i podršku koju imaju dalo bi se zaključiti da je zdrav razum postao iznimka, a ne pravilo. 

Zašto nam Možemovac Gordan Bosanac govori da nećemo imati svoje nekretnine?

Stranka Možemo! i ministrica Obuljen Koržinek financiraju ‘Spolnoćku’ – Queer Betlehemsku štalicu

Stranka Možemo! financira LGBT udruge, svoje namjere otkrila u ideji ‘Karte seksalice’

The post Marko Milanović Litre: ‘Kako zakon o djeci mogu predlagati oni koji žele uvesti kartice seksalice?’ first appeared on Dijalog.hr.

Božićni susreti obitelji nestalih hrvatskih branitelja već se niz godina održavaju u organizaciji Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, a redovito okupljaju i predstavnike drugih braniteljskih i stradalničkih udruga. Ovakva okupljanja predstavljaju važan prostor međusobne potpore, razmjene iskustava i emocionalne bliskosti među obiteljima koje dijele istu bol i neizvjesnost, ali i jačanja nade da će sudbine nestalih osoba biti razjašnjene. Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, na čelu s predsjednicom Ljiljanom Alvir, kontinuirano surađuje s Ministarstvom hrvatskih branitelja u procesima traženja nestalih, organizirajući pritom i druge aktivnosti, poput obilježavanja Međunarodnog dana nestalih osoba, stručnih tribina te javnih rasprava o pravu obitelji na istinu o sudbini nestalih.

Skup je organizirao Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, a ministar Medved tom je prilikom obiteljima izrazio zahvalnost na iskazanom povjerenju i dugogodišnjoj potpori. Posebno se obratio onima koji još uvijek tragaju za svojim bližnjima, uputivši im poruku nade i ohrabrenja te želju da u dogledno vrijeme dobiju odgovore i saznaju istinu o sudbini svojih nestalih članova obitelji.

U sklopu programa, izaslanstva su odala počast žrtvama Domovinskog rata polaganjem vijenaca kod spomen-obilježja Glas hrvatske žrtve – Zid boli na zagrebačkom groblju Mirogoj, kao i kod Zajedničke grobnice neidentificiranih posmrtnih ostataka – Kenotafa na Krematoriju, čime je odana počast svim poginulim i nestalim braniteljima i civilnim žrtvama rata.

Obraćajući se okupljenim obiteljima, ministar im je još jednom zahvalio na povjerenju i ustrajnosti, a osobitu je zahvalnost izrazio obiteljima čiji su članovi identificirani, istaknuvši njihovu solidarnost i podršku obiteljima koje još uvijek prolaze kroz neizvjesnost potrage. Ponovio je poruku nade i ohrabrenja, uz želju da i one obitelji koje još čekaju odgovore uskoro dođu do istine o sudbini svojih najmilijih.

Medved je naglasio da su tijekom ove godine, zahvaljujući naporima hrvatskih institucija, identificirane 43 osobe – hrvatski branitelji i civili nestali u Domovinskom ratu. Dodao je kako su u proteklih devet godina njegova mandata ukupno identificirane 323 osobe, čime je velikom broju obitelji vraćen mir i dostojanstvo, dok se za sudbinom još uvijek traga za 1740 nestalih osoba.

Ujedno je pozvao sve koji imaju saznanja o mogućim mjestima masovnih ili pojedinačnih grobnica s posmrtnim ostacima žrtava iz Domovinskog rata da se s povjerenjem obrate nadležnim institucijama, kako bi se proces traženja i identifikacije mogao dodatno ubrzati.

„Ministarstvo hrvatskih branitelja zajedno sa svim dionicima nastavit će predano i neumorno tražiti nestale osobe“, poručio je Medved, zahvalivši pritom svima koji na bilo koji način sudjeluju u zahtjevnom i dugotrajnom procesu traženja osoba nestalih u Domovinskom ratu.

Uz ministra Medveda, koji je na susretu sudjelovao kao izaslanik predsjednika Vlade, u izaslanstvu za polaganje vijenaca bili su i ravnateljica Uprave za zatočene i nestale Ana Filko te ravnatelj Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar Krunoslav Šeremet.

Vijence su položili i izaslanik predsjednika Republike brigadir Nikola Mostarac, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora saborski zastupnik Ante Deur te izaslanica gradonačelnika Grada Zagreba Suzana Hloverka Noršić.

U Crkvi Sveta Mati Slobode potom je služena misa za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civilne žrtve, nakon čega je uslijedilo zajedničko druženje okupljenih obitelji i uzvanika uoči nadolazećih božićnih blagdana, navodi se u priopćenju Ministarstva hrvatskih branitelja.

Crtica iz obrane Otočca – Napad na četničko uporište Podum i brdo Hum 30. prosinca 1991.

34. godišnjica masakra na Ovčari: Sjećanje na 200 žrtava iz vukovarske bolnice

Damir Radnić, ratni zapovjednik HOS-a Bogdanovci o ubojstvu Ante Paradžika, Crvenkapi, Jean-Michel Nicolieru…

The post Održan tradicionalni Božićni susret obitelji nestalih branitelja: Medved obećao još predaniji rad first appeared on Dijalog.hr.

Nekada se majčinstvo jednostavno živjelo. Bilo je teško, ali prirodno, i dio života, a ne globalni društveni problem ili pitanje ljudskih, posebno ženskih prava. Majčinstvo je potvrđivalo ženu. Majke nisu morale dokazivati svoju vrijednost, niti držati TED talk o tome kako su herojski podigle vlastito dijete i preživjele bez nagrada, nisu morale opravdavati svoje izbore. Bilo je prirodno i društveno neupitno biti žena majka. Bilo je izazova, umora, no on je bio tiha, nevidljiva snaga, a ne predmet javnog preispitivanja.

Djeca su rasla u okvirima koji nisu tražili performans, nego svakodnevnu predanost, rutinu i ljubav koja se ne oglašava. Obitelj je funkcionirala kroz sitni, tihi heroizam: rani ustanci, dugi dani, skromne radosti i tuga koja se preživljavala u tišini doma, što je u modernom diskursu totalno neinspirativno i dosadno i naravno politički nekorektno- pojam od kojeg se društvo obezglavi. Snaga je bila u sposobnosti da se izdrži, da se svakodnevno voli, da se odgaja i oblikuje život bez pompe, ali s dubokim osjećajem odgovornosti i stvarnog utjecaja na ono što se gradi- djeca, obitelj, dom, zajednica.

Danas, ta tiha snaga djeluje gotovo subverzivno.

Majčinstvo više nije intimna refleksija, nego javni poligon za ideologije, norme i društvene podjele. Koristi se kao alat društvene manipulacije i svaka riječ, svaki izbor, podložni su javnom preispitivanju i javnom sudu. Jer, u suvremenom diskursu majčinstvo bez javnog aplauza gotovo nije vrijedno postojanja.

Danas majčinstvo sve više postaje projekt, performans, javni dokaz sposobnosti i “slobode”. Dominira ton opravdavanja – majčinstvo kao teret, ograničavajuća obveza, nešto što se neprestano mora objašnjavati, dokazivati i brendirati.

Međutim, problem nije samo majčinstvo. Suvremeni narativi redefiniraju roditeljstvo u cjelini, a sve u okviru i s ciljem nastojanja redefinicije obitelji i čovjeka u cjelini.

Pitanje “zašto imati djecu” pretvorilo se u ideološki izazov. Obitelji koje žive skromno, tiho i autentično, koje odgajaju bez fanfara, i pokazuju ljubav bez potrebe za eksponiranje postale su anomalija i prijetnja “modernom društvu”. Takvi ljudi su nepoželjni u svijetu performansa i klikova, njihova radost, sreća, tjeskoba i umor ne donose nikakav sadržaj algoritmima.

Tko promiče ovaj narativ?

Mediji i društvene mreže koji traže dramatičnost, provokaciju i klikove. Algoritmi nagrađuju performans i samopromociju. Promovira se kult “slobodne” žene, stalnog umjetnog optimizma i javne afirmacije. Politika formalno podržava emancipaciju, a zapravo šuti o posljedicama realnog uništenja emancipacije.

Površnost je glorificirana do te mjere da tiha, svakodnevna disciplina postaje gotovo revolucionarni čin otpora. Tišina i unutarnja disciplina, nestaju. Majčinstvo i roditeljstvo postaju javni projekt, poligon za potvrdu statusa i za ideološku pravovjernost do poslušnosti. Tiha odgovornost, svakodnevni davanje i introspektivnost sustavno se marginaliziraju. Javna vidljivost postala je oruđe društvenog inženjeringa, dok stvarni život nestaje u sjeni.

Ovaj globalni trend dolazi iz ljevičarskog diskursa koji zagovara rodnu ravnopravnost i afirmaciju individualne slobode i koji se i u Hrvatskoj sveo na statusni simbol modernosti.

Kad se ti nametnuti narativi pokušaju samo preispitati, tada nastaje otpor i agresija, što pokazuje koliko je današnje društvo nesklono tišini, introspekciji i slojevitom razumijevanju života. Jer čovjek ne živi samo na jednoj razini i tek kad sagleda sve te razine, otvara mu se drugačija percepcija, nove spoznaje i dublje razumijevanje vlastite uloge u životu.

Ovo nije stvar subjektivnog dojma. Ovo je ideološki mehanizam koji redefinira samu slobodu. Suvremeni narativ roditeljstva nudi samo prividnu slobodu i oslobađa od obveza, odgovornosti i stvarnog života. Ta prividna sloboda je lisica u kokošinjcu – lijepa, privlačna, ali smrtonosna. Vodi u ropstvo algoritama, medijskih očekivanja i ideoloških diktata.

Generacije se uče da vrijedi samo ono što je vidljivo, potvrđeno i javno odobreno, dok autentičnost i odgovornost gube vrijednost. Majke i roditelji postaju izvođači vlastitog života, a djeca pasivni gledatelji te predstave.

I to nije emancipacija. To je tiranija lažne, izokrenute slobode. Nema eksplicitnog gospodara, ali je sloboda stalno pod budnim okom društvenih normi, medijskog diskursa i ideoloških očekivanja. Slobodan si birati, ali tvoji izbori nisu dovoljno vidljivi, društveno odobreni i atraktivni, i tvoja sloboda tada se pretvara uz kaznu.

Svaka autentična odluka izaziva neodobravanje, svaki tihi trud prolazi nezapaženo. To nije sloboda. To je sofisticirana, prikrivena tiranija, gdje te svakodnevno oblikuju očekivanja drugih, dok ti misliš da biraš sam. Istinska snaga leži u tišini, u predanosti i unutarnjoj disciplini koja ne traži potvrdu. Snaga koju ideologija ignorira, marginalizira i pokušava ukloniti jer je neprikladna za javni narativ i društveni inženjering.

Kritika ove ideologije nije filozofska vježba, već je nužna da vratimo roditeljstvu i majčinstvu njihovu stvarnu unutarnju vrijednost – odgovornu i neovisnu o medijskoj percepciji i ideološkim trendovima.

U konačnici, prava sloboda majke, roditelja i čovjeka ne leži u performansu, nego u sposobnosti da živi vlastitim vrijednostima, preuzima odgovornost i u tišini oblikuje život koji je doista njegov. Tek na tom istinskom civilizacijskom polazištu društva opstaju, razvijaju se i stvaraju epohalne vrijednosti.

Sve drugo je laž.

Kad liberalizam postane novi totalitarizam

Geopolitički rašomon i prestrojavanje globalne ekonomije – gdje je EU u svemu tome i započinje li deglobalizacija

Loše strane Trumpove politike treba shvatiti ozbiljno, a ne kao  buncanje nekog ekscentrika 

The post Majčinstvo na javnoj pozornici: Tiranija lažne slobode first appeared on Dijalog.hr.

Istat je rekao da pogođene obitelji čini ukupno 5,7 milijuna pojedinaca, što znači da je prošle godine 9,8 posto stanovništva Italije živjelo u apsolutnom siromaštvu.

Zavod je kazao da se udio obitelji koje žive u apsolutnom siromaštvu blago povećao u usporedbi s prošlom godinom kada je iznosio 9,7 posto.

Od obitelji s najmanje jednim stranim državljaninom, 30,4 posto njih je živjelo u apsolutnom siromaštvu, za posve netalijanske obitelji taj postotak iznosio 35,2, a za isključivo talijanske obitelji 6,2.

Istat je rekao da je u apsolutnom siromaštvu prošle godine živjelo 1,283 milijuna maloljetnika, tj. 13,8 posto svih mlađih od 18 godina.

Trump prozvao časopis Time zbog svoje fotografije snimljene iz žablje perspektive

Muškarac pronađen nakon 15 godina mumificiran u svom stanu

Novozelandska tvrtka proizvela bezalkoholno vino za kućne ljubimce

The post U Italiji je 2024. godine živjelo 8,4 posto obitelji u uvjetima apsolutnog siromaštva first appeared on Dijalog.hr.

Kada milijuni ljudi osjećaju da im se sustavno uskraćuje pravo glasa, kada im se njihove vrijednosti i brige ismijavaju ili marginaliziraju, nije iznenađenje što traže spas u onome što im se nameće kao jedina alternativa – desnom spektru.

No, ovo nije pobuna radikala, već vapaj ljudi koji zahtijevaju da budu viđeni i saslušani. Kad osjećaju da se njihove brige – o sigurnosti, migracijama, tradiciji, jeziku, odgoju djece – više ne smiju ni postaviti bez etikete “nazadnog”, tada desni populizam prestaje biti stvar automatske odbojnosti – on postaje glas razuma. Ili barem glas otpora.

Oni koji danas čuvaju obitelj kao osnovnu ćeliju društva, vjeru kao duhovni oslonac, naciju kao jedini dom te vrijednosti poput sigurnosti, rada i reda, sustavno su stigmatizirani i etiketirani kao „nazadni“, „netolerantni“ ili „fašisti“. Svaki pokušaj izraza sumnje u rodnu ideologiju odmah se okarakterizira kao transfobija, želja za očuvanjem nacionalnog identiteta proglašava se fašizmom, a naglašavanje biološkog spola doživljava se kao mržnja prema različitostima.

To nije sloboda, to je nova forma totalitarizma, suptilna, meka, ali jednako okrutna. Totalitarizam u kojem se neslaganje ne dopušta, već se kažnjava društvenim izopćenjem, linčom ugleda i medijskim ratom.

Uloga medija u svemu tome je alarmantna. Umjesto da budu platforma za dijalog i pluralizam, mnogi mediji su se pretvorili u instrument ideološke hegemonije – filtriraju vijesti, marginaliziraju konzervativne i kritičke glasove, nameću progresivne narative kao jedine prihvatljive. Kad kritika liberalnih politika postane neprihvatljiva buka, a ne razumljiva zabrinutost, pluralizam prestaje imati smisla.

Nasilje ideološke netrpeljivosti postalo je stvarnost, što ilustrira ubojstvo Charlieja Kirka, konzervativnog aktivista koji je 10. rujna 2025. ubijen dok je govorio na sveučilišnom događaju u Utah Valley Universityju. Taj događaj nije izolirani incident, već simptom duboke podijeljenosti i militarizacije javnog prostora.

Slično, u Hrvatskoj, retorika poput one Marka Bošnjaka, koji je gotovo opravdao nasilje nad neistomišljenicima, jasno pokazuje kako je militantnost i netrpeljivost dijela liberalnog progresivnog spektra postala normalna pojava. Primjeri poput festivala u Benkovcu i Šibeniku dodatno ilustriraju ideološku podjelu, gdje lijeva ideologija nameće svoje narative, često vrijeđajući temeljnu istinu o Domovinskom ratu i zanemarujući povijesne činjenice.

Tu pluralizam pada u vodu. Pluralizam koji se izlizao neautentično, koji dopušta razne glasove dok oni ne ugroze “sjenu istine” koja se ne smije dirati. Jer postoje istine koje nisu predmet rasprave: karakter Domovinskog rata, žrtva koja se podnijela, pravo na samoobranu države – to nije mišljenje, to je temelj.

Temeljni stupovi društva – Domovinski rat, nacionalni identitet, obitelj, jezik i kultura nisu teme za raspravu, nego aksiomi poretka. Filozofski gledano, pluralizam znači suživot različitosti, ali ne bezuvjetno prihvaćanje svih ideja. Kad se te istine osporavaju ili ismijavaju, pluralizam gubi smisao i društvo klizi prema kaosu.

Poštovanje različitosti ne znači relativizaciju istine. Baš kao što u znanosti nema pluralizma prema rezultatima koji su potvrđeni, tako ni u društvu ne može biti slobode za laži i iskrivljavanja koja ruše temelj zajednice.

Posebno je opasno kada liberalizam i dio progresivnog spektra koriste etiketu „ustaša“ kao političko oružje za bezobzirno stigmatiziranje i diskreditaciju. Takvo zloupotrebljavanje riječi, riječi koja je izgubila svu objektivnost produbljuje podjele i sije mržnju. Korištenje ove etikete protiv onih koji žele očuvati nacionalni identitet ili kritički propituju liberalne politike nije samo neodgovorno, već društveno otrovno i suštinski destruktivno za temelje demokracije i zajedništva.

Populizam, često nepravedno optuživan, nije nužno opasnost. On je, naprotiv, nužan korektiv moćnim elitama koje žive u svojoj izoliranoj stvarnosti, daleko od svakodnevnih problema većine. Kad narod kaže „Stop!“, to nije prijetnja demokraciji – to je znak da demokracija još živi, da glas običnog čovjeka ima težinu, makar ga neki nastoje utišati.

I na kraju, u vremenu kada je patriotizam gotovo zločin u očima mainstreama, nameće se jednostavno pitanje: može li čovjek voljeti svoje, a da ne mrzi tuđe? Odgovor je jasan: može, mora i treba. To je suština zdravog društva. Pravi patriotizam ne traži neprijatelje, nego štiti ono što drži zajednicu na okupu. Ako se odreknemo toga, ako pristajemo na podjelu i militantnu netrpeljivost, društvo nas vodi u ponor sukoba koji neće biti samo verbalni.

A država?

Država šuti. Prepušta prostor govoru mržnje, zloupotrebi povijesnih tema i ideološkom nasilju. Umjesto da bude čuvar društvenog mira i zaštitnik, ona pasivno promatra kako se nacionalni identitet razgrađuje, kako se neistomišljenike etiketira, a povijesne istine izvrću radi političkih ciljeva.

Ako država ne zauzme čvrst stav protiv ove destrukcije – ako ne zaštiti vlastiti narod od ideološke represije i poniženja – tada nitko neće biti siguran. Jer bez istine, slobode i dostojanstva ljudi koji čine zajednicu, gubi se ono što demokraciju čini živom. A kada to nestane, ono što ostaje nije slobodno društvo, nego njegova opasna karikatura.

Geopolitički rašomon i prestrojavanje globalne ekonomije – gdje je EU u svemu tome i započinje li deglobalizacija

Loše strane Trumpove politike treba shvatiti ozbiljno, a ne kao  buncanje nekog ekscentrika 

Thompsonova glazba predstavlja odgovor antihrvatskim politikama

The post Kad liberalizam postane novi totalitarizam first appeared on Dijalog.hr.

Tako mala općina Ervenik u Šibensko-kninskoj županiji, koja ima oko 800 stanovnika, sklopljeni brak nagrađuje s 1.000 eura po ženiku, a Dugopolje, općina u zaleđu Splita, mladencima daje poklon od 660 eura, otkrivaju podaci o demografskim mjerama u 2025., koje sedmu godinu za redom prikuplja Ministarstvo demografije i useljeništva.

Ti su podaci reprezentativni, jer je na upite o demografskim mjerama odgovorilo 569 od 575 općina, gradova i županija, to ih nije učinilo samo šest: Bale-Valle, Civljane, Staro Petrovo Selo, Trpanj, Tučepi i Krapinske Toplice.

Potpore kroz tri, pet, devet godina, do gotovo 14.500 eura

Uz potpore za rođenje djeteta, dio općina i gradova, posebno na otocima, daje potpore djeci i dok ne navrše određenu dob.  

Tako općina Milna, u kojoj potpora za prvo dijete iznosi 670 eura, a za drugo 930, za tu djecu do navršene treće godine života mjesečno uplaćuje 70 eura, za treće 80, a za četvrto i svako slijedeće 100 eura.

U općini Vela Luka roditelji trećeg djeteta imaju pravo na stalnu mjesečnu pomoć od 66,36 eura za razdoblje od pet godina, ukupno 3.981 euro. Roditelji četvrtog i svakog slijedećeg djeteta dobivaju mjesečnu pomoć od 132,72 eura.

Komiža, koja za prvo dijete daje potporu od 650 eura, za drugo 1.300, a za treće, četvrto i peto po 1.600 eura, daje stalnu mjesečnu naknadu za treće i svako naredno dijete kroz devet godina u ukupnom iznosu od 14. 364 eura.

Uz to što daje potporu od 531 eura po djetetu, neovisno radi li se o prvom ili petom, roditelji od Grada Petrinje dodatno dobivaju 271 euro, pod uvjetom da ostanu još godinu dana živjeti u tom gradu.

Općina Pučišća na Braču daje godišnju potporu za djecu od 500 eura, zaključno do navršene treće godine djetetova života.

Grad Vis već deset godina isplaćuje jednokratnu naknadu u prvoj godini djetetova života, te stalnu mjesečnu pomoć do 10. godine života za svako treće i slijedeće dijete, koliko, ne navodi.

Pleternica pak daje potporu od 13,27 eura mjesečno za djecu do 12 godina starosti, a Rugvica 40 eura godišnje za svako dijete od 2. do 18 godine, a 400 eura mjesečne potpore za djecu koja nisu upisana u vrtić zbog psihofizičkog stanja.

Briga za bolesnu i djecu s teškoćama u razvoju 

Nema ih puno, no neki gradovi i općine novčano pomažu djecu s teškoćama u razvoju i podupiru njihove roditelje, poput Pazina i Ferdinandovca, ali i Gospića koji roditeljima/skrbnicima takve djece isplaćuje 650 eura jednom godišnje.

Grad Ilok sufinancira troškova prijevoza na redovne terapije djece s invaliditetom, a općina Petrijanec podmiruje troškove rada s djecom s teškoćama u razvoju, osigurava jednokratne pomoći za liječenje i sudjeluje u nabavi zdravstvenih pomagala.

Pratnju roditelja djeteta u bolnici, Varaždin sufinancira sa 27 eura po danu, a i Ludbreg navodi da daje naknadu za smještaj roditelja za pratnju djeci u bolnici, no ne navodi koliku.

Općina Rovišće u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji pak sufinancira polovicu troškova radnih terapeuta i logopeda.

Sufinanciranje medicinski potpomognute oplodnje

Svjestan da se sve veći broj parova nosi s problemom neplodnosti, dio općina i gradova odlučio se sufinancirati medicinski potpomognutu oplodnju, a među njima su Bakar, Varaždin, te Rijeka koja sufinancira polovicu ukupnih troškova, najviše od 2.000 eura.

Istim iznosom, neovisno o dobi žene, taj postupak sufinancira i Biograd na Moru, dok Sisak daje upola manje, do 1.000 eura.

Na popisu onih koji su se odlučili na ovaj vid pomoći roditeljstvu su i Baška na otoku Krku, Bjelovar, Kolan, Komiža, Lopar, Medulin, Novalja, Novigrad Podravske, Samobor, Podbablje, Stari Grad i Šolta.

Pomoć trudnicama

Tečajeve za trudnice sufinancira niz općina iz Primorsko-goranske županije, poput Ravne Gore, Delnica, Dobrinja, Fužina, Kraljevice, Jelenja, općine koja daje i 500 eura za prehranu novorođenčadi.

Općina Vinodolska pak jednokratno daje 200 eura svakoj trudnici koja prebivalište u toj općini ima najmanje godinu dana. S jednokratnih 300 eura, trudnicama pomaže Crikvenica, a Ilok daje bonove za dojilje. Tečajeve za trudnice, putem patronažne službe i grupe za potporu dojenja, održavaju Istarski domovi zdravlja.

Vino, med i zlatni lančići

Poklon pakete za novorođenčad u najrazličitijim kombinacijama dijele brojne općine i gradovi, a među zagorskim općinama pritom su omiljeni zlatni lančići i privjesci.

Zlatni privjesak i prigodnu kutijicu daje općina Lobor, koja za prvo dijete daje i potporu od 435 eura. Do 130 eura vrijednosti općina Mače daruje novorođenče zlatnim privjeskom, bodyjem i sl., a zlatni privjesak dodjeljuje i općina Mihovljan.

Đurđevac pak za rođenje djeteta, neovisno radi li se o prvom ili petom, daje potporu od 200 eura, ali uz dar u naravi, butelju vina i teglicu meda.

Za ponešto drugačiji pristup odlučila se Konjščina, pa dijete koje ponese ime zaštitnika tamošnje župe sv. Dominika, dobiva naknadu od 1.000 eura, a uz to na primanju kod načelnice svako novorođenče dobiva poklon paket od 150 eura.

Nekolicina gradova mislila je još dugoročnije pa je poklon paketima dodala slikovnicu i članstvo u knjižnici, poput općine Mali Bukovec ili pravo na iskaznicu Kultura+ za treće, četvrto i svako slijedeće dijete poput Požege, osiguravajući im tako besplatan pristup kulturnim sadržajima i gradskoj knjižnici, kazalištu i muzeju. Besplatne članarine u knjižnici
daju i Zabok i Prelog.

Ponekad je dobro roditi se prvi

Prvorođeno dijete u kalendarskoj godini Virovitica daruje poklon paketom u vrijednosti 500 eura, a Vukovar u vrijednosti 200 eura.

Za prvo dijete u obitelji Slavonski Brod osigurava opremu vrijednu 700 eura i božićnice od 100 eura za djecu rođenu u tekućoj godini.

Općina Peteranec od prošle godine svako novorođeno dijete daruje s poklon bonom u vrijednosti 250 eura, ali ne isplaćuje uobičajene potpore za rođenje djeteta.

Na poduljem popisu općina i gradova koje daju poklon pakete novorođenoj djeci različitog sadržaja i vrijednosti su i Selca, Bedenica, Bakar, Jalžabet, Delnice, Brinje, Kanfanar. 

Hrana za novorođenčad

Dio općina i gradova roditeljima pomaže i ‘pokrivajući’ dijelom ili u cijelosti troškove prehrane za novorođenčad, s tim da se neki, poput Zagreba, pritom rukovode medicinskom indikacijom ili socijalnim uvjetima, poput Umaga koji godišnje daje 840 eura potpore za prehranu dojenčeta za obitelji u siromaštvu.

Ako su ispunjeni uvjeti prema odluci o socijalnoj skrbi, Rovinj mjesečno daje 100 eura za hranu za novorođenčad, dok Karlovac pokriva trošak adaptiranog dojenačkog mlijeka do godine starosti djeteta. Istarska općina Kršan za hranu za dojenčad daje 55 eura mjesečno do šest mjeseci djetetovog života, dok Labin sufinancira dohranu do 12 mjeseci.

The post Demografski poticaji u Hrvatskoj: Mali gradovi s velikim nagradama za roditelje i djecu first appeared on Dijalog.hr.

Kontrast koji njegova tradicionalna arhitektura stvara u sukobu s arhitektonskim modernističkim monstruoznostima u njegovoj pozadini odlična je analogija za samu ARC konferenciju, odnosno za vrijednosti koje su se tamo zagovarale, a koje su u sukobu i u sjeni trenutno mnogo jače progresivne ideologije.

Usprkos tome što djeluje kao da su ga distopijske staklene kutije stjerale u kut, te da će ga uskoro proždrijeti kako su proždrle i većinu ostatka Londona van samoga centra, mali tradicionalno lijepi Albert prkosno stoji i svojom se ljepotom brani od vlastite dezintegracije. Ovo je priča o ovogodišnjem ARC-u, ispričana prema tematskim kategorijama koje su bile najviše zagovarane tijekom konferencije.

1. Eko ideologija – između utopije i realnosti

Kritika prevalentnom ekološkom narativu bila je možda najžešća od ovogodišnjih ARC poruka. Intelektualci iz raznih sketora smjenjivali su se na pozornici kako bi iz svojih specifičnih uglova razjasnili neke od problema s aktualnom zelenom dogmom. Sir Paul Marshall obnovljive je izvore energije nazvao parazitima, jer ne ovise same o sebi, već o klimatskim uvjetima u kojima se nalaze.

Istaknuo je masovnu neplaniranu gradnju solarnih panela u vječito kišnoj Velikoj Britaniji kao jedan od klasično nebuloznih poteza ekoloških fanatika, a raskrinkao je i licemjerje zapada koji se hvalisa svojim obnovljivim izvorima, prešućujući pritom da izvori jeftinih fosilnih goriva na zapadu nisu ukinuti, nego samo dislocirani u neke od najvećih svjetskih zagađivača kao što je Kina. 

Minorna uloga koju čovjek igra u stvaranju CO2 također je spomenuta, kao i prosta ekonomska neefikasnost, odnosno nepromišljenost klimatskih oligarha, koji, kako je upozorio poznati ekolog Bjorn Lomborg, državama nameću neuhvatljive ekološke ciljeve kako bi pod tom krinkom mogli proširivati svoju moć. ARC je zelenim dogmaticima poslao jasnu poruku da je bilo dosta žrtvovanja građana, njihove ekonomske stabilnosti i općenite sigurnosti na oltaru panteističke zelene parareligije. 

2. Povratak tradiciji: “Claim back what was stolen”

Jedna od organizatorica ARC-a, Philippa Straud, kvalitetno je vodila konferenciju, s posebno snažnim otvarajućim govorom. Progresivci još od Marxa teže ukrasti povijest naroda kako bi na taj način pod svoju kontrolu stavili i same narode, rekla je među ostalim. Na nama je koji sudjelujemo u ovoj konferenciji da uzmemo natrag ono što je naše, a što nam je bilo nepravedno ukradeno. Vrijeme je da se vratimo svojim vrijednosnim i identitetskim korijenima – našim običajima, našim vrijednostima, našoj vjeri, našim obiteljima. 

Cijela je konferencija bila prebojana pozivima na obnovu poštovanja prema tradiciji, prema svemu onome što je pripomoglo stvaranju ove nekada ponosne civilizacije. Johannes Hartl rekao je da je moderni sekularni zapad kao cvijet otkinut iz zemlje, koji prirodnim stanjem stvari polako umire, a mi ga uzaludno težimo uljepšati raznim novoosmišljenim društvenim eksperimentima.

U kontekstu estetike, Britanac Douglas Murray duhovito se ispričao gostima u ime svoje države što kao konzervativci moraju na konferenciju ovakvoga tipa dolaziti u istočni London koji se namjerno poružnjuje nakaradnom arhitekturom i odbacivanjem vrijednosti klasične ljepote.

3. Tehnocentrizam

Još jedna velika tema konferencije bila je kritičnost prema prevladavajućem tehnocentrizmu. Kritike su se slijevale od onih usmjerenih prema uništavanju mentalnog zdravlja djece zbog adiktivnih mobitela i guranja ekrana u njihove ruke čak i od strane obrazovnih sustava do onih koje su u rastućoj digitalizaciji prepoznale želju vladajućih za nikad viđenom naprednom tehnološkom nadzornom mrežom nalik na onu implementiranu u Kini.

Naglašeno je kako se pod krinkom tehnološkog napretka često provodi društveni inženjering, koji pojedince sve više otuđuje i čini ovisnima o digitalnim strukturama. 

Kritiziran je i fenomen sveprisutne umjetne inteligencije koja, premda donosi inovacije, može postati alatom za manipulaciju masama i ograničavanje slobode govora. Hararijeva distopijska vizija radikalnog materijalizma i transhumanizma čvrsto je odbačena, kako kroz argumentaciju govornika tako i kroz dokumentarce koji su se prikazivali u večernjim satima.

Na ARC-u se moglo čuti da tehnologija treba služiti čovjeku, a ne obrnuto, te da je potrebno povući jasne crvene linije kako bi se spriječila zlouporaba tehnoloških dostignuća u svrhu političke kontrole i društvenog inženjeringa.

4. Globalizam vs. nacionalizam

Globalizam je na ARC-u prokazan kao ideologija koja, pod krinkom kozmopolitizma i međusobne suradnje, služi kao alat za potkopavanje nacionalne suverenosti i identiteta. Govornici su se osvrnuli na način na koji globalističke elite koriste nadnacionalne organizacije kako bi oblikovale politike neovisnih država, često u smjeru koji ide protiv interesa njihovih građana. Trump je svojim razbijanjem tzv. USAID-a u praksi prokazao kako zamršena i glomazna globalističko-progresivna birokratska mreža upravlja našom okolinom. 

Istaknuto je kako se u proteklim desetljećima provodi sustavna delegitimizacija nacionalne samosvijesti, dok se globalističke politike promoviraju kao jedini moralno prihvatljiv izbor. No, kako su mnogi govornici usvtrdili, upravo su nacionalne države te koje štite interese svojih građana, dok globalističke strukture služe interesima financijskih i političkih elita.

Vrijeme je da stanemo s postnacionalnim eksperimentom, rekla je Ayaan Hirsi Ali, trgajući nas iz dogmatskog drijemeža koji nas je uvjerio da je progresivni globalizam uobičajen status quo naše civilizacije umjesto jedan prometejski mahniti eksperiment radikalne rekonceptualizacije svijeta koji nas okružuje. 

5. Migracije i slobodno tržište

Tema migracija očekivano se nametnula kao jedna od ključnih rasprava na konferenciji. Kritika je bila usmjerena na nekontrolirane migracijske tokove koji su posljedica globalističkih politika i koji potkopavaju društvenu koheziju zapadnih zemalja. U svom odličnom govoru Douglas Murray nazvao je migrantsku politiku politikom dekulturacije, odnosno planskim razvodnjavanjem naše kulture i njezinih vrijednosti.

Problematika migracija povremeno se sudarala s idejom slobodnog tržišta, jer koliko god sloboda tržišta bila učinkovita u ekonomskoj sferi, ona ne može služiti kao opravdanje za potpunu deregulaciju migracija. 

To je pitanje i jedna od glavnih točaka razilaženja klasičnih liberala i konzervativaca koji trenutno zajednički rade na obnovi zapada. Je li danas važnije održati slobodno tržište ili očuvati nacionalni prosperitet? Tko snosi prvenstvenu odgovornost za ono što muči naš kolektiv – države ili korporacije?

Odgovor je oboje, jer su i jedni i drugi u ovome trenutku lišeni vrijednosne čvrstoće. I jedne i druge stoga treba mijenjati, implicirao je ARC. Slobodna trgovina ne smije značiti i slobodan protok ljudi bez ikakvih kriterija, a državna vodstva ne smiju pomoć tražiti u zastarjelim i ubitačnim ekonomskim sistemima kao što je socijalizam. 

6. Obitelj

Konačna, ali nimalo manje važna tema ARC konferencije bila je obitelj – institucija koja je pod stalnim napadom progresivnih ideologija. Govornici su naglasili kako je razaranje obiteljskih vrijednosti jedna od glavnih strategija onih koji žele oslabiti društva i učiniti ih podložnijima političkoj manipulaciji.

Tradicionalna obitelj nije samo temeljna društvena jedinica već i posljednja linija obrane protiv prekomjernog utjecaja države i korporacija na živote pojedinaca. Posebno su tu zvučne bile riječi bivše mađarske predsjednice Katalin Eve Novak, koja je s pravom ponudila demografski model svoje države kao jedno od mogućih rješenja za tragično demografsko stanje. Obitelj je kolijevka civilizacije, stoga je bilo posebno dirljivo vidjeti nekoliko gostiju koji su ponosno ustali i dobili aplauz jer imaju čak desetero djece. 

***

ARC, naravno, nije bio savršen. Pregršt zastarjelih ili nepromišljenih argumenata pronašlo je svoj put do pozornice – od spominjanja suvremenog bankarskog sustava u pozitivnom svjetlu do povremenog glorificiranja slobodnog tržišta kao poluge koja sama po sebi može riješiti današnje probleme. Ne može. Slobodno tržište lišeno vrijednosnih i moralnih temelja iznjedrilo je mogule koji su kreirali neke od najgorih boljki s kojima se suočavamo.

Nadalje, premalo je pažnje posvećeno travestiji pandemije, kao i vjeri dubljoj od tzv. kulturnog kršćanstva. Poznati biskup Robert Barron u svojih je petnaestak minuta ispravio povremenu mitologizaciju kršćanstva, podsjećajući nas da je ono, služeći se riječima C. S. Lewisa, istinit mit, odnosno mit koji se zaista dogodio. Rod Dreher također je upozorio da vjera mora biti osobna i cjelovita, a ne samo intelektualno-konceptualna kako bi ostala živa.

No, uz nekoliko neizbježnih grešaka, ARC je uspješno utjelovio Albert pub – taj mali londonski kafić izgrađen tko zna kada, koji stoji uspravno usprkos grdosijama modernih ideologija koje ga guše i narušavaju mu izgled. Ako suvremeni London, s njegovim neprotočnim prometnicama, osiromašenim stanovništvom te općenitom disfunkcionalnošću neuspješno skrivenom LGBT zastavama i eko-ideoloških plakatima, sagledamo kao jednu od prijestolnica moćne globalističko-progresivne ideologije, onda je Albert pub upravo konferencija koja u jednom njegovom malenom dijelu pruža sve jači i sve glasniji otpor. 

Možda najbolji dio konferencije bila je činjenica da su pojedinci iz cijeloga svijeta, koji dijele stajalište da je nešto duboko trulo u današnjem zapadu, mogli konačno zajedno sjesti za stol, umrežiti se te povezati pojedinačne kule iz kojih su do sada pružali otpor civilizacijskoj dekadenciji i zazivali obnovu.

Osobno sam konferenciju proveo s petnaestak drugih Hrvata, kvalitetnih pojedinaca kojima je naprosto dosta gledanja kako se njihove vrijednosti gaze ta kako im se država i civilizacija urušavaju pred očima, pojedinaca koji su spremni raditi za jedan bolji, istinitiji i ljepši svijet. Uz sve što je konferencija ponudila, u sjećanju mnogih najviše će ostati ljudi koje su tamo upoznali te potencijalni budući projekti koji su tamo za(po)četi.

Albert pub možda (za sada) jest slabiji i manji od svojih neljudskih staklenih pandana, no on je i mjesto gdje će čovjek prirodno uvijek radije ući. Ukrcajmo se stoga svi, kako su rekle završne riječi konferencije, na arku obnove.

Sapere Aude

Nova runda propagande – spomenik ludilu u Zagrebu

Horor američke strane pomoći

Prividom prosvjeda protiv prosvjeda: Narodno biće je zbunjeno i izgubljeno

The post ARC 2025: Oporavak zapada između tradicije i modernih ideologija first appeared on Dijalog.hr.