Ako se dobro sjećam, za izraz koji je naslov ove bilješke prvi sam put čuo od svoga voljenoga učitelja otca Julija Meinvielleja. Mislio je time na stanje u kojem se Crkva, posvjetovljena, drži prije svega onoga što je kulturno ili politički „korektno“, kako se ne bi zamjerila svijetu.

U Rječniku Kraljevske španjolske akademije nalazimo značenje pojma propaganda s upućivanjem na drevni rimski Zbor de propaganda Fide (za raširenje Vjere) (koji se trenutačno zove „za evangelizaciju naroda“): „tijelo Rimske kurije zaduženo za širenje vjere“. Prošireno, kaže se za „udrugu čija je svrha promicati učenja, mišljenja, itd.“ i „radnja i učinak objavljivanja nečega sa svrhom privlačenja sljedbenika“. Značenje tada odgovara i dajemo ga u ovom radu.

Drugi vatikanski sabor (1962.–1965.) odlučno je promicao obnovu Crkve. Kako je Benedikt XVI. više puta naznačio, dokumenti odobreni na tom vrlo važnom crkvenom skupu moraju se čitati u svjetlu velike katoličke Predaje. Geslo je bilo prilagodba stvarnosti Crkve stanju tadašnjega suvremenoga svijeta. Prije ili kasnije činilo se to i u drugim povijesnim trenutcima. Najzanimljiviji vid pitanja jest onaj povijesni, ali sada mi nije moguće zadržati se na njemu.

Ono što bi moglo privući pozornost u Saboru papā Ivana XXIII. i Pavla VI. jest ustrajavanje na toj svrsi, koja je u nekim slučajevima dosegnula granice opsjednutosti. Kao primjer, ograničavam se na dekret Perfectae caritatis o prilagođenoj obnovi redovničkoga života; ako nisam krivo brojao, taj se naum ponavlja 21 put.

Bilježim: „prema zahtjevima današnjih vremena“, „uloga u suvremenom svijetu“, „opća načela prilagođene obnove života i stege“, „prilagođavanje promijenjenim prilikama vremena“, „pozna­vanje prilika ljudi i vremena“, „prosuđuju okolnosti suvremenoga svijeta“, „prilagođavanje potre­bama današnjega vremena“, „neka se dokinu zastarjeli propisi“, „provođenje prilagođene obnove“, „donositi zakone za obnovu i prilagođavanje te predvidjeti vrijeme za dostatne i razborite pokuse“,

„Za prilagođenu obnovu samostana klauzurnih re­dovnica“, „neka se i njihov način života preispita prema spomenutim načelima i mjerilima prilagođene obnove“, „neka obnove dobre stare predaje i neka ih tako prilagode današnjim potrebama“, „prilagode svoj život suvremenim potrebama“, „primjereno prilikama pojedinih mjesta“, „usklađena s prilikama mjesta i vremena“, „odgovara prilikama vremena i mjesta“, „prilagođavanje redovničkoga života potrebama našega vremena“, „prilagođeni značaju i načinu života tamošnjih stanovnika, običajima i prilikama mjesta“, „prilagode potrebama vre­mena i mjesta“, „prilagodi današnjim prilikama“ i „ova pravila prilagođene obnove“.

Dekret očito sadržava mnoge sastavnice velike divne predaje Crkve u pogledu različitih oblika redovničkoga života – drukčije i ne može biti – ali ono što privlači pozornost jest višekratno pozivanje na aggiornamento (podanašnjenje), kako se tada nazivalo, „posuvremenjivanje“. Nadalje, nigdje se ne spominje koje su to „potrebe vremena“. Čak i priznajući kako je obnova bila potrebna i pravodobna, istina je da je u poslijesabornom razdoblju ozbiljno narušila identitet redovničkoga života, identitet – kažem – ne samo u određenim okolnostima.

Pokrenuta je neviđena kriza za koju nitko nije odgovarao. Zaslužne zajednice došle su na rub utrnuća, a zvanja za klauzurni kontemplativni život znatno su smanjena. To je dovelo do zatvaranja mnogih samostana časnih sestara ili do njihova pada u stanje slabokrvnosti; isto se može jadikovati i o muškim samostanima. Duh Sveti koji daje život Crkvi izazvao je djelovanje, odgovore i zamjene.

Ali posljednjih su godina druga nesretna uplitanja ponovo povećala opasnost. Mislim na apostolsku konstituciju Vultum Dei quaerere i provedbeni naputak Cor orans. Nedavno sam se bavio tim dvama dokumentima. Ta se kriza dogodila na zadovoljstvo svijeta koji se raduje – čak i šutke – kada Crkva propada.

Politički ispravno

Čini se da dušobrižnici u želji da pomognu svijetu ne upozoravaju na to nagnuće prema onome što je kulturno i politički „ispravno“. Ono što propaganda širi predstavlja opasnost poistovjećivanja s njom; to je najgora usluga koju može pružiti. Ustraje se na hvaljenju besmislenih mjera i kopiranju svjetovnih smjernica koje su poopćene i ne uzimaju Boga u obzir. Izostavlja se proročka uloga prokazivanja i prekoravanja, što dovodi do propasti mnogih duša. Dobro odgojeni i gorljivi vjernici moraju se sablažnjavati nad takvim odmetništvom i otpadništvom.

Ono što sam upozoravao o redovničkom životu pretvorilo se u pomamu promjena u svim redovima. To je dovelo do pustošenja bogoštovlja, uništavanja bogoslužja i nesigurnosti oko naukovne istine. Sve se kreće, mora se kretatI. Postojanost istovjetnoga nadjačana je snagom struje za koju se kaže da čini stvarnost današnje Crkve.

Umirovljivanje biskupa

Još jedno pitanje koje pripisujem Crkvi propagande jest „umirovljenje“ biskupa u dobi od 75 godina. Stvar koja se, po mom mišljenju, može povezati s modernim štovanjem mladosti, koje Crkva oportunistički prihvaća. Ovaj sud vrijedi iako se netko tko je već ušao u osmo desetljeće života ne može smatrati mladim. Spomenimo usput da nastaje neobično proturječje kada se pape, odnosno biskupi Rima i sveopće Crkve, biraju sa 76 ili 77 godina.

Sabor je ispravno riješio to pitanje u dekretu Christus Dominus, 21: „Ako zbog poodmakle dobi ili kojega drugoga važna razloga dijecezanski biskupi postanu manje sposobni [ne nesposobni, beskorisni] za obavljanje svoje službe, usrdno se umoljavaju (enixe rogantur) da se odreknu svoje dužnosti, bilo svojevoljno ili na poziv [u tom slučaju ne obvezno] mjerodavne vlasti.“

No, Pavao VI. godine 1969. uspostavio je obvezatnost odrjeke u dobi od 75 godina. Završnica točke 21. dekreta Christus Dominus čini mi se od najveće važnosti: „Ako je prihvati, mjerodavna vlast [koja je to: Sveta Stolica ili biskupija koju biskup napušta, to jest njegov nasljednik?] osigurat će dostojno uzdržavanje onih koji su se odrekli i da im se priznaju osobita prava.“

Znam za nekoliko slučajeva biskupa emeritusa koji su bili prepušteni svojoj sudbini. Prevladavajući određeni sram, ovdje ću spomenuti vlastiti slučaj. Dva radna dana nakon što sam navršio 75 godina, otpravnik poslova Apostolske nuncijature (nuncij je nedavno bio premješten) obavijestio me da mi je „iskazano milosrđe“ (misericordiado): moja je odrjeka prihvaćena.

Moj nasljednik trebao je odmah preuzeti dužnost, a ja sam trebao napustiti nadbiskupsku palaču. On se nije složio da bih stanovao u mjestu koje sam bio odabrao. Moj je izbor bila bogoslovija koju sam pohađao svake subote dvadeset godina. Štoviše, tijekom toga vremena provodio sam godišnje odmore s bogoslovima, tijekom njihovih praznika, u Tandilu. Bilo je logično: moj nasljednik [Víctor Manuel Fernández] namjeravao je radikalno promijeniti smjer bogoslovije; ja nisam mogao biti ondje.

Morao sam se povući u svećenički dom, koji sam osnovao u župi na kraju grada, gdje je staro malo sjemenište zamijenjeno školom. Sljedeće dvije godine i osam mjeseci nisam primio nikakve informacije ni poziv od nadbiskupije. Bilo je to vrijeme „crkvenoga nepostojanja“, „izgnanstva u domovini“ (exilium in patria), sve dok se nisam odlučio preseliti u Buenos Aires, gdje trenutačno živim.

Zgode koje sam spomenuo sporedne su. Po mojem mišljenju, obveza odrjeke sa 75 godina suprotna je cijeloj povijesti Crkve; ona je nešto neobično u njoj, i proturiječi osim toga osnovnoj teologiji biskupstva. Dovoljno je podsjetiti se da, prema svetom Ignaciju Antiohijskom, biskup u svojoj Crkvi predstavlja ni manje ni više nego Boga Otca.

Biskup stupa u otajstven, nadnaravan vez sa svojom biskupijom, što uključuje da će tu u njoj živjeti i živeći u njoj biti njezin pastir. Riječ je o teološkoj stvarnosti, a ne samo kanonskoj. Isto mjerilo poziva nas da preispitamo praksu – toliko uobičajenu danas – da biskup susljedno služi u dvije, tri ili čak četiri biskupije.

Nadalje, riječ je o zastarjeloj samovolji, jer je 75-godišnji čovjek općenito u puno boljem zdravlju i ima puno veću sposobnost djelovanja danas nego prije pola stoljeća. Ali „umirovljenje“ biskupa pruža prigodu za postavljanje drugih s usmjerenjem kojemu se trenutačno daje prednost, i to svijetu izgleda dobro. To je još jedna značajka Crkve propagande.

U vezi s tim predmetom, smatram prikladnim spomenuti što se događa u Argentini. Imenuju se brojni pomoćni biskupi koji se u kratkom vremenu pretvaraju u biskupe koadjutore, dijecezanske biskupe ili nadbiskupe. Također je zapanjujuće koliko tih imenovanja dolazi iz iste Buenosaireške nadbiskupije.

Podjele Crkve

U ove naše dane mnogi se boje podjele Crkve. S relativističkoga gledišta, konzervativne i progresivističke skupine izdvajaju se kao odgovorne, kao da su podjednako ideološki vođene; obje bi trebale biti uronjene u veliku rijeku koja je Crkva, gdje za sve ima mjesta (nemojmo se zavaravati: u stvarnosti, za relativizam, neki se više uklapaju od drugih), ili bi se svaka trebala smatrati jednom stranom velikoga višeplošnika (poliedra), što bi bio lik Crkve.

U tom viđenju oni koji smetaju jesu oni koji se iz povijesnih, teoloških, pa čak i nadnaravnih razloga, pridržavaju divne velike katoličke Predaje. Oni se opiru prihvaćanju „novih obrazaca“ koje se službeno predlaže i podupire. Konzervativci i progresivisti (možda ti nazivi nisu odgovarajući), ako ne otvrdnu i ne ideologiziraju svoje stajalište, mogli bi biti poštovane tananosti naukovnoga pravovjerja i mirno dijeliti dušobrižni posao.

Podjela Crkve već je u tijeku sa stajalištima Crkve u Njemačkoj i njezinim sinodama koje „vonjaju“ na raskol i krivovjerje. I čije se zablude otvoreno promiču. Da malo pretjeram, ali ne previše, rekao bih da će Martin Luther, gdje god se nalazio, biti ojađen i pomisliti: „Zašto je upravo mene dopao Lav X.?“ Sjetimo se da je upravo taj papa 1520. osudio Lutherove teze pečatnicom Exsurge Domine, koju je krivovjernik javno spalio. Sljedeće godine, papa Medici potvrdio je osudu pečatnicom Decet Romanum Pontificem.

Sada je Luther „shvaćen“. Mnogi katolički vjernici čekaju usmjeravanje Svete Stolice kako bi znali što očekivati ​​u vezi s onim što se kuje u zemlji njemačkoj. Potrebno je žarko moliti, moleći Zaručnika Crkve da je izbavi od raskola i krivovjerja; zazivajući zagovor Marije, Majke Crkve, i svetoga Josipa, zaštitnika Crkve.

Relativizam se muči s manjim sukobima i ne mari za veliku bitku koju vrag vodi protiv Katoličke Crkve. On širi ravnodušnost prema Istini i vodoravnu zabrinutost za probleme svijeta. A svijetu je, prije svega, bez prikrivanja ili pretvaranja, potrebno da mu Crkva navješćuje Ime Spasitelja Isusa Krista.

Što su prema sv. Pavlu bajke i bablje priče?

U istom okružju nalazi se otkriće ili ponovno otkriće drevne ustanove sinodā. O sinodnosti se zatim raspravlja kao uzorku ustroja Crkve i upravljanja njome: ‘zajednički’ (syn) ‘put’, ‘putovanje’, ‘hod’, ‘hodnja’ (hodós). Na taj se način promicalo održavanje sinoda u biskupijama.

Još više, neki predlažu opću sinodu cijele Crkve, opći parlamentarni sustav, koji bi ostavio vlasti svake crkvene jedinice iščašenima ili „spljoštenima“. Kuda bi vodio put „Crkve u pokretu“? Kamo bi doveo? Što bismo mi zajedno (syn) trebali ostaviti za sobom? Posljedica bi bila nered, pomutnja i napuštanje crkvene predaje u potrazi za „novim obrascima“.

Ta maštanja (bajke i bablje priče kako ih je nazvao Apostol [Prva Timoteju 1, 3–7; 4, 1–7; Druga Timoteju 4, 3–4]) pokušavaju prikriti neuspjeh konkretna dušbrižna rada na svim razinama i vrlo ozbiljne probleme u kleru mnogih zemalja. Pravi odgovor na stanje svijeta otuđena od Boga leži u intenzivnu i pravilno usmjerenu dušobrižnu radu te u njegovanju molitvena života koji nas stavlja u Gospodinove ruke.

Rješenje nije reforma ustrojnih i gospodarskih razmjera. Ni prisilno siromaštvo: prelati ne će smjeti primati darove veće od 40 eura. Priznajem da sam tijekom svoga biskupovanja primio nekoliko vrlo velikodušnih darova. To mi je omogućilo da izgradim nekoliko crkava u udaljenim područjima; to su sada župe.

Nisam spremio ni lipu za sebe; mogu jednostavno reći da sam siromašan i da mi je mjesečna naknada koju primaju svi biskupi u zemlji dovoljna. Nemam vlastitu kuću, automobil ni ikakva dobra; živim u Domu za svećenike kojom upravlja Buenosaireška nadbiskupija. To je više nego dovoljno.

Komunizam i Kina

Crkveno jedinstvo oštro je stavljeno na kušnju širenjem komunizma. Ne samo da je Crkva izravno progonjena, nego je gdje god se komunizam učvrstio nastojao stvoriti državnu Crkvu, odvojenu od Rima, središta jedinstva. Znakovit primjer toga jest Kina. Vjerni biskupi mučenički su se opirali uspostavi „Domoljubne Crkve“, za koju su posvećeni biskupi bez imenovanja Svete Stolice. Posljednjih desetljeća Kina se prometnula u pravi gospodarski div. To stanje, koje svijet toliko cijeni, prikriva dramu uskraćivanja pune vjerske slobode.

Crkva propagande s oduševljenjem je prihvatila tu važnost koju je Kina stekla u svijetu i, okrećući leđa biskupima koji su ostali vjerni katoličkomu jedinstvu, potisnula ih je kako bi ozakonila „domoljube“. To je tipičan potez političke i kulturne prilagodbe.

Crkva i dalje mora ozbiljno razmotriti poslanje obraćanja Kine; i trebala bi iskoristiti promjene koje se događaju u gospodarskom i društvenom poretku, polazeći od snažne vjere kineskih katolika. Isto tako trebala bi težiti rastu crkvenih zajednica i njihovu širenju na golemom području. Uspjeh spajanja kapitalizma i državnoga totalitarizma ne može prikriti kršenje i nedostatak slobode.

Ovdje vrijedi spomenuti izjave nadbiskupa, člana Papinske akademije društvenih znanosti, čijega se prijateljstva s ljubavlju sjećam, koji je rekao da je kineski režim uzorak za primjenu društvene nauke Crkve. Bez obzira izražavaju li takve izjave njegova osobna uvjerenja ili su službeno nadahnute da to učine, one tvore dragocjen primjer onoga na što je spremna Crkva propagande. Posljednjih su godina obilovali takvi primjeri, na žalost brojnih katolika i gnušanje ne maloga broja.

Tko ne rađa, prirodno izumire

Međutim, iz onoga što je rečeno, postoji jedno područje u kojem Kina jest uzorak za razumijevanje i oponašanje. Nakon što je dugi niz godina nametala politiku jednoga djeteta, posljedice su postale očite: opadanje i starenje stanovništva. Zato je postojao pokušaj, bez puno uspjeha, promicanja obitelji s dvoje djece. Sada se prepoznaje važnost više djece za održavanje rasta zemlje i njezine nakane da se istakne kao velika svjetska sila.

Nedavna izvješća pokazuju da će Kina sada dopustiti obiteljima da imaju treće dijete kako bi postigla bolju „strukturu stanovništva“, premašujući trenutačnih 1,4 milijarde stanovnika. Nije riječ samo o dopuštanju ili savjetu, nego o učinkovitu poticanju. Stručnjaci ističu konkretne prijedloge politikā, poput „smanjenja troškova kućanstava za odgoj i obrazovanje“, „poboljšanja stope rodnosti“, „poboljšanja usluga skrbi za djecu prije rođenja i nakon rođenja“ te „razvoja sveopćega sustava skrbi za djecu“.

Cilj je, dakle, „riješiti neke od preprjeka koje sprječavaju obitelji da imaju više djece“. Uzbuna je oglašena jer je broj novorođenih padao nekoliko godina zaredom. Zabilježeno je da je stopa plodnosti ostala na 1,3 djece po ženi. Ujedinjeni narodi procjenjuju da bi trebala biti 2,1 kako bi se održalo postojano stanovništvo, tj. osigurala zamjena naraštaja.

Prepredeni posli

Argentina je prostrano, rijetko naseljeno područje. Krilaticu Juana Bautiste Albertija „vladati znači naseljavati“ treba prihvatiti sa svježim tumačenjem, prilagođenim trenutačnim okolnostima. Nažalost, argentinska povijest XX. stoljeća obilježena je djelima prijezira i nasrtajima na dar života koji su ostavili dubok ožiljak na društvu. Kao i starim europskim narodima, prijete nam žalosni izgledi, demografska zima.

Crkva propagande uvijek je s bujžurskim nacrtima bojkotirala konkretnu primjenu okružnice Humanae vitae, proročkoga spisa Pavla VI. Čak ni popularno dušobrižništvo koje smjera na siromahe nije bilo u stanju pravilno provesti pitanje rodnosti i zahtijevati od vlada da napuste svoje programe pokroviteljstva i dodijele novčana sredstva tamo gdje su potrebna za promicanje i osiguranje veličine zemlje.

Ne može se poreći da je kvarenje ćudorednoga bogoslovlja u godinama nakon Drugoga vatikanskoga sabora uvijek bilo usmjereno na Humanae vitae, da je nekoliko naraštaja svećenika bilo izobličeno i da su širili te zablude među vjernicima. Djelovanje sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. donekle je ublažilo taj tijek, ali zadaća je biskupa i sjemenišnih odgojitelja da primjenjuju crkvenu nauku smireno i bez pukotina (rezova, rascjepa).

Diplomatska služba

Vatikan ima diplomatsku službu visoke kakvoće i umijeća, koja se proteže na mnoge države diljem svijeta. Pretpostavlja se da, ne mijenjajući vlastiti identitet, mora služiti evangelizacijskomu djelu Crkve. No, njezine značajke izlažu je tome da postane svjetovna i smetne s uma tu temeljnu svrhu.

Idealno bi bilo da oni koji se pripremaju obnašati tu službu budu posvećeni i da je obavljaju s istinski crkvenom sviješću. Nažalost, djelovanjem ili propustom mogu služiti planovima Crkve propagande: „sve je u redu, nema problema.“ Čini mi se da se to dogodilo tijekom posjeta argentinskoga predsjednika Svetoj Stolici.

Dr. Alberto Fernández glavni je odgovorni za nedavno ozakonjenje pobačaja u Argentini. Mediji su izvijestili da mu je papa Franjo dao samo 25 minuta za razgovor i djelovao neodobravajuće, jer se na fotografijama ne vidi osmijeh. Međutim, predsjednik se potom sastao s državnim tajnikom kardinalom Parolinom i nadbiskupom Gallagherom koji je zadužen za diplomatske odnose.

Tiskovni ured Svete Stolice objavio je izjavu o tom drugom sastanku, koja je pretjerana pohvala odnosa između Argentine i Svete Stolice, kao da su u svojem najboljem izdanju. Malo vapna i malo pijeska (pomiješana poruka). Ni riječi o tragediji koju je dr. Fernández izazvao u zemlji. To stajalište Svete Stolice potvrđuje nevoljkost argentinskoga episkopata da se bori za nerođeno dijete.

Nepovjerenje biskupā prema onima koji se zalažu za život

Više ne živimo u vremenu sv. Ivana Pavla II. Biskupska konferencija s nepovjerenjem, mrko gleda na udruge i pokrete koji se zalažu za život. Dne 28. prosinca 2020., kada se argentinski Senat sastao kako bi raspravljao o prijedlogu zakona o pobačaju, koji je već prošao Zastupnički dom, veliko se mnoštvo okupilo ispred palače argentinskoga parlamenta, održavajući bdjenje u iščekivanju kako bi ponovo potvrdili svoje protivljenje zakonu koji će na kraju biti donesen. Nazočio sam mu, iako nisam, kao umirovljeni biskup, član Argentinske biskupske konferencije. Dočekan sam s klicanjem, čime je izražavana zahvalnost nazočnih za moj ustrajni rad na toj temi.

U toj zgodi imao sam prigodu razgovarati s izaslanstvom evangeličkih pastora koji su se istaknuli u obrani nedužnih života. Zahvalio sam im na njihovu radu i čestitao im na izjavama koje je izdao Kršćanski savez evanđeoskih Crkava Argentinske Republike (ACIERA), a koje su bile jasnije i snažnije od službenih katoličkih izjava.

Ne znam bi li, s obzirom na političko srozavanje zemlje, bilo moguće spriječiti donošenje toga nepravednoga zakona, ali to jasno svjedočanstvo protivljenja bilo je ono čemu su se nadali toliki vjernici, pa čak i nekatolici. I oni žale zbog njegove žalosne odsutnosti. Crkva propagande može biti zadovoljna.

U Buenos Airesu 21. lipnja 2021.

+ Héctor Aguer

laplatanski nadbiskup emeritus
redoviti član Argentinske akademije moralnih i političkih znanosti
redoviti član Akademije znanosti i umjetnosti Svetoga Izidora
počasni član Papinske akademije svetoga Tome Akvinskoga u Rimu

kastilski izvornik

Više od istog autora:

Da zlo ne zavlada, policiji treba poštovanje

Nadbiskup Aguer o zlostavljanju djece i ratu

The post Crkva propagande first appeared on Dijalog.hr.

U drugom dijelu osvrće se na aktualne rasprave o Hodu za život i stanje savjesti u društvu, progovarajući o odgovornosti pastira i vjernika. Tekst poziva na molitvu, budnost i zauzetost za dostojanstvo svakog ljudskog života.

HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA USKRSLOGA. MIR VAM I DOBRO!

Subota je – Marijin dan. Zahvalimo Gospodinu za ovo lijepo i vedro jutro. Nema vjetra, čuje se pjev ptica. I one se raduju životu dok savijaju svoja gnijezda. U njih će, kako psalmist kaže, položiti svoje mlade. Velika je to simbolika. Život se ne da ugušiti. Život traje. Pjesmom najavljuju novi život i proljeće.

Izmolimo svoje uobičajene molitve koje nas čine katolicima i vjernicima Isusa Krista. Sveti Ciprijan je rekao: molite tako da Nebeski Otac prepozna riječi svoga Sina na vašim usnama i u srcu. Dakle, ne blebetati kao pogani.

Rekoh, subota je – Marijin dan. U posljednje vrijeme Marija je nekako u drugom planu u Crkvi. Osim, jasno, ovdje u Međugorju. Ovdje je štujemo, a preko nje i njezina Sina. Kaže se: Per Mariam ad Jesum. No može se reći i obrnuto: Per Jesum ad Mariam. Preko Isusa do Marije.

Oni su najuže povezani na ovoj zemlji. Marija mu je dala fizičko tijelo. Bili su neraskidivo povezani u njezinu krilu. Božji Sin primao je od Marije, a i ona od njega. Kao neko pretakanje života. Ima li išta ljepše? Mariju nalazimo i pod križem. Ondje je s drugim ženama i Ivanom, ljubljenim učenikom.

Marija u vjeri i osporavanja

Teško je razumjeti protestante koji zanemaruju Mariju. Govore da je to „katoličko“. U svojim emisijama govore o Sari, Ruti, Rebeki i Esteri. Spominju sve velike starozavjetne žene. O Mariji, međutim, šute. Nema homilija ni nagovora o njoj.

A sam Luther napisao je lijepo tumačenje Marijina Veliča. Otklon od Marije kao da bi ugrozio Sina. Koja majka to čini svome sinu?

Dovoljno je uzeti marijanske antifone koje se mole nakon Povečerja. Ondje možemo naslutiti što Crkva misli o Mariji. Uzmimo samo „Salve Regina“ – „Zdravo Kraljice“. Spjevao ju je Herman Hromi, monah iz 11. stoljeća. Bio je genij, ali teško bolestan i nije mogao hodati.

Treba moliti polako, riječ po riječ. Misao po misao. Tako se otkriva bogatstvo molitve. Isto vrijedi i za druge molitve. Primjerice za onu svetog Bernarda: „Spomeni se“. Utječimo se Mariji u nevoljama. Ovdje vidimo kako se hodočasnici svakodnevno penju na mjesto ukazanja. Zahvalimo Majci!

Hod za život

Ovih dana vode se prijepori oko Hoda za život. Gradske vlasti ne dopuštaju skup na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. To dovodi do prosvjeda.

Danas se Hod za život održava u Münchenu. Organizatori nemaju problema s vlastima. No imaju zamjerke kardinalu Marxu. Bio je dugogodišnja desna ruka pape Franje. Prije osam godina započeo je Sinodalni put u Njemačkoj.

Molili su ga da se pridruži manifestaciji. Nije pristao. Tražili su i pisanu podršku. Nije ništa napisao. Njegov ured odbio je molbu.

Postavlja se pitanje: jesu li neki pastiri postali „nijemi psi“? Tako govori Biblija o onima koji šute pred opasnošću. Glas dižu za ugrožene životinje. Govore o kitovima, pticama i ježevima. No kada je riječ o čovjeku i pravu na život, mnogi šute.

Čitam da je u Njemačkoj lakše obaviti pobačaj nego naručiti hranu. Zavladala je kultura smrti. Bog je potisnut. Isus Krist se zanemaruje. Snažan primjer toga bio je prikaz na Olimpijadi u Parizu. Mnogi su ga doživjeli kao ruganje svetinjama.

Odgovornost i savjest

Vidjet ćemo što će biti u Zagrebu u svibnju. Jasno je da su na vlasti skupine koje se protive Bogu. Dok otkrivamo žrtve komunističkog režima, istodobno se želi vratiti trg s Titovim imenom. To izaziva duboku podjelu.

Trebao bi postojati trg žrtava komunističkog režima. Ne samo trg žrtava fašizma. Žalosno je da je narod ponovno izabrao iste strukture. Danas ubiremo posljedice takvih odluka.

Pavao kaže da ćemo svi stati pred Božje sudište. Svatko će položiti račun. Najprije će ga polagati pastiri. Oni su vodili Božje stado.

Kako ćemo stajati pred Isusom? Neka nam se Gospodin smiluje. Neka nas vrati na pravi put.

Papa u Africi, Europa u krizi: čuvaju li pastiri stado?

Poslanje Crkve nije institucionalni opstanak

Može li papa Lav XIV. pronaći inspiraciju kod Lava I. Velikoga?

The post Marija i Hod za život: poruke nade first appeared on Dijalog.hr.

Nenormalna vremena bila su i tijekom Prvog svjetskog rata i pandemije Španjolske gripe. Isto vrijedi i za vrijeme Drugog svjetskog rata… Strah, patnja, bolest i smrt obilježili su ta povijesna razdoblja. Raspon tragedije tih vremena ipak još nije zahvatio našu civilizaciju. Ali, luk se zateže, pitanje je vremena kad će strijela biti odapeta.

Svijet sve više izgleda kao uzavreli lonac u kojeg se dan za danom dodaju novi eksplozivni sastojci. Presedan za presedanom našu realnost čine sve nestabilnijom, a sigurnost jedino možemo naći u Bogu. Duhovna stvarnost prožima, oblikuje i nadilazi materijalni svijet.

Katolička Crkva bila je, jest i bit će sidro za putnike na brodu života koji plovi uzburkanim morem vremena koje nam je dano. Crkva je, od njezina nastanka, već stoljećima jamac svome stadu da će slušajući istinske pastire sigurno stići do svog konačnog odredišta: vječnosti u Božjoj prisutnosti.

Problemi nastaju kad se pojavi šum u komunikaciji, kad pastiri zašute ili kad se vukovi odjenu u janjeće ruho. U takvim situacijama nema više pouzdanja u čovjeka, ostaje samo osluškivanje volje Božje, slušanje poticaja Duha Svetoga. Preostaju isključivo Sveto pismo i prebiranje po predaji kao jedini čvrsti temelj i riječi svetog Pavla: „Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite.” (1 Sol 5,19-21)

Od Benedikta XVI. do Pachamame i Fiducia supplicans

A zbunjenost u katoličkom puku nastala je još kad je ondašnji Petrov nasljednik, blagopokojni papa Benedikt XVI., čiju smo 99. obljetnicu rođenja nedavno obilježili, odstupio s mjesta poglavara Katoličke Crkve. Bilo je to prvi put nakon Grgura XII. u petnaestom stoljeću da je papa odustao od svoje službe. Grgur XII. je to učinio jer više nije imao moć da neovisno upravlja Crkvom. U isto su vrijeme djelovali još dvojica protupapa i on je tim svojim činom doveo do ponovnog ujedinjavanja. Benediktovim odstupanjem pojavila se bojazan da je možda i on želio ukazati na činjenicu da nema više moć da neovisno upravlja.

Nova zbunjenost nastala je kad je njegov nasljednik započeo svojevrsnu reformu koja je Crkvu otvorila duhovnoj simbolici, pa čak i praksama koje je kroz cijelu svoju povijest označavala kao poganske i nespojive s vjerovanjem u trojedinog Boga.

Izlaganje Pachamame tijekom Amazonske sinode u vatikanskim vrtovima i klečanje domorodaca i nekih časnih sestara pred njenim kipovima kao i unošenje Pachamame u Baziliku svetog Petra i obližnju crkvu Santa Maria in Traspontina bili su do tada nezamislivi u crkvenim programima najviše razine.

Prodor hereze 21. stoljeća o prihvatljivosti istospolnih veza samo je pojačao već prisutnu zbunjenost. Dikasterij za nauk vjere donio je 2023. deklaraciju Fiducia supplicans o blagoslovu istospolnih parova i parova u neregularnim situacijama.

Odakle sad blagoslov istospolnih osoba izdvojen od drugih grijeha? Na način kako blagoslivljamo homoseksualne osobe, blagoslivljamo i bludnike, preljubnike, kradljivce, ubojice i sve druge grešnike. U svakom od ovih slučajeva radimo razliku između osobe i grijeha. Zbog nekog razloga, Crkva je s najviše instance posebno izdvojila baš počinitelje ovog grijeha.

Biblijski nauk i kadrovski zaokret

Sveto pismo nam na osam mjesta govori o grijehu homoseksualnosti. Postanak 19, 4-5, Levitski zakonik 18, 22, Levitski zakonik 20, 13, Ponovljeni zakon 23, 18-19 i Suci 19, 22 u Starom zavjetu te Rimljanima 1, 26-27, Korinćanima 6, 9-10 i Timoteju 1, 9-10 u Novom zavjetu nedvojbeno opisuju prirodu homoseksualnih odnosa iz kršćanske perspektive. Sveto nas pismo uči da su takvi odnosi Bogu odvratni i da oni koji ih upražnjavaju neće baštiniti Kraljevstva Božjeg.

Da se ne radi samo o simboličnom činu, nego ozbiljnom smjeru u kojem ide Crkva, potvrđuju imenovanja kardinala koji podržavaju istospolstvo. Za vrijeme svog pontifikata papa Franjo je više od svih svojih prethodnika premašio broj imenovanih kardinala s pravom glasa. Iako je propisana brojka od 120 „elektora”, papa je svojim imenovanjima dosegao brojku od čak 141 kardinala s pravom glasa. Mahom se radilo o prelatima koji su naklonjeni modernističkom poimanju crkvenog morala.

Među njima se ističu dominikanac Timothy Radcliffe. On drži da se zbog prihvaćanja homoseksualnosti u srcu Crkve događa veliko obraćenje, biskup San Diega Robert McElroy koji slavi LGBT svete mise, kao i biskup newarške biskupije Joseph Tobin, koji je svojedobnopozvao homoseksualne i lezbijske katolike iz cijelog New Yorka i New Jerseyja da prisustvuju misi u katedrali Presvetog Srca Isusova.

Tu se našao i napuljski nadbiskup Domenico Battaglia, koji je, kao i riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić, na Veliki četvrtak prao noge LGBT aktivistima. Naklonjenost istospolnim osobama karakteristična je, kako smo već rekli, i za većinu ostalih, od pape Franje imenovanih kardinala (čast nekolicini izuzetaka).

Cupich, Prevost i uspon Lava XIV.

Ipak, najznačajnije ime koje je papa Franjo imenovao kardinalom je osoba hrvatskog podrijetla. Radi se o čikaškom nadbiskupu Blaseu Cupichu. On je tim činom postao jedan od najutjecajnijih prelata u Katoličkoj Crkvi. Cupich je svojedobno je na mrežnoj stranici Outreach – platformi posvećenoj tzv. LGBTQ katolicima – izrazio potporu posvajanju djece od istospolnih parova. “Ne smijemo dopustiti da nas predrasude spriječe u prepoznavanju ljubavi i brige koje LGBTQ parovi pružaju svojoj djeci”, napisao je tada Cupich.

Važno je spomenuti da će ove godine na Mediteranskim teološkim susretima u organizaciji Riječke nadbiskupije gost nadbiskupa Uzinića biti upravo kardinal Cupich. A baš se čikaški nadbiskup spominje kao osoba iz čijeg je kruga došao i aktualni poglavar Crkve, papa Lav XIV. Robert Francis Prevost rođen je u Chicagu 1955. gdje je i započeo svoj redovnički put u redu augustinaca.

Blase Cupich je 2014. postao nadbiskup Chicaga, a time i Prevostov mjesni biskup u vrijeme dok je Prevost između svojih misijskih i rimskih službi boravio u svom rodnom gradu. Osim u mjesnoj Crkvi, družili su se i u Biskupskoj konferenciji SAD-a gdje je R. F. Prevost često surađivao u radu i konzultacijama s američkim biskupima.

U Vatikanu je 2023. godine današnji papa Lav bio imenovan prefektom Dikasterija za biskupe kojem je Blase Cupich dugogodišnji član. Kao članovi ovog tijela blisko su surađivali na jednom od najvažnijih zadataka u Crkvi: odabiru i predlaganju kandidata za nove biskupe diljem svijeta. U tom kontekstu njihove povezanosti trebamo promatrati i verbalni sukob bez presedana u novijoj povijesti.

Povijesni sukobi i Trumpov karakter

Ovakva razina javne razmjene udaraca imenom i prezimenom kao ovaj koji se vodi sada između pape Lava XIV. i Donalda Trumpa nije zapamćena još od srednjeg vijeka.

Povijest bilježi da su svoje sukobe vodili papa Bonifacije VIII. i francuski kralj Filip Lijepi krajem 13. i početkom 14. stoljeća. Razilazili su se oko pitanja tko ima pravo oporezivati Crkvu i gdje su granice kraljevske vlasti nad klerom.

Dva stoljeća ranije, oko prava na imenovanje biskupa sukobljavali su se papa Grgur VII. i car Svetoga Rimskog Carstva Henrik IV. Tu se ipak radilo o bitno drugačijim okolnostima od ovog aktualnog sukoba.

Razina samodopadnosti koja povremeno evoluira u narcisoidnost kod američkog predsjednika Donalda Trumpa zasigurno je kumovala eskalaciji sukoba kojoj svjedočimo.

Pitanja pravednog rata, islamskog ekspanzionizma, nuklearne prijetnje Izraelu i egzekucije desetina tisuća političkih neistomišljenika koja se vežu uz iranski režim zahtijevaju podrobniju analizu. Mi ćemo se sada zadržati na političkoj razini sukoba pape i Trumpa. Većina medija i komentatora iz nekog je razloga ispušta iz vida.

Kronologija događaja pokazuje da do sukoba nije došlo slučajno. Vrlo je vjerojatno da on ima prvenstveno političku dimenziju.

Od antiratnih poruka do otvorene kritike

Najprije je tijekom Vazmenog bdijenja papa oštro osudio „zabludu svemoći“ i logiku moći koja misli da se sve može rješavati silom. Tom je prilikom upozorio da se „sveto ime Božje“ uvlači u govor smrti i nasilja. Papa je pozvao da se „zaustavi rat, pokazivanje moći i idolizacija novca“. Potom, u prvoj uskrsnoj poruci, poziva „one koji imaju moć započinjati ratove“ da „odaberu mir“. Papa oštro osuđuje „ravnodušnost prema ratu i njegovim posljedicama“. Govori da se navikavamo na nasilje i postajemo ravnodušni prema smrti tisuća ljudi i razornim društvenim posljedicama sukoba.

Antiratne poruke nešto su što se očekuje od poglavara Katoličke Crkve. Molitva uz poziv na smirivanje ratnih aktivnosti najbolji je put kojim on može djelovati na zaraćene strane.

Nakon toga, 7. travnja, papa je prvi put izrijekom kritizirao Trumpa i njegovu administraciju. Istaknuo je prijetnje „uništenjem iranske civilizacije“ i načina postupanja prema migrantima u SAD-u. Kritiku zbog migrantske politike teško je svrstati u antiratne poruke duhovnog poglavara. Takve izjave ipak više pripadaju američkim unutarnjopolitičkim pitanjima.

Nakon toga, 9. travnja, papa je u audijenciju primio Davida Axelroda. Radi se o jednom od najutjecajnijih komunikacijskih stručnjaka povezanih s Demokratskom strankom i ključnog stratega uspona Baracka Obame. Hal Lambert, osnivač Point Bridge Capitala, blizak Donaldu Trumpu, izjavio je za CNN: „Ovo je stopostotno politički potez. Cilj je potkopati Trumpovu potporu među katolicima uoči izbora na sredini mandata.“

Psihološki profil američkog predsjednika dao je naslutiti da ovaj neće mirno trpjeti najprije tolike kritike na svoj račun. Nakon toga još je uslijedio i papin susret s komunikacijskim ideologom njegovih političkih protivnika u SAD-u. Istih onih koji se zalažu za sve vrijednosti koje su suprotne njegovom političkom habitusu, ali i izvornom nauku Katoličke Crkve.

Trump se našao u situaciji da ga poglavar vjerske grupacije, koja mu je pružila značajnu političku podršku, danima kritizira. Nakon toga se još i susreće s njegovim političkim oponentom. I sve se to događa u najdelikatnijem trenutku njegova drugog mandata. Trumpu je bilo potpuno jasno da David Axelrod zasigurno nije posjetio papu da bi razgovarali o pastoralu na području čikaške nadbiskupije. Ipak, iako ne sumnjamo da je u njemu sve kipjelo, Trump je nekako i ovu informaciju stoički podnio.

Emisija „60 Minutes“ i Trumpov odgovor

Međutim, PR stratezi američkih Demokrata imali su asa u rukavu. I to ne jednog nego čak tri asa. Tri već spominjana američka kardinala, tri pripadnika pro-LGBT struje u Vatikanu, Robert McElroy, Joseph Tobin i Blase Cupich gostovali su u nedjelju, 12. travnja 2026., u 19:00 po istočnoameričkom vremenu, u emisiji„60 Minutes“.

Riječ je o najgledanijem informativnom news magazinu u SAD‑u, koji se emitira na jednoj od najgledanijih američkih televizijskih mreža, CBS‑u. Da stvar bude bolja, publika „60 Minutes“ pretežito je starija od 50 godina. Upravo je to onaj sloj birača koji najredovitije izlazi na izbore.

Ta činjenica označava je kao politički najutjecajniju emisiju u američkom televizijskom eteru. Trojica kardinala tamo su sasuli drvlje i kamenje na američkog predsjednika. Kritizirali su ga zbog njegove migrantske politike te zbog rata u Iranu.

Osobito je zanimljiva bila opaska kardinala Blasea Cupicha, koji je kritizirao način na koji Bijela kuća i Trumpov komunikacijski tim na društvenim mrežama prikazuju rat u Iranu. Montiranje stvarnih snimki bombardiranja s filmskim kadrovima, po njemu, je svojevrsno spajanje filmova i stvarne smrti. Stručna PR terminologija i precizno servirana kritika upravo iz tog područja ukazuju na mogućnost da je ovaj nastup bio pomno i stručno pripremljen.

I Trump nije izdržao. Ova emisija bila je kap koja je prelila čašu. Nekoliko sati nakon emisije, američki je predsjednik povukao potez koji je bio očekivan (i to osobito željno u taboru Demokrata), ali nipošto mudar. Uzvratio je papi. Na svom profilu na (njegovoj) društvenoj mreži Truth Socialu napisao je objavu u kojoj ističe da je Lav XIV. užasan za vanjsku politiku i da bi se trebao sabrati kao poglavar.

Usporedo s ovom izjavom, Trump je napravio i drugu veliku komunikacijsku pogrešku. Naime, iste je večeri objavio AI-generiranu sliku na kojoj je prikazan u ulozi nalik Isusu: lepršavoj odjeći, sa „svjetlom“ koje izlazi iz ruku, dok dotiče bolesnika, uz američku zastavu, borbene zrakoplove, orlove i druge simboličke motive.

AI slika i politička šteta

David Axelrod i njegovi suradnici mogli su otvoriti šampanjac. Donald Trump i njegov PR tim u ovoj su se situaciji našli potpuno nedorasli komunikacijskom strategu Demokrata. Reuters i druge agencije uskoro su prenijele vijest koja je postala viralna. Praktičnim vjernicima ova Trumpova objava nije bila nimalo kreativna ni simpatična. Čak štoviše, moglo bi se reći da ima i blasfemičnu pozadinu.

Kontroverzna slika je, nakon vala kritika koje su uslijedile, uklonjena već do ponedjeljka ujutro. Ali, bilo je kasno. Količina memova koji su uslijedili i globalno potapanje mainstream (ali i ostalih) medija kritikama zbog ovih njegovih poteza bez dileme je Trumpu nanijela značajnu političku štetu.

Dan nakon spornih objava, Trump je istu poruku ponovio i pred kamerama: na konferenciji za medije u Bijeloj kući, na pitanje novinara hoće li se ispričati papi, odgovorio je da se „neće ispričati papi Lavu“, da je Papa „vrlo slab po pitanju kriminala i drugih stvari“ te da ga ne zabrinjavaju kritike iz Vatikana jer „ne može dopustiti nuklearni Iran“.

U svijetu u kojem nas količina informacija kolektivno tjera na površnost nitko više nije razmišljao o uzrocima Trumpovih poteza. On se jednostavno upecao. Počeli su ga kritizirati i ljevičari i dio konzervativaca.

Ovim potonjima kao da uopće nije bilo važno što političke bodove koje je izgubio Trump na svoj konto upisuju Demokrati. Radi se o političkoj stranci koja je svijetom sijala svoju WOKE kulturu i rodnu ideologiju te se agresivno zalaže za maksimalnu liberalizaciju pobačaja. Riječ je o najgorem zlu koje, prema procjenama, svake godine odnosi broj žrtava koji je usporediv s ukupnim žrtvama prvog i drugog svjetskog rata. Procjenjuje se da čak 70 milijuna najnevinijih i najbespomoćnijih biva svake godine raskomadano u majčinim utrobama diljem svijeta.

Nije bilo važno ni što Trumpa kritiziraju mediji koji Isusa i vjeru, kao i vjernike općenito, ismijavaju redovito i često s mnogo više neukusa. Tragikomično je bilo gledati i neke naše konzervativne političare koji su se, u želji da budu što aktualniji, brže-bolje počeli ograđivati od američkog predsjednika, kao da ih itko išta pita.

Papin uzvrat i pitanje pravednog rata

A, Axelrod ranjenog Trumpa nipošto nije odlučio pustiti. Papa mu je već idući dan uzvratio. U avionu, na putu za Alžir, u razgovoru s novinarima Lav XIV. je rekao da će nastaviti glasno govoriti protiv rata, promicati mir, dijalog i multilateralnu suradnju među državama, jer to smatra svojom zadaćom i zadaćom Crkve. Naglasio je da „nije političar“ i da ne želi ulaziti u raspravu s Trumpom, pa svejedno nastavio da se ne boji Trumpove administracije jer ga na to obvezuje Evanđelje i savjest.

U pismu objavljenom dan kasnije Papa je šire upozorio na opasnost da se demokracije pretvore u „tiranije većine“, bez da spominje SAD, ali očito u istom kontekstu rasprave o ratu i političkoj moći.

Kad smo konkretno upoznati sa svim okolnostima koje su prethodile sukobu pape i američkog predsjednika, uključenim osobama kao i posljedicama, dolazimo do trenutka u kojem trebamo donositi i vlastite sudove. A možda još prije – čitati znakove vremena.

Opravdanost preventivnih ratova uvijek je teško dokaziva i jako delikatna stvar. Crkva poziva sve građane i vlade da neumorno rade na izbjegavanju rata, jer je svaki rat poraz čovječanstva. Vojna sila dopuštena je isključivo kao krajnja mjera samoobrane protiv nepravedne agresije.

U Katekizmu Katoličke Crkve, broj 2309, detaljno su opisani „strogi uvjeti za zakonitu obranu vojnom silom“. Tamo se navodi da se vojna sila smije koristiti samo ako su ispunjeni svi uvjeti, uključujući i onaj da su se „sva druga sredstva za prekidanje sukoba pokazala neprikladnima ili neučinkovitima“.

Samo onaj tko raspolaže točnim i preciznim obavještajnim podacima može procijeniti jesu li ili nisu ispunjeni svi uvjeti. Tek potom može donositi ispravne sudove. Većina onih koji podržavaju, kao i onih koji se protive Trumpovim politikama, nisu u toj poziciji.

Što se zapravo događa na Bliskom istoku poprilično je neozbiljno komentirati na osnovu izvora koje čine mainstream mediji. Dovoljno će biti da se sjetimo onog mora dezinformacija kojima su nas filali iz dana u dan tijekom pandemije.

Islam, migracije i šutnja Crkve

Međutim, obavještajni nam podaci nisu potrebni da uočimo značajne nelogičnosti u komunikaciji Crkve vezano uz migracije i islamski fundamentalizam. Somalijka Hirsi Ali, obraćenica s islama na ateizam pa konačno na katoličku vjeru, tako u svom tekstu u Daily Mailu piše: „Papa Lav danas šuti pred sustavnim progonima kršćana u većinski muslimanskim zemljama: od spaljivanja crkava i masakra u sjevernoj Nigeriji, preko prisilnih obraćenja u Pakistanu, do nestanaka u Egiptu. Sve su to manifestacije civilizacijskog sukoba koji papa Lav uporno odbija imenovati.“

Osim ovih tragičnih pojava u svijetu, u Europi se događa tiha okupacija, kršćanstvo izumire, islam se širi. Službena Crkva na to odgovara da su kršćanske zajednice postale „rigidne i otežale“. Gubitak prostora i utjecaja nije samo rezultat „invazije“ izvana, već i unutarnjeg slabljenja vjere. I tu je službena Crkva potpuno u pravu.

Islamski migranti danas natalitetom osvajaju kontinent. Europljanima, ali i cijelom Zapadu, istovremeno se servira istospolstvo koje je zatvoreno životu, a podršku mu daju crkveni prelati. Crkva kao da ima razumijevanja za autodestruktivne pojave koje će, osim naroda, i nju istrijebiti s prostora na kojem je stoljećima bila duhovna baza narodima koji su tu živjeli.

Crkva u Hrvata: napetosti i borba za smjer

Ovi se događaji nužno reflektiraju i na odnose u Crkvi u Hrvatskoj. Hrvatski su biskupi na svom zasjedanju izrazili podršku papi Lavu. Očekivana je to reakcija. Kako smo već spomenuli, gost nadbiskupa Uzinića bit će kardinal Cupich, osoba bliska papi.

Nije tajna da je riječki nadbiskup sebe vidio na mjestu zagrebačkog nadbiskupa. Modernističke ideje koje zastupa time bi dobile novo značenje. Dojam je da samo čeka da se mons. Kutleša negdje podsklizne. Niz medijskih napisa o navodnom zataškavanju slučajeva pedofilije, mahom u lijevoliberalnim medijima bliskima riječkom nadbiskupu, mnogima se čini kao pokušaj potkopavanja Kutlešine vjerodostojnosti. U tom svjetlu treba promatrati i aferu sa zajednicom Omnia Deo koja je iz Riječke nadbiskupije „servirana“ Zagrebačkoj.

Sukus priče je da se iza kulisa vodi borba za Crkvu u Hrvata. Poglavar Katoličke Crkve u Hrvatskoj mora paziti na svaki korak. Dojam je da pretendent na njegovo mjesto upravo demonstrira podršku koja mu iz Vatikana dolazi s najviših pozicija.

Podjele među pravovjernima i „pet do dvanaest“

A što s pravovjernim svećenicima i angažiranim laicima u našem narodu? Kako se oni postavljaju u toj bespoštednoj borbi koja, korak po korak, imenovanje po imenovanje, na Zapadu guta Crkvu koja je vjerna izvornom Kristovom nauku?

Skoro pa nevjerojatno djeluje činjenica da većina potpuno razumije da je istospolstvo apsolutno neprihvatljivo tom nauku. Razumiju i da cijepljenje pripravcima koji u sebi imaju stanice pobačenih beba nije i nikada neće biti odraz ili čin ljubavi. Svjesni su i da rastakanje nacionalnog tkiva i slobodni protok nelegitimiranih pripadnika drugih naroda i drugih vjera ne može biti dobro ni korisno – a ipak uvijek iznova nalaze način da se razdijele.

Jedni su Ordo Vetus i preferiraju tradicionalnu latinsku misu. Drugi pripadaju Obnovi u Duhu Svetom i prakticiraju karizmatsku molitvu, treći su naslonjeni na marijansku pobožnost. Jedni snažno podržavaju međugorska ukazanja, drugi uopće u njih ne vjeruju. Jedni su klerici, drugi laici.

Usprkos činjenici da vide i dobro razumiju što se događa u Njemačkoj, što se događa u Europi općenito i naslućuju da se iza brda ne valja ništa dobra, opet uspijevaju jedni drugima oduzimati pravo na njihov način prakticiranja katoličke duhovnosti.

Pet je do dvanaest. Crkva je utemeljena na Petru Stijeni i vrata paklena neće je nadvladati. Ali proći joj je isti put kojim je prošao i naš Gospodin: izdaja, suđenje, križni put, razapinjanje, smrt i uskrsnuće. Bez obzira što se događalo u Vatikanu, hrvatski narod taj brod ne smije napustiti.

Ipak, zatomljavanje vlastitog ega, prihvaćanje različitosti unutar istog vrijednosnog sustava i moralnih okvira nužno je da bi u zajedništvu očuvali polog vjere. Ako u tome uspijemo kao mjesna Crkva, kao Crkva u Hrvata, imat ćemo šansu ispuniti zadaću koju nam je Gospodin povjerio.

Ta sačuvana vjera treba postati izvor iz kojeg će se naš kontinent vratiti u okrilje svoje Majke, u okrilje Crkve. Sluga Božji don Stefano Gobi prenio je riječi Nebeske Majke koje je Ona uputila svima nama: „Ne boj se, malo stado. Vama je povjereno poslanje da ostvarite trijumf mog Bezgrješnog Srca u svijetu.”

To ćemo uspjeti samo ako svi koji vjeruju u izvorni Kristov nauk u jednom trenutku prevladaju međusobne razlike i sve predaju Gospodinu; ako je nešto od Boga, ostat će, ako nije – propast će. Ovo je taj trenutak!

The post Trenutak (pozadina sukoba Papa-Trump) first appeared on Dijalog.hr.

Tisuće ljudi u Pragu okupilo se kako bi Hodom za život kroz gradsko središte sve do katedrale sv. Vida Česima podiglo glas za nerođene .
Željeli su još jednom podsjetiti sve građane zemlje koliko pobačaj ostavlja velike posljedice na majku, oca i cijelu obitelj. Cilj im je bio i svim trudnicama pružiti podršku.

Okupilo se i nešto prosvjednika koji su transparentima i bukom pokušali ometati miran Hod za život.

Broj pobačaja u Češkoj u velikom je padu, ali još uvijek se godišnje ubije oko 15.000 djece u majčinim utrobama.

Zakon u Češkoj dopušta ženama da učine pobačaj do 12. tjedna trudnoće, bez da moraju priložiti ikakav razlog. Iz “medicinskih” razloga dopušten je do 24. tjedna.

U Hrvatskoj je slična situacija. Nakon 12. tjedna prekid trudnoće dopušten je u posebnim slučajevima uz odobrenje komisije.
To su opasnost za život ili zdravlje žene, teški fetalni poremećaji ili kada je do začeća došlo uslijed kaznenog djela, primjerice silovanja.

U Hrvatskoj je 2022. godine namjerno prekinuto 3.372 života. Od toga je 2.807 pobačaja učinjeno na zahtjev, a 565 zbog medicinskih razloga.

Zanimljivo je da obavijest o praškom Hodu za život nisu prenijeli ni češki mediji, pa čak ni katolički portali…

Zašto Hod za život u Londonu odjekuje kao križarski pohod savjesti kroz povijest?

Hod za život i hod za slobodu u Rijeci: (Bio)etički paradoks Ive Rinčić

Deseti ‘Hod za život’ u Zagrebu: ‘Izaberi život i majku i dijete’

The post Hod za život u Pragu prošao ispod radara medija first appeared on Dijalog.hr.

U dijelovima Europe to američko poništavanje presude protumačeno je ne kao daleki pravni razvoj, već kao upozorenje — podsjetnik da se zakonska zaštita može ukinuti. Odgovor Luksemburga bio je premještanje tog pitanja na najvišu razinu svoje pravne hijerarhije.

Politička obveza zbog jedne riječi

Zakonodavni put amandmana započeo je 2024. godine kada je Déi Lénk predložio učvršćivanje pobačaja u Ustavu. Prijedlog zakona uslijedio je u svibnju 2025., a u lipnju iste godine pregledalo ga je Državno vijeće Luksemburga.

Ipak, odlučujuća bitka vodila se oko formulacije. Kršćansko-socijalna narodna stranka usprotivila se definiranju pobačaja kao „prava“, tvrdeći da bi takva terminologija mogla podrazumijevati odgovarajuću obvezu države da jamči pristup u svim okolnostima.

Vladajuća većina umjesto toga odlučila se za izraz „sloboda“, formulaciju osmišljenu kako bi osigurala legalnost pobačaja, uz očuvanje zakonodavne mogućnosti da ga regulira. Pravni stručnjaci napominju da se u ustavnoj jurisprudenciji razlika između „prava“ i „slobode“ s vremenom može suziti.

Otvoreno pismo koje su u veljači potpisali međunarodni akademici — uključujući znanstvenike povezane s Harvard University i University of Oxford — upozorilo je da bi sudovi na kraju mogli protumačiti „slobodu“ na način koji je funkcionalno ekvivalentan subjektivnom pravu. Njihov apel ipak nije promijenio parlamentarnu aritmetiku.

Tijekom rasprave odbijeni su i drugi prijedlozi, uključujući produljenje zakonskog roka za pobačaj na 14 tjedana te izričito ustavno proglašavanje „prava“ na kontracepciju.

Zakon kakav jest

Prema važećem zakonodavstvu, pobačaj u Luksemburgu dopušten je do 12 tjedana trudnoće. U srpnju 2025. zemlja je ukinula i obvezno trodnevno razdoblje čekanja te zahtjev za prethodnim savjetovanjem prije zahvata.

Pobačaj je dopušten i nakon 12 tjedana ako se dijagnosticira smrtonosna fetalna anomalija.

Ustavni amandman sam po sebi ne redefinira te zakonske parametre. Umjesto toga, on štiti pravni okvir od budućih parlamentarnih većina koje bi ga mogle pokušati ograničiti. Drugim riječima, ono što je dosad bilo uređeno običnim zakonom sada je ugrađeno u ustavni tekst.

Marc Baum, zastupnik koji je podržao amandman, smjestio je glasanje u globalni i povijesni kontekst, tvrdeći da su prava žena pod pritiskom diljem svijeta te da je ova odluka test demokratskih vrijednosti. Za zagovornike, konstitucionalizacija predstavlja bedem protiv nazadovanja.

Neslaganje iznutra

Glasanje nije bilo u potpunosti stranačko. Demokratska stranka Luksemburga, koja ima 14 zastupničkih mjesta, dopustila je članovima da glasaju prema savjesti, kao i neke druge političke skupine.

Gérard Schockmel, zastupnik Demokratske stranke koji se protivio amandmanu, tvrdio je da rasprava nije dovoljno uzela u obzir interese nerođene djece te je kritizirao ono što je opisao kao beskompromisnu ideološku klimu.

Kršćansko-socijalna narodna stranka (CSV) na kraju je podržala mjeru. Njezin predsjednik Laurent Zeimet branio jegalsanje kao odraz društvenih promjena i usklađivanje sa suvremenom stvarnošću. Njegove su primjedbe uslijedile nakon oštre kritike desno orijentiranog zastupnika Fred Keup, koji je doveo u pitanje je li stav stranke kompatibilan s njezinim konzervativnim identitetom.

Monarhija s ograničenim utjecajem

Luksemburg je formalno ustavna monarhija, ali kralj ima minimalnu političku moć. Ta je stvarnost dodatno potvrđena 2008. godine kada je Henri odbio dati suglasnost na zakon kojim se legalizira eutanazija. Parlament je tada odgovorio ograničavanjem monarhove ovlasti, osiguravajući da će budući kraljevski pristanak biti uglavnom ceremonijalan.

Sadašnji šef države, Guillaume V., djeluje unutar tog ograničenog institucionalnog okvira. Kao rezultat toga, sudbina ustavnog amandmana o pobačaju u potpunosti je bila u rukama izabranih predstavnika.

Razvoj europskog ustavnog krajolika

Ovim glasovanjem Luksemburg se pridružuje Francuska kao jedna od rijetkih država koja je pobačaj podigla na ustavnu razinu. Francuska odluka iz 2024. godine široko je protumačena kao simbolična — izjava nacionalnog identiteta jednako koliko i pravna reforma.

Korak Luksemburga suzdržaniji je u retorici, ali sličan po učinku: signalizira da se pobačaj ne samo tolerira, nego i institucionalno štiti od političkih promjena.

Za kritičare, ovaj ustavni zaokret izaziva zabrinutost zbog demokratske fleksibilnosti i moralnog pluralizma. Nakon što su ugrađena u ustavni tekst, sporna pitanja postaju teže ponovno razmatrana kroz uobičajene političke procese.

Za zagovornike, upravo je ta rigidnost smisao promjene: temeljne slobode, tvrde oni, ne bi trebale ovisiti o promjenjivim izbornim rezultatima.

Dublje pitanje nije samo pravno, nego i antropološko. Ustavni jezik odražava društveno shvaćanje ljudskog dostojanstva te ulogu države u zaštiti — ili ograničavanju — individualne autonomije.

Odabirom riječi „sloboda“, Luksemburg je nastojao pronaći formulaciju koja odgovara liberalno-demokratskom političkom rječniku, a istodobno izbjegava neke pravne zamke. Ostaje za vidjeti hoće li sudovi u konačnici tu slobodu tumačiti kao nerazdvojivu od prava.

Ono što je sigurno jest da je Luksemburg od 1. ožujka to pitanje stavio izvan dosega redovne zakonodavne revizije.

Engleska i Wales dosegli rekordni broj pobačaja u povijesti

Namjerni pobačaji uzrok za 45,9 % svih smrti u svijetu, u Hrvatskoj je situacija puno bolja

U Hrvatskoj broj rođenih raste, broj pobačaja pada: jesmo li pronašli formulu preživljavanja?

The post Luksemburg pobačaj proglasio ustavnim pravom first appeared on Dijalog.hr.

Tijekom svojega mandata nadbiskupa Cardiffa u Walesu, od 1961. do 1983., s pravom je postao poznat kao „graditelj“. Kada je stigao u Cardiff, u cijelom južnom Walesu postojale su samo dvije katoličke srednje škole.

Prije kraja desetljeća, nadbiskupija je osnovala 14 srednjoškolskih ustanova kako bi zadovoljila potrebe tisuća katoličke djece u regiji. Između 1960. i 1980. nadbiskup je Murphy nadzorom pratio izgradnju 39 crkava, 14 novih srednjih škola i 33 nove osnovne škole. Njegovo postignuće bilo je jedinstveno i povijesno. Međutim, biskupovo sudjelovanje u njegovu građevinskom programu za Crkvu nije ga spriječilo da pruži značajan doprinos Drugom vatikanskom koncilu.

Bio je dobro poznat u cijeloj svojoj biskupiji ne samo po posjetima župama nego i po pastoralnim pismima koja su pokazivala da ima dar za pisanje. Izjavio je da bi, da nije postao svećenik, uživao u novinarskoj karijeri.

Nisu sve njegove riječi pale u zaborav. Budući da je bio osjetljiv na duh vremena, predvidio je da će „u nekoj sekularnoj humanističkoj budućnosti, kada će jedini grijeh biti bol, a jedino zlo loše zdravlje; kada će se na djecu gledati kao na bolest, a terminalne bolesti neće se tolerirati; kada će možda slobodnim ljudskim bićima biti zabranjeno imati dijete; … u toj hladnoj, kliničkoj budućnosti, uzalud ćete tražiti pobunjenike izvan redova Katoličke crkve.“

Ako nadbiskupove riječi i nisu bile proroštvo, svakako su bile upozorenje. Bio je proročan u predviđanju epidemije pobačaja i širenja eutanazije. No vidio je tendencije svojstvene bezbožnomu sekularnom svijetu koji je nesposoban za samoispravljanje. Samo bi Katolička crkva preostala kao spasiteljica svijeta. Samo katoliči koji su bili spremni biti „buntovnici“ mogli bi usmjeriti svijet natrag na pravi put.

Kad bi katoliči u današnjem svijetu ozbiljno shvatili upozorenje nadbiskupa Murphyja, pobunili bi se protiv svijeta koji od utjehe čini boga i smatra bol poroda te usamljenost starijih osoba nepodnošljivima.

Video: Pogledajte kako je Luka Goleš Babić rastavio teze Marka Vučetića, omiljenog „teologa” srednjostrujaških medija

Pojam obitelji ne može biti fluidan

Stepinac između ustaškog pritiska i komunističkog progona: Svetost nasuprot totalitarizmu

The post Nadbiskup prije 50 godina prorokovao dolazak kulturu smrti first appeared on Dijalog.hr.

Prema podacima Ministarstva zdravstva, između 2022. i 2023. godine zabilježen je porast broja pobačaja od 11 posto, s približno 250 tisuća na oko 270 tisuća zahvata.

Gotovo 90 posto svih pobačaja provedeno je uz pomoć lijekova, odnosno tableta za pobačaj, a većina zahvata odnosila se na vrlo ranu trudnoću, najčešće u razdoblju između drugog i devetog tjedna. Istodobno, podaci Ministarstva zdravstva pokazuju da je broj kirurških pobačaja u kontinuiranom padu tijekom posljednjih dvadeset godina.

Procjene govore da je stopa pobačaja u 2023. godini iznosila 12,3 na 1000 žena, što predstavlja gotovo dvostruko povećanje u odnosu na 2013. godinu, kada je iznosila 7,1 na 1000 žena. Također se navodi da je oko 40 posto žena koje su u Engleskoj i Walesu imale pobačaj tijekom 2023. godine već ranije prošlo kroz isti postupak.

Pomoć ipak postoji

Prema nedavno objavljenom izvješću, telefonska linija za pomoć trudnicama Option Line, koja djeluje u sklopu organizacije Heartbeat International, zabilježila je rekordnu godinu s ukupno 1,3 milijuna zaprimljenih poziva tijekom 2025. godine.

Option Line je u 2025. godini utrostručila broj zaprimljenih poziva, pri čemu, kako navodi organizacija, više od 90 posto poziva dolazi od muškaraca i žena koji se nalaze u situacijama s visokim rizikom od pobačaja.

Putem svoje Mreže za odgovor na visoki rizik, Option Line povezuje osobe kojima je potrebna pomoć s lokalnim centrima za podršku u trudnoći, omogućujući im brze konzultacije putem teleskrbi, kao i osobne dolaske. Prema podacima Heartbeat Internationala, devet od deset pozivatelja sudjeluje u virtualnim savjetovanjima, dok se tri od četiri pozivatelja nakon poziva odazovu i na zakazane termine u centrima za pomoć u trudnoći.

Namjerni pobačaji uzrok za 45,9 % svih smrti u svijetu, u Hrvatskoj je situacija puno bolja

U Hrvatskoj broj rođenih raste, broj pobačaja pada: jesmo li pronašli formulu preživljavanja?

Liječnik dobio doživotni zatvor zbog ubojstva pacijenata – što s onima koji vrše pobačaj?

The post Engleska i Wales dosegli rekordni broj pobačaja u povijesti first appeared on Dijalog.hr.

Zbog bolesti, ratova, nesreća i drugih razloga u svijetu je 2025. ukupno umrlo 63 milijuna ljudi.

Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), svake godine u svijetu se izvrši oko 73 milijuna induciranih pobačaja. Worldometers, nezavisna platforma koja agregira podatke iz vladinih izvora i međunarodnih institucija, redovito objavljuje ove brojke i projekcije, temeljene na modelima koji uključuju i legalne i ilegalne procedure.

Može se reći da prekid trudnoće predstavlja svjetsku katastrofu neviđenih razmjera. Statistički podaci za 2025. godinu otkrivaju da je čak 45,9 % svih smrtnih slučajeva na planeti uzrokovano upravo induciranim pobačajima. 40% ukupnih smrti čine “klasične smrti”, a 14% čine spontani pobačaji.

Zastrašujuće zvuči informacija da je tijekom prošle godine više ljudskih osoba izgubilo život zbog induciranog pobačaja nego zbog svih bolesti, ratova, gladi, nesreća i svih drugih razloga zajedno.

Kada se usporede pobačaji s drugim uzrocima mortaliteta, poput malignih bolesti, HIV/AIDS-a, prometnih udesa ili samoubojstava, odnosi djeluju nevjerojatno. Na primjer, od raka je 2025. godine preminulo oko 10 milijuna osoba, dok je HIV/AIDS odnio oko 2 milijuna života.

Analize Svjetske zdravstvene organizacije pokazuje da čak 25 % svih trudnoća završavaju pobačajem. Ako gledamo postotak pobačaja kao krajnji ishod u kategoriji neželjenih trudnoća onda se taj postotak penje na više od 60%.

Kakva je situacija u Hrvatskoj?

Za Hrvatsku još uvijek nisu dostupni potpuni podaci za 2025, ali ako gledamo podatke za 2024. i ako uzmemo u obzir činjenicu da su privremeni pokazatelji za prošlu godinu bili još bolji, onda možemo reći da smo tu kud i kamo bolji od svijetskih prosjeka, ali još uvijek jako daleko od željenog stanja.

U Hrvatskoj je tako 2024. od “klasičnih smrti” preminulo 51 080 ljudi. Od induciranih pobačaja 2809 osoba i od spontanih pobačaja njih 1479. To znači da je kad u ukupno umrle ubrojimo i nerođene dolazimo do ukupne brojke malo veće od 55 tisuća.

To znači da u Hrvatskoj 5,1 % od ukupnih smrti otpada na namjerno izazvane pobačaje, 2,7% na spontane, a 92,2 % na sve druge uzroke smrti.

Kad gledamo ukupan broj trudnoća u koje ubrajamo živo i mrtvorođene te spontano i namjerno pobačene onda dolazimo do broja od 36 492 trudnoće. To znači da od ukupnog broja trudnoća njih 7,7 % završava namjernim pobačajem.

Iako su, kako smo rekli, brojke u usporedbi sa svjetskim prosjekom puno bolje i dalje se radi o velikom broju namjerno usmrćene nerođene djece. Nadajmo se da će taj broj nastaviti trend pada do konačnog prestanka pobačaja u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj broj rođenih raste, broj pobačaja pada: jesmo li pronašli formulu preživljavanja?

Liječnik dobio doživotni zatvor zbog ubojstva pacijenata – što s onima koji vrše pobačaj?

Svaka šesta trudnoća u Irskoj završava pobačajem: Stanje je alarmantno

The post Namjerni pobačaji uzrok za 45,9 % svih smrti u svijetu, u Hrvatskoj je situacija puno bolja first appeared on Dijalog.hr.

Zbog tog kaznenog djela njemački sud ga je osudio na doživotni zatvor. No, zašto je ovo zanimljivo?

Moje kontra pitanje je: što je s liječnicima koji vrše pobačaje, koji ubiju nebrojeni broj djece u majčinoj utrobi? Ništa se taj zločin ne razlikuje od ovog, dapače, ovo je još i gore jer se ubijaju djeca koja se ne mogu braniti.

Ubojstva nevine djece vrše se također iglama koje se ubrizgavaju direktno u srce bebe da se rodi mrtvo, također tu postoje i „vakumske“ cijevi koje izvlače djecu iz majčine utrobe, a potom ih samelje stroj. Postoji i ona najpopularnija metoda danas u kojoj majka popije tablete te uz užasne bolove, koji su jedva izdrživi, izbaci komade nerođenog djeteta.

Nažalost, više metoda ima za ubojstvo nevinog djeteta u utrobi majke, negoli za čovjeka koji je osuđen na smrtnu kaznu.

Svijetu su toliko oči pokrivene blatom da oplakuju osobe koje imaju 80 godina, koje su doživjele stare dane, ostavile obitelj iza sebe, posao i slično, a ne oplakuju dijete koje je tek trebalo udahnuti prvi zrak ovog svijeta.

U 2021. u Hrvatskoj obavljeno je oko 7700 pobačaja, od čega 1774 na zahtjev žene.

Koliko je samo Hrvatska ubila naraštaja i naraštaja, jer da se nisu rodili naši prapraoci, ne bismo ni mi. Tko zna koliko je prapraotaca ubijeno teškim zločinom – pobačajem.

Stoga, probudimo se svi na vrijeme, zauzmimo se za Božju dječicu u majčinim utrobama, jer iako je završila inicijativa 40 dana za život, pobačaji ne prestaju. Stoga ne prestajemo ni mi s molitvama i navještenjem Istine.

Zagrebčka nadbiskupija dala podršku hrabim sestrama iz Petrove

Hrabre žene iz Petrove bolnice

Presuda američkog Vrhovnog suda: Pilula za pobačaj ostaje dostupna bez ograničenja

The post Liječnik dobio doživotni zatvor zbog ubojstva pacijenata – što s onima koji vrše pobačaj? first appeared on Dijalog.hr.

Dodaju kako je “u javnosti glasno odjeknuo glas savjesti medicinskih sestara i tehničara iz Klinike za ženske bolesti i porode Kliničkoga bolničkog centra Zagreb (Petrova bolnica) koji, s jasnom namjerom zaštite života nerođene djece, odbijaju sudjelovati u postupcima medikamentoznoga pobačaja”.

“Očitujemo svoju blizinu i potporu medicinskim sestrama te svim zdravstvenim djelatnicima i ljekarnicima koji odbijaju sudjelovati u činima pobačaja”, kažu iz Nadbiskupije. Napominju kako je “dokazano da medikamentozni pobačaj ugrožava i život i zdravlje žene te fiktivno prebacuje sve odgovornosti u privatne prostore doma i osobnosti žene koja biva prepuštena samoj sebi”. 

Zagrebačka nadbiskupija ocjenjuje da su medicinske sestre i tehničari svojim prizivom savjesti iskazali i brigu o svim ženama, majkama i trudnicama “odbijajući sudjelovati u tako neodgovornim i nemoralnim djelima”.

Naglašavaju i da se “pobačaj ne može svesti na zdravstvenu uslugu, običan kirurški zahvat ili farmakološku terapiju kojom žene autonomno ostvaruju svoja ‘reproduktivna prava’, jer pobačaj nije pravo, nego se njime okončava život nerođenoga djeteta te se ugrožava život i zdravlje žene”. 

Nadbiskupija napominje da, prema Rezoluciji Vijeća Europe 1763 (2010.), zakonom dopušteni pobačaj pravno ne može biti nametnut kao obvezna zdravstvena usluga, niti je legitimno nasilno nametati njegovu dostupnost.

Naglašavaju kako dostojanstvo čovjeka zahtijeva da radi po svjesnom i slobodnom izboru.

“Priziv savjesti proizlazi iz temeljnoga i neotuđivoga ljudskog prava na slobodu savjesti”, ističe Zagrebačka nadbiskupija i dodaje kako se on izvodi iz temeljnih ljudskih prava na slobodu misli, savjesti i vjerskoga ili drugoga uvjerenja, pa je kao takav zaštićen međunarodnim dokumentima na najvišoj razini.

U “Očitovanju potpore Zagrebačke nadbiskupije zdravstvenim djelatnicima u obrani života” također se ocjenjuje da “izbor hrabrih medicinskih sestara i tehničara nije pravni neposluh, nego bezuvjetna zaštita života ponajprije kao dara, ali i kao temeljnoga ljudskog prava”. 

Zaključno Zagrebačka nadbiskupija poručuje da je priziv savjesti temeljno pravo svakoga čovjeka, a osobito zdravstvenih djelatnika – liječnika, medicinskih sestara, ljekarnika, medicinskih tehničara, uvijek i bezuvjetno kada je riječ o zaštiti života. 

Hrabre žene iz Petrove bolnice

The post Zagrebčka nadbiskupija dala podršku hrabrim sestrama iz Petrove first appeared on Dijalog.hr.