“Radomir Đalović razriješen je dužnosti glavnog trenera HNK Rijeka. Nekadašnji napadač Bijelih, kasnije pomoćni trener, a od početka prošle sezone prvi čovjek stručnog stožera, završio je svoju epizodu na klupi riječkog prvoligaša nakon 52 utakmice u nešto više od godinu dana. Tijekom svog mandata, Rijeka je po drugi put u povijesti osvojila naslov prvaka, dopunila ga pobjedom u SuperSport Hrvatskom kupu i osigurala plasman u skupine Konferencijske lige. Kao glavni trener, Đalović je zabilježio 23 pobjede, 15 remija i 14 poraza. HNK Rijeka zahvaljuje Đaloviću i njegovom stožeru na doprinosu i rezultatima te im želi uspjeh u daljnjoj karijeri,” stoji u priopćenju kluba.

Odlazak Đalovića izazvao je pravi potres na Rujevici i u hrvatskom nogometu. Arhitekt povijesne dvostruke krune u sezoni 2024./2025., Đalović je smijenjen nakon razočaravajućeg ispadanja iz europskih natjecanja i niza slabijih rezultata na početku nove sezone. Prelomni trenutak bio je težak poraz od 5:0 protiv grčkog PAOK-a u doigravanju za Europsku ligu. Ironično, samo nekoliko mjeseci ranije, Đalović je s istom momčadi slavio naslov prvaka i osvajanje Hrvatskog kupa, donoseći na Kvarner euforiju kakva se ne pamti od 2017. godine. Njegov put od pomoćnog trenera, koji je na klupu stigao gotovo “nenadano”, do heroja navijača i osvajača trofeja, završio je naglo, ostavljajući gorak okus nakon sezone iz snova u kojoj je proglašen i najboljim trenerom lige.

Na njegovo mjesto dolazi Španjolac Víctor Sánchez del Amo, poznato ime hrvatskim navijačima. Prošle sezone, Sánchez je s ljubljanskom Olimpijom osvojio slovensko prvenstvo, ali i izbacio upravo Rijeku iz europskih natjecanja, s identičnim rezultatom od 5:0 kao onaj koji je presudio Đaloviću. Njegov dolazak signalizira smjer u kojem novi američki vlasnici žele voditi klub – moderniji, taktički uređeniji nogomet, za razliku od borbenog i fanatičnog stila koji je Đalović ugradio u momčad. Prvu utakmicu nakon reprezentativne stanke Rijeka će već voditi novo lice na klupi.

Iako kratka, Đalovićeva era ostat će zlatnim slovima upisana u povijest kluba. Preuzevši momčad u ljeto 2024., naslijedivši Željka Sopića, stvorio je jedinstvenu sinergiju između igrača, navijača i grada. “Ovo je za naše navijače, za predsjednika, za cijeli klub i grad. Najveća je zasluga mojih igrača koji su pokazali kakva su kvaliteta i klasa,” rekao je nakon osvajanja naslova, uvijek ističući momčad. Njegova Rijeka nije “umirala u ljepoti”, ali je “umirala od želje” na terenu, što je prepoznala i cijela liga. Na svečanoj dodjeli nagrada, nagradu za najboljeg trenera uručio mu je izbornik Zlatko Dalić, a uspjeh kluba zaokružili su Martin Zlomislić kao najbolji vratar i Toni Fruk kao najbolji mladi igrač HNL-a.

Uspjesi prošle sezone, koje je predsjednik HNS-a Marijan Kustić opisao kao “prekrasne i nevjerojatno konkurentne”, sada se čine dalekom prošlošću. Đalović, koji je eliminirao Hajduk u polufinalu Kupa i borio se za svaki bod do kraja, zatvorio je svoj riječki krug. Njegov odlazak označava kraj jedne romantične priče i početak nove, pragmatičnije ere pod američkim vodstvom, s španjolskim stručnjakom na čelu, koji će imati težak zadatak ponoviti uspjehe prethodnika, ali na svoj način.

Víctor Sánchez del Amo (48) bivši je španjolski reprezentativac s bogatom karijerom. Ponikao u madridskom Realu, s klubom je osvojio La Ligu i Ligu prvaka 1998. godine, dok je najbolje igračke dane proveo u Deportivu iz La Coruñe, s kojim je 2000. osvojio La Ligu te dva Superkupa i Kup kralja. Kao desno krilo poznat po centaršutevima, za španjolsku reprezentaciju upisao je osam nastupa.

Nakon igračke karijere, okrenuo se trenerskom poslu, najprije kao pomoćnik u Getafeu, Sevilli i Olympiacosu. Prvi samostalni posao dobio je 2015. u Deportivu, a kasnije je vodio Olympiacos, Real Betis, Málagu i Cartagenu. Njegova trenerska karijera bila je turbulentna, često s kratkim mandatima i otkazima, poput onog u Olympiacosu nakon dva mjeseca zbog ispadanja iz kvalifikacija za Ligu prvaka. Ipak, prošle sezone s Olimpijom iz Ljubljane osvojio je svoj prvi trofej – naslov prvaka Slovenije, što ga je preporučilo novim vlasnicima Rijeke.

Đalović: ‘Moramo ispraviti stvari koje su bile loše, napravit ćemo sve da pobijedimo’

Đalović: ‘Shelbourne nije atraktivan suparnik’

Đalović uoči Ludogoreca: ‘Priželjkujemo bilo kakvu pobjedu’

The post Radomir Đalović više nije trener Rijeke, hrvatski prvak već objavio novo ime first appeared on Dijalog.hr.

Dvoboj se na Rujevici igra u srijedu s početkom u 20.45 sati, a slijedi hrvatskom prvaku nakon ispadanja u Ligi prvaka gdje je u drugom pretkolu bolji bio bugarski prvak Ludogorec.

„Shelbourne nije atraktivan suparnik, ali to ništa ne znači. Oni su agresivna momčad koja na Rujevicu dolazi po pozitivan rezultat. Mi na ova dva susreta gledamo kao na novi veliki, europski izazov koji nam puno znači. Dobro smo analizirali suparnika i mislim da je najvažnije na kakav ćemo način mi odigrati“, rekao je u uvodu trener Rijeke Đalović, a potom se osvrnuo i na stanje u svojoj momčadi.

„Fruk i Rukavina ne igraju zbog crvenih kartona zarađenih u drugom susretu protiv Ludogoreca. Od ranije je ozlijeđen Škorić. Moramo još vidjeti kako će neki igrači reagirati na posljednjem treningu, pritom posebno pazimo na Jankovića i Petroviča. No, od svakoga tko će zaigrati očekujem maksimum i uz pomoć naših navijača vjerujem u našu dobru
predstavu i pobjedu“, nada se Đalović, dok pozitivno na dvoboj protiv irske momčadi gleda i igrač Ante Oreč.

„Svaka europska utakmica je zahtjevna pa niti ova neće biti izuzetak. Bit će teško, Shelbourne nije ugodan suparnik. Potpuno smo fokusirani, obavili smo dobru analizu i u utakmicu ulazimo s jednim ciljem, a to je pobjeda“, izjavio je Oreč.

U uvodu ovog susreta Rijeka je na prvenstvenoj premijeri na Rujevici svladala Slaven Belupo s 2-0, pogocima u sudačkoj nadoknadi.

Đalović uoči Ludogoreca: ‘Priželjkujemo bilo kakvu pobjedu’

Đalović najbolji trener sezone, Livaja dobio tri nagrade

Igrači Rijeke uletjeli na Đalovićevu pressicu i napravili ludnicu!

The post Đalović: ‘Shelbourne nije atraktivan suparnik’ first appeared on Dijalog.hr.

Onaj prvi će se zauvijek pamtiti upravo zato što je bio prvi. Plakali su tada odrasli muškarci od sreće i ganuća jer se ostvarilo ono što su generacije navijača na Kvarneru prije njih sanjale i što je prijetilo da postane nedosanjani san. Ali plakali su odrasli muškarci i ove zadnje nedjelje svibnja godine Gospodnje 2025.

Mišković

Emocije su svladale, a suze lijevale niz obraze kreatora riječkog nogometnog čuda. Damir Mišković u loži stadiona na Rujevici prekrio je lice rukama i popustio pod naletom emocija dok mu je njegova vjerna suputnica Snježana držala ruku na ramenu i dijelila s njim trenutak još jedne njihove zajedničke pobjede. Ali, nije to samo trenutak pobjede. To je bio i trenutak potvrde da su sva ona vrijeđanja, podcjenjivanja, ismijavanja koja je proživio ove sezone, a i prijašnjih, vrijedilo istrpjeti.

Damir Mišković uspio je vodeći riječkog Davida učiniti ono što hrvatski nogometni Golijati mogu samo sanjati. Klub je financijski stabilan, momci koji su iz Rijeke prodani za dobre odštete riješili su svoje životne egzistencije dobrim ugovorima koje su napravili s novim klubovima, a Rijeka je šampion. Da, Rijeka je usprkos svemu prvak Hrvatske.

Tvrdoglav u svojim poslovnim principima, ponekad je malo grez za ovo podneblje koje traži puno “hodanja po jajima” taktiziranja s javnošću, biranja trenutka kad će se što i kako reći. Ali to nije njegov stil, on je direktan, ne okoliša, spreman je istrpjeti kritike i ne gubiti fokus. Rezultat je vidljiv. Ponekad riječki zaljubljenici u nogomet izgube strpljenje, žele trofeje, snažnu Rijeku po svaku cijenu. Takav model Mišković ne prihvaća. Stabilnost je njegov prioritet.

Rijeka, slijedeći taj princip, neće previsoko poletjeti da bi nisko pala. U više navrata bio sam prisutan kad je svojim suradnicima, navijačima, a često i novinarima govorio: Naš cilj je da budemo na poziciji koja vodi u Europu, a ako nam se pruži prilika iskoristit ćemo je, imperativa nema.

Takav stav nije rezultat Miškovićeve neambicioznosti nego objektivnih gospodarsko-političkih okolnosti. Rijeci država neće oprostiti plaćanje poreza i pretvoriti ga u udjele koje će pokloniti gradu da bi ovaj te udjele unovčio i opet ih pretvorio u financije kluba. Ni jedan riječki gospodarstvenik neće preuzeti financiranje ugovora nekog riječkog nogometaša. Rijeci neće biti dozvoljeno da klub zbog dugova promijeni poslovni subjekt i ostane u istom rangu natjecanja.

Iznošenje ovih činjenica nije kritika hrvatskim nogometnim Golijatima. Veličinu kluba čini i brojnost njegovih navijača i nogometna diplomacija, to jest, utjecaj u političkom i poslovnom svijetu. Zbog toga smo u uvodu teksta i istaknuli da nogomet odavno nadilazi samo sportske okvire.

Rijeka nema tu polugu, imala ju je nekad davno dok je legendarni Ljubo Španjol bio predsjednik Rijeke, a njegove veze s političkim i obavještajnim krugovima bivše države priskrbili Rijeci financije koje su dovele do osvajanja dva naslova pobjednika kupa Jugoslavije.

U novijoj povijesti odnosno otkada je HNL-a, Robert Ježić bio je još jedan uspješni predsjednik koji je također imao političku pozadinu i bio usko povezan s tadašnjim HDZ-ovim političkim vodstvom. I pod njegovom upravom Rijeka je osvojila dva Kupa, sada već Hrvatske. Ali do naslova prvaka se nije moglo. Klubovi iz većih gradova imali su veći značaj, više navijača značilo je i veći utjecaj i tu je priči bio kraj.

Ova dva Miškovićeva prethodnika koja su imala političku pozadinu bili su i svijetle točke u riječkoj nogometnoj povijesti. Većina drugih koji su dolazili u klub nisu bili ni približno uspješni kao njih dvojica. Valja napomenuti da je svojedobno kružila priča da je Slavica Ecclestone iskazala želju da uloži u HNK Rijeku. Riječki politički vlastodršci navodno joj nisu to dozvolili kao ni ulaganje u pistu na Grobniku. Nije im trebao dolazak u njihovo leno nekog jakog igrača nad kojim nemaju kontrolu, radije su nastavili kadrovirati sportske funkcionere iz svojih redova.

Vrhunac neuspješnosti bio je početkom 2010-ih kad je klub bio pred bankrotom. Do tada nisu pretjerano marili ako su njihovi izbori bili loši, a onda i rezultati kluba takvi. Klub im je ionako služio samo da se šepure ako i kad klub poluči neki uspjeh.

Međutim, ispadanje Rijeke iz prve lige, a možda i bankrot i odlazak u najniži rang natjecanja natjerao ih je da popuste i dozvole nekome da uloži u klub. Cijena koju su bili primorani platiti za to bilo je prepuštanje vlasništva nad njim. Razlog tome bila je procjena da će politička šteta za njih ipak biti prevelika ako Rijeka izgubi svoj nogometni klub, a time i dio svog identiteta. Tek tada je dopušteno poslovnom čovjeku Damiru Miškoviću da posredstvom Volpijeve zaklade Social sport uđe u klub. Veliki je doprinos dao i pokojni Robert Komen koji je uporno tražio rješenje za posrnuli klub i na kraju ga i pronašao.

I kad je, Miškovićevim dolaskom, Rijeka napokon prodisala, počela osvajati trofeje, kad je cijeli Kvarner počeo osjećati taj zarazni optimizam koji se prenosi iz kluba na regiju, riječki politički moguli prestrašili su se utjecaja novog igrača u kvartu. Umjesto institucionalne podrške i financiranja stadiona, Grad Rijeka svom nogometnom klubu naplaćuje vodu, komunalne doprinose i ostale namete. Grad koristi sve dostupne političko financijske alate da se potencijalna “opasnost” ne uzdigne do razine koja bi u njihovim glavama mogla ugroziti njihovu poziciju. Financiranja kluba iz gradskog proračuna svela su se na simboličku razinu.

Zbog toga, pod utjecajem bivših riječkih gradonačelnika i njihovog utjecaja na društveno-politička zbivanja u gradu na Rječini, Gradsko vijeće Grada Rijeke nikako ne dopušta političko-formalni okvir da započne izgradnja novog stadiona na Kantridi.

Osim suzdržanosti u Gradskom vijeću javljaju se i kulturno-udrugaške snage koje su jako zabrinute za vizuru grada kojeg će, kao, narušiti neboderi koji bi riješili financiranje stadiona, ali i kluba za iduća desetljeća. Preko svojih kanala u javnosti šire priču o Miškoviću, beskrupuloznom biznismenu kojem su samo novci važni, koji je produžena ruka nogometne Baba Roge Zdravka Mamića.

Rijeka koja sva živi u neboderima bila bi navodno nagrđena s njih još nekoliko. Istina je da bi ti neboderi vizualno dominirali i vrlo izvjesno postali simbolom grada. Ali, visoke građevine dominiraju i mnogim svjetskim gradovima i simboliziraju moć i uspjeh.

Nekadašnji moćan i uspješan grad koji je bio prometno i industrijsko središte postao je grad gubitnik. Grad koji je izgubio svoju industriju, značaj i što je najgore, izgubio je svoje stanovnike. Jedino u čemu je Rijeka prva, barem ponekad, je – nogomet.

Neboderi pokraj stadiona činili bi kompleks koji bi mogao biti i zametak novog riječkog poslovnog uzleta, ne samo na simboličkoj razini. Ali “duboka Rijeka” vladari grada iz sjene, to ne žele dopustiti. Moguće da je i to jedan od razloga raskola u riječkom SDP-u i njegovog političkog potonuća na zadnjim izborima.

Odmetnuti riječki gradonačelnik Marko Filipović odbio je poslušnost svojim prethodnicima i ne vidi zašto se ne bi dozvolilo investiranje u kompleks na Kantridi. Njegova suparnica u drugom krugu izbora, Iva Rinčić je po ovom pitanju suzdržana, iako u svojim redovima ima pojedince koji se snažno zalažu za kompleks na Kantridi.

Bez obzira na rezultate u drugom krugu lokalnih izbora poteškoće za projekt moguće su i zbog potrebne većine u gradskom vijeću za odluku o Kantridi.
Riječki predsjednik jako je svjestan ovih činjenica, zna da mu je situacija vrlo slična onoj koju Armada koristi kao svoj slogan – Sami protiv svih!

I baš zbog toga ovaj je nevjerojatan riječki uspjeh još veći i još čudesniji.
Da bi David pobijedio Golijate osim hrabrosti i spretnosti treba mu i čvrsta vjera da je to moguće. Kao da križ na prsima riječkih nogometaša kojeg Mišković, možda i nesvjesno, uporno iz godine u godinu ostavlja kao dominantan detalj na riječkom službenom dresu predstavlja upravo tu nepokolebljivu vjeru. Možda baš taj križ probija opnu, kako onu političku tako i duhovnu u kojoj je Rijeka zarobljena.

Armada

Još jedan duhovni preduvjet za uspjeh zaslužan je za ostvarivanje ovogodišnjih riječkih nogometnih snova, a to je zajedništvo. Ako je zlo ono koje dijeli – diabolos, onda je dobro to koje spaja i ujedinjuje. Najvjerniji riječki navijači, pripadnici navijačke skupine Armada možda su i najzaslužniji za ovaj novi povijesni naslov.

Cijele sezone, Armada je neumorno pratila svoje ljubimce. Činili su to i najvjerniji navijači riječkih rivala, ali postoji jedna velika razlika u odnosu prema igračima koju su pokazale tri najveće navijačke skupine.

Armada je vjerovala i čak i kad su riječki nogometaši gubili utakmice koje po svojoj kvaliteti nisu smjeli. Čak i kad voljni moment njihove igre nije bio na zavidnoj razini Riječani su od svojih navijača dobivali samo podršku.

Vrijeđanja, čitanja bukvica nakon poraza, traženja da skinu dresove, sve su to doživljavali nogometaši Hajduka i Dinama. I nakon pobjeda i nakon poraza Armada je svoju Rijeku ispraćivala u svlačionicu skandiranjem – šampioni!

Iako nisu brojni kao njihovi suparnici iz Splita ili organizirani kao njihovi zagrebački rivali, Armada je odnijela pobjedu na području koje je donijelo naslov. A to su ljubav prema klubu, vjera u kvalitetu igrača i stručnog stožera i nada da će Rijeka osvojiti naslov.

U ljubavi, vjeri i nadi Armada je prednjačila u odnosu na druge tifoze. Dok su mnogi riječki navijači koji ne pripadaju navijačkoj skupini bili često sumnjičavi i kritizirali klub zbog cijena ulaznica, prodaje igrača, odabira trenera i raznih drugih razloga, Armada je bila nepokolebljiva i rezultat je došao.

Vezano uz Armadu zanimljiv je i detalj koji se dogodio u subotu pred utakmicu zadnjeg kola. Naime, na dan utakmice, obratio se javnosti Slaven Belupo žaleći se kako ih je Armada ometala u snu uoči povijesne utakmice. Pripadnici Armade navijali su i palili baklje ispred hotela u kojem su odsjeli igrači i stručni stožer Slaven Belupa.

Brusili su se Koprivničani da će ih Fortuna nagraditi i da će uzvratiti na terenu i zbog takvog nesportskog ponašanja riječkih navijača pokvariti slavlje domaćina.

Ovdje treba napomenuti da zatvoreni prozori i navučeni zastori u hotelskim sobama trebaju takav problem jednostavno razriješiti. Ako slučajno ni to ne pomogne znači da je hotel kojeg su izabrali loš, ali čepići za uši riješavaju i tu situaciju.

Na kraju je pravda pobijedila, ali je, možda, ishodište bilo drugo. Naime pitali smo na konferenciji za medije nakon utakmice trenera Slaven Belupa kako to da nije ponovio slučaj kad je u srazu s Dinamom odmarao dio momčadi uoči utakmice finala kupa, njegov odgovor kao i komentar utakmice možete pogledati ovdje.

Đalović

A trener Rijeke je posebna priča koja traži i zaseban tekst. Vjernost koju je Radomir Đalović iskazao kad je Sergej Jakirović sa sobom odveo cijeli stručni stožer i ostavio Rijeku na cjedilu isplatila se riječkom Crnogorcu. Dobro uvijek na kraju pobjeđuje. Umjesto izdašnog honorara i utakmica Lige prvaka koje su slijedile u Dinamu, Đalović je odlučio ostati kao vjeran vojnik kluba.

Predsjednik je to prepoznao i ukazao mu povjerenje kojem se Crnogorac vjerojatno nije ni nadao. A Đale je uzvratio kako samo on to zna. Potpunim predanjem, izgaranjem do zadnje sekunde svake utakmice, podizanjem morala i borbene gotovosti do krajnjih granica. Zadržavajući skromnost, Đalović je ponizno upravljao riječkim brodom da bi ga na kraju uveo u luku ponosa i slavlja.

Uspio je Đalović te svoje vrline prenijeti na momčad koja ga je u svemu slijedila. U ekipi koja nema napuhanih zvijezda svi su disali kao jedan. Nije bilo ljubomore, dvosmislenih izjava niti bahatosti.

Fruk

Najveći biser riječke momčadi nogometni maestro Toni Fruk savršeno se uklapao u postavke koje je instalirao Đalović. Požrtvovan i skroman vodio je momčad na terenu do novih najsvjetlijih stranica riječke nogometne povijesti. Kad je bilo najvažnije, Toni je bio najbolji. Vukao je, grizao i donosio pobjede svojim golovima i asistencijama. Svi drugi momci, svaki na svojoj poziciji i u svom trenutku dali su svoj doprinos. Većini je ovo prvi naslov.

Nezaboravni trenutci

Nedjelja 25. 5. 2025. ostat će zlatni slovima upisana u povijest Rijeke i Riječana, a nezaboravne trenutke zabilježili smo kamerom i objavili na našem YouTube kanalu da svi kojima je Rijeka u srcu uživaju i vraćaju se njima kad se požele iznova oraspoložiti ovom, ne lijepom kako je posprdno znaju nazivati rivali, nego predivnom riječkom pričom.

Vodeći gol Jankovića tijekom Armadine koreografije

Bakljada Armade u 60 minuti povijesne utakmice

Trenutak kad navijači ulijeću na teren nakon završetka utakmice

Emotivan govor službenog spikera neposredno nakon završetka utakmice

Trenutak podizanja pehara iz perspektive travnjaka na Rujevici

Ajme meni nije mi dobro na travnjaku Rujevice

Đalovićeva presica nakon utakmice na koju su uletjeli navijači i napravili ludnicu

Volimo Rijeku – proslava na Korzu

Vatromet na Korzu – proslava naslova

The post Rijeka je usprkos svemu prvak Hrvatske – okolnosti i analiza presudnih faktora first appeared on Dijalog.hr.

Sva tri vodeća kluba upisali su poraze i stanje na vrhu tablice ostalo je nepromijenjeno, Rijeka je prva, Hajduk s istim brojem bodova i slabijim međusobnim omjerom i gol razlikom drugi, Dinamo zaostaje 4 boda.

Rijekina pobjeda u porazu

Iako je na prvi pogled stanje isto, ono to u svojoj biti nije. Rijeka je odnijela jednu važnu i uvjerljivu pobjedu, a tu joj je pobjedu donijela Armada.

Tijekom cijele utakmice s Armadinog sjevera nije prestajala glasna podrška bez obzira na sve promašaje, pogreške i primljene golove njihovih ljubimaca. Svojim fanatičnim navijanjem Armada je povukla i ostatak publike na Rujevici.

Vrhunac spektakularne Armadine predstave bio je ispraćaj nogometaša nakon utakmice u najžešćoj podršci koju su Riječani mogli zamisliti nakon ovako jednog bolnog poraza u situaciji u kojoj ih je pobjeda mogla ozbiljno približiti sanjanoj tituli prvaka.

Riječki rivali u utrci za naslov nisu ni približno te sreće. Reakciju Dinamovih navijača nakon poraza od Gorice pogledajte ovdje, a Hajdukovih nakon poraza od Istre ovdje.

Riječki David

Riječani su dobili ono što i zaslužuju. Pet kola prije kraja prvenstva Rijeka je i dalje vodeća, a igrat će i finale kupa. Tuga zbog bolnog poraza i propuštene prilike nije narušila odnos najvjernijih navijača prema klubu kojeg vole.


Ovom su gestom pokazali koliko cijene sve ono što su im ovi momci pružili ove sezone, a dobar dio njih sudjelovao je i prošle godine u borbi za oba trofeja do samog kraja.

Svjesni su riječki navijači odnosa u hrvatskom nogometu. Razumiju da je Rijeka ustvari David koji se bori protiv dva nogometna Golijata u najizjednačenijem izdanju HNL-a.

Imali smo već u domaćem nogometnom natjecanju situaciju da se u zadnjem kolu odlučuje prvak. Rijeci je tada koban bio protivnik od kojeg su i u srijedu izgubili.

I tada su ista tri kluba bili u borbi do pretposljednjeg kola, a u zadnjem kolu se odlučivalo između Rijeke i Dinama. Tada nije bilo VAR-a, a neopravdano podignuta zastavica sudca Krečka donijela je naslov Dinamu.

Ali, 1999. su favoriti pobjeđivali, 2025. svatko može pobijediti svakoga. Nijedan klub nema pravo računati na one tzv. unaprijed upisane bodove. Najljepši nogomet trenutačno ne igraju ni Rijeka ni Hajduk ni Dinamo već Istra i Slaven Belupo, ali i oni gube od momčadi koje se bore za opstanak.

Najlošiji prvak ili najizjednačenije prvenstvo

Mnogi komentari i medijski natpisi o vodećim klubovima puni su kritika, gotovo izrugivanja zbog učestalih poraza njihovih favorita. Ali, to nisu objektivni stavovi. Ovdje se radi o sebičnoj navici da “njihovi” klubovi moraju pobjeđivati one koji imaju manji proračun i manju podršku.

Prava je istina da baš ovakvo prvenstvo donosi zanimanje publike. Klubovi koji nisu u prvom planu, odnose slatke pobjede, njihovi navijači guštaju zbog činjenice da “veliki” padaju pod naletima njihovih ljubimaca i baš je tu draž ovakvog prvenstva.

Spominje se kako će ovogodišnji prvak biti najlošiji u povijesti HNL-a. Mi bismo dodali da će biti najbolji u najizjednačenijem prvenstvu ikada. To bi bilo mnogo objektivnije sagledavanje činjenica. Titulu u takvim okolnostima treba vrednovati kao stvar prestiža, a ne realnost koja bi trebala umanjiti slavlje budućeg pobjednika.

Natjecanje u kojem se unaprijed zna tko će biti prvak, a tko će koga pobijediti ustvari nema uopće smisla. Baš ovakva neizvjesna borba nudi svu draž jednog sportskog natjecanja.

Novinarska pošteda Đaloviću

A, još kad momčad poput Rijeke, koja nema infrastrukturnu i konkretnu financijsku pomoć od institucija kao njeni najveći suparnici, ravnopravno sudjeluje u borbi do kraja, onda takvi rezultati ne zaslužuju zvižduke i pogrde već priznanje i podršku.

Zbog Armadine lekcije o ljubavi prema svome klubu možda su i novinari na presici nakon utakmice odustali od bilo kakvih pitanja. Jednostavno su nakon izjave pustili Đalovića da se sabere i razmisli kako će odvesti ovogodišnju dionicu do kraja.

Za kraj vrijedi istaknuti da bez obzira kako završilo ovo prvenstvo, bez obzira tko osvoji kup, Đaloviću i momcima kapa do poda.


Rijeka je već pobijedila, njena pobjeda zove se Armada!

The post Pet kola prije kraja, Rijeka je već pobijedila, njena pobjeda zove se – Armada! first appeared on Dijalog.hr.

Samo solidno popunjene tribine dočekale su Rijeku i Varaždin u utakmici važnoj za oba protivnika. Rijeka je u borbi za naslov, Varaždin za Europu. Zbog činjenice da je Rijeka sedam kola prije kraja prvenstva samo bod iza prvoplasiranog Hajduka, bez obzira na vremenske (ne)prilike, moramo konstatirati da je previše slobodnih stolica bilo ove nedjelje na Rujevici.

Rijeka je krenula žestoko i već u prvim minutama stvorila nekoliko izglednih prilika u kojima je nedostajalo mirnoće pa da utakmica krene u željenom smjeru za riječku momčad.

U desetoj minuti utakmice Selahi je kao zadnji igrač ušao u duel s Mamićem, napadač Varaždina je stigao prvi do lopte, došlo je do kontakta, Mamić je pao, a VAR pozvao suca Ercega da provjeri potencijalni crveni karton.

U tim trenucima kao da smo gledali deja vu iz 15. kola kad je na Rujevici gostovala Gorica, a Selahi kao zadnji igrač neoprezno pokosio Kolara i već u jedanaestoj minuti zaradio isključenje i tako ostavio svoju momčad na cjedilu.

Nakon provjere Erceg je odlučio da ovaj put start Selahija ipak nije bio za crveni karton. Slovenski sudački stručnjak Skomina nije se složio s njegovom odlukom kao ni sudačka komisija dan kasnije.

Bilo kako bilo, nastavili su Riječani tijekom cijelog prvog poluvremena prijetiti sa svih pozicija, ali s istim ishodom. Nanizali su osam udaraca, ali ni jedan u okvir gola. Iako, vrijedi istaknuti da su mnogi od njih prolazili sasvim blizu gola vratara Zelenike.

Varaždinaca nije bilo nigdje, jednom su samo uputili udarac i to pored gola.

U drugom poluvremenu nastavila se priča iz prvog, i to u svim segmentima. Rijeka je napadala, prijetila, djelovala mnogo bolje, a onda je u kobnoj (opet) 11. minuti, svoj drugi žuti karton zaradio Radeljić.

Ako su Riječani izbjegli sudbinu u prvom poluvremenu, u drugom im to nije pošlo za rukom i Rijeka je morala dobar dio utakmice igrati s igračem manje u polju.

Opet su se Riječanima kao deja vu vraćale slike iz Varaždina i utakmice koju su ova dva protivnika odigrali tamo početkom veljače. Tada je Devetak zaradio dva žuta kartona u prvom porazu kojeg su Riječani ubilježili ove sezone.

Varaždincima je trebalo neko vrijeme da shvate da imaju igrača više i nakon desetak minuta počeli su plesti mrežu oko riječkog šesnaesterca, bivali su sve opasniji da bi ih u osamdesetoj minuti vratnica spriječila da dođu u vodstvo.

Rijetko su igrači Rijeke dolazili u priliku učiniti nešto više, posjed je potpuno prešao na stranu Varaždina.

I kad je Zlomislić već nakon svake uhvaćene lopte ostajao pokoju sekundu duže na travnjaku ne bi li obrana domaćina uhvatila malo predaha, kad su Riječane sve češće lovili grčevi i kad je izgledalo da će i bod biti velik “ko’ kuća” dogodio se i treći deja vu, onaj najugodniji za domaće navijače.

U drugoj minuti sudačke nadoknade, Menalo, kojeg je Đalović ubacio u igru u 59. minuti umjesto nedorečenog Čopa, na centru je sjajno okrenuo Maglicu, sjurio se prema šesnaestercu, odigrao dupli pas s Frukom i izbio iskosa s lijeve strane sam pred Zeleniku da bi ga elegantno prebacio i pogodio malu mrežicu za erupciju oduševljenja i potpuno ludilo na Rujevici.

Letjele su čaše u zrak, mobiteli po tribinama, a decibeli zajedničkog oduševljenja igrača, klupe i navijača Bijelih postigli do sad nezabilježene vrijednosti.
Ponovila se situacija iz utakmice koju smo već spominjali, onoj protiv Gorice kad se Rijeka lavovski borila s igračem manje da bi u 85. minuti Rukavina postigao pobjedonosni gol za također potpunu euforiju na Rujevici.

U drugoj utakmici dana, onoj na Poljudu, Hajduk i Lokomotiva odigrali su 1:1 i Rijeka je ostala na čelu prvoligaške ljestvice, a zadovoljstvo Rijekinih navijača bilo je potpuno.
U sezoni koja je po svom tijeku još zanimljivija od prošlogodišnje, sedam kola prije kraja ništa se još ne zna, a u igri su i dalje sva tri prvoplasirana tima.

Nakon prošlog kola činilo se da Dinamo posustaje i da će se jako teško vratiti u igru, međutim, Zagrepčani još uvijek nisu izgubili sve šanse. Rutinski je Dinamo pobijedio Osijeka, a Rijeka i Hajduk su se jako mučili u domaćim utakmicama. Golovima tek u sudačkoj nadoknadi uspjeli su Splićani upisati bod, a Riječani tri. Pri tom su i Rijeka i Hajduk utakmice završili s igračem manje.

Dinamo do kraja mora pobijediti sve utakmice. I koliko god to izgledalo teško – nije i nemoguće. Prošle sezone u sličnoj su situaciji napravili upravo to. Ali prošle je sezone i zaostatak bio manji.

U sadašnjoj situaciji, kad bi i pobijedili u svim preostalim utakmicama, što bi zbog ogromne koncentracije kvalitete koju imaju u svojim redovima bilo ostvarivo, da bi Zagrepčani obranili naslov moraju im se poklopiti i drugi rezultati tj. kiksevi Rijeke i Hajduka.

Rijeka i Hajduk u prosjeku osvajaju ove sezone 1,9 bodova po utakmici. Po toj jednadžbi do kraja bi mogli osvojiti 13 bodova. Dinamo uz sve pobjede 21. Taman osam bodova više, koliko mu i treba s obzirom na to da ima lošiji međusobni omjer od oba konkurenta, a trenutačni je zaostatak sedam bodova iza vodeće Rijeke.

Međutim, samo jedan kiks Dinama, jedan neriješeni rezultat bitno bi mu smanjio šanse.

I koliko god ova statistička nagađanja djelovala zanimljivo moramo se složiti s jednim dragim zagrebačkim kolegom kad je pred godinu dana ostavio komentar ispod jednog našeg teksta koji se bavio statistikom. “Statistika je važna za košarku, u nogometu će odlučiti jedna stativa, nekoliko centimetara, trenutak inspiracije jednog igrača. I zato je nogomet najljepša sporedna stvar na svijetu.” otprilike je glasio spomenuti komentar.

Ali bez obzira kako ova sezona završila za Riječane, njeni navijači imaju puno razloga za zadovoljstvo. To zadovoljstvo još više raste kad vide komentare koje o igri Rijeke i funkcioniranju kluba daju eminentni nogometni komentatori na nogometnim podcastima koji ne mogu sakriti svoj jal što je usprkos svim svojim manjkavostima Rijeka i dalje lider prvenstva.

Kritizira se vođenje kluba koje je rezultiralo činjenicom da Rijeka ima tanku klupu, igra koja ne plijeni, pritisak kojeg nema pa je zato Rijeka u prednosti, druga lopta koja je u jednom trenutku uletjela u teren…

Prvenstvo koje će osvojiti najslabiji prvak do sada također podsjeća na unaprijed pripremljenu tezu u maniri basne o lisici i kiselom grožđu. Ispuštaju ti znalci iz vida činjenicu da sve što govore najbolje oslikava njihove favorite jer Rijeka je ipak samo “underdog”. Rijeci država ne oprašta dugove niti joj pomaže grad.

Rijeka je otpisana još nakon ljetnog prijelaznog roka, pa dodatno otpisana nakon poraza od Olimpije, pa iznova otpisana nakon zimskog prijelaznog roka, pa potpuno otpisana nakon vezanih poraza od Varaždina i Istre početkom proljetnog dijela prvenstva.

Uz višestruko manji proračun i manju tržišnu vrijednost svoje momčadi od konkurenata za naslov i s glavnim trenerom kojem je ova sezona vatreno krštenje na toj poziciji – Rijeka je i dalje prva.

A Rijekini navijači čekaju još jedan Deja vu, onaj iz 2017.

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Zvonimir Boban od 1. lipnja postaje predsjednik Uprave Dinama

Hajduk remizirao s Lokomotivom i ispustio prvo mjesto

Rijeka u sudačkoj nadoknadi do vrlo važna tri boda protiv Varaždina

The post HNL: Rijekin višestruki deja vu first appeared on Dijalog.hr.

Okupana sunčevim zrakama Rujevica je prihvatila rekordan broj posjetitelja ove sezone. Više od 8 tisuća zaljubljenika u nogometnu igru napravilo je uobičajen dekor kad igraju Rijeka i Hajduk.

Jadranski derbi najvažniji je nogometni događaj u gradu na Rječini bez obzira na okolnosti, ali kad je on ujedno i bitka za prvo mjesto na prvoligaškoj tablici, a oznaka na kalendaru pokazuje da je već prošla polovica ožujka onda se doista očekuje velika napetost.

Međutim, ovoga puta napetost kao da je kod Riječana izostala. Ni na terenu niti na klupi, a ni u publici Riječani nisu pokazivali nikakve znakove uznemirenosti. Jedan redoviti pratitelj nogometnih zbivanja i veliki navijač Rijeke primijetio je da je riječkim nogometašima govor tijela izgledao kao da nisu baš 100 % “unutra”.

Razlozi za taj dojam svekolike riječke “poluzainteresiranosti” ipak leži negdje drugdje.
Riječani su ovu utakmicu već unaprijed pobijedili i umireni tom unutarnjom spoznajom njihova vanjština nije ukazivala ni na kakvu naelektriziranost.

Da su oni vladari Jadrana pokazali su Hajdukovcima još u polufinalnoj utakmici Hrvatskog kupa kad su ih na njihovoj prepunoj Poljudskoj ljepotici, koja čeka svoje novo ruho, glatko pobijedili.

Zakočili su tada Riječani hajdučki protok i ostavili Splićane na jednom golu majstora Livaje bez ozbiljnih situacija za nešto više od toga.
S druge strane Rijeka je zabila tri komada i zasluženo otišla u polufinale.

Momčadski duh i mentalna snaga Riječana

Ova je momčad Rijeke svjesna snage svog momčadskog duha koju u posljednje vrijeme ne mogu nadvladati ni ekipe koje imaju znatno veću individualnu kvalitetu kao što je to slučaj s Dinamom, a ako ćemo pogledati nominalne vrijednosti igrača na tržištu, onda to vrijedi i za ovaj Hajduk.

Đalovićevi ratnici jednostavno vjeruju da su jači i zato su oni ovaj Jadranski derbi dobili mentalno mnogo prije nego je utakmica i započela.

A najveće zasluge za mentalnu snagu i sjajne rezultate Rijeke svakako ima glavni zapovjednik bijelih jurišnika, riječki Crnogorac, Radomir Đalović. Svojom skromnošću, otvorenošću i prijateljskim pristupom, s punim poštovanjem kojeg iskazuje svakom suparniku (a i sugovorniku), Đalović je velikoj mentalnoj snazi svoje momčadi dodao i onu duhovnu.

Poniznost i vjeru u vlastite mogućnosti popularni “Đale” je uspio prenijeti na svoje igrače. Nema u riječkoj momčadi superzvijezda, likova kojima se drugi moraju klanjati, kojima drugi vodu nose.

Istini za volju, svojim izvedbama, a to dokazuje i poziv u reprezentaciju, ističe se novi miljenik publike, Toni Fruk, ali i on se savršeno uklapa u sliku mentalno snažnog, skromnog heroja riječkih travnjaka. A Toni kao da najlakše pronalazi pukotine baš u igri “prgave familije”i nemilosrdno joj “trpa” čim mu se za to ukaže prigoda.

Premda se visinom ne ističe među ostalima na terenu, dvaput se glavom naklonio za pogotke Rijeke. Na njemu je skrivljen i jedanaesterac i potpuno zasluženo još je jednom proglašen igračem utakmice. Kao i u polufinalu kupa Fruk je zabio dvaput, a one treće pogotke je namjestio.

Ovaj put umjesto asistencije kao nedavno na Poljudu, golovima je pridodao kazneni udarac koji je na njemu napravljen, a kojeg je uspješno realizirao Niko Janković.

Ako je nervoza u riječkim redovima bila nepoznat pojam kod Splićana je nije nedostajalo. Svoju potvrđenu nemoć u okršajima s Riječanima ovog proljeća nogometaši Hajduka pokazivali su i tijekom,a još više nakon utakmice, na tribinama je bilo slično.

Tvrdoglavo odbijanje realnosti Hajdukovaca

Ovaj će Jadranski derbi ostati zapamćen po reakcijama trenera Hajduka Gennara Gattusa i hrvatske nogometne legende Ivana Rakitića.

Najprije je Gattuso napao Joška Jeličića u nadrealnom verbalnom konfliktu u kojem se talijanski trener odbio rukovati s komentatorom Joškom Jeličićem u studiju SuperSport HNL-a.

Potom ga je optužio da ruši klub i podignutim prstom gestikulirao prema njemu. Jeličić mu je na to na španjolskom odgovorio da ne prijeti prstom i da mora poštivati sredinu u koju je došao.

Malo nakon toga i Ivan Rakitić daje apokaliptičnu izjavu o razlozima loše kvalitete HNL-a aludirajući na suđenje. Malo kasnije odlučio je to izreći i sucu Belu osobno. Bel se nije iskazao, dosta je griješio, ali nipošto nije direktno utjecao na rezultat. Po ocijeni slovenskog sudačkog eksperta Skomine i Hajduka i Rijeku zakinuo je za po jedan jedanaesterac.

Dramu koju su Hajdukovci i njima naklonjeni sportski novinari napravili oko suđenja možemo promatrati iz dva kuta. Jedan je svjesni ili nesvjesni, ali u svakom slučaju očajnički pokušaj da se napravi pritisak na suce u utakmicama koje slijede, a drugi je tvrdoglavo odbijanje realnosti uzrokovano parareligijskom statusu koje Hajduk ima u srcima svojih navijača.

Kad objektivno sagledamo razloge uistinu lošijih predstava Hajduka u nekoliko posljednji kola HNL-a vrlo brzo ćemo doći do ključnih aktera te priče. Radi se upravo o već spomenutoj dvojici.

Mijenjanjem pozicija svojim igračima Gattuso je Hajduk lišio potencijalnih automatizama koje je kao trener koji već osam mjeseci radi s ovim igračima trebao uigrati. Željeni efekt iznenađenja na Rujevici nije upalio, a Hajduk je bio jalov.

Ivan Rakitić, s druge strane, od igrača koji donosi prevagu postao je prosječan igrač. Kriva dodavanja, sporost u igri i ostale propuste kompenzira s nekoliko poteza koji daju naslutiti da se radi o nekadašnjem velemajstoru, ali to definitivno nije doprinos kojeg je Hajduk od njega očekivao.

Odmicanje pozornosti od stvarnih propusta, osobito u slučaju Gattusa može biti dio PR taktike kojom ovaj talijanski strateg brani svoje taktičke promašaje. S druge strane ovakvi potezi svakako ne doprinose imidžu kluba koji od nekadašnjeg velikana postaje “kmečavac s juga” kojem su uvijek svi drugi krivi za vlastite neuspjehe. Uglavnom su to bili suci, a najnovijem slučaju to su sudac Bel i Jeličić.

A, Joško Jeličić jednostavno zadovoljava standarde “entertainment” medijske kulture koja ganjajući klikove od svojih protagonista traži britke izjave i provokacije na rubu dobrog ukusa. Jeličić ne štedi ni druge klubove i podjednako je “otrovan” prema Hajduku, Dinamu ili Rijeci.

Osim igrača na terenu i igrača i trenera kasnije u medijima, nemoć je pokazala i Torcida na tribinama. Za glasno bodrenje svog kluba i domišljatost u lansiranju pirotehnike kroz uske rešetke kaveza u miljeu navijačkih skupina Torca zaslužuje pohvale. Ali, svoju frustraciju, nemoć i jad pokazali su pjesmom “Šugava Rijeko”.

Druge navijačke skupine u Hrvatskoj davno su donijele odluku da iz poštovanja prema doprinosu kojeg su Riječani općenito, a osobito pripadnici Armade dali u Domovinskom ratu, ovu pjesmu neće pjevati. Prizivajući Srbe i vrbe, Torcidaši su očito smetnuli s uma nacionalnu pripadnost svojih nogometnih ikona kako iz šampionskih generacija Hajduka tako i ovih u aktualnom sastavu.

Armada s druge strane, nije odgovorila istom mjerom i sa sjevera se nije čulo “Umri Livaja”.
Tako je pobjeda Riječana bila potpuna.

Zadnji ispit za Đalovića

Sve u svemu, do kraja prvenstva još je deset kola, 30 bodova je u igri. Rijeka ima 5 bodova više od Dinama i 2 više od Hajduka, a ubilježila je i visoke pobjede nad ovim protivnicima što bi moglo donijeti prednost u slučaju bodovnog poravnanja.

Rijeka igra odlično u derbijima i u zadnje četiri utakmice s klubovima iz skupine četiri kluba s najvišim proračunima koju osim nje čine još Dinamo, Hajduk i Osijek (koji je odavno ispao iz konkurencije za naslov) ima četiri pobjede i gol razliku 12:1. Derbiji joj definitivno leže, ali što je s takozvanim malim utakmicama?

U zadnje četiri utakmice s klubovima iz donjeg doma HNL-a Rijeka je osvojila 2 boda. Uz poraze od Varaždina i Istre upisala je i remije s Goricom i Šibenikom.

Motivacije ne može nedostajati jer svaka je utakmica u ovoj fazi natjecanja ključna, a ulog je najveći mogući. Razlozi za slabije rezultate su mogli biti taktički nedostaci kod probijanja niskog bloka u situacijama kad je Rijeka igrala bez klasičnog centarfora, ali Duje Čop bi trebao odigrati presudnu ulogu u probijanju protivničkih bunkera.

Možda više i od Čopa, Radomir Đalović je taj koji treba položiti i taj zadnji ispit, tu posljednju mentalnu blokadu koja Rijeku dijeli od sna.
Njegov zadatak je pretočiti tu posvemašnju mobilizaciju svih potencijala koje njegova momčad uspješno stavlja u funkciju u derbijima i na te takozvane “male” utakmice.

Njegovi suparnici imaju ponešto teži zadatak. Gattuso mora u uvjetima enormnog pritiska ispraviti “krive Drine” koje je sam prouzročio, a Cannavaro se treba ubrzano prilagoditi specifičnostima lige i kluba u kojeg je došao.Opet, Gattuso i Cannavaro imaju i jači igrački kadar i više rješenja na klupi.

Ništa još nije gotovo, ali nakon Jadranskog derbija možemo reći da je mogućnost da David pobijedi Golijate još malo narasla!

The post Jadranski derbi: Zaslužena pobjeda Riječana i tvrdoglavo odbijanje realnosti Hajdukovaca first appeared on Dijalog.hr.

Iako su to bili prvi porazi Rijeke u ovogodišnjem HNL-u, a prodaja igrača je već godinama jedini izvor financiranja kluba, momčad s Rujevice je tada od većine nogometnih “stručnjaka” već bila otpisana.

Serije derbija pribojavali su se i riječki navijači.

I onda se u samo deset dana situacija promijenila iz temelja. Teško je nekome tko prati hrvatski nogomet (i želi ostati ozbiljan) sada prevaliti preko usana da Rijeka nije izgledan kandidat za naslov.

Nakon prve dvije četvrtfinalne utakmice Hrvatskog kupa Rijeka je i jednako izgledan pretendent na osvajanje Rabuzinova sunca.

U tih deset dana iz snova, Rijeka je najprije nadigrala Osijek na Opus Areni pa našamarala Dinamo na Rujevici da bi briljantnu “desetodnevnicu” okrunila izbacivanjem Hajduka iz Hrvatskog kupa usred Poljuda.

U te tri utakmice s klubovima iz samog vrha hrvatskog nogometa Rijeka je ostvarila tri pobjede uz gol razliku od 9:1.

Pritom ne treba zanemariti ni činjenicu da je dva od tri derbija igrala u gostima.

Čulo se ovih dana da je riječka prva momčad doista uigrana i moćna, ali i da Rijeka nema zamjena za svoje prvotimce i kako će, izostankom jednog od standardnih članova prve postave, igra Bijelih biti ozbiljno okrnjena.

Utakmice u Osijeku u kojoj je Rijeka igrala bez Fruka i ova u Splitu u kojoj je nedostajao Čop, prilično su ih demantirale.

Opet, moramo priznati i da se u ova dva slučaja radilo o izostanku po jednog ključnog igrača, a u Varaždinu i osobito protiv Istre na Rujevici, izostanaka je bilo više.

Na Poljudskom ogledu Hajduka i Rijeke u četvrtfinalu Hrvatskog nogometnog kupa “Montenegrino da Fiume” Radomir Đalović postigao je svoju “tripletu” i nadmudrio i trećeg talijanskog trenera u nizu.

Tako je nakon Federica Copittelija i Fabija Cannavara svoju porciju dobio i “Mister” Gennaro Gattuso.

Za trenera Riječana treba reći da cijelo vrijeme dijeli medijski tretman svoje momčadi. U početku je, kao i ljetnim prodajama oslabljena momčad, bio podcjenjivan, na trenutke čak i ismijavan, ali njega to jednostavno nije diralo.

Baš kao ni momčad s kojom je utakmicu po utakmicu, tiho i bez velike pompe stigao do naslova jesenskog prvaka. Rijeka čelnu poziciju na ljestvici i dalje drži, a do kraja je preostalo još trinaest utakmica.

Čini se da je upravo Đalović taj faktor koji uspijeva stvoriti prednost pred financijski i strukturalno moćnijom konkurencijom.

Rijeka ima momčadski duh na kojem mu mogu pozavidjeti svi ostali klubovi u ligi. Ključna osoba za izgradnju tog duha uvijek je glavni trener.

On je taj koji mora igrače motivirati da daju najviše kad je najpotrebnije, primiriti ih kad polete, probuditi kad se uspavaju.

Trener je ta osoba koja će vratiti optimizam nakon poraza, probuditi vjeru nakon odlazaka ponajboljih suigrača.
Trener će znati i riskirati i ponekad poštedjeti važnog igrača da bi ga sačuvao za predstojeće utakmice kao što je to danas Đalović učinio s Čopom.

Nije riječki napadač ozlijeđen, ali Đalović je imao rješenje kako odmoriti svoje najveće pojačanje ove zime i pritom pregaziti grotlo Poljuda.

Čop je imao pauzu u treningu tijekom perioda dok se rješavao njegov prijelaz iz Lokomotive u Rijeku. Svjestan te činjenice, trener Rijeke odlučio je poštedjeti jedinog ozbiljnog klasičnog napadača kojeg trenutačno ima na raspolaganju.

Ritam srijeda nedjelja neće se ponavljati prečesto ovog proljeća, a riječki strateg procijenio je da 35-godišnjeg Čopa ne treba izlagati mogućim ozljedama dok ne dođe u stanje pune sportske spremnosti.

Najveća pomoć popularnom Đaletu u nadilaženju kadrovskih rupa u momčadi svakako su polivalentni Toni Fruk i Niko Janković.

Fruk podjednako dobro igra u ulozi kreatora igre i središnjeg napadača, a Janković može na istom nivou igrati na oba krila ili kao prednji vezni.

Odmaranje Čopa, Đaloviću je donijelo maestralnu rolu Tonija Fruka koji je zaigrao u špici napada i zabio dva gola, a za treći asistirao.

Već u 6. minuti povukao je Fruk s centra i u situaciji četiri na četiri sjajno, “vanjskom” podvalio loptu između dvojice obrambenih igrača Hajduka do Djouahre koji je tako izbio sam pred golmana i preciznim udarcem kroz noge Lučića doveo Rijeku u vodstvo.

U 13. minuti već je bilo 2:0. Prpić je pogrešno, iz Hajdukove zadnje linije, dodao Selahiju koji iz prve upošljava Fruka, a ovaj manirom rasnog strijelca u matnoj situaciji pogađa za podebljanje vodstva.

Uspio je Hajduk u 29. minuti, nakon jedne pogreške Radeljića, Livajinog bijega po desnoj strani i odličnog udarca Hajdukovog napadača koji je pogodio “malu mrežicu” Zlomislićevog gola, smanjiti na 1:2 i to je, manje – više bilo sve što smo vidjeli od Hajduka u ovoj utakmici.

U drugom poluvremenu opet je Toni Fruk utišao Poljud i ozbiljno istaknuo kandidaturu za novog reprezentativca s Rujevice.

Oduzeo je u 51. minuti Fruk jednu loptu na sredini igrališta, odigrao je potom za Jankovića bočno, a ovaj mu je vratio i riječki dvojac je u situaciji 2 na 4 izbacio gotovo cjelokupnu Hajdukovu obranu. Između Fruka i golmana domaćina ostao je samo Uremović kojeg je Riječanin lažnjakom izbacio iz ravnoteže tako da je Hajdukov stoper završio na travnjaku. Ulovio je Fruk i Lučića na krivoj nozi i postigao svoj drugi pogodak za konačnih 1:3.

Ponadali su se Splićani da bi im Kolarić nakon VAR provjere mogao dosuditi penal, ali to se nije dogodilo. Naime, Devetaka je u jednoj situaciju lopta očešala po ruci, ali bio je okrenut leđima, loptu je iz blizine uputio Livaja, a ona nije mijenjala ni brzinu ni smjer. Slovenski sudački ekspert Skomina potvrdio je da je Kolarić donio ispravnu odluku.

Umjesto Fruka u riječkoj vezi je igrao Gojak i odlično odradio svoj posao. U 67. minuti Đalović ga je izvadio iz igre, na njegovo mjesto je došao Janković, a na desno krilo Menalo. Uveo je trener Rijeke i Ilinkovića, Rukavinu i Butića više zbog razbijanja ritma igre nego nekog drugog razloga.

Sve u svemu Riječani su bili konkretniji, energičniji u duelima i opasniji u napadu.
Riječka obrana izuzev već spomenute greške Radeljića bila je standardno odlična.

Rijeka je potpuno zasluženo izbacila Hajduk, a već u subotu čeka je najvažnija utakmica sezone, ona s Goricom, kako reče Đalović nakon trijumfa na Poljudu.

The post Poljud je apsolviran, slijedi najvažnija utakmica sezone! first appeared on Dijalog.hr.

Potpuno nestvarno zvuči ova informacija kad je sagledamo iz perspektive budžeta, tržišne vrijednosti momčadi s Kvarnera i podrške koju ovaj klub uživa u političkim i gospodarskim strukturama u odnosu na svoja dva najveća konkurenta, Dinama i Hajduka.

Koja je tajna uspjeha ovog nogometnog kluba iz grada koji teče u kojem je sav preostali momčadski, a i pojedinačni sport odnijela bujica, financijske, kadrovske i prije svega strukturalne (političke) nesposobnosti?

Ponekad je doista teško dokučiti koji razlozi Rijeku već godinama održavaju na poziciji najvećeg konkurenta moćnom, europskom Dinamu.

Hajdukova dominacija

Tu poziciju, ako gledamo zadnjih desetak godina, Rijeka je preuzela od Hajduka iako Splićani imaju mnogo dužu tradiciju osvajanja trofeja, kao i neusporedivo brojniju vojsku navijača kako na tribini tako i među utjecajnim ljudima u različitim sferama društva.

U Splitu su dugo na Rijeku gledali kao svojevrsnu nogometnu provinciju. U očima Hajdukovaca Rijeka je bila mali klub iz kojeg će pokupiti ono što vrijedi, kao svojedobno “doktora” veznog reda Nenada Gračana ili pak braću Sharbini koji su u paketu morali na Poljud.

Isto tako, kad je zaškripilo u kadrovskoj ekipiranosti Bijelih s Kantride, put sjevernog Jadrana stizali su “spasitelji” u liku Luke Kaliterne, Ivana Katalinića ili pak Zorana Vulića koji su tako utvrđivali dominaciju Hajdukove sportske politike duž cijele jadranske obale.

Mamićevo zaposjedanje pozicija moći

Situacija se promijenila nedugo nakon što se na hrvatskoj nogometnoj sceni pojavio Zdravko Mamić. Zagrebački Hercegovac dugoročno je zaposjeo pozicije moći u hrvatskom nogometu koje su do tada bile podijeljene između dva nogometna Golijata, dva najuspješnija hrvatska kluba, Hajduka i Dinama, a težište se pomicalo čas na jednu, čas na drugu stranu.

I Rijeka je tada, umjesto najsjevernije dalmatinske nogometne ispostave, kako su je doživljavali u Dalmaciji, postala rasadnik za plave snage. Najbolji nogometaši Rijeke, poput svojedobno Danijela Šarića, Boška Balabana, Damira Milinovića, Renata Pilipovića i ostalih redovito su nakon Rijeke odlazili put Maksimira.

Dvosmjeran promet s Maksimirom

Tek dolaskom Damira Miškovića taj je promet postao dvosmjeran.

Tako su na Kantridi i kasnije na Rujevici osvanula i mnoga imena koja su svoju afirmaciju stekla u plavom dresu. Andrej Kramarić, Marin Leovac, Ivan Tomečak, Goran Mujanović, Domagoj Pavičić, Luka Menalo i mnogi drugi odigrali su važne role u osvajanju trofeja u Miškovićevoj eri.

Riječka stabilnost

Nešto se promijenilo u funkcioniranju kluba.

Rijeka više nije klub koji ovisi o sreći pa mora čekati desetljećima da se pogodi dobra generacija kao što je to bilo u mnogo puta opjevanoj “šampionskoj” 1999.

Rijeka više ne ovisi niti o usponu nekog lokalnog političara/gospodarstvenika na nacionalno relevantne pozicije kao što je to svojedobno bilo za vrijeme Ljube Španjola koji je Rijeci donio dva uzastopna kupa bivše države krajem 70-ih godina prošlog stoljeća ili Roberta Ježića, spretnog poslovnog čovjeka s jakim političkim vezama u doba premijera Sanadera, kojem je to uspjelo sredinom 2000-tih.

Rijeka se već godinama ne bori za opstanak niti joj netko mora povećavati ligu da ne bi iz nje ispala.

Rijeci ne prijeti financijski slom i Rijeka je u pravilu u gornjem dijelu ljestvice koji joj garantira ulazak u kvalifikacije za europska natjecanja.

U ovoj rečenici sažeti su svi riječki sportski i poslovni ciljevi.

Valovi nezadovoljstva

I bez obzira na njihovo učestalo proklamiranje, valovi nezadovoljstva pogađaju riječku navijačku populaciju, uvijek iznova, kad prodajom igrača Rijeka puni svoj proračun.

Istini za volju, svako toliko Rijeka osvoji i poneki trofej. U zadnjih 12 godina osvojena su četiri kupa Hrvatske i po jedan naslov prvaka i superkup. Prije toga u svojoj povijesti Rijeka je osvojila još dva kupa Hrvatske i dva kupa Jugoslavije i jedan Balkanski kup.

No, čak i više od osvojenih trofeja ili trenutačne pozicije na ljestvici, navijačko raspoloženje određuje dostojanstvo koje njihov klub pokazuje u odnosu s drugim klubovima odnosno prema njima samima.

Teško je, iz perspektive navijača Rijeke, pomiriti se s činjenicom da Hajduk, iako s naznakom financijskih dubioza, na kraju polusezone ne proda nikog i još dovodi pojačanja, a Dinamo čak uzima najboljeg Rijekinog stopera i tako je oslabljuje u borbi za naslov.

Bolno djeluje i prodaja jedinog hrvatskog reprezentativca s Rujevice, Marca Pašalića i onda kao sol na ranu stiže prodaja duše i srca bijele momčadi, kapetana Ivana Smolčića u talijanski Como.

Ako je torpediranje Rijeke od strane ljubljanske Olimpije na startu sezone bilo otpisivanje Bijelih ambicija onda je prodaja bisera iz riječke ogrlice u zimskom prijelaznom roku bila potpuno potapanje probuđene nade da se nešto ipak može učiniti još u ovoj sezoni.

Ogorčenje nakon rasprodaje igrača i prvog ovogodišnjeg poraza u HNL-u, koji je odmah potom stigao na gostovanju u Varaždinu, toliko je jako zahvatilo navijačku populaciju da je Mišković morao sazvati konferenciju za medije i objasniti svoje (ne)ambicije o čemu smo pisali ovdje.

Nakon predsjednikove presice stigao je i domaći poraz od Istre, a rezigniranost u navijačkom puku pod Učkom dosegnula je svoje najviše vrijednosti.

Predstojeće derbi utakmice s Osijekom na Opus Areni i Dinamom na Rujevici iščekivale su se kao potencijalni zadnji čavli koji će se zabiti u lijes riječkih ovogodišnjih ambicija s kojima se sprdala hrvatska nogometna javnost.

Potvrda svrhovitosti sportske politike Rijeke

I onda smo svi skupa, još jednom, svjedočili potvrdi svrhovitosti tvrdoglavih ustrajavanja na sportskoj politici koju gura Damir Mišković. Riječka blagajna je puna, a
Osijek i Dinamo potučeni su do nogu bez prilike da zaprijete riječkoj momčadi

Bila je to demonstracija momčadskog duha i fanatične borbenosti koja krasi ovaj tim tijekom cijele ove sezone. I sa Smolčićem i bez njega.

Visoki presing, koji provocira pogreške i lomi kreaciju igre protivnika već u njenom začetku, načeo je protivnike u obje ove utakmice.

Povratak Fruka u prostor iza isturenog napadača, nakon što je na tu poziciju doveden Duje Čop potvrdio je predviđanja da će to biti veliki dobitak za riječki napad. Oslobađanjem svoje prinudne “lažne devetke” i njegovim povratkom na pozicije koje mu ostavljaju prostora za kreaciju, Rijekina igra postala je lepršavija i s mnogo više mogućnosti nego je to bilo do sada.

Frukova minijatura kod prvog gola otvorila je prostor za još jednu potvrdu – onu da je Djouahra na lijevom krilu jedno od najubojitijih oružja bijelih.

Vodstvo Riječana kao da je izbacilo Dinamove zvijezde iz težišta.

Gubitak živaca i bespotrebni žuti kartoni Kange, napadača Dinama, ostavili su njegovu momčad bez ikakve šanse da odgovori na moć koju je Rijeka ionako već pokazivala i prije tog, za Plave, kobnog trenutka.

Nakon toga, utakmica je bila potpuno jednosmjerna. Uskoro su Janković i Petrović pogocima još u prvom poluvremenu zapečatili sudbinu Dinama u ovoj utakmici.

Duje Čop početkom nastavka potvrdio je tezu o kojoj se sramežljivo pričalo čim je stigao u Rijeku, a osobito nakon pobjede na Opus Areni: “Rijeka s Čopom može napasti titulu”.

Moramo napomenuti i da je samo uviđavnost Rijekinih napadača do kraja utakmice poštedjela Dinamo najtežeg poraza u HNL-u.

Premda, vrijedi istaknuti i da je i ovih 4:0 izjednačavanje najuvjerljivijih Dinamovih poraza HNL-u.

Skromni “Đale”, “Bijeli David” i razgolićavanje Dinamovih slabosti

Bijeli David pomeo je plavog Golijata. Najveće zasluge za ovaj rezultat ipak idu treneru Rijeke, skromnom “Đaletu”.

Riječki Crnogorac kod svojih igrača uspio je probuditi upravo one vrline koje je budući kralj David demonstrirao u biblijskoj borbi protiv moćnog Golijata.

Vjera da se može pobijediti, hrabrost i odlučnost da se to i postigne zadale su ozbiljan udarac plavom stroju u nastojanjima da obrani naslov.

Utakmica na Rujevici razgolitila je sve slabosti koje dostižu klub koji uvođenjem demokratskog načina upravljanja više nema jasnog vodstva.

Slično kao i ono što se često znalo događati u Hajduku, sada se događa i u Dinamu. U vođenju kluba prelamaju se interesi više različitih grupacija što nužno dovodi do raznih kompromisa u sportskoj politici, a onda kao posljedice toga stižu i slabiji rezultati.

Ništa još nije gotovo

Ali, za razliku od Dinama, Hajduk je, barem u ovom posljednjem kolu, izgledao kao momčad koja je kadra napasti titulu.

Naravno, ništa još nije gotovo ni za Dinamo. Dinamo ima i kvalitetu i iskustvo i pobjednički mentalitet da izvuče ovu situaciju, ali vremena je sve manje.

Zagrepčanima slijedi derbi protiv Hajduka u naletu. Hajduk je, baš kao i Rijeka Dinama, pomeo Osijek na Poljudu s 4:0.

U predstojećem derbiju na Maksimiru Dinamo ima imperativ pobjede. Ne upiše li sva tri boda moglo bi se dogoditi da Dinamov zaostatak postane prevelik čak i za ovog neupitnog vladara nogometnih travnjaka u Hrvatskoj.

U zadnjih 20 godina samo jednom Dinamo nije uspio prvi presjeći vrpcu prvoligaške utrke. Njegov je čelnik, Zdravko Mamić, tada Rijeci i Hajduku poručio: “Ovo ste gledali sad i nikad više!”

Ali, Mamić više nije u klubu…

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Rijeka – Dinamo 4:0: Tone li plavi Titanic?

Konačno izronili – Hajduk utrpao Osijeku četiri komada kao uvertiru za derbije

The post Bijeli David i dva Golijata u napadu na titulu first appeared on Dijalog.hr.

Riječani su utakmicu dočekali u pesimističkom ozračju nakon dva uzastopna poraza od kojih osobito boli onaj domaći od Istre. U derbiju della Učka Rijeka je pokazala želju, agresiju i popriličnu nemoć.

Kritike Đaloviću zbog jalovosti igre nadvladale su još veće kritike predsjedniku Miškoviću zbog rasprodaje bisera iz riječke riznice i odlazaka najpotentnijeg igrača, reprezentativca Marca Pašalića i kapetana Ivana Smolčića, srca i duše ove ekipe.

Kad tome pribrojimo i prethodnu prodaju ponajboljeg stopera lige Galešića direktnom konkurentu Dinamu, potpuno je razumljiva bila rezigniranost riječkih navijača.

Sve je upućivalo da su riječka kola krenula nizbrdo. Probuđeni defetizam riječkih zaljubljenika u nogomet dodatno je podcrtao gubitak prvog mjesta na tablici.

Istina je da je Rijeka ostala bez okosnice momčadi; s prepolovljenom do nedavno neprelaznom obranom kao i bez probojnosti na desnom krilu koja je uvijek jamčila mogućnost da svojom pojedinačnom kvalitetom Pašalić zakuha situaciju pred protivničkim golom.

Nesretni poraz u Varaždinu nije odnio samo bodove, Rijeka je na toj utakmici ostala i bez Devetka i bez Tonija Fruka koji su na toj utakmici isključeni, prvi zbog dva žuta kartona, a drugi zbog grubog starta. I da nesreća bude veća, ostala je i bez tek pristiglog napadača, Čopa, kojem je dobio žuti karton, ukupno treći kad se pribroje dva koja je donio još iz Lokomotive.

Kad pribrojimo odlaske, budimo realni, poraz od Istre nije bio nikakvo čudo. Ipak momčadi iz drugog ešalona HNL-a nisu “ekipa s termina” koju će i druga momčad vodećih na ljestvici isprašiti kako se sjeti.

To je osjetio i novi, kratkotrajni lider HNL-a, Hajduk koji je na Drosini u subotu odigrao samo 1:1 i vratio se na drugu poziciju, sada samo 3 boda ispred trećeplasiranog Dinama.

Nedjelja i utakmica na Opus Areni iščekivala se tako na Kvarneru s velikom dozom zebnje.

A, ta nam je utakmica pokazala da dizanje u nebesa nakon dva dobra rezultata baš kao i tragedija koju navijači proživljavaju nakon dva poraza pripadaju navijačkom folkloru, a nipošto ne moraju imati potvrdu u stvarnom stanju stvari.

U tom sabiranju dojmova nakon riječkih odlazaka i dva poraza koji su ih slijedili nekako se podcjenjivala snaga koju je svojim dolaskom u redove bijelih s Rujevice donio Duje Čop. U nedjelju je ovaj rasni strijelac, veteran koji igra kao u najboljim danima, golom i asistencijom na gostujućem derbiju pokazao koliko je važna odluka riječke struke bila dovođenje ovog napadača.

Đaloviću se otvaraju nove taktičke mogućnosti u odnosu na igru koju je postavljao s Tonijem Frukom na poziciji “lažne devetke”. Fruk, jedan od onih plemenitih igrača, čiji potezi otvaraju igru, koji daje ritam, sada ostaje slobodan za nove (ili stare) trenerove zamisli i kombinacije, a napadačka probojnost postaje veća u odnosu na onu koju je Rijeka imala s Frukom u toj ulozi.

A, Rijeka je protiv Osijeka izdominirala bez, još uvijek, kažnjenog Fruka. Gotovo da nije bilo slabog mjesta u momčadi, a pored nesumnjivog dobitka u vrhunskom napadaču, najveći riječki dobitak povratak je Radeljića.

Mnogo prije nego je liječnička struka do predviđala, Radeljić je, na svoju inicijativu, preuzeo mjesto u obrani i briljirao premda nije odradio pripreme. U paru s Majstorovićem zaključao je prostor ispred Zlomislića koji gotovo da i nije imao posla. Kad pomislimo da je pored njih tu još i jedan Škorić koji kad uđe u pravi trenažni proces i podigne svoju razinu forme možemo slobodno reći da će Rijeka opet imati oštru konkurenciju na stoperskim pozicijama.

 Makedonski reprezentativac Manev također je svojom igrom na Opus Areni dao naslutiti da bi mogao biti dostojna zamjena za Ivana Smolčića.

Kad sve podvučemo, moglo bi se reći da Rijeka u drugom dijelu sezone ostaje na razini moći kakvu je imala i u prvom. Hoće li to biti dovoljno za nešto više od ponavljanja prošlogodišnjeg rezultata saznat ćemo vrlo brzo.

Vikend pred nama donosi derbi na Rujevici u kojem će Dinamo i Rijeka odmjeriti snage i pokazati nam u kojem će smjeru ići ovo proljeće u HNL-u.

HNK Rijeka, Mišković, navijači i politika: Na Kvarneru ništa novo

Za razliku od publike, Đalovića i momčad podcjenjivanja i podvale uopće ne diraju

Rijeka je jesenski prvak

The post Riječka razina moći first appeared on Dijalog.hr.

Otvaranje proljetnog dijela HNL-a počelo je za Rijeku slično kao i prošle godine. Pobjedom su Bijeli s Kvarnera istaknuli kandidaturu za najviše domete dok je najbliži suparnik prosuo bodove na domaćem terenu.

Razlika je u činjenici da se početkom drugog dijela prošle sezone to dogodilo u jednoj utakmici, onoj između Hajduka i Rijeke na Poljudu, a prvog vikenda nastavka ovogodišnjeg HNL-a to se dogodilo u dvije utakmice; Rijeka je na Rujevici uvjerljivo pobijedila Lokomotivu s 4:1, dok je Hajduk u Splitu odigrao 0:0 sa Slaven Belupom.

Ostala je tako Rijeka sama na vrhu suprotno prognozama mnogih bivših nogometaša, nogometnih znalaca i komentatora koji iz kola u kolo najavljuju Rijekino posrtanje i nemogućnost držanja koraka s Hajdukom i Dinamom. “Rijeka nema ambiciju”, “Mišković je prišapnuo koliko mu milijuna nedostaje za zatvoriti budžet”, “Rijeka pojačava konkurenta” i slične izjave izgleda da su samo dale dodatnu motivaciju riječkoj momčadi koja je furiozno otvorila polusezonu.

Opet, ni najuvjerljivija pobjeda prvog kola nije dovoljna da bi komentatori potpuno promijenili retoriku, sad su malo oprezniji, ali spominju da je rezultat neobjektivan, da su golovi Rijeke plod golmanskih pogrešaka, da je Lokomotiva u mnogim segmentima igre bila ravnopravan protivnik.

Đalovićevim trupama mišljenja “znalaca” očigledno nisu bitna no na jedan dio riječke nogometne javnosti izgleda ipak utječu.

Uoči početka ove polusezone mnogo žuči izazvala je činjenica što je Rijeka svog najboljeg obrambenog igrača prodala jednom od dva direktna suparniku u borbi za naslov, Dinamu.

Podgrijavani izjavama već spomenutih komentatora, riječki navijači zagrizli su udicu rezigniranosti i nepovjerenja u želju uprave ili, da budemo precizniji, predsjednika Miškovića, da se ozbiljnije uključi u borbu za naslov.

Umjesto da podrže svoju momčad radije su ove nedjelje ostali uz male ekrane u svojim domovima i riječkim kafićima. Kišno vrijeme uz jak vjetar dodatno su ih osnažili u toj odluci.

Sramotan je podatak da je samo 3172 gledatelja na otvaranju proljetnog dijela prvenstva na domaćem terenu došlo gledati prvoplasiranu momčad HNL-a.

Sa sjetom se Riječani mogu sjećati “šampionske” sezone 1999. i 12 tisuća gledatelja na Kantridi koji su tijekom cijele utakmice zdušno bodrili Bijele protiv Hrvatskog Dragovoljca, to su bila neka druga vremena.

Tada su još “hibridna djelovanja” nogometne “meke sile” koja trebaju kvariti atmosferu kod suparnika od strane naša dva najuspješnija kluba bila usmjerena od jednih ka drugima, Rijeka je vrebala iz prikrajka, a njeni navijači su vjerovali svome klubu.

Epilog te sezone svi znamo, a znamo i kako je Rijeka već pod vodstvom sadašnjeg predsjednika Miškovića iznenadila Dinamo u šampionskoj sezoni (bez navodnika) i uzela svoj prvi i zasad jedini naslov 2017.

Silne kolone vozila pratile su Rijeku tog proljeća diljem Hrvatske i nosile momčad prema ostvarenu dugogodišnjeg sna.
Ta situacija neće se tako lako ponoviti, ali možda će baš impulsi poput pisanja Slobodne Dalmacije da je na Rujevici atmosfera bila nedostojna prvaka probuditi inat kod riječkih nogometnih kibica.

Iz ove navijačke riječke nogometne melankolije možemo izuzeti tek najvjernije navijače sa sjeverne tribine, najzagriženije pripadnike Armade, čija fanatična podrška nije izostala ni ovaj puta, vremenskim (ne)prilikama usprkos.

S navijačima ili bez njih, Đalović nas je iznova podsjetio koliko su neopravdane bile kritike na njegov račun nakon uvoda u sezonu, osobito nakon visokog poraza od Olimpije u kvalifikacijama za UEFA Conference ligu.

Rijeka je u nedjelju opet pokazala da ima sustav, da njena igra ima glavu i rep i u svemu tome vidio se jasan trenerski rukopis s potpisom Rijekina Crnogorca.

Lažna devetka Fruk koji se spušta po loptu, ali i zabija, ofenzivni veznjaci koji napadaju prostor, ubojita krila, sve je funkcioniralo. Nais Djouahra s dva pogotka ukazao je da Đalovićevi prethodnici nisu imali “nos” ili strpljenja za neupitni talent brzonogog Francuza.

A koliko je Đalović “unutra” i kako proživljava utakmicu pokazao nam je jedini trenutak kad je izgubio živce; Toni Fruk nije imao podršku svojih suigrača u jednom pokušaju visokog presinga na zadnju liniju Lokomotive i to je odmah izazvalo reakciju trenera Rijeke.

Mora se priznati i da je u utakmici u kojoj je Lokomotivu izbacila iz tračnica Rijeka imala i dva krizna momenta, jedan je bio kad je Lokomotiva smanjila na 3:2, a drugi kad je kapetan Smolčić ostao ležati na travnjaku nakon jednog snažnog udarca u glavu. Prvog je razriješilo centimetarsko zaleđe, a drugog gorštačka konstrukcija i mentalitet riječkog Ličanina.

Sve drugo bila je voda koja je uhodanim kanalima automatizmom tekla na riječki mlin.

Ipak, najvažniji Rijekin dobitak na otvaranju sezone nije ni visoka pobjeda ni nastavak niza već se on dogodio u početnoj postavi nedjeljnog suparnika.

Tamo nije bilo Duje Čopa kao jasan signal da su kuloarske priče točne i da će Rijeka dobiti nasušno potrebnog napadača. Dva dana kasnije dobili smo i potvrdu da ovogodišnje Rijekine ambicije ne završavaju na plasmanu u europska natjecanja.

Duje Čop novi je igrač Rijeke. Čop u napadu otvorit će cijeli niz kombinacija koje do sada Đalović nije imao na raspolaganju.

Mile Škorić opet čini stoperski par s Majstorovićem s kojim je igrao više od pedeset utakmica u Osijeku i trebao bi uspješno nadomjestiti odlazak Galešića.

Menalo koji je u Rijeci već igrao i ostavio dobar dojam dodatno je proširio napadačke mogućnosti momčadi s Rujevice.

Čak i ako su šuškanja oko odlaska najpotentnijeg Rijekinog igrača Marca Pašalića (koji je opet zabio eurogol) točna i ako mu je utakmica protiv Lokomotive bila zadnja u bijelom dresu, Rijeka u ukupnom zbroju kvalitete, taktičkih mogućnosti i probojnosti koje je dobila s novim pojačanjima, usprkos prodajama i dalje ostaje ozbiljan kandidat za naslov i to uz riješeno financiranje za jedan određeni period.

Na riječkoj publici je da prepozna zakonitosti koje diktira nogometna realnost te interes lokalne politike i lokalnog gospodarstva za nogometna zbivanja na Kvarneru.

Možda joj već iduća utakmica u Varaždinu u tome pomogne.

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

Foto: NIKO MATEJČIĆ

The post Za razliku od publike, Đalovića i momčad podcjenjivanja i podvale uopće ne diraju first appeared on Dijalog.hr.