“Sanjam da sam opet u dvorani. Taj osjećaj kontrole i umijeća. Taj osjećaj da imam tajnu moć. Prkošenje prirodnim zakonima. Znaš na što mislim. Kako bih to mogla ne voljeti?”

Norilsk je sibirski grad u kojem šest mjeseci u godini vlada polarna noć i okrutna, fizički bolna hladnoća. Kada se u proljeće pojavi sunce, otkiva bijedu i siromaštvo industrijskog grada nastalog uz rudnike i postrojenja za preradu bakra.

Osmogodišnja Anja nije drugačiji život nikada niti upoznala, a njezin kasniji uspjeh u sportu i izdržljivost sportski stručnjaci će upravo povezivati s okruženjem u kojem je odrasla.

Anja odrasta bez majke. Bivša balerina i članica Boljšoj teatra napustila je karijeru i Moskvu, kako bi u zanosu ideja o služenju zemlji sa svojim mladim suprugom dobrovoljno otišla u sibirski grad, Pet godina nakon rođenja Anje, Katarina misteriozno nestane, no njezin lik, miris i postojanje nastavljaju živjeti u Anjinim svakodnevnim sjećanjima.

S osam godina Anju u redovnoj školi zapazi trener i prebacuju ju u sportsku školu Norilska. Sedamdesete su godine i SSSR se želi dokazati kao sportska svjetska sila. Anja trenira gimnastiku osam sati dnevno, šest dana u tjednu. Trenira s temperaturom, uganutog gležnja, pothranjena zbog održavanja minimalne težine. Trenira s mrzovoljnim i neljudski strogim trenerom, no gimnastika je njezin život – jedini smisao postojanja koji pronalazi u surovosti života kakvom je od rođenja navikla.

Autorica knjige, Rae Meadows, u pogovoru navodi kako je knjiga njezin odraz divljenja sovjetskim gimnastičarkama koje su obilježile razdoblje sedamdesetih godina 20. stoljeća, a posebno Eleni Muhini (1960.-2006.) koja se pojavljuje u ovoj knjizi, samo pod drugim imenom.

Elena Muhina simbol je okrutnosti sovjetskog načina treniranja, jer je zbog usredotočenosti na uspjeh zanemareno njeno trenutačno zdravstveno stanje te je tijekom treninga doživjela pad nakon kojeg je ostala invalid. Sovjetske vlasti dugo su sakrivale istinu o njezinom zdravstvenom stanju nakon pada.

Anja je izmišljen lik stavljen u kontekst povijesne stvarnosti, te će se natjecati sa sportskim veličinama poput Natalije Šapošnjikove, Nellie Kim i Nadie Comaneci.

Iako je gimnastika u fokusu ove priče, roman je puno više od dokumentarističkog prikaza života sportaša. On je ujedno vrlo realističan prikaz života jedne epohe u ruskoj povijesti, detaljan prikaz načina života i razmišljanja ljudi, prikaz društva i političkih previranja koja mijenjaju živote pojedinaca iz temelja.

Priča je ovo i o obiteljskim odnosima. Lik nestale majke stalni je stalan light motiv, a često i inspiracija Anji za preživljavanje u teškim situacijama. Radnja potiče na promišljanje o tome koliko politika i trenutačna društvena zbivanja oblikuju i definiraju život pojedinca.
Ako odlučite uzeti roman u ruke pratite ćete Anjin životni put od Norilska do Okruglog jezera (gimnastičkog kampa u blizini Moskve), preko brojnih natjecanja, pa sve do njezinog života u Americi.

„Bile su odabrane šestorke, te jedanaestogodišnjakinje i dvanaestogodišnjakinje iz svih krajeva Sovjetskog Saveza, niske i s tijelima malenih djevojčica, vitke i mišićave, a savitljive kao žica. Konkurencija je bila prežestoka. Neće sve ući u seniorke,a njihove obitelji ovisile su o stipendijama koje su dobivale od države. Trenirale su osam sati na dan, šest dana tjedno, uz dva sata poduke koju bi ugurali gdje stane. Pazili su da za obrok dobivaju male porcije. Anja nikad nije bila sita.”

‘Lucy Crown’: Britka drama o samoživosti iza maske ženske emancipacije

‘Ostajem ovdje’ – Priča o gubitku doma: ‘Nitko ne može razumjeti što je ispod stvari.’

Biologija vjerovanja: Nisu geni jedini zaslužni za naše nasljeđe

The post ‘Zemlja zime’: Roman o snazi, žrtvi i nevidljivoj boli first appeared on Dijalog.hr.

Philby i Blunt bili su zajedno s Guyem Burgessom, Donaldom Macleanom i Johnom Cairncrossom dio “Cambridgeske petorice” – skupine bivših studenata Sveučilišta Cambridge koji su prenosili informacije Sovjetskom Savezu od 1930-ih do najmanje 1950-ih godina.

Dokumenti britanske domaće tajne obavještajne agencije s kojih je skinuta oznaka povjerljivosti i koje je objavio Nacionalni arhiv detaljno istražuju skupinu čije su tajnovite aktivnosti fascinirale javnost i bile inspiracija za bezbrojne špijunske filmove i romane.

Među papirima je i nepotpuna ispovijest na šest stranica iz 1963. Kima Philbyja, koji se smatra vođom petorke iz Cambridgea i koji je postao visoko pozicionirana osoba u britanskoj vanjskoj špijunskoj agenciji MI6, u kojoj je konačno priznao svoju prijevaru nakon godina sumnje.

Pripovijeda kako se 1934. godine susreo s čovjekom zvanim “Otto” na nagovor svoje supruge Lizzy koja je bila članica Komunističke partije.

“Ukratko, predložio mi je da radim za organizaciju koju sam kasnije mogao identificirati kao OGPU (sovjetska tajna služba)”, napisao je Philby. “Objasnio sam svoj stav s velikom pažnjom, a on me dugo ispitivao. Ostao je pri svojoj ponudi, a ja sam prihvatio.”

Također opisuje kako je pomogao u regrutiranju Burgessa i Macleana, a kasnije im je dojavio da će Maclean biti razotkriven 1951., što je kulminiralo njihovim bijegom u Sovjetski Savez.

Philby je i sam pobjegao u SSSR nedugo nakon svog priznanja, a 2010. godine dobio je počast spomen pločom u sjedištu vanjske obavještajne službe u Moskvi.

U dosjeima koji se odnose na Blunta postoji transkript razgovora iz 1964. godine koji je vodio časnik MI5 Arthur Martin u kojem on konačno priznaje u zamjenu za imunitet od kaznenog progona.

U to je vrijeme bio savjetnik za umjetnost pokojne kraljice Elizabete, a tu je ulogu zadržao do 1972. Njegovo sudjelovanje u Cambridgeskoj petorici javno je otkriveno tek 1979.

Bilješka iz ožujka 1973. kaže da je kraljičin privatni tajnik s njom razgovarao o Bluntu. “Sve je to prihvatila vrlo mirno i bez iznenađenja”, rečeno je.

Cairncross, posljednji iz špijunskog lanca koji je javno identificiran 1990-ih, priznao je u razgovoru 1964. u SAD-u da je i njega regrutirala sovjetska obavještajna služba. “Cairncross je priznao da je špijunirao od 1936. do 1951.”, navodi se u telegramu poslanom iz Washingtona.

Neki od dokumenata bit će dio posebne izložbe u Državnom arhivu pod nazivom “MI5: Službene tajne”, koja će sadržavati dosjee, fotografije, dokumente i opremu koju su koristili špijuni u 115-godišnjoj povijesti agencije.

“Iako velik dio našeg rada mora ostati tajan, ova izložba odražava našu stalnu predanost da budemo otvoreni gdje god možemo”, rekao je sadašnji šef MI5 Ken McCallum.

Drugi dokumenti objavljeni u utorak koji se odnose na rad MI5 od 1909. do 1970-ih, otkrivaju interes MI5 za glumca Dirka Bogardea za kojeg se vjerovalo da su ga kontaktirale sovjetske obavještajne službe, ali nakon intervjua sumnje su odbačene.

Postojala je i knjižica, korištena od 1939. do 1951., koja je davala savjete za nadzor kako biti dobar “promatrač”.

“Korištenje maskiranja lica se ne preporučuje”, kaže se. “To se može smatrati bitnim u špijunskim filmovima, ali u praksi je za žaljenje. Lažni brkovi ili brada lako se otkriju, posebno pod jakim svjetlima restorana, puba ili u podzemnoj željeznici.”

The post Objavljeni prvi tajni dokumenti o najozloglašenijih dvostrukim agentima first appeared on Dijalog.hr.

Rusi koji žive u inozemstvu, uključujući mnoge koji su pobjegli iz Rusije od početka rata u Ukrajini, mogli su glasati u ruskim veleposlanstvima i konzulatima.

Službeni rezultati omogućili su Putinu novi šestogodišnji mandat s 87,3 posto ukupnih glasova. 

Putin, na vlasti gotovo četvrtinu stoljeća, dobio je 87,28 posto glasova na izborima od petka do nedjelje. Taj je rezultat Kremlj ocijenio “izvanrednim”, a oporba u egzilu kazala da “nemaju veze s realnošću”. 

Prijatelji i saveznici ruskog predsjednika požurili su mu čestitati na izbornoj pobjedi, ali su zapadni čelnici osudili, kako su kazali, nezakonite izbore.

Rusija: Potiskujemo ukrajinske snage i stvaramo dvije nove armije

Putin: Rusija je u stanju borbene pripravnosti i potpuno je spremna za nuklearni rat

The post Putin osvojio 72,3 posto glasova na biračkim mjestima u inozemstvu – RIA first appeared on Dijalog.hr.

Jasno, ne treba se čuditi jednom medijskom čudaku kakav je Ante Tomić, kolumnist SD-a, koji o svemu trkelja banaliziranjem ili ironiziranjem stvarnosti, ali je zabrinjavajuće kad katolički mediji o miru i ratu govore kao bezglava stvorenja.

A još je strašnije kada biskupi ili čak pape o toj temi “filozofiraju” davno potrošenim teološkim frazetinama, tj. biblijskom ‘znanstvenologijom’ bez veze sa stvarnošću.

Tako je i papa Franjo, govoreći o Palestini, Ukrajini i Sudanu, nedavno rekao: “Rat je uvijek poraz. Crpi i umara stanovništvo i uzaludan je. Donosi samo smrt, a nikada rješenje problema.”

Eto, kao da je rekao išta nova – nakon famozne rečenice Dugog Nosa, negromanta iz prvog prologa “Dunda Maroja” Marina Držića iz 16. stoljeća da je “RAT POGUBA LJUDSKE NARAVI”. 

U šumi katoličkoga teološkog prenemaganja svojevrstnom se ozbiljnošću izdvaja komentar Tomislava Zečevića u Zvonima (1/2024.), iz kojega vrijedi navesti barem početak:

“U današnjem vremenu nemoguće je očekivati potpuno mirnodopsko razdoblje, što je vidljivo na primjeru brojnih dugotrajnih ratova u svijetu koji uzrokuju patnju i smrt s posljedicama za cijelo čovječanstvo. Gledajući iz ljudske perspektive, može nam se učiniti da mi, kao obični pojedinci bez utjecaja na geopolitičke prilike u svijetu, ne možemo učiniti ništa kako bismo spriječili sukobe i stradanja.

Uistinu, pokušaj građenja mira utemeljena na ljudskim savezima osuđen je na propast jer je previše podložan utjecaju velikih vojno-ekonomskih sila kojima nije mir ni dobrobit čovječanstva kao takvog na prvome mjestu, već njihovi pojedinačni probitci za koje su spremni žrtvovati druge zemlje i dio svog stanovništva kako bi ih ostvarili…”

Tu strašnu i “pogub(n)u” istinu posvješćuje nam i tzv. Izvještaj sa Željezne planine (iz 1966. godine), tj. rezultat (tajnog) rada 15-orice različitih stručnjaka u vrijeme J. F. Kennedyja, o temi “mogućnost i poželjnost trajnog MIRA“. Premda je sve trebalo ostati kao “vojna tajna”, rad je ipak procurio u javnost, a sadržaj toga izvještaja je harvardski profesor John Kenneth Galbraith za Washington Post sažeo u pet točaka:

1. Rat pruža jedini ovisni sustav za “stabilizaciju i kontrolu” nacionalnih gospodarstava.
2. Rat je osnova koja vladi daje nužnu vlast za osiguranje političke stabilnosti.
3. Rat je sociološki nužan u svrhu kontroliranja “opasnih društvenih otpora i destruktivnih antisocijalnih pokušaja”.
4. Rat služi nužnoj maltuzijanskoj funkciji smanjivanja broja stanovnika u jednakim vrjemenskim razmacima.
5. Rat je primarna motivacijska sila za znanstveni i tehnološki napredak.

Ponovno podsjećam da je tema radne skupine bila – MIR…! A navedeni ‘izvještajni pentagraf’ odnosno ‘pentagonalna formula’ posvješćuje zapravo da bez (zapadne) “okultne oligarhije” Istoku nije moguće natjecanje u istoj “ligi prvaka” rata, smrti, rušenja, osvajanja…! Iz toga pak, upravo na temelju izkustva Hrvatske – bez obzira što, kako netko vulgarno reče, uspoređivati Hrvatsku, Domovinski rat i Vukovar s Ukrajinom i Kijevom (a slično je nedavno i Zelenski napisao!) “graniči ne s ljudskim, nego s kravljim ludilom” – Ukrajina može izvući važan poučak: kao što ‘proNATOlitetna orijentacija’ Hrvatske nije pozitivno utjecala na pronatalitetnu orijentaciju naroda u demografskoj katastrofi, tako će i Ukrajini ‘koristiti’ taj vojni savez. Odnosno, Ukrajinci će od nas moći posuditi parafraziran stih iz recitala “Teci, Jadro, teci” (koji je u Solinu izveden 1976. za slavlje 13 stoljeća pokrštenja Hrvata): “Mila zemljo naša, krvlju NATOpljena, suzam’ zalivena…!”

Kome je dakle RUR (bio) potreban? Osim javno iznesenih ciljeva “obiju zaraćenih strana”, nije zanemarivo što će u njemu, kao u svakom ratu, banke i neke industrijske grane u zemljama s jakom (vojnom) industrijom – silno profitirati!

Dakle, i ratnu frazeologiju, kao i mirnodobsku ljeporječivost raznih “filantropa” uvijek treba uzimati oprezno ter za procjenu svega što čine uvijek valja primijeniti pravilo: Tko od toga ima koristi? – kako nam posvješćuje istraživač Michael Morris, autor važne knjige “Ono što ne biste smjeli znati”. Jer u današnjem je svijetu sve (kapitalistički) spoj biznisa i ideologije!

Te tvrdnje djeluju iritantno. Ali ISTINA uvijek “boli”, tj. “pogađa”, jer ona uvijek mora izazivati prijepore, baš kao i LAŽ. Jer ne mogu postojati dvije istine, ali laži može biti bezbroj… poglavito u predizbornoj kampanji i – u RATU!

Zato što je njezin izvor i otac zlo odnosno Zli – zloduh, đavao, sotona – prema Isusovoj definiciji: “On bijaše ČOVJEKOUBOJICA od početka i ne stajaše u ISTINI, jer nema ISTINE u njemu: kad govori LAŽ, od svojega govori, jer je LAŽAC i otac LAŽI” (Iv 8,44).

Te biblijske tvrdnje poglavito bi medijskim ljudima trebale posvješćivati da u svojemu pozivu i poslu u opredjeljenju ili za “dnovinarstvo” ili služenje istini nema treće mogućnosti. Odnosno, ako barem neki od njih pozivaju ljude na javni odpor zlu i nepravdi, onda bi oni prvi, po riječima M. Gandhija, trebali biti promjena koju žele vidjeti u svijetu.

Inače će vječno nositi “prokletstvo” Johna Swintona, urednika lista New York News, s banketa koji je Američko novinsko udruženje, u New Yorku 1914., priredilo u njegovu čast kad je odlazio u mirovinu.

Tada je, kao odgovor na zdravicu, izjavio da je glupost nazdravljati neovisnom tisku, jer novinari su “oruđa i vazali bogataša iza kulisa. Mi smo lutke na koncu… Naši talenti, mogućnosti i životi pripadaju tim ljudima. Mi smo intelektualne prostitutke.”

Taj citat drastičan je dokaz uspjeha “filantropskih oligarha” u kontroliranju kanala informacija. Novac je moć, jedina moć, reče Kristijan Rakovski, jedan od osnivača komunizma u SSSR-u, a ta se moć koristi i za kontrolu medija. Zato Deirdre Manifold u knjizi “Novi svjetski poredak” kaže da “intelektualnu prostituciju mogu nadzirati jedino najbogatiji”.

Upravo smo se u to uvjerili u pLandemiji, ali je cenzorski nadzor još jači u RATnim okolnostima. Tako nije slučajno da je u medijskim prikazima RUR-a jasno kao agresor definirana Rusija i imenovan njezin VOĐA, dok tzv. Zapad ostaje gotovo nedefiniran i ‘obezvođen’.

Premda se paušalno ističe Amerika i tzv. lideri pojedinih zemalja, ipak se oba ta pojma doimaju tek kao neka virtualna moć, koja, premda propušta intervenirati (sada u Ukrajini), gotovo da nema mogućnost učiniti ništa negativno! Ali vođe, bili javni ili tajni, postoje i na Istoku i na Zapadu.

Točnije, na svakom području života postoji “veliki vođa”, koji ima mnoštvo “obožavatelja” – dakle predstavljen je odnosno uzdignut kao (da je ) božanstvo! Naravno, po mnoštvu izkrenih poklonika-vjernika “božanstva” politike i zabave (estrade, sporta i filma) daleko i neuzporedivo nadmašuju veličine vjere i kulture, među kojima se još donekle drži papa, tj. papinstvo, ali i ono je u procesu samosrozavanja.

Zato se ni “obožavanje” tih lažnih veličina nigdje u svijetu u bitnom ne razlikuje. A to se, npr. na području politike, poglavito u okolnostima “događanja naroda”, najjače očituje u skandiranju VOĐI.

Nama starijima je u dubokom sjećanju golemi skup na Gazimestanu 1989. – gdje su u proslavi bitke na Kosovu prisustvovali i gotovo svi veleposlanici članica NATO saveza i Europske unije koji su imali predstavništva u tadašnjoj YU-tvorevini – a nakon toga skupa Miloševiću je masa posvuda dugo oduševljeno klicala VO-ĐA VO-ĐA VO-ĐA… a da nitko nije primijetio kada je to klicanje preko VO-ĐA-VO-ĐA-VO-ĐA-VO… prešlo u ĐA-VO ĐA-VO ĐA-VO… – kako je lucidno zapazio Miro Glavurtić. A nije drukčije bilo ni 1939., jer (pred)ratni bubnjevi svuda odjekuju jednakim ritmom… pa se tako i mitingaški duh današnjih istočnih i zapadnih “gazimestana” lako dekodira kao GAZI ME S(A)TAN!

Ali Bog će i nad onima koji s Njime ne računaju imati posljednju riječ. Jer Apokalipsa/Otkrivenje 21. i 22. poglavlje (kao 21. i 22. stoljeće!) ima naslov: NOVO NEBO I NOVA ZEMLJA! A završne riječi glase: “Amen! Dođi, Gospodine Isuse! Milost Gospodina Isusa sa svima!” (kraj Biblije).

Kako pomiriti Čistu srijedu i ‘nečisto’ Valentinovo?

Dva ‘lica’ svetca Stepinca: Hrabri propovjednik i nacionalni simbol

The post Tko je ‘Hitler’ u rusko-ukrajinskom ratu ili kome je taj rat (bio) potreban? first appeared on Dijalog.hr.

Premijerku Kallas i ostale baltičke i poljske visoke dužnosnike kazneno se goni zbog “uništavanja spomenika sovjetskim vojnicima”, rekla je u utorak glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Maria Zaharova.

“Zločini protiv sjećanja na osloboditelje svijeta od nacizma i fašizma moraju biti kažnjeni. A ovo je tek početak”, dodala je.

U baltičkim zemljama i u Poljskoj posljednjih je godina demontirano više spomenika naslijeđenih nakon Drugoga svjetskog rata, a datiraju iz sovjetskog razdoblja. Te su države željele istaknuti da odbacuju sovjetski period i smatraju da ih je SSSR okupirao.

U trima bivšim sovjetskim republikama – Estoniji, Latviji i Litvi, danas članicama EU-a i NATO-a, koje imaju napete odnose s Moskvom, danas žive ruske manjine. Međusobni su se odnosi dodatno pogoršali nakon početka sukoba u Ukrajini.

Baltičke zemlje, koje prijetnju ruskom invazijom smatraju vrlo realnom, aktivno podupiru Kijev u borbi protiv ruske vojske.

Rusija planira oduzimati imovinu svima koji šire ‘lažne vijesti’ o vojsci

NATO sprema ogromnu vojnu vježbu, najveću od Hladnog rata, sudjelovat će oko 90 tisuća vojnika

Rusija u Ukrajini prvi put upotrijebila hiperzvučni Cirkon

The post Estonska premijerka osuđuje rusku ‘taktiku zastrašivanja’ first appeared on Dijalog.hr.

The post Stoljeće nakon njegove smrti, obične Ruse Lenjin ne zanima first appeared on Dijalog.hr.