Dijalog je stari oblik konverzacije kojim su se koristili drevni Grci i mnoga druga “primitivna društva” poput američkih Indijanaca. U javnosti ga se često zamjenjuje s diskusijom i običnim razgovorom iako se od njih suštinski razlikuje.    

Pojam dijalog izvedenica je grčke riječi “dia” što znači kroz, putem, tijekom i riječi “logos” koja se odnosi na značenje riječi. Dijalog stoga označava rijeku značenja koja teče među sudionicima kada ideje svakog učesnika predstavljaju metaforičke pritoke “rijeke zajedničkog smisla”. Kao takav, dijalog je mnogo važniji i složeniji proces od puke razmjene riječi, predstavlja posebnu umjetnost grupnog razmišljanja i osnovni alat timskog učenja. 

Mnogi od nas iskusili su dijalog – u onim posebnim razgovorima koji “žive sami za sebe” – kada smo bili odvedeni u nekim čudnim smjerovima koje nismo zamislili ni unaprijed planirali. Nažalost, takva iskustva prava su rijetkost te se češće javljaju kao nusproizvod okolnosti nego sustavnih napora i disciplinirane vježbe.

Dijalog se provodi kako bi grupa dosegla višu razinu razumijevanja nego što to može učiniti pojedinac, sam za sebe. U dijalogu se na temelju razvijenog zajedničkog smisla pojavljuje neka nova vrsta uma ili kako David Bohm kaže: “Grupa se otvara utjecaju više inteligencije”.    

Sudionici izbjegavaju međusobno nadmetanje i borbu za prevlast. Umjesto toga zajednički istražuju kompleksne probleme iskrenim i otvorenim iznošenjem različitih stajališta. Pri tome privremeno suspendiraju vlastite pretpostavke iako o njima potpuno slobodno govore gradeći tako “zajednički spremnik” grupne mudrosti.   

Fluidno prakticiranje dijaloga traži da se:  

1. Suspendiraju pretpostavke,

2. Sudionici međusobno uvažavaju,    

3. Uključi moderator koji će “držati kontekst” dijaloga.

1. Suspenzija pretpostavki

Suspendirati vlastite pretpostavke znači “izložiti ih da vise pred vama, neprestano otvorene za propitivanje, istraživanje i promatranje”. To ne znači da bi sudionici trebali odbaciti vlastite pretpostavke, potisnuti ih ili zatajiti. To također ne znači da je “loše” imati vlastito mišljenje o nekoj temi ili da bi trebalo eliminirati subjektivizam. Suspendirati pretpostavke prije svega znači da ih trebamo osvijestiti i pomaknuti “iz sebe” kako bi ih smjestili “ispred sebe” te zatim objektivno propitivali znajući pritom da radimo s pretpostavkama a ne i sa “objektivnom stvarnošću”. 

2. Međusobno uvažavanje sudionika   

Samo kada učesnici jedni druge uvažavaju i doživljavaju prijateljima u zajedničkoj potrazi za dubljim uvidima i jasnoćom može doći do dijaloga budući da povjerljivo okruženje omogućava istraživanje “opasnih tema” i uklanjanje emocionalnih blokada čime se smanjuje otpor slobodnom tijeku ideja. Štoviše, baš takve teme postaju ključni vodiči prema dubljim uvidima i rješenjima s “većom polugom”. Pritom je važno naglasiti da kolegijalnost ne podrazumijeva slaganje oko svake teme već više sposobnost da se na “neprijatelje” gleda kao na “uvažene suradnike s različitim gledištima”. 

3. Moderator koji “drži kontekst” dijaloga

Bez prisustva vještog moderatora ustaljene navike razmišljanja (tj. nametanje svojih stavova i izostanak uvažavanja) sudionike će neprestano odvlačiti od dijaloga prema diskusiji i običnom razgovoru. 

Na koji način je sve to povezano s liderima i menadžerima ovdje u Hrvatskoj? 

Budući da materijalno nastaje iz nematerijalnog a konkretno iz apstraktnog upućenima je posve jasno zašto se u našoj zemlji susrećemo s tolikim problemima u javnoj upravi i gospodarstvu koje već godinama nazaduje u svjetskom poretku konkurentnosti.

Promotrimo li pažljivo komunikaciju koja se odvija među političkim čelnicima, političkim strankama, sindikatima i poslodavcima te liderima i menadžerima pojedinih organizacija teško ćemo naići na kvalitete istinskog dijaloga poput dubokog uvažavanja  zajedničkog istraživanja kompleksnih problema, iskrenog i otvorenog iznošenja različitih stajališta, suspendiranja pretpostavki i kolegijalnosti.

Upravo suprotno, umjesto da surađuju kako bi zajednički dosegli dublje razine razumijevanja te tako kreirali oštroumnija i inteligentnija rješenja s većom polugom, naši čelnici isključivo se nadmeću u borbi protiv “drugih” čime blokiraju slobodno kolanje ideja i srozavaju nacionalni kvocijent inteligencije na neprihvatljivo niske razine.

U takvoj kolektivnoj svijesti čak i najmudrija rješenja odbacuju se samo zato što nisu po volji “mene i mojih prijatelja” pri čemu o interesu cjeline nitko ne mari.  

The post O dijalogu – konverzacijskoj formi koja podržava prelazak ‘misli u riječi i riječi u djela’ first appeared on Dijalog.hr.