Trump najavio razgovore čelnika Izraela i Libanona

Američki predsjednik Donald Trump rekao je da će čelnici Libanona i Izraela razgovarati, naglasivši da “pokušava dobiti malo prostora za disanje” između zemalja, nakon više od šest tjedana rata između Izraela i libanonske oružane skupine Hezbolah.

“Prošlo je puno vremena otkako su dvojica čelnika razgovarala, oko 34 godine. To će se dogoditi sutra. Lijepo!” napisao je Trump u objavi na društvenim mrežama objavljenoj prije ponoći u srijedu, po washingtonskom vremenu.

Nije rečeno koji će libanonski i izraelski čelnici razgovarati, niti su izneseni drugi detalji.

Sukob se razvio iz američko-izraelskog rata s Iranom, kada je Hezbolah, kojeg podržava Iran, 2. ožujka otvorio vatru u znak podrške Teheranu, što je potaknulo izraelsku ofenzivu u Libanonu samo 15 mjeseci nakon posljednjeg sukoba.

Pritisak Washingtona i izraelska ofenziva u Libanonu

Washington je u srijedu izrazio optimizam u pogledu postizanja dogovora o okončanju rata s Iranom.
Izraelski sigurnosni kabinet sastao se kasno u srijedu kako bi razgovarao o mogućem prekidu vatre u Libanonu, rekao je visoki izraelski dužnosnik.

Drugi visoki izraelski dužnosnik i visoki libanonski dužnosnik rekli su da je vlada izraelskog premijera Benjamina Netanyahua pod velikim pritiskom Washingtona da postigne prekid vatre u Libanonu.

Netanyahu je u video izjavi objavljenoj u srijedu navečer rekao da izraelska vojska nastavlja napadati Hezbolah i da je na pragu “zauzimanja” južnolibanonskoga grada Bint Jbeila.

Visoki libanonski dužnosnik rekao je da je procjena Libanona bila da Izrael želi osigurati pobjedu u Bint Jbeilu prije nego što se postigne diplomatski napredak.

Sirene u Izraelu, rakete Hezbolaha i stanje na terenu

Izraelska vojska izjavila je da njezine trupe nastavljaju “ciljane kopnene operacije u južnom Libanonu”.

U Izraelu su se oglasile sirene upozoravajući na rakete, zbog čega su stanovnici nekoliko sjevernih izraelskih gradova pobjegli u skloništa.
Nema neposrednih izvješća o ozlijeđenima.

Hezbolah je nastavio s napadima, ispaljujući rakete na dva grada u Izraelu, izvijestila je televizija Al-Manar povezana s Hezbolahom.

Sporazumni prekid vatre između SAD-a i Irana ne tiče se izraelskih operacija u Libanonu

Izrael usmrtio zapovjednika terorističke mornarice IRGC-a

Izrael ubio još jednu važnu figuru iranskog režima

The post Trump najavio razgovore Izraela i Libanona first appeared on Dijalog.hr.

Ministri Velike Britanije, Francuske i Njemačke, poznati kao E3, kao i šef vanjske politike Europske unije razgovarali su s iranskim ministrom Abbasom Araqchijem ranije ovog tjedna i koordinirali se s američkim državnim tajnikom Marcom Rubiom.

U rijetkom pozivu inzistirali su Araqchiju na potrebi da se vrati za pregovarački stol i izbjegne daljnja eskalacija. Na iranski prijedlog dvije su se strane složile sastati licem u lice.

Razgovori će se održati u Ženevi, gdje je 2013. postignut početni sporazum između Irana i svjetskih sila o ograničavanju njegovog nuklearnog programa u zamjenu za ukidanje sankcija, prije sveobuhvatnog sporazuma 2015.

Pregovori između Irana i Sjedinjenih Država propali su kada je Izrael 12. lipnja pokrenuo ono što je nazvao operacijom “Rising Lion” protiv iranskih nuklearnih postrojenja i balističkih kapaciteta.

“Iranci ne mogu sjesti s Amerikancima, dok mi možemo”, rekao je europski diplomat. “Reći ćemo im da se vrate za stol kako bi razgovarali o nuklearnom pitanju prije najgoreg mogućeg scenarija, a istovremeno ćemo izraziti našu zabrinutost zbog iranskih balističkih projektila, podrške Rusiji i pritvaranja naših građana”.

Europske sile, koje nisu bile dio iranskih nuklearnih pregovora sa Sjedinjenim Državama, bile su sve frustriranije američkom pregovaračkom strategijom u pregovorima. Neke od zahtjeva smatrali su nerealnima, bojeći se mogućnosti slabog početnog političkog okvira koji bi doveo do otvorenih pregovora.

Dva diplomata rekla su da nema velikih očekivanja za napredak u Ženevi, gdje će prisustvovati i šef vanjske politike Europske unije.

No, rekli su da je ključno surađivati ​​s Iranom jer će, nakon završetka rata, iranski nuklearni program i dalje ostati neriješen s obzirom na to da će biti nemoguće iskorijeniti stečeno znanje, što bi potencijalno omogućilo tajnu obnovu programa.

Iranski dužnosnik rekao je da je Teheran oduvijek pozdravljao diplomaciju, ali je pozvao E3 da upotrijebi sva dostupna sredstva kako bi izvršio pritisak na Izrael da zaustavi napade na Iran.

“Iran ostaje predan diplomaciji kao jedinom putu rješavanja sporova – ali diplomacija je pod napadom”, rekao je dužnosnik.

Europljani su jedini koji mogu pokrenuti mehanizam brzog vraćanja, a diplomati kažu da su tri zemlje nastojale postaviti konačni rok do kraja kolovoza za njegovo pokretanje.

“Iran je više puta izjavio da će pokretanje mehanizma brzog vraćanja imati ozbiljne posljedice”, rekao je iranski dužnosnik.

The post Europa pokušava obnoviti nuklearne pregovore s Iranom first appeared on Dijalog.hr.

Zapadne zemlje, predvođene Sjedinjenim Državama, već desetljećima sumnjaju da Teheran namjerava pribaviti nuklearno oružje. Iran odbacuje ove optužbe i tvrdi da su njihove nuklearne aktivnosti samo u civilne svrhe, najviše energetske.

Donald Trump poslao je pismo iranskim čelnicima prošlog mjeseca pozivajući na pregovore o nuklearnom programu. Američki je predsjednik također zaprijetio bombardiranjem Irana u slučaju da diplomacija zakaže, te već i poduzeo dodatne sankcije protiv iranskog naftnog sektora.

“Izravni pregovori sa stranom koja neprestano prijeti uporabom sile (…) i čiji različiti dužnosnici izražavaju kontradiktorna stajališta ne bi imali smisla”, izjavio je šef iranske diplomacije Abas Arakči, prema priopćenju koje je u nedjelju objavilo njegovo ministarstvo.

“Ali mi ostajemo predani diplomaciji i spremni smo pokušati putem neizravnih pregovora,” dodao je Arakči.

Iran i Sjedinjene Države, bliski saveznici tijekom Pahlavijeve monarhije, nisu imali diplomatske odnose od 1980. godine, nakon što su američki taoci u jeku Islamske revolucije uzeti za taoce u američkom veleposlanstvu u Teheranu.

Te dvije zemlje ipak komuniciraju neizravno preko švicarskog veleposlanstva u Teheranu. Oman je također imao posredničku ulogu u prošlosti, kao i Katar, u manjoj mjeri.

Posljednje je pismo Donalda Trumpa isporučeno Iranu preko Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Koja je svrha prijetnje? 

Američki predsjednik rekao je u četvrtak da bi radije vodio “izravne pregovore” s Iranom. “Ide brže i puno bolje razumijete drugu stranu nego da idete preko posrednika”, ustvrdio je. Iranci žele posrednike, ali “mislim da to još nije slučaj”, dodao je Trump.

“Ako želimo pregovarati, čemu onda prijetiti?” upitao je u subotu iranski predsjednik Masud Pezeškian, izabran prošle godine uz obećanje da će nastaviti dijalog sa Zapadom kako bi dobio ublažavanje sankcija za oživljavanje gospodarstva.

Iran je 2015. sklopio sporazum sa stalnim članicama Vijeća sigurnosti UN-a (Kina, Rusija, SAD, Francuska i Velika Britanija) i Njemačkom o reguliranju svojih nuklearnih aktivnosti.

Tekst je predviđao ublažavanje sankcija u zamjenu za nadzor iranskih nuklearnih aktivnosti.

Godine 2018. Donald Trump povukao je svoju zemlju iz sporazuma tijekom svog prvog mandata i ponovno uveo sankcije. Kao odmazdu, Iran se distancirao od teksta i ubrzao svoj nuklearni program.

Iran ne želi nabaviti nuklearno oružje, ali “neće imati drugog izbora nego to učiniti” u slučaju napada na zemlju, upozorio je u ponedjeljak Ali Larijani, bliski savjetnik iranskog vrhovnog vođe, ajatolaha Alija Hameneija.

Koalicija voljnih za rat i muka po Andreju

Signal skandal: Američki dužnosnici otkrili planove napada – novinar sve pročitao

EU-ova Bijela knjiga o obrani: Veliki planovi ili samo mrtvo slovo na papiru?

The post Iran odbio Trumpov poziv na dijalog: ‘Pregovori bez smisla dok prijeti bombardiranjem’ first appeared on Dijalog.hr.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić iznenada je opozvao Jelenu Milić s dužnosti izvanredne i opunomoćene veleposlanice Republike Srbije u Republici Hrvatskoj, objavljeno je u najnovijem broju Službenog glasnika Republike Srbije, piše tportal.

Milić time završava svoj mandat u Zagrebu koji je trajao dvije i pol godine, a njezin opoziv dolazi bez dodatnog obrazloženja iz službenih izvora. Uz ovu odluku, objavljena su i nova diplomatska imenovanja – Dragan Šutanovac postaje veleposlanik Srbije u Sjedinjenim Američkim Državama, dok će Iva Vojvodić preuzeti dužnost veleposlanice u Sloveniji.

Jelena Milić, diplomirana inženjerka menadžmenta, dugi niz godina bila je aktivna u nevladinom sektoru. Posebno se istaknula krajem 90-ih u projektu povratka izbjeglih Srba u Hrvatsku pod okriljem Helsinškog odbora za ljudska prava, a kasnije se profilirala kao stručnjakinja za euroatlantske odnose, NATO, EU i pitanja ruskog utjecaja na zapadnom Balkanu.

Njezin dolazak na mjesto veleposlanice u Zagrebu izazvao je kontroverze u konzervativnim i nacionalističkim krugovima u Srbiji, posebice zbog njezina prozapadnog stava i potpore euroatlantskim integracijama.

U javnosti je zapažena i početkom ove godine kada je demonstrativno napustila prijem Srpskog narodnog vijeća za pravoslavni Božić u Zagrebu. Povod za to bilo je pismo nagrađenih umjetnika koji su se simbolično zahvalili mladima u Srbiji “što ih uče kako se leti i svijetli” – što je Milić protumačila kao podršku prosvjedima i optužbama na račun državnog vrha Srbije.

Njezin opoziv dodatno potiče nagađanja o mogućim promjenama u diplomatskoj strategiji Beograda, posebice u kontekstu napetih odnosa u regiji i sve veće polarizacije unutar same Srbije.

Ovo je sve što trebate znati o Srbiji, prosvjedima i pokušaju rušenja Vučića

Vučića naljutio odlazak srpske reprezentacije na EURO hrvatskim zrakoplovom

Vučić optužio zapad da u Srbiji želi uspostaviti marionetski režim

The post Aleksandar Vučić iznenada opozvao veleposlanicu Srbije u Hrvatskoj Jelenu Milić first appeared on Dijalog.hr.

Pred kraj 2021. godine, za Rusku Federaciju su diplomatski odnosi s Ukrajinom većinom bili zamrznuti te ju se potpuno otpisalo za bilateralnu suradnju. Slično je bilo i s europskim saveznicima koji su u potpunosti stali na stranu Kijeva po pitanju (ne)implementacije Sporazuma iz Minska.

„Putinova Rusija je naučila da Europljani, koji su svoju sigurnost prepustili Washingtonu, nisu ozbiljan pandan u bilo kakvim pregovorima o važnim pitanjima na kontinentu stoga je svaki budući razgovor o stabilizaciji podrazumijevao bilateralne razgovore samo sa SAD-om“ (Paikin i Moeini, 2023: 7). Zato je Rusija (na kraju 2021. godine i početkom 2022. godine) odlučila oko Ukrajine pregovarati direktno sa SAD-om i NATO-om, paralelno koristeći diplomaciju topovnjače kako bi Ukrajinu odvratila od pokušaja vojnog oslobađanja Donbasa. Ključna dva problema ili crvene linije za Rusiju su:

1) Članstvo Ukrajine u NATO-u i „vidjeti kako se Ukrajina pretvara u nepotopivi nosač zrakoplova pod kontrolom SAD-a, parkiran na ruskoj granici samo nekoliko stotina milja od Moskve, neprihvatljivo je za Kremlj kao što je drugi nepotopivi nosač zrakoplova, Kuba, bio neprihvatljiv za Bijelu kuću prije gotovo šezdeset godina. Svaki ruski vođa nastojao bi spriječiti takvo usidrenje, koristeći sva raspoloživa sredstva“ (Trenin, 2021), i vanjskopolitička i sigurnosna (vojna).

Navedeno pokazuje da neovisno o ličnosti predsjednika Vladimira Putina, svaki ruski predsjednik, koji bi radio u nacionalnim interesima Rusije, provodio bi vrlo sličnu vanjsku i sigurnosnu politiku koju provodi Putin, jer su u pitanju nepromjenjivi dugotrajni državni nacionalni interesi, definirani još u 1990-ima za vrijeme Jeljcinovih Zapadnjaka. Čak da se Vladimira Putina i danas zamjeni na mjestu predsjednika Rusije, vrlo vjerojatno bi i njegov nasljednik imao slične poglede (i politike) prema Ukrajini (Kuzio, 2022: 50).

Ruski politički i vojni vrh tada je i danas još uvijek vjeruje da je pridruživanje Ukrajine Zapadu egzistencijalna prijetnja Rusiji koja se mora eliminirati (Mearsheimer, 2022: 25). Zanimljivo je da Zapad nije težio i gurao širenje NATO saveza na Ukrajinu, malo je vjerojatno da bi danas bilo rata, a Krim bi još uvijek bio dio Ukrajine (Mearsheimer, 2022: 27) (iako se po liberalnom gledištu Ukrajina sama odlučila za članstvo u NATO savezu kao suverena slobodna država).

2) Ukrajinsko vojno rješenje sukoba u istočnoj Ukrajini ili „nepredviđena situacija u vidu masovne vojne akcije ukrajinskih snaga u Donbasu, koliko god se to Zapadu činilo malo vjerojatnim. Ono što je Saakašvili učinio u pokušaju da silom povrati Južnu Osetiju 2008. nikada nije izgledalo previše pametno“ (Trenin, 2021), a isto tako nije ni Ukrajincima bilo pametno da krenu u vojno oslobađanje Donbasa, a da ne očekuju sličan odgovor Rusije, kao i u Gruziji 2008. godine.

Ruski istraživači i analitičari upozoravali su na mogućnost rata krajem 2021. godine, ali su isto tako u tom scenariju predviđali mnogo rizika „za gospodarstvo, političku stabilnost i rusku vanjsku politiku te zato što se ratom uspijevaju riješiti ključni sigurnosni problemi, ali stvara se i mnogo novih“ (Timofeev, 2021).

Ruski mediji su iz vladinih agencija dobivali informacije kako se diskutira i razgovara o različitim idejama, uključujući, na primjer, priznavanje neovisnosti LNR-a  i DNR-a uz službeno raspoređivanje ruskih oružanih snaga tamo. „No, iza zatvorenih vrata raspravljalo se i o radikalnijim idejama“ (Соловьев i Черненко, 2021).

U svojim predviđanjima za 2022. godinu, Ministarstvo vanjskih poslova Rusije nije moglo „potpuno isključiti niti scenarij odmrzavanja sukoba u Donbasu, niti zaoštravanje općeg sukoba. Rat živaca postaje, prije svega, faktor snažnog političkog pritiska, ali je također prepun prijelaza u nekontroliranu eskalaciju, što je dodatno pogoršano vojno-političkom potporom Kijeva od strane zapadnih država“ (Дынкин i Барановский, 2021: 27).

Veliki izazov za situaciju u Donbasu predstavljalo je opskrbljivanje ukrajinskih oružanih snaga zapadnim modernim oružjem te je u takvom kontekstu vrlo mala vjerojatnost održivog prekida vatre i zamrzavanja dugotrajnog sukoba sukladno Sporazumu iz Minska. Nadalje, „nepomirljivost stajališta sukobljenih strana i ozbiljna proturječja između država posrednica u rješavanju sukoba (Francuska i Njemačka, s jedne strane, i Rusija, s druge) smanjuju vjerojatnost kompromisa temeljenog na provedbi glavnih odredbi Sporazuma iz Minska“ (Дынкин i Барановский, 2021: 121).

Nastavak daljnjeg naoružanja Ukrajine i njezina suradnja sa „SAD-om, Velikom Britanijom i Turskom kroz isporuku suvremenog ubojitog oružja (uključujući raketne sustave, ratne brodove, jurišne bespilotne letjelice) već bi 2022. godine mogli ojačati opasne iluzije dijela ukrajinske elite o mogućnosti hrvatskog ili azerbajdžanskog scenarija oko Donbasa“ (Дынкин i Барановский, 2021: 124).

Hrvatski scenarij odnosi se na vojno-oslobodilačku operaciju Oluja koja je provedena u kolovozu 1995. godine. Općenita usporedba sukoba Ukrajine i Rusije sa sukobom ostatka Jugoslavije (Srbije i Crne Gore, te dijela BiH) protiv Hrvatske je u mnogočemu pogrešna, prije svega zbog različitog povijesnog i geopolitičkog konteksta, a onda i s pravnog i politološkog aspekta.

Riječ je o dva vrlo različita slučaja, što je tema budućeg istraživanja. Kad se sama vojno-oslobodilačka operacija Oluja komparira s mogućom ukrajinskom operacijom u Donbasu, važno je naglasiti tri stvari.

1) Oluja je počela, ne samo zato što je to bila većinska volja Hrvata da oslobode svoje teritorije, nego i zato što je međunarodni kontekst bio povoljan da do Oluje dođe. Naime, manje od mjesec dana prije Oluje dogodio se genocid nad muslimanskim stanovništvom u Srebrenici, a slična situacija je prijetila i Bihaću, koji se nalazio u okruženju i blokadi, zbog čega je iz stranih centara moći predsjedniku Franji Tuđmanu predloženo da pomogne osloboditi Bihać od blokade.

Zbog toga je operacija Oluja ujedno i spasilačka operacija muslimanskih snaga u Bihaću, a vrata Oluji otvorila je Srebrenica (Jutarnji.hr, 2012) (Tportal, 2015). „Oluja je najčistija operacija u povijesti ratovanja sa stajališta ratnog umijeća, jer je primijenjena najviša etika ratovanja, a to je ostaviti slobodu protivniku, i jedina koja je spriječila genocid pet puta veći nego u Srebrenici“ (Nevešćanin, 2020).

Nikakvog ukrajinskog grada (ili s pretežitim ukrajinskim ili bilo kojim drugim stanovništvom) nije bilo u Rusiji koji je bio u blokadi zbog kojeg bi se Ukrajina morala odlučiti na vojno-oslobodilačku akciju u Donbasu u razdoblju od 2014. do 2022. godine.

2) Geostrateško razlikovanje, jer Donbas graniči direktno s Rusijom, slično kao istočna Slavonija sa Srbijom gdje nije provedena hrvatska vojno-oslobodilačka operacija zbog konstantnih rezervi koje bi Srbija slala u obranu okupirane istočne Slavonije (iako se planirala slična vojna operacija izbijanja na granicu sa Srbijom za jesen 1995. godine kodnog naziva Vatrene kočije). Nadalje, SAO krajina je graničila s ratnom BiH, odakle nije mogla dolaziti sigurno nikakva vojna i druga pomoć, što je u potpunoj suprotnosti s kontekstom Donbasa.

3) Hrvatska je vanjskopolitički i diplomatski obrnuto-recipročni slučaj od Ukrajine. Naime, Hrvatska je pitanje SAO Krajine prije svega pokušala riješiti diplomatskim metodama, konstantnim i neprestanim diplomatskim pregovorima s Beogradom te konkretno nudeći SAO Krajini Plan Z-4, koji je sastavljen uz pomoć UN-a, američkih, ruskih i europskih posrednika za mirno rješenje rata za Hrvatsku nezavisnost od Jugoslavije.

Riječ je o svojevrsnom tadašnjem Sporazumu iz Minska, samo se Planom Z-4 davao mnogo veći stupanj autonomije Srbima u SAO Krajini, primjerice uz kulturnu i identitetsku autonomiju, govorilo se o srpskoj miliciji i ekonomskoj autonomiji, što za Ruse u Donbasu nije bilo predviđeno Sporazumom iz Minska. SAO Krajina postala bi samostalan entitet u Hrvatskoj, „odnosno država u državi. Imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika vlade i sudove, grb i zastavu, novac, policiju, ali ne i vojsku“ (Horvatić, 2020) (Holjevac Tuković, 2009: 225-226).

Najvažnija razlika je u djelovanju aktera. Ukrajina je odbijala dati Rusima autonomiju i provesti Sporazum iz Minska koje je potpisala, dok je Hrvatska, iako nevoljko, bila spremna provesti Plan Z-4 i dati Srbima vrlo visoki stupanj autonomije za mir, ali Srbi su odbili i zaprimiti prijedlog Plana Z-4 koji su im diplomati donijeli na razmatranje.

Američki i ruski veleposlanici, Peter Galbraith i Leonid Vladimirovič Kerestedžijanc, bili su šokirani postupkom Milana Martića i srpskih čelnika. Američki veleposlanik je rekao da pobunjenim Srbima zbog navedenog slijede teški dani, da SAD neće pomagati onima koji im zatvaraju vrata i da je Srbima ovo „kardinala greška te da i ne znaju kakve će sve posljedice imati“ (Radoš, 2015). Predsjednik Slobodan Milošević također je odbio primiti veleposlanike u svrhu razmatranja Plana Z-4.

Ruski veleposlanik je naglasio da se sa Srbima uopće nije dalo razgovarati jer njih autonomija u Hrvatskoj nije zanimala te kako je „otvoreno rekao Milanu Martiću da je odbijanjem Plana Z-4 potpisana smrtna presuda Krajini i srpskoj nazočnosti na tom području“ (Holjevac Tuković, 2009: 226). Ruska Federacija 1995. godine, nakon odbijanja Plana Z-4, nije pokušavala zaustaviti vojno-oslobodilačku operaciju Oluju jer je i sama u to vrijeme provodila slične vojne operacije u Čečeniji, boreći se protiv svojih separatista kao što se Hrvatska borila protiv svojih separatista u SAO Krajini.

Nacionalni interesi Ruske Federacije bili su izjednačeni s nacionalnim interesima Republike Hrvatske: očuvati teritorijalnu cjelovitost. Ukratko, „Rusija je u tom kontekstu bila na strani Hrvatske“ (Jutarnji.hr, 2007), a ne raspadajuće Jugoslavije. Međutim, Ukrajina je odbijala implementirati Sporazum iz Minska, što je suprotno od Hrvatske, koja je Srbima dala mogućnost diplomatskog rješenja kroz Plan Z-4, a oni su ga odbili, dok su Rusi htjeli implementaciju Sporazuma iz Minska, a Ukrajinci nisu tu opciju imali u planu.

Nakon početka ruskih ofenzivnih operacija u Ukrajini može se zaključiti da je Vladimir Putin obrnuto-recipročni Slobodan Milošević. Dok je Milošević odbio i razmotriti Plan Z-4 (zbog toga što bi ga vrlo brzo dočekalo slično rješenje za Kosovo, koje je povijesno-identitetski i gospodarski bilo mnogo važnije Beogradu, nego što je to bila siromašna i povijesno-identitetski gotovo irelevantna SAO Krajina) i nije pomogao Srbima u SAO Krajini da se obrane od vojno-oslobodilačke operacije Oluja (Horvatić, 2020), Vladimir Putin je cijelo vrijeme naglašavao važnost implementacije Sporazuma iz Minska i započeo je ofenzivnu operaciju protiv Ukrajine kako bi Ruse, po svom viđenju, u Donbasu spasio od ofenzivnih vojnih operacija Ukrajine, koja je geopolitički i geostrateški izuzetno važna Rusiji.

Trenutačan međudržavni sukob između Rusije i Ukrajine jasno pokazuje kako se u odsustvu hladne, pragmatične i racionalne diplomacije tisuće ljudi može izgubiti svoje živote. Do veljače 2022. godine postojala je prilika za izgradnju neutralne, stabilne i prosperitetne Ukrajine (implementacijom Minsk sporazuma) kroz neutralizaciju i interesnu suradnju Zapada i Istoka.

Prevladao je (besmisleni) rat unutar kojeg Ukrajinci, duboko vjerujući da ginu za svoju slobodu, istovremeno ginu i za mnogobrojne strane interese, postajući poligon za naoružanje (i vojske) gotovo cijelog svijeta, vršeći pritisak na jednu od najvećih nuklearnih sila i uništavajući svoju, rusku i europsku ekonomiju.

Ontološki bitak svakog čovjeka mnogo lakše bi obitavao u svijetu unutar kojeg diplomati gube svoje živce, nego ljudi svoje živote. Bolje je sto godina diplomatskih prepucavanja, nego jedna minuta rata. I stoga, besmisao ovog sukoba treba biti završen mirom (ili primirjem) odmah, kojeg mnoge maliciozne i tendenciozne osobe mogu smatrati i u ovom trenutku besmislenim rješenjem.

Kako bi (do sad neuspješna) razumska i racionalna diplomacija zaustavila ratna djelovanja potrebno je ohrabriti, aktivirati i urazumjeti diplomate (naročito europske) kako borba nije protiv nekakvih zlih i fantomskih sila, nego ljudi istih kao što smo i mi sami, sa svojim interesima i željama. Upravo zato što smo isti nužno je sjesti za stol i razgovarati te barem pokušati razumjeti drugu stranu, ako je trenutačno nezamislivo i nemoguće oprostiti sva zlodjela koja su nepovratno učinjena.

Besmisao rata leži u argumentu da se ratom ne pokazuje tko je u pravu, nego tko će ostati živ, a ako ovaj rat ne završimo, postoji sve realniji strah od (nuklearne) mogućnosti da će on završiti čovječanstvo kakvo poznajemo. Stoga „težimo onome što doprinosi miru i međusobnoj izgradnji“ (Rimljanima 14:19).

Izvori:

Rukavina, Bruno (2023) Besmisao rata između Ruske Federacije i Ukrajine. Mi portal.

Rukavina, Bruno (2024) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu.

The post Nemogućnost ukrajinske Oluje, neuspjesi europske diplomacije i nužnost mirovnih pregovora first appeared on Dijalog.hr.

“Ovo je vrijeme kada nam treba više diplomacije, kada moramo surađivati. Vrijeme velike krhkosti za svjetsku zajednicu, a dugujemo joj da učinimo sve u svojoj moći da promoviramo mir, sklad i veće razumijevanje u svijetu danas”, poručio je Gallagher nakon razgovora s hrvatskim ministrom, naglasivši pritom važnost mirovnog samita o Ukrajini u lipnju.

Grlić Radman je rekao je njihov razgovor potvrdio “postojano odlične prijateljske bilateralne odnose utemeljene na dugim povijesnim, vjerskim i kulturnim vezama”.

“Potvrdili smo bliskost stajališta vezanih za važnost europskog puta zemalja zapadnog Balkana kao načina za postizanje trajnog mira i stabilnosti na području jugoistočne Europe”, kazao je Grlić Radman.

Dodao je da Hrvatska ostaje predana pružanju podrške za proširenje Europske unije, odnosno podržavanju zemalja zapadnog Balkana na njihovom europskom putu.

Gallagher je potvrdio da postoji konsenzus između dviju država “u mnogim pitanjima o kojima smo raspravljali”.

“Osobito što se tiče naše duboke zabrinutosti za zapadni Balkan i budućnost Europe. Također, zabrinuti smo za veće sukobe s kojima se međunarodna zajednica trenutno suočava u Ukrajini i Gazi”, rekao je Gallagher.

Grlić Radman se također osvrnuo na situaciju u Gazi, istaknuvši da se rješenje za tamošnji sukob nije pronašlo otkako je nastala izraelska država 1948.

“Sa ciljem smirivanja situacije, ukazujemo na važnost pronalaska političkog rješenja, vraćanje u fokus dvodržavnog rješenja kao rezultat dogovora Izraela i Palestine te se priključujemo pozivima na zaštitu civila, dostavu humanitarne pomoći na čitavo područje Gaze te žurno oslobađanje talaca”, kazao je Grlić Radman.

“To je put koji zahtijeva snažan angažman”, naglasio je Grlić Radman, istaknuvši da je “izuzetno važno da se taj sukob ne prelije na susjedna područja”.

Rat u Ukrajini eskalirao je ruskom invazijom u veljači 2022., a rat između Izraela i Hamasa nakon što su borci palestinske islamističke organizacije upali na jug Izraela 7. listopada 2023.

Vatikan: Papa ne poziva Ukrajinu da se preda, nego da pregovara

Šef NATO-a Stoltenberg na godišnjicu: ‘Ukrajina će ući u NATO’

Plenković: Ukrajina može i dalje računati na snažnu potporu Hrvatske

The post Hrvatska i Vatikan: Ovo je vrijeme u kojem treba više diplomacije i suradnje first appeared on Dijalog.hr.