Kao što lijepo možemo vidjeti, ovih nas dana zabavljaju grafiti u kojima se spominju Miljenko Jergović i Dalija Orešković.

Ništa novo na našoj sceni rekli bi iskusniji kroničari povijesne zbiljnosti u Hrvata.

Svakodnevica nam se počela ogledati u nekoliko sprejom išaranih slova, a koji su odmah pretvoreni u nacionalni skandal.

Mainstream mediji, većinom lijeve provincijencije, požurili su te grafite označiti kao ozbiljnu prijetnju i to ne bilo kakvu, nego prijetnju koja, gle čuda, dolazi od „branitelja“ ili „desnice“.

U jednom danu, sprej je postao „oružje desnice“, a anonimni škrabatelji „braniteljska bojna mržnje“.

Nitko ne zna tko je to napisao.

Nitko nije uhvaćen. Nema ni policijske istrage, ni suđenja, ni dokaza.

Ali zato medijski glasnogovornici i to isti oni koji žive od stalnog traženja „ustaša iza svakog ugla“ u trenu imaju gotovu priču.

Bez imalo sumnje i bez imalo srama, a kako bi dodatno potkrijepili ozbiljnost situacije oni ističu kako su čak grafiti ispisani sprejom crne boje!

Zamislite, CRNE BOJE!

Valjda je to po njima dokaz u kojem smjeru moramo tražiti krivca!

Iako je i boja slova u njihovim tiskovinama, a u kojima upravo nju označavaju dokazom zloćudnosti poruke, također crna oni tu ne vide problem.

Jer njima je sve dopušteno!

Posebice ono što nije drugoj strani.

Neki bi rekli dvostruki standardi, no prije se radi o provjerenoj taktici od ranije dokazanoj u revolucionarnoj praksi.

A u ovom slučaju, krivci, dakako, nisu poznati. Nije provedena istraga, nije utvrđena odgovornost, nema čak ni logičnih tragova.

Ali to nije smetalo njihovim medijskim trubama da iznesu svoje „nepobitne“ zaključke.

U narativu koji se servira javnosti nema upitnika, nema zadrške i kristalno se jasno implicira da je riječ o desničarskoj mržnji i prijetnji slobodnom umjetniku i političarki.

U startu je stvorena slika žrtve i krivca, čak i prije nego što se sprej na zidu osušio.

Ovaj slučaj ima neugodno poznati prizvuk.

Naime, tko se još sjeća početka devedesetih, sjeća se i medijskih uzbuna kada su u Zagrebu oštećene prostorije židovske općine u Palmotićevoj i spomenici na židovskim grobovima na Mirogoju.

Ja se itekako sjećam tih dana.

Odmah je lansirana vijest kako iza svega stoje hrvatski nacionalisti, prikazani kao antisemiti, barbari, koljači i divljaci. Svakako fašisti i nacisti!

Tek kasnije, kada je buka utihnula, doznalo se da su iza tih akcija stajale strukture KOS-a JNA. Obavještajno-podmetačke akcije u sklopu operacije Labrador imale su jasan cilj.

Diskreditirati hrvatski narod i stvoriti međunarodnu sliku o Hrvatima kao o fašistima i nacistima odnosno ustašama, kao njihovoj hrvatskoj inačici.

Prateći vijesti ovih dana ne mogu se zapitati, gledamo li isti obrazac?

Je li ovo doista spontana akcija „uličnih desničara“ ili ciljano iskonstruiran slučaj?

Obrazac je isti!

Iizmisli prijetnju, pronađi krivca unaprijed (po mogućnosti među Hrvatima, braniteljima ili desnici), a onda lansiraj priču u eter.

Fact-check?

Ne treba. Molim vas lijepo!

Dokaz? Ma dajte, budite ozbiljni.

On je suvišan, jer oni su “fact-checkeri”.

Bitno je stvoriti dojam u javnosti.

Pa ja sam sebe onda pitam, jesu li Jergović i Orešković u ovom slučaju zaista žrtve ili samo odabrani glumci u unaprijed režiranoj predstavi?

Jesu li grafiti rezultat spontanog „desničarskog bijesa“ ili fino izrežiranog performansa njihovih simpatizera koji ih žele prikazati progonjenima?

Zašto se uvijek isti refleks aktivira?

Desnica je kriva, branitelji su krivi, nacionalisti su krivi i to sve prije nego što je ijedan dokaz pojavio na stolu?

U zemlji u kojoj je sjećanje kratko, ali obrasci moći vječno isti, zašto si nemamo hrabrosti postaviti neugodno pitanje.

Tko zapravo ima korist od toga da Jergović i Orešković ispadnu mete?

U politici ništa nije slučajno.

A kad mediji reagiraju brže od policije, jasno je da tu nije riječ o „slučajnom grafitu“ nego o propagandnom oružju.

I opet, prava meta nismo mi, niti Jergović, a kamoli Orešković, nego javnost.

Nama se želi poručiti tko je dobar, tko je loš, tko je žrtva, a tko krivac i sve to bez suđenja i bez presude.

Jesu li to stvarni autori grafita ili su to oni koji na temelju tih grafita grade vlastitu naraciju i vlastiti položaj u javnosti?

Kao što lijepo možemo vidjeti na primjeru operacije Labrador, povijest nas je na najjasniji način već jednom naučila da podmetanja postoje i da služe upravo tome, oblikovanju percepcije, a ne stvarnosti.

A percepcija je u politici moćnija od činjenica.

Zato možda vrijedi na trenutak zaustaviti sprej, spustiti ton i podsjetiti se da su dokazi ono što razlikuje ozbiljnu prijetnju od obične propagande.

Kad pristanemo na to da su grafiti oružje, onda moramo znati da je prava meta javnost, a ne oni čija se imena šaraju po zidovima!!!

P.S. Ili je Jergović tek trebao dobru promidžbu za svoju novu knjigu!?!

Dekonstrukcija rata u Benkovcu: Kad umjetnost živi od javnog novca, a ponižava našu žrtvu

Neonacist u ženskom zatvoru: Woke zakon otvorio vrata ‘tintiliniću’

Industrija ustaša – kako od povijesnog pojma napraviti strašilo za mase

The post Grafiti, žrtve i staro oružje propagande first appeared on Dijalog.hr.