Ako se dobro sjećam, za izraz koji je naslov ove bilješke prvi sam put čuo od svoga voljenoga učitelja otca Julija Meinvielleja. Mislio je time na stanje u kojem se Crkva, posvjetovljena, drži prije svega onoga što je kulturno ili politički „korektno“, kako se ne bi zamjerila svijetu.

U Rječniku Kraljevske španjolske akademije nalazimo značenje pojma propaganda s upućivanjem na drevni rimski Zbor de propaganda Fide (za raširenje Vjere) (koji se trenutačno zove „za evangelizaciju naroda“): „tijelo Rimske kurije zaduženo za širenje vjere“. Prošireno, kaže se za „udrugu čija je svrha promicati učenja, mišljenja, itd.“ i „radnja i učinak objavljivanja nečega sa svrhom privlačenja sljedbenika“. Značenje tada odgovara i dajemo ga u ovom radu.

Drugi vatikanski sabor (1962.–1965.) odlučno je promicao obnovu Crkve. Kako je Benedikt XVI. više puta naznačio, dokumenti odobreni na tom vrlo važnom crkvenom skupu moraju se čitati u svjetlu velike katoličke Predaje. Geslo je bilo prilagodba stvarnosti Crkve stanju tadašnjega suvremenoga svijeta. Prije ili kasnije činilo se to i u drugim povijesnim trenutcima. Najzanimljiviji vid pitanja jest onaj povijesni, ali sada mi nije moguće zadržati se na njemu.

Ono što bi moglo privući pozornost u Saboru papā Ivana XXIII. i Pavla VI. jest ustrajavanje na toj svrsi, koja je u nekim slučajevima dosegnula granice opsjednutosti. Kao primjer, ograničavam se na dekret Perfectae caritatis o prilagođenoj obnovi redovničkoga života; ako nisam krivo brojao, taj se naum ponavlja 21 put.

Bilježim: „prema zahtjevima današnjih vremena“, „uloga u suvremenom svijetu“, „opća načela prilagođene obnove života i stege“, „prilagođavanje promijenjenim prilikama vremena“, „pozna­vanje prilika ljudi i vremena“, „prosuđuju okolnosti suvremenoga svijeta“, „prilagođavanje potre­bama današnjega vremena“, „neka se dokinu zastarjeli propisi“, „provođenje prilagođene obnove“, „donositi zakone za obnovu i prilagođavanje te predvidjeti vrijeme za dostatne i razborite pokuse“,

„Za prilagođenu obnovu samostana klauzurnih re­dovnica“, „neka se i njihov način života preispita prema spomenutim načelima i mjerilima prilagođene obnove“, „neka obnove dobre stare predaje i neka ih tako prilagode današnjim potrebama“, „prilagode svoj život suvremenim potrebama“, „primjereno prilikama pojedinih mjesta“, „usklađena s prilikama mjesta i vremena“, „odgovara prilikama vremena i mjesta“, „prilagođavanje redovničkoga života potrebama našega vremena“, „prilagođeni značaju i načinu života tamošnjih stanovnika, običajima i prilikama mjesta“, „prilagode potrebama vre­mena i mjesta“, „prilagodi današnjim prilikama“ i „ova pravila prilagođene obnove“.

Dekret očito sadržava mnoge sastavnice velike divne predaje Crkve u pogledu različitih oblika redovničkoga života – drukčije i ne može biti – ali ono što privlači pozornost jest višekratno pozivanje na aggiornamento (podanašnjenje), kako se tada nazivalo, „posuvremenjivanje“. Nadalje, nigdje se ne spominje koje su to „potrebe vremena“. Čak i priznajući kako je obnova bila potrebna i pravodobna, istina je da je u poslijesabornom razdoblju ozbiljno narušila identitet redovničkoga života, identitet – kažem – ne samo u određenim okolnostima.

Pokrenuta je neviđena kriza za koju nitko nije odgovarao. Zaslužne zajednice došle su na rub utrnuća, a zvanja za klauzurni kontemplativni život znatno su smanjena. To je dovelo do zatvaranja mnogih samostana časnih sestara ili do njihova pada u stanje slabokrvnosti; isto se može jadikovati i o muškim samostanima. Duh Sveti koji daje život Crkvi izazvao je djelovanje, odgovore i zamjene.

Ali posljednjih su godina druga nesretna uplitanja ponovo povećala opasnost. Mislim na apostolsku konstituciju Vultum Dei quaerere i provedbeni naputak Cor orans. Nedavno sam se bavio tim dvama dokumentima. Ta se kriza dogodila na zadovoljstvo svijeta koji se raduje – čak i šutke – kada Crkva propada.

Politički ispravno

Čini se da dušobrižnici u želji da pomognu svijetu ne upozoravaju na to nagnuće prema onome što je kulturno i politički „ispravno“. Ono što propaganda širi predstavlja opasnost poistovjećivanja s njom; to je najgora usluga koju može pružiti. Ustraje se na hvaljenju besmislenih mjera i kopiranju svjetovnih smjernica koje su poopćene i ne uzimaju Boga u obzir. Izostavlja se proročka uloga prokazivanja i prekoravanja, što dovodi do propasti mnogih duša. Dobro odgojeni i gorljivi vjernici moraju se sablažnjavati nad takvim odmetništvom i otpadništvom.

Ono što sam upozoravao o redovničkom životu pretvorilo se u pomamu promjena u svim redovima. To je dovelo do pustošenja bogoštovlja, uništavanja bogoslužja i nesigurnosti oko naukovne istine. Sve se kreće, mora se kretatI. Postojanost istovjetnoga nadjačana je snagom struje za koju se kaže da čini stvarnost današnje Crkve.

Umirovljivanje biskupa

Još jedno pitanje koje pripisujem Crkvi propagande jest „umirovljenje“ biskupa u dobi od 75 godina. Stvar koja se, po mom mišljenju, može povezati s modernim štovanjem mladosti, koje Crkva oportunistički prihvaća. Ovaj sud vrijedi iako se netko tko je već ušao u osmo desetljeće života ne može smatrati mladim. Spomenimo usput da nastaje neobično proturječje kada se pape, odnosno biskupi Rima i sveopće Crkve, biraju sa 76 ili 77 godina.

Sabor je ispravno riješio to pitanje u dekretu Christus Dominus, 21: „Ako zbog poodmakle dobi ili kojega drugoga važna razloga dijecezanski biskupi postanu manje sposobni [ne nesposobni, beskorisni] za obavljanje svoje službe, usrdno se umoljavaju (enixe rogantur) da se odreknu svoje dužnosti, bilo svojevoljno ili na poziv [u tom slučaju ne obvezno] mjerodavne vlasti.“

No, Pavao VI. godine 1969. uspostavio je obvezatnost odrjeke u dobi od 75 godina. Završnica točke 21. dekreta Christus Dominus čini mi se od najveće važnosti: „Ako je prihvati, mjerodavna vlast [koja je to: Sveta Stolica ili biskupija koju biskup napušta, to jest njegov nasljednik?] osigurat će dostojno uzdržavanje onih koji su se odrekli i da im se priznaju osobita prava.“

Znam za nekoliko slučajeva biskupa emeritusa koji su bili prepušteni svojoj sudbini. Prevladavajući određeni sram, ovdje ću spomenuti vlastiti slučaj. Dva radna dana nakon što sam navršio 75 godina, otpravnik poslova Apostolske nuncijature (nuncij je nedavno bio premješten) obavijestio me da mi je „iskazano milosrđe“ (misericordiado): moja je odrjeka prihvaćena.

Moj nasljednik trebao je odmah preuzeti dužnost, a ja sam trebao napustiti nadbiskupsku palaču. On se nije složio da bih stanovao u mjestu koje sam bio odabrao. Moj je izbor bila bogoslovija koju sam pohađao svake subote dvadeset godina. Štoviše, tijekom toga vremena provodio sam godišnje odmore s bogoslovima, tijekom njihovih praznika, u Tandilu. Bilo je logično: moj nasljednik [Víctor Manuel Fernández] namjeravao je radikalno promijeniti smjer bogoslovije; ja nisam mogao biti ondje.

Morao sam se povući u svećenički dom, koji sam osnovao u župi na kraju grada, gdje je staro malo sjemenište zamijenjeno školom. Sljedeće dvije godine i osam mjeseci nisam primio nikakve informacije ni poziv od nadbiskupije. Bilo je to vrijeme „crkvenoga nepostojanja“, „izgnanstva u domovini“ (exilium in patria), sve dok se nisam odlučio preseliti u Buenos Aires, gdje trenutačno živim.

Zgode koje sam spomenuo sporedne su. Po mojem mišljenju, obveza odrjeke sa 75 godina suprotna je cijeloj povijesti Crkve; ona je nešto neobično u njoj, i proturiječi osim toga osnovnoj teologiji biskupstva. Dovoljno je podsjetiti se da, prema svetom Ignaciju Antiohijskom, biskup u svojoj Crkvi predstavlja ni manje ni više nego Boga Otca.

Biskup stupa u otajstven, nadnaravan vez sa svojom biskupijom, što uključuje da će tu u njoj živjeti i živeći u njoj biti njezin pastir. Riječ je o teološkoj stvarnosti, a ne samo kanonskoj. Isto mjerilo poziva nas da preispitamo praksu – toliko uobičajenu danas – da biskup susljedno služi u dvije, tri ili čak četiri biskupije.

Nadalje, riječ je o zastarjeloj samovolji, jer je 75-godišnji čovjek općenito u puno boljem zdravlju i ima puno veću sposobnost djelovanja danas nego prije pola stoljeća. Ali „umirovljenje“ biskupa pruža prigodu za postavljanje drugih s usmjerenjem kojemu se trenutačno daje prednost, i to svijetu izgleda dobro. To je još jedna značajka Crkve propagande.

U vezi s tim predmetom, smatram prikladnim spomenuti što se događa u Argentini. Imenuju se brojni pomoćni biskupi koji se u kratkom vremenu pretvaraju u biskupe koadjutore, dijecezanske biskupe ili nadbiskupe. Također je zapanjujuće koliko tih imenovanja dolazi iz iste Buenosaireške nadbiskupije.

Podjele Crkve

U ove naše dane mnogi se boje podjele Crkve. S relativističkoga gledišta, konzervativne i progresivističke skupine izdvajaju se kao odgovorne, kao da su podjednako ideološki vođene; obje bi trebale biti uronjene u veliku rijeku koja je Crkva, gdje za sve ima mjesta (nemojmo se zavaravati: u stvarnosti, za relativizam, neki se više uklapaju od drugih), ili bi se svaka trebala smatrati jednom stranom velikoga višeplošnika (poliedra), što bi bio lik Crkve.

U tom viđenju oni koji smetaju jesu oni koji se iz povijesnih, teoloških, pa čak i nadnaravnih razloga, pridržavaju divne velike katoličke Predaje. Oni se opiru prihvaćanju „novih obrazaca“ koje se službeno predlaže i podupire. Konzervativci i progresivisti (možda ti nazivi nisu odgovarajući), ako ne otvrdnu i ne ideologiziraju svoje stajalište, mogli bi biti poštovane tananosti naukovnoga pravovjerja i mirno dijeliti dušobrižni posao.

Podjela Crkve već je u tijeku sa stajalištima Crkve u Njemačkoj i njezinim sinodama koje „vonjaju“ na raskol i krivovjerje. I čije se zablude otvoreno promiču. Da malo pretjeram, ali ne previše, rekao bih da će Martin Luther, gdje god se nalazio, biti ojađen i pomisliti: „Zašto je upravo mene dopao Lav X.?“ Sjetimo se da je upravo taj papa 1520. osudio Lutherove teze pečatnicom Exsurge Domine, koju je krivovjernik javno spalio. Sljedeće godine, papa Medici potvrdio je osudu pečatnicom Decet Romanum Pontificem.

Sada je Luther „shvaćen“. Mnogi katolički vjernici čekaju usmjeravanje Svete Stolice kako bi znali što očekivati ​​u vezi s onim što se kuje u zemlji njemačkoj. Potrebno je žarko moliti, moleći Zaručnika Crkve da je izbavi od raskola i krivovjerja; zazivajući zagovor Marije, Majke Crkve, i svetoga Josipa, zaštitnika Crkve.

Relativizam se muči s manjim sukobima i ne mari za veliku bitku koju vrag vodi protiv Katoličke Crkve. On širi ravnodušnost prema Istini i vodoravnu zabrinutost za probleme svijeta. A svijetu je, prije svega, bez prikrivanja ili pretvaranja, potrebno da mu Crkva navješćuje Ime Spasitelja Isusa Krista.

Što su prema sv. Pavlu bajke i bablje priče?

U istom okružju nalazi se otkriće ili ponovno otkriće drevne ustanove sinodā. O sinodnosti se zatim raspravlja kao uzorku ustroja Crkve i upravljanja njome: ‘zajednički’ (syn) ‘put’, ‘putovanje’, ‘hod’, ‘hodnja’ (hodós). Na taj se način promicalo održavanje sinoda u biskupijama.

Još više, neki predlažu opću sinodu cijele Crkve, opći parlamentarni sustav, koji bi ostavio vlasti svake crkvene jedinice iščašenima ili „spljoštenima“. Kuda bi vodio put „Crkve u pokretu“? Kamo bi doveo? Što bismo mi zajedno (syn) trebali ostaviti za sobom? Posljedica bi bila nered, pomutnja i napuštanje crkvene predaje u potrazi za „novim obrascima“.

Ta maštanja (bajke i bablje priče kako ih je nazvao Apostol [Prva Timoteju 1, 3–7; 4, 1–7; Druga Timoteju 4, 3–4]) pokušavaju prikriti neuspjeh konkretna dušbrižna rada na svim razinama i vrlo ozbiljne probleme u kleru mnogih zemalja. Pravi odgovor na stanje svijeta otuđena od Boga leži u intenzivnu i pravilno usmjerenu dušobrižnu radu te u njegovanju molitvena života koji nas stavlja u Gospodinove ruke.

Rješenje nije reforma ustrojnih i gospodarskih razmjera. Ni prisilno siromaštvo: prelati ne će smjeti primati darove veće od 40 eura. Priznajem da sam tijekom svoga biskupovanja primio nekoliko vrlo velikodušnih darova. To mi je omogućilo da izgradim nekoliko crkava u udaljenim područjima; to su sada župe.

Nisam spremio ni lipu za sebe; mogu jednostavno reći da sam siromašan i da mi je mjesečna naknada koju primaju svi biskupi u zemlji dovoljna. Nemam vlastitu kuću, automobil ni ikakva dobra; živim u Domu za svećenike kojom upravlja Buenosaireška nadbiskupija. To je više nego dovoljno.

Komunizam i Kina

Crkveno jedinstvo oštro je stavljeno na kušnju širenjem komunizma. Ne samo da je Crkva izravno progonjena, nego je gdje god se komunizam učvrstio nastojao stvoriti državnu Crkvu, odvojenu od Rima, središta jedinstva. Znakovit primjer toga jest Kina. Vjerni biskupi mučenički su se opirali uspostavi „Domoljubne Crkve“, za koju su posvećeni biskupi bez imenovanja Svete Stolice. Posljednjih desetljeća Kina se prometnula u pravi gospodarski div. To stanje, koje svijet toliko cijeni, prikriva dramu uskraćivanja pune vjerske slobode.

Crkva propagande s oduševljenjem je prihvatila tu važnost koju je Kina stekla u svijetu i, okrećući leđa biskupima koji su ostali vjerni katoličkomu jedinstvu, potisnula ih je kako bi ozakonila „domoljube“. To je tipičan potez političke i kulturne prilagodbe.

Crkva i dalje mora ozbiljno razmotriti poslanje obraćanja Kine; i trebala bi iskoristiti promjene koje se događaju u gospodarskom i društvenom poretku, polazeći od snažne vjere kineskih katolika. Isto tako trebala bi težiti rastu crkvenih zajednica i njihovu širenju na golemom području. Uspjeh spajanja kapitalizma i državnoga totalitarizma ne može prikriti kršenje i nedostatak slobode.

Ovdje vrijedi spomenuti izjave nadbiskupa, člana Papinske akademije društvenih znanosti, čijega se prijateljstva s ljubavlju sjećam, koji je rekao da je kineski režim uzorak za primjenu društvene nauke Crkve. Bez obzira izražavaju li takve izjave njegova osobna uvjerenja ili su službeno nadahnute da to učine, one tvore dragocjen primjer onoga na što je spremna Crkva propagande. Posljednjih su godina obilovali takvi primjeri, na žalost brojnih katolika i gnušanje ne maloga broja.

Tko ne rađa, prirodno izumire

Međutim, iz onoga što je rečeno, postoji jedno područje u kojem Kina jest uzorak za razumijevanje i oponašanje. Nakon što je dugi niz godina nametala politiku jednoga djeteta, posljedice su postale očite: opadanje i starenje stanovništva. Zato je postojao pokušaj, bez puno uspjeha, promicanja obitelji s dvoje djece. Sada se prepoznaje važnost više djece za održavanje rasta zemlje i njezine nakane da se istakne kao velika svjetska sila.

Nedavna izvješća pokazuju da će Kina sada dopustiti obiteljima da imaju treće dijete kako bi postigla bolju „strukturu stanovništva“, premašujući trenutačnih 1,4 milijarde stanovnika. Nije riječ samo o dopuštanju ili savjetu, nego o učinkovitu poticanju. Stručnjaci ističu konkretne prijedloge politikā, poput „smanjenja troškova kućanstava za odgoj i obrazovanje“, „poboljšanja stope rodnosti“, „poboljšanja usluga skrbi za djecu prije rođenja i nakon rođenja“ te „razvoja sveopćega sustava skrbi za djecu“.

Cilj je, dakle, „riješiti neke od preprjeka koje sprječavaju obitelji da imaju više djece“. Uzbuna je oglašena jer je broj novorođenih padao nekoliko godina zaredom. Zabilježeno je da je stopa plodnosti ostala na 1,3 djece po ženi. Ujedinjeni narodi procjenjuju da bi trebala biti 2,1 kako bi se održalo postojano stanovništvo, tj. osigurala zamjena naraštaja.

Prepredeni posli

Argentina je prostrano, rijetko naseljeno područje. Krilaticu Juana Bautiste Albertija „vladati znači naseljavati“ treba prihvatiti sa svježim tumačenjem, prilagođenim trenutačnim okolnostima. Nažalost, argentinska povijest XX. stoljeća obilježena je djelima prijezira i nasrtajima na dar života koji su ostavili dubok ožiljak na društvu. Kao i starim europskim narodima, prijete nam žalosni izgledi, demografska zima.

Crkva propagande uvijek je s bujžurskim nacrtima bojkotirala konkretnu primjenu okružnice Humanae vitae, proročkoga spisa Pavla VI. Čak ni popularno dušobrižništvo koje smjera na siromahe nije bilo u stanju pravilno provesti pitanje rodnosti i zahtijevati od vlada da napuste svoje programe pokroviteljstva i dodijele novčana sredstva tamo gdje su potrebna za promicanje i osiguranje veličine zemlje.

Ne može se poreći da je kvarenje ćudorednoga bogoslovlja u godinama nakon Drugoga vatikanskoga sabora uvijek bilo usmjereno na Humanae vitae, da je nekoliko naraštaja svećenika bilo izobličeno i da su širili te zablude među vjernicima. Djelovanje sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. donekle je ublažilo taj tijek, ali zadaća je biskupa i sjemenišnih odgojitelja da primjenjuju crkvenu nauku smireno i bez pukotina (rezova, rascjepa).

Diplomatska služba

Vatikan ima diplomatsku službu visoke kakvoće i umijeća, koja se proteže na mnoge države diljem svijeta. Pretpostavlja se da, ne mijenjajući vlastiti identitet, mora služiti evangelizacijskomu djelu Crkve. No, njezine značajke izlažu je tome da postane svjetovna i smetne s uma tu temeljnu svrhu.

Idealno bi bilo da oni koji se pripremaju obnašati tu službu budu posvećeni i da je obavljaju s istinski crkvenom sviješću. Nažalost, djelovanjem ili propustom mogu služiti planovima Crkve propagande: „sve je u redu, nema problema.“ Čini mi se da se to dogodilo tijekom posjeta argentinskoga predsjednika Svetoj Stolici.

Dr. Alberto Fernández glavni je odgovorni za nedavno ozakonjenje pobačaja u Argentini. Mediji su izvijestili da mu je papa Franjo dao samo 25 minuta za razgovor i djelovao neodobravajuće, jer se na fotografijama ne vidi osmijeh. Međutim, predsjednik se potom sastao s državnim tajnikom kardinalom Parolinom i nadbiskupom Gallagherom koji je zadužen za diplomatske odnose.

Tiskovni ured Svete Stolice objavio je izjavu o tom drugom sastanku, koja je pretjerana pohvala odnosa između Argentine i Svete Stolice, kao da su u svojem najboljem izdanju. Malo vapna i malo pijeska (pomiješana poruka). Ni riječi o tragediji koju je dr. Fernández izazvao u zemlji. To stajalište Svete Stolice potvrđuje nevoljkost argentinskoga episkopata da se bori za nerođeno dijete.

Nepovjerenje biskupā prema onima koji se zalažu za život

Više ne živimo u vremenu sv. Ivana Pavla II. Biskupska konferencija s nepovjerenjem, mrko gleda na udruge i pokrete koji se zalažu za život. Dne 28. prosinca 2020., kada se argentinski Senat sastao kako bi raspravljao o prijedlogu zakona o pobačaju, koji je već prošao Zastupnički dom, veliko se mnoštvo okupilo ispred palače argentinskoga parlamenta, održavajući bdjenje u iščekivanju kako bi ponovo potvrdili svoje protivljenje zakonu koji će na kraju biti donesen. Nazočio sam mu, iako nisam, kao umirovljeni biskup, član Argentinske biskupske konferencije. Dočekan sam s klicanjem, čime je izražavana zahvalnost nazočnih za moj ustrajni rad na toj temi.

U toj zgodi imao sam prigodu razgovarati s izaslanstvom evangeličkih pastora koji su se istaknuli u obrani nedužnih života. Zahvalio sam im na njihovu radu i čestitao im na izjavama koje je izdao Kršćanski savez evanđeoskih Crkava Argentinske Republike (ACIERA), a koje su bile jasnije i snažnije od službenih katoličkih izjava.

Ne znam bi li, s obzirom na političko srozavanje zemlje, bilo moguće spriječiti donošenje toga nepravednoga zakona, ali to jasno svjedočanstvo protivljenja bilo je ono čemu su se nadali toliki vjernici, pa čak i nekatolici. I oni žale zbog njegove žalosne odsutnosti. Crkva propagande može biti zadovoljna.

U Buenos Airesu 21. lipnja 2021.

+ Héctor Aguer

laplatanski nadbiskup emeritus
redoviti član Argentinske akademije moralnih i političkih znanosti
redoviti član Akademije znanosti i umjetnosti Svetoga Izidora
počasni član Papinske akademije svetoga Tome Akvinskoga u Rimu

kastilski izvornik

Više od istog autora:

Da zlo ne zavlada, policiji treba poštovanje

Nadbiskup Aguer o zlostavljanju djece i ratu

The post Crkva propagande first appeared on Dijalog.hr.