Kritičari idu tako daleko da kažu da sve dok ova ‘urođena greška novčanog sustava’ postoji neće postojati pravedni financijski sustav na zemlji. Dakle, svjetsku pričuvnu valutu, dolar, stvaraju privatne banke, daleki puč, ili u poslovnom smislu mega dogovor, rezultira osim kontrolom SAD-a i ogromnim bogatstvom već više od 100 godina. Kritičari tvrde da su osnivanjem FED-a određene bankarske kuće poput Rothschilda ili Rockefellera izmislili svog ‘magarca koji se*e zlato’, kako je lijepo opisano u njemačkoj bajci braće Grimm ‘Stoliću, prostri se’.

Što je novac?

To je, dakle, temeljno pitanje. Pitanje s kojim se moramo baviti, postavljati ga i nositi se s njime. Moramo razmišljati i razmišljajući shvatiti: što je to novac?
Na to pitanje danas ne mogu odgovoriti niti profesori niti doktori ekonomije. Financijski sustav su njegovi izumitelji namjerno prikrili pojmovima i procesima tako da nitko uopće s ovim nepreglednim sustavom nije upoznat. Dakle, što je novac?

Novac je prije svega sredstvo razmjene. Ali, novac je sredstvo razmjene kojem vjerujem. Novac je dakle i povjerenje. Povjerenje da ću za taj komad papira nešto dobiti. Kako je, povijesno gledano, bilo podrijetlo i uporaba novca?

Na primjer, jedan seljak je imao svinju i zamijenio je za mlijeko i kruh od drugog seljaka. Obrtnik je seljaku napravio krov i za popravak krovišta je dobio jaja i kozu. Ali, što ako je majstor popravio krov a nisu mu trebala ni jaja, ni koza, jer je i sam imao dovoljno.

S vremenom se naša kultura opredijelila za plemenite metale koji su lijepo izgledali, i koji su blistali, koji su se ljudima sviđali. Služili su kao čuvari vrijednosti i kao sredstvo razmjene, najviše zlato i srebro. Tako je majstor popravio krov i dobio zlatnik. Tim zlatnikom je mogao otići postolaru. Postolar je uzeo zlatnik za dva para cipela i zamijenio opet kod seljaka za jaja i kozje mlijeko.

Zlatnik i srebrnjak su ubrzo postali valuta čitavih regija, moglo bi se reći valute država. Doneseni su zakoni po kojima su samo države smjele kovati i izdavati kovanice, tako da je izdavanje zlatnog, srebrnog i ostalog novca bilo državna privilegija. To se zvalo ‘Pravo na kovanje novčića’. Država je jamčila za čistoću metala i težinu kovanica, tako da se ne samo u zemlji nego i izvan regije ili u inozemstvu uvijek znalo koliko komad zlata koliko vrijedi. Metalni novčići bili su i sredstvo razmjene i trajna vrijednost.

Velike količine i problemi

Ali zlato teži puno. Stoga je prijevoz velikih količina zlata bio težak, bilo je teško na putovanjima prevesti veće količine. Također je bilo opasno i zbog napada na kočije koje su zlato prevozile. Nakon toga nastaju trezori i skladišta za zlato, a od njih je trgovac i vlasnik zlata dobio novčanicu, ceduljicu papira na kojoj je pisalo koliko zlata netko ima u trezoru.

I s tom je novčanicom udobno mogao ići na tržnicu, ići na putovanja, kupovati novu robu, jer su ljudi znali da za tu novčanicu mogu dobiti pravo čisto zlato iz trezora s kojim su mogli nešto opet kupiti. Tako su države dugi niz godina imale pokriće u zlatu za svoje valute. To je značilo da su jamčili određenu količinu zlata pri mijenjanju svoje valute. Tadašnji trgovci i poduzetnici imali su povjerenje u te papire, u te novčanice, jer su znali da će za novčanicu dobiti zlato iz trezora. I zato su novčanice rado prihvaćene, postojalo i povjerenje. To bi trebao biti novac, dakle društveni odnos povjerenja.

Povjerenje blijedi

Ako uzmete novčanicu od 10 eura i odete u restoran, znate da za tu novčanicu možete dobit recimo šalicu kave. Ali i konobar ili vlasnik restorana znaju da će dobiti 10 eura kako bi podmirio svoje obveze. Zato mu i jest potreban stabilan novac, novac kojem vjeruje da će sutra za tu novčanicu nešto dobiti ili s njome platiti. Na žalost, to povjerenje danas blijedi. Brzo nestaje, jer sve više ljudi otkriva koliko je lažan novčani sustav, i jer je novac bezvrijedan do te mjere da brzo gubi snagu i povjerenje.

Još jedan slikovit primjer za lakše razumijevanje kompliciranih procesa

Recimo da imamo komadić kruha koji želimo namazati ukusnim medom. Kruh mažemo medom da bude slatkastog okusa, a prema europskom pravilniku o medu med smije sadržavati najviše 20 posto vode. Dakle, 20 posto vode u medu. Med vrhunske kvalitete obično ima udio vode ispod toga, često samo 10 do 15 posto vode, što ga čini jako ukusnim i slatkim. Ali, ako stalno dodajemo sve više i više vode onda se sve više i više prelazi onih 20, posto možda dođemo 30, 40, 50 ili čak i više udjela vode. Na kraju od ukusa meda neće ostati ništa. Razrijeđen je i bezvrijedan. Na kruh mažem samo vodu koja je malko slatkastog okusa.

Tako je i s novcem. Ako se količina novca nastavi povećavati i napuhivati, jer središnje banke sve više novca tiskaju, odnosno stvaraju ga na računalu, tada novac gubi svoju vrijednost, svoju kupovnu moć, značenje. Dakle, dolazi do obezvrjeđenja novca, ili do tzv. inflacije.

A sada još jedan pravi primjer s brojkama iz EU. Novčana ‘masa’ središnje banke u europskom prostoru se samo u korona krizi udvostručila. Naime, krajem 2019. godine Europska središnja banka je navela da je količina novca u euro zoni iznosila 3,2 bilijuna eura. A u veljači 2022. već je iznosila 6,1 bilijun eura. Ako se vratimo još dalje stvari izgledaju još dramatičnije.

Ako usporedite 6,1 bilijun eura s vrijednošću prije prve financijske krize 2008. godine tada je u opticaju bilo samo 0,88 bilijuna novca središnje banke. Dakle, manje od jedan bilijun. Znači, od 2008. godine do danas čak sedmerostruko povećanje! ‘Razrijeđen’ novac doveo je do obezvrjeđenja, do inflacije. Danas, zbog rata u Ukrajini i sl., se bojimo da situacija ne bi potpuno eskalira i dovela do hiperinflacije.

Danas je rijetko tko živ da bi nam mogao ispričati o velikoj inflaciji 1920-ih, ali je ona srećom jako dobro dokumentirana.

U srpnju 1923. se u Njemačkoj za litru mlijeka se plaćalo 1.440 maraka. U prosincu iste 1923. godine već se plaćalo 360 milijardi maraka. U srpnju se za jedno jaje u Njemačkoj plaćalo 800 maraka, a šest mjeseci kasnije u prosincu 320 milijardi maraka. Kada se tako nešto dogodi sva ušteđevina na računu ili u novčaniku se doslovno uništi. S ušteđevinom, koju ste desetljećima štedjeli, tada ne možete kupiti niti jedno jedino jaje.

Velike količine novca

Ljudi se često pitaju: kako dolazi do povećanja količine novca? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan: zato što se novac stvara iz ničega i zato što se novac, posebno dug, beskonačno umnožava složenom kamatom.

U normalnim okolnostima novac može nastati samo kada se nova roba proizvede, dakle tamo gdje se radi, tamo gdje se stvara. Novac ne može tek tako dobiti svoje ‘mlade’, ‘mladunčad’. A ako novac dobije tu ‘mladunčad’ tada se on umnožava, uvijek i uvijek iznova.

Slijedom čega će novac u nekom trenutku biti dostupan u većim količinama, ali za njega neće postojati pravi ekvivalentne vrijednosti. Proizvesti će se sve više i više, ali će i pohlepa biti sve veća, tlo će se sve više i više eksploatirati, no predviđa se kako će ljudi biti sve više degradirani, i svedeni na plaćene pčele radilice. Ali, u jednom trenutku mora doći kraj.

U prirodi nema beskonačnog

Nema nikakve sumnje kako će u nekom trenutku doći kraj takvome načinu. Jer, u matematici možete računati beskonačno ali u prirodi nema vječnog rasta. Na svakom kraju u prirodi dolazi do smrti, čime ciklus počinje ispočetka. Današnje novčani sustav, koji stvara novac iz ničega, sveta je krava Zapada. Svi se tome moraju pokoriti, niti jedan državnik Zapada do danas nije uspio razvlastiti moć novca. Oni koji su pokušali bili su zaustavljeni.

Bezbrojni ratovi su vođeni za prevlast ovog sustava i američkog dolara. Svatko tko nije htio pristati na tiskane novčanice dolara bombardiran je i ubijen. Vođa Libije Gadafi i čelnik Iraka Sadam Husein su svijetu upozorenje. Svaka politika i svaki sustav koji dopušta postojanje ovog neprirodnog novčanog sustava, i ne zamjenjuje ga boljim, nosi u sebi klicu prijevare, izrabljivanja i kolapsa.

Što će uslijediti dan nakon

Na koncu, što ako sve to propadne, ako burze lančano bankrotiraju, ako novac postane jako bezvrijedan – što onda.

U krizi 1920-ih većina ljudi je izgubila sve u roku od nekoliko mjeseci. Bezvrijedni novac su u trgovinu odvozili u kolicima, slično je bilo i u Argentini 2001. Država se u hiperinflaciji riješila svojih dugova, mutikaše su u krizi pokupovali cijela imanja i obogatili se bez skrivanja.

No, to je ipak bilo regionalno, danas je financijski balon po prvi puta na istu veličinu napuhan u cijelom svijetu, a gospodarstvo je globalno povezano. Brojke su višestruko veće nego prije stotinu godina. Prema riječima stručnjaka, pad bi mogao biti višestruko teži i brutalniji nego nekada.

A ako se to dogodi ne bismo trebali jedni druge napadati. Dapače, trebamo se nadati da što više ljudi već sada zna gdje su i tko su krivci, i što treba promijeniti kako bismo krizu shvatili kao priliku za istinsku prekretnicu. Kriza će doći, to je neizbježno, nadamo se samo kako to ipak neće biti globalni kolaps.

Pitanje je samo što će uslijediti.

Što je ‘Great reset’ ili može li globalna pogreška čovječanstvo odvesti u globalni kolaps

Jedna svjetska vlada FED ili kako je moguće da privatne banke tiskaju novac za državu?

Masovni balkanski derneci u Zagrebu, lijevo krilo i reformirani HDZ

The post Osnivanjem FED-a bankarske kuće poput Rothschilda ili Rockefellera izmislile su svog ‘magarca koji se*e zlato’! first appeared on Dijalog.hr.

Financijski sustav ima kobne posljedice za mnoge ljude. Zadužene države jednom moraju dugove platiti, dan plaćanja duga u jednom trenutku sigurno dolazi. Zajmodavci uvijek govore da novac radi umjesto njih, to znači da bankari ne moraju ništa raditi. Oni puštaju svoj novac da za njih radi. I tako generacijama. S vremenom ta se moć i utjecaj nemjerljivo povećavaju.

Financijski svijet danas kreira politiku. Recimo, što se tiče njemačke politike, na pitanje tko ima stvarnu vlast, svojedobno je odgovorio nitko drugi nego predsjednik Deutsche Bundesbank. Naime, 3. veljače 1996. godine čelnik DB, Hans Tietmeyer, kada je govorio pred više tisuća gospodarstvenika i političara na godišnjem WEF-u Clausa Schwaba u Davosu, rekao je: ‘ponekad imam dojam da većina političara još uvijek nisu svjesni u kojoj mjeri su već sada pod kontrolom financijskih tržišta i da ona s njima vladaju’. Dakle, to je bilo još 1996, godine.


Primat financija

Na žalost, primat upravljanja se ne vraća politici niti političarima. Politička moć jako zaostaje za financijskom, zaključuje se kako je moć u tuđoj ruci, a ne u ruci demokratski izabrane vlasti. Oni koji odlučuju nisu izabrani, a oni koji su izabrani ne odlučuju ni o čemu.

Biti moćan je ono što super bogati financijeri u konačnici uvijek žele. Oni koji su beskrajno bogati također žele više moći i veću mogućnost utjecaja. Nakon nekoliko generacija stvaranja enormnog bogatstva oni žele upravljati praktički cijelim svijetom, globalno, internacionalno.


Jedna svjetska vlada FED

Bankar i predsjednički savjetnik James Paul Warburg svjedočio je pred pododborom američkog Senata 17. veljače 1952. godine. Rekao je tada: ‘Imat ćemo jednu svjetsku vladu, htjeli mi to ili ne. Pitanje je samo hoće li se ta svjetska vlada postići osvajanjem ili pristankom’. Taj James Paul Warburg u drugom je svjetskom ratu savjetovao američkog predsjednika Roosevelta, a do njegovog oca, Paula Moritza Warburga, seže osnivanje FED-a. On je donio ideju u SAD, točnije ideju da velike privatne banke, poput Warburg Bank, tiskaju nacionalnu valutu za SAD, a zatim je stave državi na raspolaganje.

Ali, što se zapravo dogodilo

Kako je moguće da privatne Banke tiskaju novac za državu?

Prije otprilike 110 godina napravljen je korak od državnog do privatnog novca. Odlučujući korak zbio se 1913. godine, kada su osnovane Federalne rezerve u sustavu SAD-a. Iako su prema američkom zakonu samo zlato i srebro mogli biti pokriće novcu, karteli koji su osnovale privatne banke predvođene dvjema grupacijama visokih financija, Rothschild i Rockefeller, stvorili su privatnu banku s pravom izdavanja vlastitog novca, koji je postao zakonito sredstvo plaćanja.

A kako se moglo dogoditi to da privatne banke odjedanput tiskaju valutu SAD-a postalo je jasno vrlo brzo. ‘Dajte mi kontrolu nad valutom jedne nacije, onda mi je svejedno tko donosi zakone’. Kažu da je to rekao Mayer Amschel Rothschild prije više od 200 godina.


Stvorenje s otoka Jekyll

Na koricama knjige i bestselera o povijesti američkih federalnih rezervi ‘Stvorenje s otoka Jekyll: Središnja banka SAD-a Federalne rezerve’ piše: ‘Najstrašnije čudovište koje su međunarodne visoke financije ikada stvorile’. Upravo ta knjiga autora Edwarda Griffina pokušava dati odgovore.
‘Godine 1913. dogodile su se u SAD-u nešto nevjerojatno. Bankarski kartel, koji se sastojao od vodećih svjetskih bankarskih kuća Morgan, Rothschild, Rockefeller, Warburg i Kuhn – Loeb, uspio je u konspirativno pripremljenom puču nadmudriti američki parlament i stvoriti Sustav federalnih rezervi, skraćeno FED.

Ferdinand Lips, dugogodišnji direktor banke Rothschild u Zurichu piše o ovoj knjizi: ‘Ako želite razumjeti što se zapravo događa iza kulisa svjetskog sustava, ako želite prepoznati pravo značenje i svrhu ratova i ako vas zanimaju uzroci i pozadine nadolazećeg globalne ekonomske krize, mogu vam ovu knjigu toplo preporučiti. To je najbolje što možete dobiti na tu temu. Nevjerojatna knjiga’.

Tajni sastanak na otoku Jekyll

Plan za osnivanje FED-a seže do tajnog sastanka iz 1910. godine. Danas bi se moglo reći i da je taj sastanak u to vrijeme bio tek teorija zavjere, jer je više od 20 godina držan u strogoj tajnosti. Ali danas je dobro dokumentiran sastanak na otoku Jekyll.

Osnivač časopisa Forbes, Bertie Charles Forbes, bio je možda i prvi autor koji je opisao tajnu prirodu prvotnog sastanka na otoku Jekyll u jednoj nacionalnoj publikaciji. Zamislite grupu najvećih bankara u zemlji kako se, pod okriljem noći, iskradaju u privatnom željezničkom vagonu, potajno se voze stotinama milja na jug, ukrcavaju se u tajanstveni brod, dolaze na otok na kojem, osim nekoliko sluga, nema žive duše, da bi tamo cijeli tjedan živjeli u strogoj tajnosti.


Sluge nikada nisu utvrdile identitet i svijetu otkrile ovu najbizarniju tajnu ekspediciju u američkoj financijskoj povijesti. Službeno je taj tajni sastanak sazvao republikanski senator Nelson Aldrich, koji je i sam pripadao bankarskoj eliti. Bio je dioničar u banci JP Morgan, i svekar Johnu Davisonu Rockefelleru mlađem. Bili su tu i predstavnici Rockefellerovog carstva i banke JP Morgan, bio je tu i generator ideje za središnju banku Paul Warburg, on je zastupao Warburg banku i bankarsku dinastiju Rothschild.

Ideja je bila da najveće privatne banke udruže snage i formiraju sustav FED-a, te da tiskaju u budućnosti američku valutu dolar. Nije, dakle, država ta koja tiska valutu, već kartel privatnih banaka. Tri godine kasnije plan je proveden u djelo.

Puč protiv demokracije

Povodom stote obljetnice FED-a Die Zeit je pisao o konspirativnoj tajanstvenosti tadašnjih šefova banaka i o čuvenom sastanku na otoku. ‘Čak ni njihove obitelji nisu smjele znati da rade na konceptu nove, središnje, banke. Kod kuće su spominjali nekakav lov na patke, a kako malobrojno osoblje ne bi znalo tko su, oslovljavali su se samo po imenu’, pisao je Die Zeit.

I baš kao što je sam plan bio smišljen i razvijen u tajnosti, jednako vješto i ciljano je ‘božićni puč’ izveden tri godine kasnije 1913. godine. Naime, 22. prosinca 1913. godine događaji su se brzo nizali, većina zastupnika već je krenula kući svojim obiteljima na proslavu Božića, kada je pred slabo zauzetim klupama američkog kongresa bio iznesen zahtjev.

Donesen je Zakon o federalnim rezervama, skraćeno FED. Time je pravo stvaranja novca preneseno na svega nekoliko obitelji, pa je moć za nadolazeće stoljeće podijeljena između njihovih privatnih banaka. Dan kasnije, 23. prosinca 1913. godine tadašnji predsjednik Woodrow Wilson potpisao je ‘Zakon o federalnim rezervama’. Kažu da je kasnije jako požalio zbog toga.

‘Ja sam duboko nesretan čovjek. Nesvjesno sam uništio svoju zemlju. Velika industrijska nacija kontrolirana je svojim kreditnim sustavom. Naš kreditni sustav je ujedinjen. Stoga su rast naše nacije i sve naše aktivnosti u rukama nekolicine. Mi smo jedna od najlošije vladajućih, najviše kontrolirane i izvana dominirane vlade u cijelom civiliziranome svijetu.

Ne više vlada slobodnog mišljenja, ne više vlada uvjerenja i vladavine odluke većine, već vlada stavova i prisila male skupine vladajućih muškaraca’, napisao je tada Wilson.




Nastavlja se…

Što ako se vrata pakla otvore ili može li globalna pogreška čovječanstvo odvesti u globalni kolaps – 1. dio

The post Jedna svjetska vlada FED ili kako je moguće da privatne banke tiskaju novac za državu? first appeared on Dijalog.hr.

Ključno je pitanje, dakle, traje li svih ovih godina, više nego ikada ranije, svojevrsno financijsko ‘porobljavanje’ čovječanstva, možda čak i nevidljivi globalni rat. Za istraživačko novinarstvo spomenuta problematika apsolutno je minsko polje, no to ne znači kako treba prestati i sve treba zaboraviti.

Upravo suprotno, sve skupa treba permanentno i temeljito istraživati, pisati o tome, jer nikada kao danas to nije bilo važnije. Dakle, kada ako ne sada, tko ako ne mi.

No, krenimo redom.

Gospodin Claus Schwab svojedobno je na Svjetskom ekonomskom forumu kazao: ‘Moramo se pripremiti, ljudi pretpostavljaju kako ćemo se jednostavno jednoga dana probuditi i vratiti u dobri stari svijet koji smo imali. I da će se sve vrati u normalu, da ćemo vratiti stari način života.

To je, da tako kažem, iluzija. Neće se dogoditi takva promjena, jer to nije nešto što se samo po sebi događa. Promjenu oblikujemo mi sami. Vidim potrebu za akcijom, vidim potrebu za – velikim resetiranjem’.

Što je ‘veliko resetiranje’

‘Veliko resetiranje’ zapravo je pokušaj globalnih financija da na kontrolirani način usmjere svršetak aktualnog globalnog financijskog ciklusa u željenom smjeru. A to znači još više moći, još više bogatstva za malu skupinu super bogatih milijardera, i što više oduzimanja privatnog vlasništva od drugih.

Na svršetku svakog periodičnog ciklusa svjetskog ‘kolanja’ novca, što se događa svakih nekoliko desetljeća, neizbježno dolazi i do novog početka. Takav je bio krah valute 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, tako je bilo s raznim reformama valuta, a koncem 2008. godine najavljen je i kraj aktualnog financijskog ciklusa.

To se odrazilo na cijeli svijet, naravno i na domaću ekonomiju i financije. Visoke’ ili ‘globalne’ financije morale su reagirati, resetiranje je potrebno.

Sustav baziran na kamatama

‘Kada bi ljudi doista razumjeli globalni financijski sustav imali bismo revoluciju još prije sutrašnjeg jutra’ rekao je jednom prilikom Henry Ford. Sistemska ‘pogreška’ današnjeg financijskog sustava je sustav baziran na kamatama.

Jer, nakon nekoliko desetljeća sustav baziran na kamatama nužno ide k svome kraju. To je logično, pozorni analitičari na to upozoravaju godinama, a posljednjih godina sve je više dokaza da stvari postaju krajnje ozbiljne.

Državni dug

Kraj ovog financijskog razdoblja, između ostalog, postaje očigledan prije svega na primjeru državnoga duga. Američki državni dug oduvijek je bio visok. Ali stopa državnog duga je posljednjih godina jednostavno eksplodirala. Dogodilo se tzv. eksponencijalno povećanje duga, što se u sustavu složenih kamata može predvidjeti.

U 2014. godini SAD su dugovale 17 bilijuna američkih dolara, u jesen 2020. godine to je bilo već nevjerojatnih 27 bilijuna američkih dolara. Da se bolje razumijemo, 27 bilijuna je 27 tisuća milijardi dolara. To su brojevi koje ljudski um ne može zamisliti.

Ali, ove nezamislive brojke se ne događaju tamo negdje daleko, u nekom vakuumu, s tom svotom dnevno Amerikancima na naplatu dolazi i 900 milijuna dolara kamata. Dakle, 900 milijuna dužničkih kamata dnevno. A u međuvremenu je državni dug SAD-a u 2022. godini narastao na nevjerojatnih oko 30 bilijuna dolara.

Državni dug Njemačke trenutno je oko 2,3 bilijuna eura, to je 2.300 milijardi. A u maloj Austriji nagomilali su 339 milijardi eura dugova. Moglo bi se pomisliti kako su austrijski dugovi skromni u usporedbi i SAD i Njemačkom. Ali, Republika Austrija trenutno plaća 4 milijarde eura dužničkih kamata, dakle 4 milijarde godišnje samo za kamate.

Pritom Austrijanci imaju sreću da su kamatne stope trenutno povijesno niske, oko jedan posto. Kamatna stopa od jedan posto na dug znači četiri milijarde eura kamata godišnje. To je po danu, pazite sad, čak 11 milijuna eura kamata. U sat vremena, dok čitate ovu objavu, Austrijanci moraju platiti oko 450.000 eura više dužničkih kamata.

Radi usporedbe, Amerikanci na svoj dug moraju platiti oko 40 milijuna kamata svakoga sata. To je nezamislivo, ljudi to iz svoje normalne perspektive ne mogu shvatiti.

Tko daje novac

Kada znamo sve ove lako provjerljive činjenice postavlja se logično pitanje: kad su već toliko zadužene, kod koga sve te države imaju dugove? Tko im je vjerovnik ili vjerovnici? U konačnici, kako je moguće da sve te države jedna drugoj mogu posuđivati novac ako su sve u enormnim dugovima, pa čak i najveće ekonomske nacije?

Recimo da sam ja nekome dužan 100 tisuća eura. A da ste Vi, poštovani čitatelji, nekome dužni 50 tisuća eura. Da je vaš prvi susjed također u velikim dugovima. Ali, stalno međusobno posuđujemo novac jedni drugima i stvaramo nove dugove. Dakle, kako sve funkcionira kada su/smo svi u minusu, kada svi imamo enormne dugove. U konačnici, odakle dolazi novac kad su svi sudionici jedan drugome dužni?

Banke i tiskanje novca

Središnje državne Banke tiskaju novca onoliko koliko žele. To jest, onoliko koliko je potrebno da sustav i dalje elementarno funkcionira. Jasno je da države svoj astronomski dug više ne mogu vraćati i potpuno su ovisne o Bankama ili Fondovima.

Posljednjih godina mnoge čak više nisu bile u stanju niti kamatu servisirati, zbog čega se kamatna stopa sve više snižavala, najprije s tri na dva, pa na jedan posto.

A kamatna stopa od nula posto, ili čak negativna kamata na depozite, sve je više prisutna u svijetu, što je jasno vidljiv znak da je ovom sustavu došao kraj i da se nešto mora učiniti.

Što tu možemo?

Mnogi će ljudi kazati ‘to se mene ne tiče, što ja tu mogu’. No, svaki građanin je zapravo jamac za dug koji domaći političari u njegovo ime gomilaju. Potrebno je pobliže sagledati i shvatiti dva glavna problema. Prvo, privatne banke novac stvaraju iz ničega i onda ga posuđuju državama. Novac, to jest kredit, jednostavno se generira na računu pritiskom na gumb. Tako sve više i više novca dolazi u opticaj.

Dakle, nisu Države te koje stvaraju novac, stvaraju ga privatni bankari. Otuda i pojam ‘fiat money’, ‘fiat novac’. Fiat je latinski naziv, fiat lux – neka bude svjetlost, fiat money – neka bude novac.

Drugo, taj se novac posuđuje uz takozvanu složenu kamatu. Složena kamata znači vječni rast, stalno rastući dug, što neminovno dovodi do iskorištavanja i ljudi i planete zbog servisiranja stalno rastućeg duga. Svatko zna kako je kamata štetna, da vodi u razdor, da ljude dijeli na bogate i siromašne, na izrabljivače i izrabljene.

Kamata, religije i sloboda

Kamata je u Kršćanstvu dugo bila zabranjena, u Islamu je i danas odbačena. Mislite li da je osoba u velikim dugovima stvarno slobodna? Svoje dugove ljudi moraju stalno vraćati, to se zove otplata dugova. Na primjer, netko svaki mjesec Banci mora vratiti recimo 500 eura, a to znači da sa svojim primanjima ne može raditi što hoće.

Tako je i kod Država, slijedom čega se onda postavlja logično pitanje: A što ako država nema apsolutno nikakve šanse dug ikada vratiti? A to se danas često, praktički stalno, događa. U tom slučaju država postaje ovisna, u konačnici mora činiti ono što drugi traže.

Stoga su zajmodavci i Banke oduvijek pokušavali kraljeve, države, aristokraciju navući na dug, to jest dovesti ih u ovisnost. Ako je zajmodavac bio vješt i uspio uvjeriti recimo plemića da mu smije posuditi novac za neki projekt, tada mu je bila zajamčena velika dobit od kamata. Prvo, državama i vladarima uvijek trebaju velike svote novca, a to znači i velik prihod od kamata za zajmodavca.

Drugo, države rijetko kad bankrotiraju. A ako je prijetila nemogućnost izvršenja obveza kraljevi, carevi i kasnije države ipak imaju načina da otplate svoje dugove. Nekada su imali podanike a danas imaju zemlju i prirodne resurse.

Ako vlast, to jest političari, nema načina pronaći dovoljno novca za plaćanje dugova, onda im jedino preostaje natjerati građane da rade za dug koji su upravo političari generirali. Osim toga mogu se prodati šume, tereni, čak i izvori vode ili resursi raznih sirovina. Prije nego što države bankrotiraju, baš kao i obitelji, oni prodaju svoju obiteljsku srebrninu, prodaju zapravo sve što se može prodati.

Sjetimo se recimo prodaje resursa podzemnih voda velikim korporacijama, što su pojedine države činile. Voda je svačije dobro? Mislite? Nije ni blizu! Voda se privatizira. Zašto? Zato što je zabavno? Ne! Nego zato što se dugovi više ne mogu otplaćivati, zato što se bankrot mora spriječiti. A bankrot niti jedan političar ne želi. Riječ privatizirati dolazi od latinske riječi ‘privare’, što znači opljačkati. Na taj se način resursi vode i druga nalazišta diljem svijeta privatiziraju.

Takva praksa je svojedobno izazvala veliki bijes u Africi, u vrijeme velikih suša, kad su stotine ljudi umirali od žeđi, i to tek stotinjak metara ispred strogo čuvanih crpilišta u vlasništvu velikih korporacija. Korporacije poput Nestlea crpile su vodu iz zemlje, punile u boce i zatim prodavale po enormnim cijenama u svijetu.

Domaći ljudi, s obzirom na to da nisu imali novca, umirali su od žeđi. Samo u 2018. godini, kada je Africi bila posebno velika suša, grupacija Nestle samo je prodajom vode ostvarila 6,9 milijardi eura prihoda.

Nastavlja se…

Još kolumni istog autora:

Masovni balkanski derneci u Zagrebu, lijevo krilo i reformirani HDZ

NAMA kao paradigma suvremenog hrvatskog antikapitalizma

The post Što je ‘Great reset’ ili može li globalna pogreška čovječanstvo odvesti u globalni kolaps first appeared on Dijalog.hr.

Razveselili su nas i studenti pravnog fakulteta u Zagrebu, naime u organizaciji Studentskog zbora namjera im je otići u Beograd gdje planiraju, osim pravnog fakulteta, hrama sv. Save, Kalemegdana i boemske četvrti Skadarlija, posjetiti posljednje počivalište barbara i masovnog ubojice, tzv. Kuću cvijeća.

Putovanje je donekle izazvalo negativne reakcije dijela javnosti, ali od najavljenog ‘studijskog putovanja’ budući suci, odvjetnici, državni odvjetnici itd. nisu odustali.

Palanačko okupljalište

Nema nikakve dvojbe kako Zagreb, nekada urbana metropola s burnom političkom poviješću, zadnjih petnaestak godina dobiva novi imidž. Imidž uglednoga palanačkoga okupljališta za masovne balkanske derneke, na kojima razularena gomila ponosno pokazuje svijetu da nema toga što se ne bi moglo pretvoriti u društvenu karikaturu.


Transformacija spomenute građanske enklave u zonu slobodnog pražnjenja novokomponiranoga primitivizma katalizirana je usponom političke ljevice, prije svih SDP-a, a onda i uvozne franšize Možemo.

Sve to potvrđuje spoznaju da su balkanski rituali uspjeli definitivno prodrijeti u oaze hrvatskoga građanskoga manirizma, te se u njima etablirati kao sociološka prinuda. Netko je spomenuti fenomen detektirao kao ‘kozarački purgerizam’ što je, čini se, ispravno, ili barem nije daleko od istine.

Autor sintagme hoće kazati kako oni trendovi, dakako i ljudi, koji su godinama nakon svršetka drugog svjetskog rata na mala vrata ulazili u samo srce mitteleuropskog Zagreba, ali i u građanske vile, kuće i stanove, takvi su sada definitivno predvodnici spomenutih trendova.

Plenković i reformirani HDZ

Kad smo već kod političke ljevice, kako vidimo njih i dalje trese groznica sažeta u pitanju ‘tko bi i na koji način na sljedećim izborima mogao biti vođa oporbe’. Čini se kako na sljedeće izbore većinom idu pod jedan kišobran, ali kuloari bruje s jedne strane o nezadovoljstvu ‘partnera’ odlukom SDP-a da pod skute vrate odmetnute Socijaldemokrate, a s druge velikim izbornim apetitima tih ‘odmetnika’, to jest njihovim aspiracijama na visoka mjesta na listama.

Kako stvari stoje, ljevica će uskoro imati značajnih problema s velikim brojem mudrih i pametnih, slijedom čega se zaključuje kako će prvi politički biljojed u Hrvata, Peđa Grbin, morati donositi preteške odluke. U zvjerinjaku prepunom opasnosti to mu neće biti nimalo lagan posao.

AP i kako ga se riješiti

Dojam je kako se sve to zadnjih dana ipak pretvorilo u prenaglašenu javnu temu, dijelom i zato što aktualna vlast još uvijek ne baca na stol ‘posebno provokativne motive’ kojima bi mogli fascinirati promjena željnu naciju. Slijedom čega se i motritelji i kroničari listom okreću prema HDZ-u i desnici kao nepresušnom izvoru spletki, smutnja i pomutnja.

Kuloari šuškaju kako se taj dinamičan skup ljudi, HDZ-ovaca naime, sukladno zadnjim tajnim istraživanjima stranačkih preferencija intenzivno bavi problemom kako se riješiti nikoga drugog nego Andreja Plenkovića, a pritom zadržati kakav takav ‘reformistički identitet’. Bez obzira na to što navedeni pojam, kada je HDZ u pitanju, mnogima zvuči kao vic.

Populistički smiješak

Sa svojom jeftinom verbalistikom, raskošno praćenom prodajom lažnih osmijeha i nizom drugih populističkih trikova namijenjenih misaono limitiranim, gospodin Plenković mogao bi postati jedan od najzaslužnijih persona za mogući historijski izborni potop HDZ-a, možda i najteži od trenutka kad su se u Hrvatskoj glasovi počeli brojati donekle pošteno.

Politbiro HDZ-a zahvatila je panika, izborni excel je neumoljiv, slijedom čega mnogi pripadnici te neobične stranke s razlogom smatraju kako bi zasluge gospodina Plenkovića najbolje bilo na vrijeme honorirati otpustom s rukovodećeg položaja u stranci.

Ali tako ne smatra on!

A uz njega ni onaj kojeg se još uvijek sve pita, sveprisutnog ‘meštra protonotara’ Vladimira Šeksa. Kad je o potonjem riječ, njegovi motivi poprilično su razumljivi. Kakvi su trendovi, izgubi li utjecaj ili ode u penziju mogao bi doživjeti Sanaderovu ili sličnu sudbinu. Možda bi se u tom kontekstu moglo razmatrati i slučaj Turudić, odnosno njegovo najnovije profesionalno namještenje.

Građanin Šeks

Tijekom posljednjih povijesnih tridesetak godina zbiljnosti puno je repova iza Šeksa ostalo, neprestano ga netko spominje u raznim kontekstima, tako da dužnosnik Šeks, kako je netko jednom primijetio, vjerojatno zaključuje kako je ‘njegov imunitet trenutačno u izravnoj korelaciji s političkim statusom’.

Zaključuje se kako će Šeks ostati u sedlu sve dok su njegovi ljudi raspoređeni u politici i pravosuđu, a i oni od njega mogu imati stanovite koristi. Jasno je kako ga u aktivnoj političkoj sferi može očuvati jedino čvrsto savezništvo s premijerom Plenkovićem, dok u isto vrijeme mnogim partijskim revolucionarima on zapravo smeta, postao im je suvišan jer za sobom tegli imidž prahistorijskog udbaškog HDZ-a, koji se mora nekako unaprijediti ako stranka uopće želi opstati.

Bilo bi prirodno da se gospodin Šeks nakon desetljeća u visokoj politici povukao u nekakav zapećak, onako kako su to učinili njegovi pajdaši Luka Bebić ili Jerko Rošin, no osobna situacija, kako rekosmo, ne dopušta mu taj luksuz. Osim toga, tu je i činjenica da se nakon protoka vremena navukao na prednosti života u fokusu, jasno je da i dalje želi što dulje ostati u blizini epicentra nacionalne arene.

Bilo kako bilo, ili zbog Šeksa ili mlakog Andreja, vraga ili Boga, ovog ili onoga, interna istraživanja stranačkih preferencija, HDZ to radi permanentno, upućuju da bi na sljedećim parlamentarnim izborima stranka lako mogla biti potopljena na nekih pedesetak i nešto sitno mandata, što je za njih politička atomska bomba. Uviđaju u HDZ-u taj problem, ali specijalnoga rješenja na vidiku čini se nema.

Lijevo krilo

Što se tiče lijevog krila SDP ne bi trebao nonšalantno uživati za vijeke vjekova zajamčeni status ‘najjače oporbene stranke’. Jer to više možda i nisu.

Ovakvi kakvi jesu u svojoj aktualnoj prezentaciji teško da bi mogli ugroziti HDZ. Biljana Borzan, Sabina Glasovac, Ranko Ostojić, Hajdaš Dončić, Arsen Bauk… sve što se nudi stara je roba, ili barem ni po čemu naročito atraktivna. Ako u SDP-u nastave kao do sada mogli bi završiti u političkoj magarećoj klupi, a glavni konkurent desnom krilu mogli bi postati aktivisti iz uvozne franšiza Možemo!.

Tko će biti to je predmet nekih budućih rasprava, aktualnu lidersku ponudu na analitičkome stolu, mimo gospodina Grbina dakle, čini nekoliko kandidata: Benčić, Raukar ili Kekin (Možemo!), Vidović (Socijaldemokrati), Puljak (Centar), Orešković (SSiP). U igru se ponovo ubacio i blagouskrsli Damir Bajs (Fokus), kojem bi svakako trebao holivudski PR ne bi li kod publike prevladao svoje opće političko blijedilo.

Interesantno, u novinarsko – obavještajnim krugovima razvija se teza kako je Vladimir Šeks dogovorio nekakvu urotu, čitaj deal, s jednim od gore spomenutih, kako bi raspršio glasove protiv Plenkovića. Pa se vi onda i dalje pitajte koja je uloga Vladimira Šeksa u cijeloj priči, i zbog čega ga Plenković ne da ni pod kakvu cijenu.

Dopunski smiješak

Analitički se baviti izbornom problematikom a preskočiti Gordana Jandrokovića značilo bi potpuno pogriješiti. Taj je čovjek dugo u HDZ-u imao ulogu dopunskoga smetala koji se u pozadini cerekao, klimao glavom i gledaoce obdarivao širokim osmijesima, dok su Sanader, Jadranka Kosor, Tomislav Karamarko, sada i Plenković bili u frontalnoj poziciji prema drugima. Na kojoj su, za razliku od njega, praktički izgorjeli.

Bizarnosti idu čak do te mjere da neki tvrde kako je ‘Jandroković jedini u stanju pobijediti Milanovića na izborima u prosincu 2024. godine’, pozivajući se na podatak kako je, pazite sad, novi. Što bi značilo: lice neopterećeno hadezeovskim historijskim bremenom. O tempora, o mores!

Teško je procijeniti količinu opasnosti koja se skriva u gospodinu Jandrokoviću. S obzirom na to da je antikarizmatičan i populistički gotovo neprepoznatljiv, na prvi pogled djeluje benigno, ali činjenica da u visokoj politici traje dvadesetak godina daje mu na uvjerljivosti.

Tu je još od razdoblja narodnoga preporoda iz devedesetih, što ipak ponešto govori o probitačnoj vrijednosti njegovih manevarskih sposobnosti. Kakve god bile, ako bude potrebno aktivirat će ih u svrhu svrgavanja Zorana Milanovića, a njegov eventualni TV dvoboj sa Zoranom pouzdano bi bio dramski napet u najmanju ruku kao partija bele u Domu za starije i nemoćne.

Kako su Bitange i princeze proročki predvidjele zagrebačko licemjerje po pitanju cajki

Thompson bi napunio 20 puta Arenu da mu zločesti mainstream to dopusti

The post Masovni balkanski derneci u Zagrebu, lijevo krilo i reformirani HDZ first appeared on Dijalog.hr.

Mlaka konkurencija

Od kada je Peđa G. postao predsjednik SDP-a rijetko se budi. Sukladno karakteru uglavnom se bavi nemaštovito infantilnim temama, koje su najčešće na granici političke marginalnosti, osim što je svakom loncu poklopac najčešće već nakon 24 minute zaboravlja o čemu je zapravo govorio. Na primjer, nikada se nije jasno i dosljedno ogradio od stotina igrokaza i verbalnih parabola bivšeg stranačkog šefa, predsjednika republike gospodina Milanovića, smatrao je važnim to učiniti tek u slučaju seksualne orijentacije najnovijeg HDZ-ovog ministra Damira Habijana.

Peđa G. kao Peđa G. reklo bi se, a kako generalno stvari stoje s njegovom časnom strankom HDZ i društvom mogli bi Hrvatskom bez ozbiljne ugroze vladati sljedećih pedeset godina. Evidentno ne znaju što bi sa sobom, osim što znaju da su ‘spremni preuzeti vlast’. Što se šefa Grbina tiče, za njega ne bi bilo loše da posluša logičan savjet koji mu je nedavno u kontekstu ispipavanja terena za vlastiti politički uzlet preko novina uputila Katarina Peović: ‘Provodi politiku s kojom si dobio stranačke izbore’.

Vjerojatno je riječ o činjenici da je gospodin Grbin prije preuzimanja funkcije ipak imao donekle oštriju retoriku te bi se njezina poruka u širem smislu mogla interpretirati kao poruka da članstvo nije izabralo novoga šefa radi promocije ili nastavka Bernardićevog mlakog lijevog populizma, koji je tradicionalnom članstvu pio krv na slamku, ili radi pronalaženja novih vrlina u ideologiji socijaldemokracije. Uostalom populizam, i lijevi i desni, odavno su rezervirani za HDZ, tako da je sukladno tome, kao i uz vizionarstvo velikog vođe, ta stranka hrvatske građane od nekadašnjih gunđajućih post – samoupravljača mahom pretvorila u hodočasnike po irskim, austrijskim i njemačkim biroima za nezaposlene, ili u domaće tajkunske robove posložene otprilike prema numeričkoj vrijednosti doprinosa i specifičnome stupnju podobnosti.

Kapitalizam je kriza po sebi

Nije stoga nikakvo čudo da se nakon svega što se odigralo u posljednjih tridesetak godina Peovićkina parola ‘tvornice radnicima’ vraća na historijsku scenu, doduše u nešto modificiranim ali prepoznatljivim oblicima. Na tragu je to svjetskog trenda borbe protiv kapitalizma, odnosno stvaranja novoga planetarnog pokreta, a potpisnik ovih redaka nada se barem bez novoga Lenjina. Međutim, tvrdnje kako ‘kapitalizam nije uzrok krize, nego je on kao takav kriza’ sve je više razumljiv radnim ljudima i građanima, no daleko je to od Grbinovog shvaćanja stvarnosti i onoga što on, strategijom političkog biljojeda, može poručiti sljedbenicima ili ponuditi građanstvu.

Ode Nama, tko je sljedeći

Nakon svih mogućih HDZ-ovih marifetluka sa stavovima spomenute političke aktivistice, kolokvijalno Kate Šmajser, suglasit će se nesumnjivo mnogi, među inima najnovije radnici opljačkane i uništene Name, koji uporno vode svoju malu uličnu revoluciju, uz pojačanu medijsku naklonost. Ali, na žalost, s malim izgledima na nekakav pozitivan pravni rezultat. Naime, Trgovački sud u Zagrebu više od 23 godine nakon otvaranja stečaja utvrdio je osnovanim zahtjev Croatia Osiguranja za suđenje u razumnom roku te je naložio donošenje odluke o prodaji zgrada Name u Ilici i na Kvaternikovu trgu.

Stečajni upravitelj dodatno je obradovao radnike konstatacijom kako će prodajom imovine Nama namiriti vjerovnike, usput i prestati postojati, dok će o sudbini njih samih odlučivati novi vlasnici. A kako su novi vlasnici općenito do sada odlučivali – zna se.

Što je nama naša Nama dala

Nama je svojedobno bila simbol građanske žilavosti i otpornosti domaće trgovine pred stranim mastodontima, sve dok politbiro HDZ-a nije odlučio drugačije. Marija Šola, tako se zvala pripadnica HDZ-ove udbaško – domoljubne lopovske nomenklature, koju je politbiro delegirao iz PBZ na mjesto upraviteljice Name. Pratio ju je imidž brižne majke koja pazi na obitelj, u kojoj su jedni drugima oslonac, a kako je Namom upravljala vidimo ovih dana.

Dvije godine nakon što je 1975. diplomirala ta mlada ekonomistica ušla je u krug elitnih komunističkih a zatim i HDZ-ovih menadžera (kao da ima posebne razlike) i na samom vrhu se održavala desetljećima, sve dok 2013. godine nije završila u Remetincu. Ništa novog reklo bi se, nema tu velikih iznenađenja, mnoge su tvornice, banke, hotelske kuće itd. pale jer se njihovi vlasnici, pa i menadžeri, nisu znali othrvati instinktivnom porivu da tuđi novac koriste za rješavanje obiteljskih problema i poslova.

Gospođa Šola dolazi iz tradicionalne obitelji i ima zanimljiv životni put. Rano je ostala udovica, dobro se snalazila u bankarskim vodama od 1992. godine, kada se zaposlila u Privrednoj banci, odakle je, kako rekosmo, transferirana kako bi vodila stečaj Name. Često je isticala kako joj je životni moto “raditi pošteno pa i po cijenu vlastitog obraza”, no istraga i suđenje su pokazali da ga je, obraz dakle, u bespućima povijesne zbiljnosti negdje izgubila.

Prema navodima iz istražnog postupka glave su joj došli poslovi s nekretninama te općenito pretjerana skrb o poslovima brojne obitelji, Marija Šola je naime sestra braće Šarić, vlasnika Europatradea iz Sesveta. Dirljivo je bilo čitati kako su kao obitelj zadržali bliske obiteljske veze te jedni drugima bili oslonac tijekom teških životnih nedaća, no očito u tim vezama i oslanjanju jednih na druge nisu znali postaviti granice.

Orešar i Jadrankamen

Kad je riječ o suvremenim hrvatskim antikapitalističkim sentimentima, poput Name, potpisniku ovih redaka na um pada situacija od prije 29. godina, točnije 1995. godine, kada je Tuđman širokogrudno dvorskoj ulizici Orešaru, kao nagradu za puštanje poena tijekom teniskoga okršaja na Brijunima, ustupio do tada mega uspješni Jadrankamen. Kao i gospođa Šola Orešar je sjajan primjer za ono što je pokojni profesor Županov zvao političkim kapitalizmom, riječ je, naime, o kapitalizmu koji uopće ne ovisi o tržištu, nego o vezama s političkim moćnicima.

Odmah se moglo naslutiti kasniji razvoj događaja s Jadrankamenom, godine isisavanja novca, zaduživanja, lošeg vođenja, nepostojećeg planiranja itd. dovele su Jadrankamen do ruba stečaja. Nije moguće ne primijetiti kako je pravo čudo da se uspjela raspasti firma pod kojom leže tisuće tona najvećeg bogatstva. S druge strane simultano je s propadanjem Orešarovih firmi život nekadašnjeg tenisača postajao luksuzniji. Spominjali su se apartmani u elitnom kompleksu Murano na Floridi, te da ima i apartman kategoriziran s pet zvjezdica na ultra skupoj Petoj aveniji. Prema podacima iz američkih zemljišnih knjiga apartman u Miamiju prodala mu je Iva Majoli u srpnju 2004.

Vratite barem limunzine

Državotvorni tenisač, koji se na planu biznisa razumio uglavnom u koktele i akontacije, iz Jadrankamena je izvlačio ekstraprofit koji mu je doletio s brijunskoga neba, a opljačkani radnici od njega su tražili da upropaštenoj firmi vrati barem milijunske limuzine s kojima je nadmeno paradirao pred njihovim očima.

Iako je radnike Jadrankamena hrvatski kapitalizam egzistencijalno sveo ispod razine južnoafričkog kopača dijamanata, na svu sreću organizacija proizvodnje legendarnoga kamena ipak je nekako spašena. Na žalost, radnici Name nisu imali tu sreću. Upravo su ovih dana isporučeni na milost i nemilost novim vlasnicima, vjerojatno nekim bjelosvjetskim muljatorima, tako da nakon svega i ne začuđuje, dakle, spoznaja da pri ovakvoj raspodjeli nacionalnih dobara i Peovićka i socijalizam kod dijela javnosti duhovno ponovno postaju in.

Ne volimo povijest

Na koncu, pametni ljudi znaju da je povijest učiteljica života i tko ništa ne nauči osuđen je na ponavljanje. Upravo ovih dana čitam Vešovićev esej o stanovitom Marku, Marku Darinkinom, onom koji, kad mu stanete pričati o prošlosti ‘sveže’ čomrgu među oči pa kaže ‘hvala, ne konzumiram istoriju, vjera mi zabranjuje.’ Podsjeća time na nas Hrvate, jer vjerojatno ne postoji narod koji toliko mrzi povijest i iz nje uporno odbija učiti.

Inače, taj Marko je duša od čovjeka, možeš ga, navodi Vešović, mazati na šenično i na od kokuruza ali, eto, ‘istoriju ne može vidjeti očima’. Što se može, nitko nije savršen, pa ni taj Marko, počneš mu pričati o ovoj ili onoj bitci, ovom ili onom događaju, porazu ili uspjehu, taj samo odmahne rukom i veli ‘manimo se mračne prošlosti a držimo se mračne sadašnjosti koja vodi u još mračniju budućnost’.

Otpor spram povijesti fascinantan je i zbilja rijetkost u svijetu. Ljudi i u Vešovićevoj i u našoj zemlji, globalno obje veličine zrna gorušice, kad se sve zbroji i oduzme, potpisnika ovih redaka neodoljivo podsjećaju na Borgesovu pticu goofus. Koja leti s glavom unatraške. Jer joj nije važno kuda ide, nego odakle dolazi.

Kolumna izvorno objavljena na portalu hrvatskobilo.hr

The post NAMA kao paradigma suvremenog hrvatskog antikapitalizma first appeared on Dijalog.hr.