S lokalnim izborima 2025. završava izborna supergodina u kojoj su unutar 13. mjeseci hrvatski birači čak četiri puta izašli na birališta. Nakon parlamentarnih i europarlamentarnih izbora u prvoj polovici prošle godine uslijedili su predsjednički izbori u dva kruga, jedan krajem prošle, a drugi početkom tekuće godine.
Konačno, ove nedjelje održan je prvi krug lokalnih izbora da bi cijeli taj ciklus završio u nedjelju 1. lipnja. U tih godinu dana hrvatska je desnica prošla put od važnog faktora koji oblikuje političku sliku i partner je u vlasti na nacionalnoj razini do marginalne snage koja se bori za svoje preživljavanje na političkoj sceni Hrvatske.
Da odmah na početku pojasnimo da Hrvatsku demokratsku zajednicu nikako ne možemo smatrati ni konzervativnom ni demokršćanskom jer politike koje provodi jednostavno nisu takve. Demokršćanima se ne mogu zvati oni koji su u zakonodavstvo uveli Istanbulsku konvenciju, a na Zagrebačko sveučilište pokušali uvesti Rodne studije.
Participacija u Europskim pučanima, globalističkoj političkoj grupaciji u Europskom parlamentu kojoj demokršćanstvo služi kao smokvin list dodatno potvrđuje da HDZ ne pripada desnim stranka. Iako između pojmova desne, suverenističke ili konzervativne stranke postoje razlike za ovu prigodu te ćemo pridjeve koristiti kao zajedničke za sve stranke od desnog centra na desno.
Mostovi Miro Bulj i Božo Petrov te Marijan Pavliček iz Hrvatskih suverenista jedini su predstavnici desnice u drugom krugu sa šansama da spriječe potpuni potop konzervativnih političkih predstavnika na lokalnim izborima.
Stanje u predstavničkim tijelima jedinica lokalne samouprave podjednako je deprimirajuće za hrvatske konzervativce. Osim možda u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Sinju i Vukovaru, desne stranke nigdje neće formirati većinu u kojoj će biti ozbiljna snaga. Zbog čega se to dogodilo?
Istovremeno, Možemo je pomeo Zagreb, ali i u mnogim drugim sredinama izrasta u stabilan faktor koji će utjecati na politička zbivanja.
Je li Hrvatska skrenula u lijevo?
Neobična je ovo pojava ako uzmemo u obzir da u mnogim europskim državama desne političke opcije jačaju. Isto tako, uoči Uskrsa ljudi su ispred zagrebačkih crkava čekali u kilometarskim redovima na ispovijed, deseci tisuća ljudi nazočili su molitveno-glazbenoj manifestaciji Progledaj srcem, a pola milijuna posjetitelja doći će na Thompsonov koncert na Hipodromu.
Što se promijenilo u svega godinu dana i zašto svi ti ljudi koji su praktični vjernici i osjećaju se kao domoljubi svoje svjetonazorske afinitete ne artikuliraju podrškom desnim političkim strankama?
Ova pitanja možemo promatrati iz racionalne, ali i iz duhovne perspektive.
Motivaciji desnih birača sigurno nije pomogla razjedinjenost stranaka njihova predznaka i bespoštedna borba za podršku unutar istog biračkog tijela u kojoj su jedni drugima najveći neprijatelji, a kojoj smo svjedočili sve do nedavno.
Narcisoidnost desnih aktera, isticanje krivovjerja rivala na desnici i uvjerenost u vlastito mesijanstvo faktori su koji su onaj dio našeg nacionalnog bića kojem su važne kršćanske vrline ostavile nezainteresiranima za bilo kakav politički angažman pa čak i odlazak na birališta kao što se to dogodilo u nedjelju 18. svibnja.
Drugi važan faktor zasigurno je svojevrsna izdaja ideala kako dio konzervativnijih birača vidi odlazak Domovinskog pokreta s HDZ-om kojeg doživljavaju kao globalističku mainstream političku stranku.
Razgradnja motivacije konzervativnih glasača nastavila se i suparništvom na desnici uoči Europarlamentarnih izbora kad je Stjepo Bartulica jedini od kandidata uspio osigurati mandat u Bruxellesu.
Kasniji raspad Domovinskog pokreta i izbacivanje iz stranke njenog osnivača i glavnog financijera Marija Radića dodatno je oneraspoložilo konzervativne birače.
Isto vrijedi i za razbijanje nekada armiranobetonskog zajedništva kako su to sami voljeli isticati u Mostu i odlaskom bračnog para Raspudić iz te stranke.
Nastavak razjedinjenosti desnice uslijedio je na predsjedničkim izborima kad su se unutar istog bazena tukli Tomislav Jonjić, Mostov Miro Bulj i Branka Lozo iz Domina.
Kad su još jednom doživjeli debakl, a ankete u mjesecima nakon toga pokazale da je voda do grla došla svima podjednako, napokon je prevladao razum i pojedinci iz različitih suverenističkih stranaka počeli su međusobno razgovarati da bi na kraju ipak odlučili ponegdje zajednički nastupiti.
Ali, ni ovaj puta nismo doživjeli čvrst dogovor svih desnih stranaka i opet je izostao konkretan zajednički izlazak na izborima u svim jedinicama lokalne samouprave. Nismo vidjeli stisak ruku i iskreni smiješak lidera na desnici. Svečanost uzvišenog trenutka velikog okupljanja i pobjednički optimizam kojeg bi prelijevali na sve podržavatelje ostavili su čelnici konzervativnih stranaka za neka druga vremena, a možda i za neke svoje nasljednike.
Umjesto toga, dobili smo sramežljive objave o parcijalnim zajedničkim nastupima. Sasvim sigurno, bilo je krajnje nezgodno slaviti zajedništvo s onima na koje su godinama izlijevali salve optužbi.
Osjećaj da zajednički nastup nije plod njihove vizije bolje Hrvatske niti iskrena želja za zajedništvom već borba za golo preživljavanje motivirala je hrvatske konzervativne birače da radije ostanu kod kuće, da nedjelju iskoriste za odlazak na misu, u prirodu, na utakmicu ili u kino.
Narod se može prevariti, ali ga nije moguće varati dugoročno.
Nije samo desnica doživjela fijasko na ovim izborima. SDP-u se dogodio najveći mogući poraz. Centristička opcija više stranaka (i nezavisnih kandidata) okupljenih oko nezavisne Ive Rinčić, koje su znale podrediti vlastite ambicije zajedničkom cilju, uspjela je nezamislivo. Rijeka više nije crvena. SDP-ovci su izgubili svoju utvrdu.
U tome im je svesrdno pomogao sam SDP, odnosno egocentričnost riječkih bivših i sadašnjih lidera ove stranke. Poput nekada predstavnika Mosta i Domovinskog pokreta sada smo na sučeljavanjima gledali svađe Marka Filipovića, gradonačelnika odmetnika i zamjenice gradonačelnika, SDP-ove kandidatkinje Sandre Krpan.
Borba unutar istog biračkog tijela može biti jako varljiva ako se koristi prekomjerno granatiranje i to su SDP-ovci (kao i desnica) osjetili na svojoj koži.
Arogancija, blaćenje ideološkog istomišljenika, iznošenje prljavog rublja redovito prate ovakve brakorazvodne političke parnice i bratoubilačka suparništva na istoj strani političke pozicije. Slično kao i kod bitaka unutar desnice i ovdje su na kraju svi akteri platili cijenu.
Sve su ovo racionalni razlozi, vrlo slični i na desnici i u SDP-u zbog kojih je izostala podrška njihovih birača, a HDZ može zadovoljno trljati ruke nakon što su bili prestravljeni i ozbiljno zabrinuti Milanovićevim trijumfom u siječnju.
No pored racionalnih, birači konzervativnih stranaka promišljaju i duhovne razloge ovakvih rezultata. Očito je da većina postojećih lidera na konzervativnoj političkoj sceni (čast izuzecima) svoju zadaću ne bi ispunili kvalitetno i zbog toga od Gospodina nisu zadobili milost da vode općine, gradove i županije.
Suverenističko vodstvo koje se ne bi znalo nositi sa složenim zahtjevima vođenja napravilo bi veću štetu nego što će to učiniti, makar i loši, načelnici i gradonačelnici iz političkih stranaka drugog svjetonazorskog predznaka.
Jednom kad dođu u poziciju upravljanja, oni koji se pozivaju na istinske demokršćanske standarde, na Kristov nauk i vjeru u trojedinog Boga imaju veliku odgovornost da ne sablazne one koji će im dati povjerenje. Njihovi propusti, afere i nesposobnost mogli bi svoje birače udaljiti od konzervativne političke ideje i vrijednosti koje deklarativno zastupaju, a posljedično im možda i smanjiti šanse za vječno spasenje.
Za takve “fake” demokršćanske lidere Isus kaže (Mt 18,6)
Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednog od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku.
Činjenica da su konzervativne političke stranke na lokalnim izborima ostvarili loše rezultate ne mora značiti da je nestalo glasača koji su spremni dati podršku desnim opcijama.
Prije bi se reklo da postojeća ponuda ne zadovoljava Božje kriterije, a onda Duh Sveti ne podiže narod na akciju. Hrvatska čeka istinske demokršćanske lidere, autentično političko vodstvo koje će narod trebati u nadolazećim burnim vremenima. Po svim pokazateljima, racionalnim i duhovnim, Božja će pomoć u njima biti nužna ili bolje rečeno spasonosna.
