U kontekstu slučaja trovanja hrvatske djece takozvanim BCG cjepivom, zbog kojega je čak četvero djece zadobilo ozbiljne posljedice infekcije kostiju, krenulo je, nažalost, uobičajeno loptanje odgovornošću između proizvođača, ministarstva i niza drugih povezanih institucija.
Gledajući taj igrokaz iz perspektive nekoga od roditelja čija su djeca nastradala, možemo se samo zgroziti te prizvati u sjećanje upozorenje filozofkinje Hannah Arendt, koja je sredinom prošloga stoljeća najavila upravo ovaj nakaradni politički sustav s kojim smo danas suočeni. Arendt je, naime, u vrevi prošlostoljetnih krvavih totalitarizama najavila budući, novi totalitarizam, koji će, po njezinim riječima, biti uspješniji, efikasniji i time opasniji za čovjeka od bilo čega s čime smo se do tada suočili.
Diktatura nikoga
Arendt je to nazvala diktaturom nikoga, svojevrsnom birokratskom tiranijom u kojoj vlast ne predvode velike ličnosti hitlerovskoga ili staljinističkoga tipa, već je vlast raspršena po raznim krakovima bezlične birokratske hobotnice. Ta hobotnica, odnosno taj oblik vlasti, iznimno je efikasna jer svojim pipcima, ojačanima nikad naprednijim tehnološkim alatima, može prodrijeti u baš svaki, pa i najmanji dijelić ljudskoga života. U isto vrijeme, ako takvo miješanje u život ljudi rezultira ozbiljnom štetom za pojedinca, nitko ne može biti pozvan na odgovornost.
Roditelje je netko pod zakonskom prisilom natjerao da pristanu djeci uštrcati farmakološki preparat u organizam. Djeca su od tog preparata nastradala. Roditelji i djeca sada pate zbog djelovanja gospodina nikoga, dok se pipci raščovječene birokratske hobotnice iza tog gospodina nikoga međusobno loptaju odgovornošću.
Tko će odgovarati?
Prvi je korak da netko za ovo odgovara, štoviše, da više institucija i više čelnih ljudi imenom i prezimenom snose odgovornost za ovaj skandalozni slučaj trovanja hrvatske djece. Drugi je korak temeljito i detaljno preispitati i prekopati općeniti sustav u kojemu se neka tehnologija, to jest neki farmakološki preparat, može nametnuti građanima jedne države, a da pritom, u slučaju štete, nitko za tu štetu nije kriv.
Gospoda iz HZJZ-a rekla su prije neki dan roditeljima da, ako kod svoje djece prepoznaju neke predmetne simptome, djecu odvedu pedijatru. Gospodo, hrvatski roditelji imaju dovoljno zdravoga razuma da će, ako vide da je dijete oboljelo, odvesti ga pedijatru. Za to im vaša pomoć nije potrebna. Ono za što je potrebna vaša pomoć, ono u čemu su roditelji izgubljeni, jest način na koji mogu tražiti odštetu za ono što ste i vi svojim djelovanjem pripomogli načiniti.
Pa od koga da tražimo pomoć? Koga da pozovemo na odgovornost? Ima li takvih osoba, ima li takvih institucija ili zaista u potpunosti živimo u onome totalitarizmu koji je Hannah Arendt nazivala totalitarizmom gospodina nikoga?
