Darivanje krvi – transfuzija ljubavi 4/6
Znaju li djeca i mladi zašto je krv nezamjenjiva u liječenju, što znači dobrovoljno darivanje krvi i zašto je važno biti iskren prije darivanja? Odgovori osnovnoškolaca, srednjoškolaca i studenata pokazuju da o transfuzijskoj medicini znaju mnogo toga, ali i da još ima prostora za edukaciju. Posebno ohrabruje činjenica da mnogi među njima žele darivati krv kada za to ispune uvjete.
Darivanje krvi čin je dobrote koji ne poznaje granice, a krv koju darivatelj nesebično daruje nekome može značiti razliku između života i smrti. Iza svake doze krvi stoji čovjek koji je odlučio pomoći drugom čovjeku, ne znajući kome će njegova krv biti namijenjena.
Jedan od odgovora na pitanje kako osigurati budućnost dobrovoljnog darivanja krvi krije se upravo među djecom i mladima. Kako bismo doznali što djeca i mladi znaju o krvnim grupama, darivanju krvi, sigurnosti i motivima darivatelja i važnosti transfuzijske medicine u liječenju, provela sam anketu među učenicima osnovnih i srednjih škola. Zanimalo me također znaju li koliko krvi darivatelj daruje te smatraju li da je darivanje krvi dobrovoljan i neplaćen čin. Posebno sam željela čuti što za njih znači izraz „transfuzija ljubavi” i bi li se, kada za to ispune uvjete, i sami odlučili darivati krv.
Na Portalu Dijalog.hr u šest dijelova donosim priču o transfuzijskoj medicini u Hrvatskoj, o dobrovoljnim darivateljima krvi i načinima na koje možemo održati ili povećati broj ljudi spremnih pomoći onima kojima je krv potrebna. Svim je dijelovima zajednički nazivnik „Darivanje krvi – transfuzija ljubavi”.
Osnovnoškolci: Znaju da krv spašava živote, ali još uče o darivanju
Među jedanaest anketiranih osnovnoškolaca svi su znali da postoje krvne grupe, a samo dvoje nije znalo točno navesti sustav AB0. Svoju krvnu grupu znalo je troje ispitanika. Njihovi odgovori pokazuju da djeca uglavnom razumiju kako je krv potrebna za spašavanje života, da darovanu krv trebaju osobe koje su je izgubile zbog nesreće, bolesti ili operacije, da je važno poznavati i odrediti krvne grupe zbog sigurnosti transfuzije i da darivatelja prije darivanja treba pregledati liječnik jer liječnički pregled štiti i darivatelja i primatelja. Međutim, razlikuju se u znanju o količini darovane krvi, trajanju postupka, pravilima dobrovoljnog darivanja te u znanju o tome dobiva li darivatelj za svoj čin novac. Neki su već imali priliku upoznati darivatelje u vlastitoj obitelji, dok su drugi o darivanju krvi razmišljali tek kroz anketna pitanja. Pojedini bi se rado odazvali na darivanje kada postanu punoljetni, a neke odbija strah od igle i vađenja krvi. U nastavku izdvajamo karakteristične i sadržajno različite odgovore iz provedene ankete. Budući da su se mnogi odgovori ponavljali ili bili vrlo slični, odabrali smo primjere koji najbolje prikazuju znanje, dvojbe, osobna iskustva i razmišljanja djece i mladih o darivanju krvi.
„Htio bih darivati krv jer meni to ne šteti, a puno pomaže drugima”
Što su nam rekli?
Lovro, 13 godina, istaknuo je da su njegovi roditelji darivatelji krvi i da on zna da se darivanje krvi ne plaća. Za njega je transfuzija ljubavi jednostavno pomaganje drugima. Njegov odgovor pokazuje koliko osobni primjer roditelja može pridonijeti upoznavanju djece s humanošću darivanja.
Luka, 14 godina, još se nije susreo s darivateljem, ali bi želio darivati krv jer smatra da njemu to ne šteti, a drugima mnogo pomaže. Iako nije siguran u sve pojedinosti postupka, prepoznaje njegovu najvažniju svrhu – spašavanje ljudskih života.
Mihovil, 14 godina, uz važnost određivanja krvne grupe spomenuo je i mogućnost njezine primjene u određivanju biološkog srodstva. Njegov odgovor otvara prostor za dodatno pojašnjenje da se krvne grupe nasljeđuju prema određenim pravilima, ali se samo na temelju njih ne može pouzdano utvrditi roditeljstvo. Posebno je zanimljivo što Mihovil darivanje vidi kao priliku za dobro djelo, a njegova je teta tijekom liječenja trebala krv.
Paola, 14 godina, iskreno je priznala da joj je darivanje krvi pomalo zastrašujuće i da se ne bi željela okušati u toj ulozi. Njezin odgovor podsjeća da uz informiranje o važnosti darivanja treba razgovarati i o strahovima koji su mladima prirodni, osobito o strahu od igle i vađenja krvi.
Marko, 13 godina, naveo je da je njegov djed bio darivatelj krvi, a sam bi želio krenuti njegovim putem kako bi nekome spasio život. Istodobno je upozorio na mogućnost da bi pojedinci zbog pohlepe mogli prešutjeti važne podatke. Time je dotaknuo jedno od ključnih pitanja transfuzijske medicine: iskrenost darivatelja i odgovornost prema osobi koja prima krv.
Tristan, 13 godina, rekao je da bi krv darovao samo kada bi bilo jako hitno. Takav odgovor pokazuje da razumije važnost krvi, ali i da darivanje još ne doživljava kao redovitu mogućnost pomaganja drugima.
Laura, 14 godina, među rijetkim je ispitanicima koja je mislila da darivanje krvi traje čak osam sati. Poznaje darivatelja iz svoje okoline, oca svoje prijateljice, ali ne bi željela darivati krv jer se boji igala. Njezin odgovor jasno pokazuje koliko je važno mladima približiti stvarno trajanje postupka i objasniti što se događa prije i nakon darivanja.
Leona, 14 godina, spomenula je potrebu za krvlju nakon poroda, kada žena može izgubiti mnogo krvi. Iako nije sigurna u trajanje darivanja, želi postati darivateljica jer voli pomagati ljudima.
Adrijan, 13 godina, nije znao točnu količinu krvi koja se daruje, ali njegova je majka darivateljica, a i on bi želio darivati krv. Zanimljivo je i njegovo objašnjenje naziva „transfuzija ljubavi”: ‘Darivanje krvi nazivamo transfuzijom ljubavi vjerojatno zato jer ljudi povezuju srce s ljubavlju, a srce pumpa krv.’
Božica, 14 godina, navela je primjer nekompatibilnih krvnih grupa kako bi objasnila zašto je važno znati krvnu grupu. Željela bi darivati krv kako bi pomogla drugima, ali vjeruje da se darivanje plaća. Njezin odgovor pokazuje koliko je važno mladima približiti načelo dobrovoljnog i neplaćenog darivanja krvi.
Odgovori najmlađih ispitanika otkrivaju dvije važne stvari. Prva je da djeca već u osnovnoj školi mogu razumjeti temeljnu svrhu darivanja krvi i prepoznati ga kao čin pomaganja. Druga je da se o nekim važnim činjenicama, poput stvarnog trajanja postupka, količine krvi koja se daruje i neplaćenog karaktera dobrovoljnog darivanja krvi, treba razgovarati otvorenije i češće.
Srednjoškolci: znanje raste, a s njim i svijest o odgovornosti
Odgovori srednjoškolaca pokazuju da neki od njih već dobro poznaju krvne grupe, Rh-faktor, ulogu krvi u organizmu i okvirnu količinu koja se prikuplja tijekom darivanja. Ipak, ni u ovoj dobnoj skupini ne nedostaje nesigurnosti. Dio učenika ne zna svoju krvnu grupu, a neki pogrešno procjenjuju koliko traje darivanje ili vjeruju da se krv daruje za novčanu naknadu. To pokazuje koliko je važno mladima pružiti točne i razumljive informacije. Neki učenici već poznaju dobrovoljne darivatelje u obitelji, a neki razmišljaju o tome da i sami jednoga dana krenu njihovim stopama kada postanu punoljetni i budu zdravstveno sposobni, što je posebno ohrabrujuće.
Što su nam rekli?
Petar, 17 godina, susreo se s darivateljem koji je, prema njegovu saznanju, krv darovao kako bi dobio slobodan dan na poslu. Nije još oblikovao čvrst stav o vlastitom darivanju, ali ga ne odbacuje. Njegov odgovor otvara pitanje motivacije darivatelja i važnosti razumijevanja da se krv daruje prvenstveno radi pomoći drugome.
Marko, 16 godina, zna nabrojiti krvne grupe A, B, AB i 0, a točno je opisao ulogu krvi u prijenosu kisika i hranjivih tvari te uklanjanju štetnih tvari iz organizma. Njegovi su roditelji darivatelji krvi. Smatra da nema razloga za prešućivanje važnih zdravstvenih podataka ako se darivanje ne plaća, čime je povezao povjerenje u darivatelja s dobrovoljnom prirodom darivanja.
Anabela, 15 godina, navela je da krv sudjeluje u prijenosu kisika i hranjivih tvari, obrani od bolesti, zaustavljanju krvarenja i uklanjanju štetnih tvari. Nije sigurna želi li darivati krv jer se boji igle, ali vrlo jasno razumije da bi mogućnost novčane nagrade mogla potaknuti neke ljude na neodgovorno prešućivanje podataka. Za nju je transfuzija ljubavi pomoć nepoznatoj osobi kojoj se možda tako može spasiti život.
Una, 15 godina, zna da svaka od četiri glavne krvne grupe može biti Rh-pozitivna ili Rh-negativna, a navela je i svoju krvnu grupu, 0 negativnu. Njezin je odgovor među najdetaljnijima kada je riječ o sigurnosti transfuzije, ulozi krvi i važnosti liječničkog pregleda. Njezin otac često daruje krv, a i sama bi željela postati darivateljica kada bude dovoljno stara i zdravstveno sposobna.
Marta, 15 godina, također poznaje AB0 sustav i Rh-faktor, a navela je da je njezina krvna grupa 0 pozitivna. Posebno je istaknula važnost zaliha krvi za operacije, teške prometne nesreće te liječenje leukemije i drugih teških bolesti. Ponosna je na strica koji je dugogodišnji dobrovoljni darivatelj i željela bi krenuti njegovim putem. Njezin odgovor pokazuje kako obiteljski primjer može postati snažan poticaj za buduće darivanje.
Lucija, 15 godina, navela je da njezin otac daruje krv već dugi niz godina, ali je iskreno priznala da se sama boji vađenja krvi. Smatra da darivanje nije plaćeno i da bi ljudi trebali biti iskreni zbog vlastite sigurnosti i sigurnosti primatelja. Njezin odgovor pokazuje da poznavanje darivatelja i razumijevanje humanosti njegova čina ne uklanjaju nužno osobni strah.
Kiara, 15 godina, objasnila je da pogrešna krvna grupa može biti opasna za zdravlje te da je darivatelja potrebno pregledati kako bi se zaštitile obje strane. Njezin otac daruje krv, a i ona bi voljela to činiti kada postane dovoljno odrasla. Posebno je naglasila da darivatelj treba iskreno odgovarati na liječnikova pitanja jer se tako štiti i vlastito zdravlje i zdravlje primatelja.
Odgovori srednjoškolaca pokazuju da je obiteljski primjer važan. Kada djeca odrastaju uz roditelje ili druge članove obitelji koji daruju krv, darivanje im postaje poznato i blisko. Ne znači da će svi automatski postati darivatelji, ali dobivaju priliku razumjeti da se radi o uobičajenom, humanom činu koji može pomoći nepoznatoj osobi. Istodobno, strah od igle i vađenja krvi pokazuje da mladima treba približiti ne samo medicinske činjenice nego i samo iskustvo darivanja. Razumijevanje postupka, razgovor s darivateljima i upoznavanje s njihovim iskustvima mogu pomoći da se strah smanji.
Studentica Una: „Darivanje krvi je čin ljubavi prema drugima”
Una, 21 godina, prepoznaje važnost krvnih zaliha za operacije i medicinske zahvate te razumije zašto se prije darivanja provjeravaju zdravstveno stanje darivatelja i sigurnost postupka. Još nije darivala krv, a susrela se s nekoliko kolega s fakulteta koji jesu. Smatra da se darivanje krvi ne plaća, premda pretpostavlja da se ponekad nude pogodnosti kako bi se privukli novi darivatelji. Ujedno upozorava da bi neki ljudi mogli prešutjeti važne podatke radi takvih pogodnosti. Za nju je transfuzija ljubavi dobrovoljan čin u kojem ljudi iz najboljih namjera daruju svoju krv kako bi pomogli onima kojima je potrebna.
Njezin odgovor, kao i odgovori mlađih ispitanika, potvrđuje da mladi uglavnom razumiju temeljnu svrhu darivanja krvi. No, informiranje o stvarnom postupku, uvjetima darivanja i sigurnosnim pravilima važno je kako bi njihova dobra volja s vremenom prerasla u informiranu i odgovornu odluku.
Što nam govore odgovori mladih?
Anketa pokazuje da su djeca i mladi većinom svjesni kako krv nije moguće jednostavno nadomjestiti nekim drugim pripravkom te da su njezine zalihe nužne za liječenje i spašavanje života. Mnogi su upoznati s darivateljima u vlastitoj obitelji, najčešće roditeljima, djedovima, bakama, stričevima ili drugim članovima obitelji. Takvi primjeri imaju važnu ulogu u stvaranju pozitivnog stava prema dobrovoljnom darivanju.
S druge strane, odgovori pokazuju da još postoje nedoumice o trajanju darivanja, količini prikupljene krvi i mogućnosti novčane naknade. Pojedini učenici pogrešno procjenjuju da postupak traje satima, a dio njih smatra da se krv možda plaća.
Upravo je zato važno da se o transfuzijskoj medicini govori u školama, kroz predavanja, razgovore s darivateljima i organizirane akcije. Mladima treba objasniti da se tijekom uobičajenog darivanja pune krvi prikuplja približno 450 mililitara, odnosno nešto manje od pola litre, dok samo uzimanje krvi traje nekoliko do desetak minuta. Cijeli postupak, koji uključuje prijavu, zdravstvenu procjenu i odmor nakon darivanja, traje dulje.
Važno je naglasiti i da se u Hrvatskoj dobrovoljno darivanje krvi temelji na načelu dobrovoljnosti, besplatnosti, solidarnosti i anonimnosti. Krv se ne daruje radi zarade. Prije darivanja provode se zdravstvena procjena i razgovor s darivateljem, a iskreni odgovori važni su za sigurnost i darivatelja i primatelja.
Pritom nije potrebno da mlada osoba već u osnovnoj školi zna sve medicinske pojedinosti. Važno je da razumije osnovnu poruku: krv se ne može jednostavno proizvesti, potrebna je brojnim bolesnicima i ozlijeđenima, a njezine zalihe ovise o ljudima koji su spremni darovati je.
Najviše ohrabruje to što su mnogi ispitanici, čak i kada se boje igle ili još nisu sigurni žele li darivati krv, prepoznali vrijednost darivanja. Njihove riječi pokazuju da se humanost često razvija mnogo prije punoljetnosti, a znanje i podrška mogu pomoći da se ona pretvori u konkretno djelo.
Dr. Irena Jukić: Maturanti darivanjem krvi obilježavaju punoljetnost
Da punoljetnost može biti više od osobne proslave, potvrđuju generacije maturanata koji ulazak u svijet odraslih obilježavaju darivanjem krvi. Doc. dr. sc. prim. Irena Jukić, ravnateljica Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu, ističe važnost školskih akcija darivanja krvi, koje mladima omogućuju da svoje prvo iskustvo dožive uz prijatelje i vršnjake.
„Lakše je kada maturanti na prvo darivanje odlaze sa svojom ekipom. Kada vide da to nije ništa strašno, veća je vjerojatnost da će se ponovno odazvati pozivu”, objašnjava dr. Jukić.
Među pričama koje su joj ostale u posebnom sjećanju ističe se ona o Slavenu, koji je došao u Zavod sa svojim ocem i prvi put darovao krv upravo na svoj osamnaesti rođendan. Nakon nekog vremena, kada se obilježavala obljetnica smrti Luke Ritza, u javnosti se mnogo govorilo o nasilju među mladima. Slaven je sa skupinom mladih, koji su se okupili putem društvenih mreža, stigao u Zavod poslati drukčiju poruku. „Evo nas, ima nas koji drugačije razmišljamo i želimo ovaj dan obilježiti darivanjem krvi”, prisjeća se dr. Jukić njegovih riječi.
Slavenov postupak pokazuje da se snaga mladih ne mora dokazivati grubošću i sukobima, nego solidarnošću, empatijom i spremnošću da se pomogne drugima. Umjesto da osamnaesti rođendan posveti samo sebi, odlučio ga je obilježiti činom koji nekome može spasiti život.
Takvih primjera ima i među maturantima koji završetak srednjoškolskog obrazovanja povezuju s darivanjem krvi. Neki dolaze s prijateljima, drugi s roditeljima koji su i sami darivatelji, a nekima upravo to prvo iskustvo postaje početak dugogodišnjeg humanog djelovanja. Zato je važno da škole i društva Crvenoga križa nastave organizirati akcije te mladima pruže podršku i provjerene informacije.
Ipak, svijest o važnosti darivanja krvi ne nastaje tek na pragu punoljetnosti. Ona se razvija mnogo ranije – kroz obiteljske primjere, razgovore i odgoj za solidarnost. Djeca koja odrastaju uz priče o darivateljima uče da se dobrota ne mora dokazivati velikim riječima, nego konkretnim djelima.
Darivanje krvi doista jest transfuzija ljubavi jer povezuje ljude koji se možda nikada neće upoznati, ali će zauvijek biti povezani jednim nesebičnim činom.
Kada maturanti punoljetnost obilježe darivanjem krvi, pokazuju da odrastanje ne znači samo stjecanje novih prava, nego i prihvaćanje odgovornosti za druge. Njihova poruka nadilazi jedan dan, jedan razred i jednu generaciju: humanost se uči, prenosi i živi djelima.
Jer najljepši način da proslavimo vlastiti život možda je upravo taj da učinimo nešto kako bi netko drugi dobio priliku za svoj.
