HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA, JEDINOGA I ISTINSKOG UČITELJA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Utorak je dan posebno posvećen u svijesti vjernika svetomu Anti. Mnogi mu se utječu, mole za pomoć, u potrebama i nevoljama, bolestima i vlastitim strahovima. Svetci su naši zagovornici i posrednici pred Gospodinom. Oni su nam i uzori, kako bismo trebali živjeti svoj život, kako bismo se trebali odnositi prema onoj slici svoga Stvoritelja koju je u nas urezao kad nas je stvorio u majčinoj utrobi. Na svoju sliku i priliku.
Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, prohladno i jesensko, zahvalimo za život i zdravlje, i izručimo se Gospodinu. Dajmo mu svoje misli, riječi, nakane, djela, neka sve po Gospodinu započne i dovrši se. Da mu možemo na kraju dana hvalu iskazati za njegova dobročinstva i pomoć. Imajmo na umu Gospodinovu misao, kako je htio da svatko od nas postane dijete. Ne djetinjast, nego dijete jer nam ga je višekratno stavljao kao uzor. Najprije apostolima, a onda svakomu od nas.
Dijete kao mjera i mjerilo. Naime, tijelo nužno stari i bora se, dok duša ostaje vječito mlada. Došla je iz Božje ruke. Naša duša nema bora. Tijelo stari, brige se gomilaju, ali duša ostaje zauvijek mlada, jer je duša od daha Božjega. Samo srce ponekad zaboravi da je dijete. Krist nas poziva natrag kući: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3).
Nevinost djece Božje
On ne traži od nas da budemo veliki. On traži od nas da ponovno postanemo mali. Da ponovno budemo ono što jesmo: djeca Božja, stvorena na njegovu sliku i pozvana na sličnost s njim. Ali nije riječ o tome da postanemo naivni, o naivnosti. Sveti apostol Pavao nam pojašnjava: „Braćo, ne budite djeca u svojim pametima.
Foto: Wikimedia
Budite djeca i dojenčad u zloći, u zlu, ali u svojim pametima budite zreli“ (1 Kor 14,20). Nevinost na koju nas Bog poziva ne znači nedostatak uma, već nedostatak zloće. To je srce koje se ne sjeća zla, koje ne sumnja, ne sudi, i um koji je budan, obasjan milošću. Biti pred Ocem nebeskim kao dojenče koje tepa, slovka. Bog zna naše nakane i misli i treba mu pristupiti ponašanjem i umom djeteta. Dojenče ne zna lijepe riječi. Zna samo ispružiti ruke, i to je dovoljno.
U svakoj kušnji, padu ili strahu ne moramo biti jaki. Dovoljno je biti ponizan i vapiti poput djeteta: „Abba, Oče, pomozi mi!“ i „Presveta Bogorodice, ne ostavi me!“ Tako su i svetci dosegli nevinost. Znamo kako je sveti Franjo svemu tepao, jer se osjećao kao dijete Božje. Sve je oslovljavao kao braću i sestre. Sveti Serafim Sarovski pozdravljao je sve s „Radosti moja! Krist je uskrsnuo!“ Sveti je Franjo plakao od emocija slušajući slavuja ili ševu.
Približavajući se Bogu, nisu postajali kompliciraniji. Postajali su jednostavniji, blaži, kao sretna i bezbrižna djeca. Možda danas nemamo prave riječi. Ne trebaju nam. Treba se ponašati kao dijete, tepati Nebeskom Ocu. On nas razumije.
Čija je ovo slika?
Svijet nas stalno uči da budemo jaki, snažni, otporni. Krist nas poziva da budemo maleni, djeca, da budemo svjesni Božje slike u nama.
Gospodine, učini nas ponovno djecom. Pavao će reći: kad sam slab, onda sam jak.
To nas vraća na ono što smo čuli prekjučer glede poreznoga novčića. Isusa su htjeli uhvatiti u klopku, herodovci i farizeji. Jedni koji su surađivali s rimskom vlašću s jedne strane i oni koji su je htjeli odbaciti s druge. Postavili su zamku, ukliještili su ga. Klopka je bila tako smišljena da bi ga na kraju ponizili, osramotili i prokazali rimskim vlastima kao buntovnika.
Isus traži da mu pokažu novčić. Čija je ovo slika i natpis? Novčić je, naravno, bio srebrni denar cara Tiberija. S jedne strane nosio je carevu glavu, a oko nje tvrdnju da je sin Božji, August, bivši car. S druge strane bio je nazvan Pontifex Maximus, veliki svećenik. Novčić s ugraviranim likom čovjeka koji se nazivao sinom Božjim, a istovremeno tvrdio da je veliki svećenik te religije, za pobožnog Židova bio je mali nosivi idol. Nije se radilo samo o korištenju osvajačeve valute.
To je bilo idolopoklonstvo golemih razmjera. Isus odgovara i pita ih: “Čija je ovo slika i čiji je ovo natpis?” “Cezarov”, kažu. I uzvraća im da vrate caru ono što je carevo.
Vratite Bogu ono što je Božje
Ali u isti mah odgovara kako treba vratiti Bogu Božje. Oni su prema Knjizi Postanka znali da su stvoreni na Božju sliku i priliku. Pitanje o novčiću vraća se onima koji ga drže. Ako novčić pripada onome čiju sliku nosi, komu ti pripadaš? Dajte stoga Cezaru njegovu sliku, kaže, koja je na novčiću, ali vratite Bogu njegovu sliku, koja je u čovjeku.
Cezar polaže pravo na kovinu. Bog polaže pravo na ljudsku osobu. Na tebe i mene! Kovanice su zanimljiv način razmjene bogatstva. Izvorno su sadržavale određenu količinu plemenitih metala koja se mogla mjeriti sama po sebi, ali nakon nekog vremena postale su mehanizam povjerenja i razmjene. Ono što su predstavljale bilo je jednako važno kao i njihova vrijednost.
Vrijednost ljudskog bića još je složenija. Ne počiva u kovini, u našim darovima, našoj inteligenciji, našoj produktivnosti, našem zdravlju ili našoj korisnosti sebi ili drugima. Vrijednost nam daje On čiju sliku nosimo i onaj koji je ‘skovao’ novčić, odnosno koji nas je stvorio. Zato bismo možda mogli reći da dijete u maternici, ili starac koji više ne poznaje svoju djecu, ili zatvorenik, ili prosjak, nose potpuno istu vrijednost kao i najbogatija i najutjecajnija osoba u našem društvu, jer u trenutku začeća nose sliku svog Stvoritelja.
Budimo Božji originali
Moramo podsjetiti ljude oko sebe na važnost slike koju nosimo. Svako doba ima svoje Cezare, kraljeve ili ekonomiste koji žele podsjetiti ne samo na valutu razmjene, koja je ekonomski dovoljno ozbiljna, već i na sliku na koju žele podsjetiti, prema kojoj žele svesti čovječanstvo i čovjeka na tržišnu vrijednost. I oni određuju vrijednost ljudi kojima vladaju.
Drevni car želio je svoje lice na novcu kao pokazatelj svog statusa i identiteta vladara. Ali moderne sile su suptilnije i temeljitije. Tržište cijeni čovjeka po onome što proizvodi i troši. Država je u iskušenju da čovjeka i osobu cijeni kao jedinicu uprave: glas na izborima, poreznu prijavu, trošak za javnu blagajnu.
Medicina i pravo sve su više u iskušenju da cijene život po njegovoj kvaliteti i da donesu jednostranu odluku o tome kada se može završiti, prema potrebi države. Stoga i sve veći problem eutanazije. Kad društvo zaboravi čiji je lik utisnut u njegove ljude, ono se raščovječuje. I tako je Bog u Isusu došao da nas ponovno potraži, da nas očisti, da pronađe svoje kovanice, svoju valutu i da obnovi svoju sliku u nama.
Grijeh je trošenje Božje slike. Grijeh nas ne čini vlasništvom nekog drugog. Ne poništava sliku niti mijenja Stvoriteljevo pravo. Samo nas iscrpljuje i zamagljuje sličnost, dugim trenjem života proživljenog daleko od doma, sve dok više ne možemo prepoznati u sebi tko smo. Trebamo biti svjesni tko nas je stvorio i kako smo stvoreni, gdje zaista pripadamo i što određuje našu istinsku vrijednost. Okrenimo se Gospodinu, obnovimo u sebi Božju sliku! Budimo Božji originali!
