U Splitu se prije nekoliko dana, uoči utakmice Hajduka i Ajaxa, usprkos svemu što ste čuli, nije dogodilo ništa. Danima u domaćem javnom prostoru svjedočimo razglabanjima o međusobnom razračunavanju dviju skupina nogometnih navijača. Vijest da se dvije suprotstavljene skupine baš previše ne vole zapravo uopće nije vijest.
Sukladno onom starom zgodnom pravilu teorije medija, vijest ne može biti to da je negdje neki pas ugrizao poštara. Vijest eventualno može biti to da je neki poštar ugrizao psa. Vijest je, drugim riječima, nešto što izlazi iz okvira uobičajenog.
Hipertehnologizirani svijet današnjice uvelike prebiva u stanju koje je francuski filozof Jean Baudrillard nazivao hiperrealnošću, odnosno u stanju u kojemu minuciozno izgrađen privid ili iluzija stvarnosti u očima mase polako počinje preuzimati ulogu stvarnosti kao takve.
Naše je doba doba deklarativne hiperinformiranosti, koje bombardiranjem spektaklima, poluinformacijama i selektivnim vijestima zamagljuje granicu zbilje i iluzije te cjelokupno ljudsko iskustvo pretvara u nešto nalik boravku u lunaparku.
Tko voli određeni tip sprava u zabavnom parku, primjerice one koje bude adrenalin, posjetit će medijske portale koji poluprovjerene informacije o raznim ratnim sukobima prenose kao da je riječ o videoigri, a ne o sudbinama stvarnih ljudi.
Tko pak voli kad narod umjesto o gnjusnim aferama vlastodržaca razglaba o sporednim folklornim sukobima navijačkih skupina, nudit će takav sadržaj kao nešto što se naprosto ne smije propustiti. Posljednjih je tjedana tako u hiperrealnosti, odnosno teatru hrvatske države, procijenjeno da je važnije govoriti o navijačkim prepucavanjima nego, primjerice, o prostoj činjenici da su hrvatski građani masovno trovani ilegalno uvezenim toksičnim otpadom.
Da apsurd bude veći, odnosno da Baudrillardova teorija dobije svoje punokrvno uprizorenje, nizozemski navijači sami su zatražili da se hrvatski navijači puste na slobodu. Time su Ajaxovi navijači potvrdili da se u Splitu zaista ništa nije dogodilo, barem ništa od značaja za širu javnost.
Pas je možda ugrizao poštara, bilo bi ljepše da nije, no to ne zaslužuje biti predmet rasprave svekolike javnosti. S obzirom na druga zbivanja u našem društvu, primjerice uvođenje digitalnog eura 2027. ili pak uvođenje digitalnog novčanika do kraja ove godine, što znači centralizaciju nadzora nad našim transakcijama, pa tako i nad nama samima, možemo nadodati da naš svijet nalikuje lunaparku ispod čijih se glasnih zvukova i šarenih svjetala krije mračno i trulo naličje rastućeg tehnokratsko-totalitarnog sustava.
Ako ili kada se ubuduće ostvari taj polako rastući oblik masovnog nadzora, možda će i tada negdje neki navijač uzviknuti nešto ne baš previše lijepo, pa će se podčinjeni narod moći još jednom zabaviti trivijalnošću. Dok je kruha i igara, sve je, čini se, dozvoljeno.
Tekst je preuzet iz videozapisa Sapere Aude
