HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – USKRSLOGA I NAŠE NADE! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Dan je Gospodnji, nedjelja, Dies Dominica, dan kad idemo Gospodinu u goste, gdje nam on sprema svoj stol, stol svoje Riječi, te prostire stol kruha i vina, svoga Tijela i Krvi, kako je i sam obećao na Posljednjoj večeri. Crkva to čini od samoga početka: vjernici su bili u zajedništvu vjere, molitve i lomljenja kruha, i sve im bijaše zajedničko.
Zahvalimo Gospodinu za dar vjere i pripadnosti Kristovoj Crkvi, za puna dva tisućljeća otkako je Krist navijestio novi poredak na Gori blaženstava i na Golgoti. Zahvalimo mu za sve milosti koje nam daje i izručimo mu se svojim posvetnim molitvama.
Ovim putem ipak kušamo posvijestiti tko smo i što smo kao vjernici koji hode za Gospodinom, koji slijede Isusa Krista na njegovu putu, uzimaju svoj križ i kroče za njim. Milijuni i milijuni prije nas išli su tim putem i bili usrećeni. To on očekuje i od nas: da budemo sretni, da bdijemo i molimo, što nam je toliko puta ponovio svojim riječima i slikama. Bdijte i molite! Rekao je to i u Getsemaniju, kad su učenici pozaspali, kao što su pozaspale i djevice u današnjem evanđeoskom odlomku. Sve pozaspaše. Neke u pospanosti promašiše smisao života. Zatvoriše se vrata. Kakav tužan ishod, kakva balada.
Iz jednoga panja toliko mladica
Na poseban način danas imam razloga za zahvalnost jer navršavam osamdeset godina. Rođen sam u teškim godinama poraća, 1946., kad se sudilo kardinalu Stepincu jer nije htio odvojiti Crkvu od Pape i Rima, nego je na sebe preuzeo križ svoga naroda.
Zahvalan sam roditeljima, koji su mi dali život i prihvatili nas desetero djece, braće i sestara. Svi smo još uvijek živi, a obitelj se širi. Moji roditelji imaju više od sedamdesetero praunučadi, a u obitelji u ovom trenutku imamo pet trudnica koje trebaju donijeti djecu na svijet. Iz jednoga panja, dakle, toliko potomaka i mladica. Božji je to blagoslov i plod otvorenosti životu.
Molitve bake i majke
Zahvalan sam Gospodinu za milost i dar zvanja, koje je plod Božje milosti i poziva koji nas traži, ali i molitava mojih svetih bake i majke, koje su molile da netko iz obitelji postane svećenik i fratar. Moja pokojna baka imala je sestru, časnu sestru franjevku Valentinu, a njihov stric bijaše franjevac fra Ambro Miletić, koji je početkom dvadesetoga stoljeća u Mostaru bio „faktotum”: gvardijan, provincijal, upravitelj sirotišta itd. Bio je i vrli Hrvat u doba aneksije Bosne i Hercegovine, kad je monarhija ondje potiskivala hrvatsku svijest.
U obitelji smo bili okruženi zdravim duhom molitve. Večernja molitva nikada nije izostala, ma tko se našao u kući, a gostiju je bilo i pravoslavaca i muslimana, pa i partijaša. Bio je to svakodnevni red i obveza koja je do danas ostala među mojom braćom i sestrama.
Četvrt stoljeća u međugorskoj ispovjedaonici
Nemam tjelesnih potomaka, ali Gospodin se na drugi način pobrinuo da budem duhovni otac tolikima. Već punih 25 godina iz dana u dan sjedim u ispovjedaonici u Međugorju. Iza mene su tisuće dana i sati, toliko milosnih iskustava i toliko snažnih izljeva Duha Svetoga na osobe koje se otvore i istinski kaju za grijehe, a tada milost ne izostane. Bilo je toliko pozitivnih povratnih informacija, toliko zahvala i toliko preporuka drugima da navrate na ispovijed ili barem po blagoslov.
Neki dan sam slučajno susreo majku srednjih godina, koja mi je ispričala da joj sin živi u Njemačkoj te da je došao ovamo i navratio k meni na ispovijed. A sin joj je rekao: „Majko, kad bi mi tko rekao da Boga nema, odgovorio bih da nakon one ispovijedi mogu reći samo jedno: Boga ima! Susreo sam ga u ispovjedaonici!”
To su nezaboravna iskustva koja čovjek nosi sa sobom u život, s kojima živi i koja mu ne daju mira ako odluta ili zanemari Boga. I upravo je to bitno za svećenika: naviještati s oltara, ali biti i posrednik milosti u ispovjedaonici, jer je to najljepši dar Uskrsloga Crkvi i apostolima. Biti duhovni otac, rađati osobe u Duhu za Gospodina! To bi trebale biti i sve majke u obiteljima: duhovne majke koje svoju djecu rađaju u Duhu! Molimo da nam Gospodin podari predanih svećenika i ispovjednika koji će u ovim teškim vremenima ozbiljno shvatiti svoje zvanje.
Biskup Košić sa šest stotina vjernika u Međugorju
Dobra vijest za sve. Sinoć nam je večernju svetu misu slavio sisački biskup mons. Vlado Košić, koji je s više od šest stotina svojih vjernika došao na hodočašće u Međugorje. Možda to bude znak i drugim biskupima da slijede njegov primjer, jer se ovdje ubiru pozitivni i sveti plodovi. On to u svojoj biskupiji nije mogao previdjeti pa je slijedio primjer svojih vjernika.
Molimo da ovo bude sretan početak, jer ovdje je bilo mnogo biskupa iz raznih zemalja i s raznih kontinenata, a naši hrvatski kao da se još uvijek ustručavaju. Ne rastu ovdje gorki plodovi, nego blagoslovljeni.
Ulje se ne skuplja u zadnji čas
Danas slušamo prispodobu o deset djevica, pet mudrih i pet ludih. Zašto onih pet djevica nije ušlo u svadbenu dvoranu, nego je ostalo pred zatvorenim vratima? Nisu uspjele jer su pokušale učiniti nešto što se ne može učiniti u zadnji čas, baš kao što se ni odnos s Bogom ne može izgraditi preko noći. Njihovim svjetiljkama trebalo je ulje, a našem odnosu s Gospodinom potrebno je emocionalno i duhovno gorivo. Ne poznavati nekoga znači ostati „u tami” glede njega, a ove su žene u tami glede Zaručnika, samoga Isusa Krista, koji je rekao: „Ako je svjetlo koje je u vama tama, kolika će tek biti ta tama!”
Čuti od Isusa na kraju života „Ne poznajem vas” doslovno je najgore što nam se može dogoditi. No poznanstvo s njim ne dolazi samo od sebe. Plod je dugog procesa u kojem provodimo vrijeme s njim, razgovaramo s njim i slušamo ga, donosimo mu svoje brige, radosti i tuge, čitamo Sveto pismo, često pristupamo sakramentima, upoznajemo druge s njim i s vremenom zapažamo suptilne, a katkad i sasvim očite načine na koje nam odgovara.
„Kako gori svjetiljka ako ne neprekidnim dodavanjem malih kapljica ulja?” rekla je Majka Terezija. „Što su kapljice ulja u našim svjetiljkama? To su male stvari iz svakodnevnog života: radost, velikodušnost, mala dobra djela, poniznost i strpljenje, jednostavna misao o drugome… prave kapljice ulja zbog kojih naše svjetiljke živo gore cijeli život.”
Duhovni san i prespavani kairos
Male kapi ulja možemo nakupljati samo s vremenom, u punom svjetlu, iz dana u dan, izbor za izborom. Inače ćemo ostati u mraku kad Isus dođe, a doći će po svakoga od nas kad umremo. Ostat ćemo pred vratima. Prespavat ćemo pravi trenutak. I što onda slijedi? Mrak i tama.
Prispodoba pokazuje da je mudro predvidjeti mogućnost da zaručnik zakasni i pripremiti se za nju. Glupo je ne biti spreman i ne shvatiti ozbiljnost situacije. Riječ je o tome da budemo svjesni egzistencijalnih pitanja, onoga što je stvarno i važno, što pridonosi našoj sreći, a što je priječi.
Iskustva s Bogom povezana su s takvim stavom. Ljudi koje je Bog dotaknuo kažu da se osjećaju kao da su dotad spavali, kao da se u njima probudila nepoznata unutarnja snaga, sama njihova osoba. Takav duhovni san doista postoji i vjerojatno je rašireno stanje. Čovjek otupi i postane ravnodušan prema svemu što čini njegovu pravu narav i sreću. To je nezainteresiranost za sve što je iznenađujuće živo, za sve što pokreće srce.
Tako se može propustiti vlastiti poziv, a onda i prava životna prilika. Na to vjerojatno upućuje slika ludih djevica. Takav je čovjek prespavao pravi trenutak, onaj životni kairos.
Prispodoba završava pozivom na budnost. Trebali bismo prepoznati da postoje odluke koje se ne mogu poništiti. Vratimo se pitanju koje nam se postavlja ovih tjedana: što nas čeka? Iskustvo ranih kršćana govori nam da će naša životna priča i povijest čovječanstva završiti velikim događajem, kojemu je sreća svadbe samo blijed odraz.
Zahvala
Zahvalan sam svima koji su me pratili na životnom putu, kao i za sve koje je milost dotaknula preko mojih riječi i ruku. Neka se Gospodin slavi i proslavi u našim životima! Preporučujem se u vaše molitve!
Hvala vam svima i na vjernoj pratnji ovim putem. Sve na veću slavu Božju i svete Crkve!
