Naš suradnik dr. fra Tomislav Pervan ovih je dana navršio 80 godina. Hercegovački franjevac, nekadašnji međugorski župnik i provincijal svoju je životnu priču, od očeva Križnog puta do prvih godina Međugorja, ispričao u razgovoru koji je izvorno objavljen na MI Portalu uz zlatni jubilej njegova svećeništva. Uz njegovo dopuštenje donosimo njegove riječi iz toga razgovora.
Očev Križni put
Priča fra Tomislava počinje prije njegova rođenja, s ocem Ivanom Ićom Pervanom, koji je 1942. otišao u Slavoniju po kukuruz, a kući se konačno vratio tek nakon tri godine rata i Križnoga puta.
„Da bi se netko u ono doba, koncem Drugoga svjetskog rata, rodio u Hercegovini, stvarno je morao imati sreće. Nad ovim se krajem tada nadvila smrt i noć je gutala mnoge, osobito mladiće koji su se vraćali iz ratnoga vihora. Takva opasnost prijetila je i mom ocu Ivanu Ići Pervanu, koji je 1942. stupio u hrvatsku vojsku. Te je godine, naime, krenuo u Slavoniju nabaviti kukuruza za kruh, ali stvari su se odvile drukčije od zamišljenoga. Da, moj je Iće po nekome poslao kukuruz i pozdrav ocu, majci i dvjema sestrama, a sam je ostao u Lipiku i dobrovoljno se prijavio u hrvatsku vojsku. Ratujući na svim stranama, Iće se vratio u proljeće 1944. i na Jurjevo se oženio mojom majkom Zorkom, Zorom Sulić iz Čitluka (rođ. 1925., preminula 2006.).
Nakon svadbe opet vojska i tek pokoja vijest da je živ i zdrav. Tek se u siječnju 1945. vratio kući i zagrlio sina prvijenca, kojemu su dali ime Josip Željko. No idila je kratko trajala. Događao se prevrat, a ne oslobođenje, kako se govorilo u narodu, i partizanske su jedinice nadirale prema Hercegovini. Otac je bio u nedoumici i danima se pitao što učiniti. Da donese konačnu odluku, pomogla mu je majka, moja baka Kata. Jednostavno mu je rekla da se prepusti volji Boga, koji ga je tri protekle godine čuvao, i da ne izdaje svoje suborce. Donekle utješen, otac je pograbio ono malo vojničkih stvari i krenuo u nepoznato. Nakon borbi na Ivan-planini u veljači 1945. krenuo je u Sarajevo, a zatim, tražeći slamku spasa, prema Zagrebu i dalje prema Zidanom Mostu u Sloveniji. Ondje su ga uhvatile partizanske pandže i započeo je Križni put.
Najprije je valjalo propješačiti do Jastrebarskoga i ondje za dlaku izbjeći smrt. Nisu ga ukrcali na vlak koji je naizgled nudio povratak kući, a koji je, kako se poslije saznalo, završio u nekim jamama i šumama na Kordunu. Tko je tada bio u njemu, više se nije vratio. Križni put nastavio se prema Sisku i preko Slavonskoga Broda i Tuzle sve do Sarajeva, gdje su ga smjestili u središnjicu zloglasne Udbe.
Zgrada je poput košnice bila natrpana hrvatskim vojnicima. Kako su ih premještali s viših katova prema nižima, dalo se zaključiti da se ‘čisti paluba’ i da svi koji izlaze zapravo idu u grob. Kad je Iće stigao do prizemlja, očekivao je najgore. Tada je ugledao legendarnoga fra Mladena Barbarića u franjevačkom habitu bez pasića. ‘Da se ne bi objesio’, tumačili su udbaši. I baš kad ga je htio zamoliti za posljednje sakramente, fra Mladen je njemu i ostalima priopćio ‘da se ne boje, jer je od jučer proglašena amnestija’. ‘Neće vas pobiti’, odjeknulo je još jedno fratrovo ohrabrenje.
A taj fra Mladen, Bože moj… bio je priča vrijedna da je pamte stoljeća. Životom je potvrdio da lažu oni koji govore da postoji mnoštvo putova, jer je koračao samo jednim, putem zacrtanim u svojoj savjesti, slušajući glas nutrine i Božje utjehe. Cijeli je život ostao bez novih jugoslavenskih dokumenata jer se gnušao otići matičaru i izvaditi ‘ličnu’ iskaznicu. Kamo god je krenuo, išao je srcem i dušom. Ruke je sklapao samo kad je razgovarao s Bogom, tražeći pomoć u crnim nevoljama.
Ali mukama tu nije bio kraj. Za jutarnjega postrojavanja pokraj njih je prošao neki brijač i uperio prst u jednoga iz Ićina društva, tvrdeći da ga je vidio u Jasenovcu. Svi su protrnuli. Prokazani je sve nijekao, ali nije mogao pobjeći od istine. Brijač se okrenuo i čekala se samo smrt. Fra Mladen je već molio za njihove duše…
Srećom, taj brijač, i sam napaćeni Židov, imao je samilosti, zatomio je osvetoljubivost i nije ih prijavio. Sljedećih dana krenuli su prema Mostaru, gdje je nastupilo prestrojavanje: jedne su slali u smrt, druge u logore, treće u partizansku vojsku. Srećom, Iće je ugledao svoju tetu, časnu sestru Valentinu, i uspio poručiti mom djedu Ivanu da je u Mostaru. Djed je krenuo iste noći i već sutradan, nitko ne zna kako, izvukao moga oca iz zatvora te se s njim baš oko blagdana Velike Gospe vratio kući. Možemo samo zamisliti kako su se tada osjećali moji ukućani i kako je majka plakala od sreće…”, ispričao je fra Tomislav.
Iće se ni tada nije dugo zadržao kod kuće. Nova ga je vlast poslala na dosluženje vojnog roka, a u papire mu upisala ono što mu nije mogla oprostiti.
„Otac je prije moga rođenja otišao na dosluženje vojnog roka i mislim da je JNA služio u Novom Sadu do 1947. U vojnoj knjižici ćirilicom mu je pisalo da je nediscipliniran, da ne izvršava naredbe i da je u ratu 36 mjeseci, dakle pune tri godine, bio u neprijateljskoj vojsci. To su vjerojatno dobili iz Čitluka kad je otišao na ‘dosluženje’. Nije mu to trebalo nakon tri godine provedene u ratu…”
Ukućani su se tješili izrekom da se živ vrati nekad, a mrtav nikad, i Iće je doista bio jedan od rijetkih iz čitlučkoga sreza, pod Gredom, koji su se vratili kući. Iz tih je godina obitelj izašla s vjerom koju su, prema fra Tomislavovim riječima, čuvale majke i bake.
„Majka nam nije dopuštala da budemo daleko od oltara. Bijaše to sretno vrijeme posebnoga duhovnog rasta, vrijeme mučeničkih majki i baka koje su zajedno s nama davale slavu Bogu i tako izvodile djecu na pravi kršćanski put. Samo snažan motiv, vjera i volja za znanjem davali su snagu generaciji koja je poslije, u zrelim godinama, plod svoga života ugradila u stvaranje slobodne Hrvatske.”
Prvorođeni Josip Željko dobio je u studenom 1946. brata Tomislava, a poslije njega u kuću je stiglo još osmero braće i sestara.
Kućna knjižnica i misno odijelo
Vjeronauka i duhovnoga štiva, kakvih danas ima posvuda, u ono vrijeme gotovo da nije bilo, pa se vjera u kući Pervanovih držala na molitvi i na nekoliko knjiga. Majka Zorka znala je čitati, a za vjenčanje joj je župnik fra Franjo Ivanković darovao Povijest jedne duše svete Male Terezije, koju je obitelj čitala zimi, kad je u polju bilo manje posla. Djeca su najradije listala Novi zavjet u prijevodu Franje Zagode, tiskan u Zagrebu 1938., zbog ilustracija Gustavea Doréa, osobito prizora iz Apokalipse i Danteova raja i pakla.
„Bila je rijetkost da netko ima Novi zavjet ili kakvu vjersku literaturu, a baka je u rukama uvijek imala Molitvenik fra Anđela Nuića, sav izlizan i pocrnio od znojnih seljačkih ruku.”
Na polici su stajala i tri sveska Života Kristova Rudolfa Wimmera, a fra Tomislav i danas pamti kako je na njima bilo otisnuto autorovo ime.
„Sjećam se da je pisalo Rudolf Vimer, a ne Rudolf Wimmer, što se može vidjeti u jednosveščanom pretisku vlč. Zirduma. Kod nas doma tada su bila tri sveska.”
Obitelj je teško radila, ali nije gladovala. Uz odjeću za svaki dan imali su i posebno odijelo za misu, koje se oblačilo samo nedjeljom i blagdanom, a to je u ono doba bila rijetkost. Mali Tomislav znao je kako se zove biskup u Mostaru i kako se zove papa u Rimu, što su znala tek rijetka djeca njegove dobi.
Krunica za dijete pod srcem
Ono najvažnije iz svoga djetinjstva fra Tomislav je doznao tek kao zreo svećenik, nekoliko dana prije majčine smrti, kad mu je majka otkrila za što je molila dok ga je nosila.
„Jednoga ljeta, prije desetak godina, nakon Gospojine, bila je velika vrućina. Bio sam na misijskom putovanju u Engleskoj, gdje sam imao neke susrete i predavanja. Kad sam došao u Međugorje, rekoše mi da je majka teško bolesna i da leži.
Odmah sam uzeo Presveti sakrament i odvezao se doma u Čitluk pohoditi je. Ona, blažena starica, ležala je onemoćala na krevetu, vrućina ju je shrvala, dehidrirala je. Sjeo sam pokraj nje, pričestio je, pomolio se za nju i položio ruke. Nakon molitve osjećala se blaženo i jednostavno pala u zanos.
I onda, onako nemoćna, veli: ‘Sinko, Tomislave! Ne znam jesi li kao fratar i svećenik sretan. Ako nisi, onda sam za to kriva ja, tvoja majka. Naime, kad sam bila trudna s tobom, poratne 1946., svaki sam dan zajedno sa svojom svekrvom (pokojnom bakom Katom, svetom ženom iz roda Miletića, koja je imala sestru časnu Valentinu i strica fra Ambru Miletića, koji je na prijelazu stoljeća u Mostaru bio factotum: i gvardijan, i provincijal, i tajnik biskupa, i upravitelj sirotišta, vrli Hrvat itd.) molila krunicu da dijete koje nosim bude svećenik, fratar. Svaki dan, neizostavno.’
I onda pridoda: ‘Na svetkovinu Presvetoga Trojstva, negdje u lipnju, za vrijeme svete mise’, tako veli, ‘negdje oko prikazanja i pretvorbe, osjetih da je dijete u meni oživjelo.’ I kaže: ‘Zahvalih Bogu što je dijete živo i u tom sam te trenutku prikazala Gospodinu. Da budeš Božji…’
Kad sam 1960. završio osmi razred, župnik je samo rekao: ‘Donesi potrebnu dokumentaciju’, a ja sam nestrpljivo čekao…”
„Tata, ja želim biti samo fratar!”
Zvanje je ubrzo stavljeno na kušnju. Jednoga dana mali se Tomislav vratio iz škole i u kući zatekao oca s trojicom inženjera iz rudnika boksita u kojem je Iće radio. Na stolu je bio pršut, a to je u kući Pervanovih značilo da se događa nešto važno.
„Da, pršut se jeo samo u iznimnim prigodama i rezao se samo probranim gostima. Ti ljudi, direktori rudnika, bili su i utjecajni partijaši u našem srezu. Sramežljivo sam oborio oči pred njihovim pogledima. Otac se malo uzvrpoljio, a onda gotovo ispalio: ‘Sine Tomislave, drugovi su nam došli pomoći. Dat će ti stipendiju da pođeš za rudarskoga tehničara u Tuzlu…’ Još je nešto govorio, a ja sam odvažno uzvratio: ‘Tata, ja želim biti samo fratar!’ Otac je ustao i pred svima me zagrlio govoreći: ‘Dobro, neka bude po tvojoj volji!’ I o tome više nikad nismo progovorili ni riječi. Drugovi inženjeri otišli su, ali posljedice te odluke moj će Iće osjetiti poslije… Na Ilindan je napokon stigla potvrda o primitku u Franjevački red i ja sam kao izvrsniji kandidat otišao u Visoko, a drugi u Dubrovnik i Zadar.”
Tako je četrnaestogodišnji dječak iz tople Hercegovine otišao u hladniju Bosnu, u franjevačku gimnaziju u Visokom.
„U Visoko sam otišao u rujnu 1960., s nepunih četrnaest godina, i maturirao 1964. Jedini u generaciji bio sam oslobođen usmenih maturalnih ispita, a k tome sam još bio Hercegovac u Bosni.”
Djed Ivan, seoski mudrac
Dok je Tomislav učio u Visokom, gospodarstvom je upravljao djed Ivan, jer je Iće radio u tri smjene i rijetko izlazio iz rudnika. Pod djedovim su se okom brali duhan i smokve, a od grožđa se pravilo vino i rakija, i upravo je on vodio glavnu brigu oko unukova odlaska u sjemenište.
„Moj djed Ivan bio je, slikovito rečeno, seoski mudrac, gotovo sveznadar. Znao je gotovo sve poslove: radio je kao stolar i bačvar, izrađivao prozore i vrata, pa čak i mrtvačke kovčege. Rođen je 1886., a 1912. stupio je u austrijsku vojsku, što je obilježilo cijeli njegov život. Iste se godine oženio mojom bakom Katom. Sudeći prema činjenicama, izgleda da je bio prilično izbirljiv jer je, unatoč majstorskom i svakom drugom ugledu, baku pronašao tek ‘iza sedam sela’…
Baka je također znala čitati, bila je zgodna, ali prilično krhka zdravlja. No to je nije priječilo da kao žena i majka ponizno i spremno učini sve što može za muža i obitelj. Uz moga oca Ivana imali su i dvije kćeri, moje tete Jozefinu i Sofiju. Djed im je ta imena izabrao po tada popularnim austrijskim princezama jer je cijeli život bio impresioniran austrijskom kulturom reda i rada. Znao je govoriti da tako pravne i poštene države više nikad neće biti, i čini se da je bio u pravu. Dobro je poznavao sve tadašnje župnike u Brotnju, sve do kraja Drugoga svjetskog rata, i dobro se sjećao kad je u Čitluku umro fra Didak Buntić. Pismen je bio i prije vojske. Kao samouk učio je druge u selu čitati i pisati, pa je iz vojske mogao pisati pisma i drugima.
Preko župnika redovito je primao beogradsku Blagovest, jedini katolički mjesečnik u Jugoslaviji nakon rata (osim zagrebačke Danice, koja je bila list njihova udruženja). Uvijek je uzimao i kalendar Dobri Pastir, godišnjak koji je uređivao fra Rufin Šilić, a od početka šezdesetih redovito je čitao Veritas i Glas Koncila. Glasnik Srca Isusova i Marijina oživljen je poslije…
Djed je volio vinograd i uz polja duhana proizvodio nadaleko poznato vino. Dok se on s mojom majkom bavio poljem, duhanom i lozom, o nama je brinula baka Kata. Da nije bila tako dobra i požrtvovna, moji roditelji možda ne bi imali toliko djece. Baka je bila dobri duh i svi smo osjećali njezinu neizmjernu ljubav”, sjeća se fra Tomislav.
Obitelj je ubrzo platila cijenu sinova izbora. Partijska vlast, koja dječaka nije uspjela odvratiti od samostana, okomila se na roditelje. Tomislavu je ukinuto zdravstveno osiguranje, pa su svaki zubar i svaki lijek morali biti plaćeni gotovinom. Ocu su u rudniku poručili da zbog neprijateljske djelatnosti i sina fratra više nije poželjan i da ostaje bez posla. Netko se ipak zauzeo za njega, pa četrnaesteročlana obitelj nije završila među socijalnim slučajevima.
„Otac je tako ostao u rudniku sve do invalidske mirovine, a onda se snažno prihvatio obiteljskih poslova. Svu je djecu uspješno iškolovao i uz silne žrtve izveo na pravi put. Bio je čovjek silne energije i volje, nije kukao ni jadikovao, a bio je i vrlo društven, pa bi često zapjevao i počastio sve oko sebe. Prije smrti okupio nas je i zamolio da se svake godine o Jurjevu sastanemo na obiteljskoj svetoj misi za spomen na njegovo vjenčanje, koje je bilo o Jurjevu 1944., i da se za jelo posluže samo kruh, kuhano janje i mladi luk, jer su tako, u siromaštvu i ratu, proslavili njegovo vjenčanje.
Voljom Božjom preminuo je na blagdan svetoga Josipa 2001., a on je zaštitnik sretne smrti i obitelji. Tada imamo prigodu okupiti se u spomen na njegovu i majčinu smrt (majka je preminula 27. travnja 2006.) i ispuniti njihovu želju. Okupimo se svi koji smo ovdje i to je onda uistinu zajednička obiteljska fešta… I zahvala Bogu za sve.”
Dril u Visokom i djedove suze
Visočka gimnazija bila je poznata po strogoći, a mladi Hercegovac u njoj se snašao bolje od većine vršnjaka.
„Bio je to strašan dril, ali to su bila dobra vremena, kad se nešto moglo temeljito naučiti. Od nas đaka tražio se maksimum. Ako iz grčkoga nisi sve razumio, morao si to naučiti kako znaš i umiješ. Osobito sam volio njemački i već sam u trećem razredu gimnazije na njemačkom čitao Karla Maya i pustolovine njegova Winnetoua. Visoko mi je ostalo kao krasna uspomena”, prisjeća se fra Tomislav.
Zbog izvrsnoga uspjeha bio je oslobođen mature, a zatim je slijedio novicijat, za koji je u Mostaru trebalo uzeti mjere za habit.
„Dolazim u Mostar da mi uzmu mjere za habit. Ondje je bilo još dvadesetak kandidata. Bilo je i šale kad nas je časni brat krojač opominjao: ‘Tko ne želi, neka odmah kaže, da ne trošim platno bez veze!’”
Na dan polaska otac je na magarca natovario dva kovčega i ispratio sina na autobus koji je iz Čitluka išao prema Humcu i Ljubuškom. Na oblačenje habita na Humac je dvojim konjskim kolima stiglo sedamdesetak rođaka. Prije toga, na rastanku kod kuće, dogodilo se nešto što fra Tomislav pamti cijeli život.
„Kad sam se početkom srpnja 1964., prije novicijata, opraštao sa svojima doma, prvi sam put vidio da djed plače. Pitam ga zašto plače, a on odgovara: ‘Odsada više nisi naš!’ Znao je, dakle, što znači otići u samostan i obući habit: novi dom, nova obitelj, nova kuća, novo sve. Ništa više nije kao prije. Otada mi se uvijek obraćao s ‘Vi’ i nikad mi više nije rekao ‘ti’. Moje je zvanje odredilo da i najmilijem postanem – Vi!”
Novicijat na Humcu
Novicijat na Humcu fra Tomislav pamti kao mirno i plodno razdoblje. U samostanskim knjižnicama tražio je knjige koje godinama nitko nije otvorio, učio je svirati orgulje i glasovir, a osobito se posvetio hrvatskom jeziku.
„U novicijatu sam 1964./65. imao u rukama knjigu dvojice autora (Guberina/Krstić) Razlike između srpskoga i hrvatskoga jezika, izišlu prije rata, mislim 1940. Ljudevit Jonke ljeti je 1964. izdao knjigu članaka Književni jezik u teoriji i praksi, koja je tada bila novost na tržištu, prije čuvene Deklaracije 1967. Tu sam knjigu našao na Humcu i proučavao.”
U tim je godinama počeo ozbiljno proučavati Sveto pismo i zapisivati svoja razmišljanja, od čega će s vremenom nastati desetak knjiga i nekoliko tisuća tekstova, a uz knjige je slušao Bacha, Rahmanjinova i Stravinskoga. Nakon novicijata od 1965. do 1967. bio je u Visokom, a zatim je godinu dana studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, gdje mu je profesor bio dr. fra Ljudevit Rupčić.
„Ljudevit Rupčić došao je u Sarajevo za profesora biblike 1958. i ondje ostao punih trideset godina, do 1988. Prevodio je Novi zavjet, Psalme i Pjesmu nad pjesmama, a od samoga početka ukazanja u Međugorju prihvatio je činjenicu ukazanja i pisao o toj temi.”
Od Schwaza i Züricha do Graza
Godine 1968. s fra Jozom Vasiljem i fra Vitomirom Musom otišao je na studij u austrijski Schwaz, gdje je ostao do 1970. Ondje je i zaređen za svećenika, i to prije propisane dobi.
„U Schwazu u Austriji zaređen sam u studenom 1969., kad sam navršio 23 godine. Morao sam tražiti dispenzu iz Rima da se mogu zarediti s 23 godine jer je kanonska dob za ređenike u misijskim područjima bila najmanje 24 godine.”
Nakon ređenja trebao je otići u Njemačku na usavršavanje njemačkoga, ali jezik je već dobro znao, pa je s poglavarima dogovorio da ode u Zürich pomagati misionaru fra Ljubi Krasiću. Ondje je, s nekoliko stotina šilinga u džepu, slavio mladu misu. Skromni honorar od rada u misiji potrošio je na teološke knjige, preko kojih se prvi put ozbiljno upoznao s mišlju Waltera Kaspera, Josepha Ratzingera i Romana Guardinija. U Švicarskoj je upoznao i hrvatske emigrante, među kojima su bili fra Lucijan Kordić, Vinko Nikolić sa suprugom Šteficom i slikar Petar Maruna.
U to je vrijeme Provinciju vodio dr. fra Rufin Šilić, izabran za provincijala 1967., koji je kao rano osiroćeni dječak Provinciju doživljavao kao majku. Doktorirao je u Wrocławu radom o svetom Bonaventuri, na koji se poslije pozivao i Joseph Ratzinger, a pokretanjem Dobrog Pastira udario je temelje hercegovačke franjevačke publicistike. Za njegova su mandata počeli i prijepori s biskupom oko nekih hercegovačkih župa.
„Bila je to borba za pašnjake… Tako su se borili i Abraham i Lot…”, kaže fra Tomislav.
U kolovozu 1970. vratio se na Humac kao pomoćni učitelj novaka, jer je samostanu trebao netko tko zna i svirati. Humac je tada bio prepun: više od stotinu fratara živjelo je ondje gdje je 1945. franjevačka zajednica bila gotovo zatrta, a svjedoci pamte da su hercegovački fratri iz Amerike plakali od radosti kad su to vidjeli.
Provincijal Šilić želio je Provinciji vratiti intelektualnu elitu. Od rata su, osim njega, doktorirali samo fra Leonardo Oreč, fra Ljudevit Rupčić i fra Viktor Nuić, dok je fra Kvirin Vasilj živio u Americi. Zato je fra Tomislav 1972., nakon dvije godine kapelanstva i rada s novacima, poslan na studij Svetoga pisma u Freiburg. Ondje ga je razočarala suha egzegeza na tragu protestantskih teologa poput Bartha, koja je Isusa svodila na mit, pa je zamolio provincijala da studij nastavi u Grazu. U Grazu je naišao na profesora koji je prepoznao njegov talent. Radnju je predao oko blagdana Bezgrešnoga začeća 1976., a u siječnju 1977. promoviran je u doktora biblijskih znanosti. Iz Austrije je pomno pratio i ono što se događalo kod kuće.
„U domovini je procvalo Hrvatsko proljeće. Nastupili su različiti progoni i valjalo je pomoći onima koji su na Zapadu tražili slobodu.”
Kateheza u Ljubuškom i susret s Ivančićem
Na Humac se vratio u rujnu 1977. i počeo propovijedati i predavati novacima, a ubrzo je izašao i izvan samostanskih zidina. U crkvi svete Kate u Ljubuškom okupljao je maturante na redovitoj katehezi i đaka je bivalo sve više. Upravo ga je rad s mladima doveo do susreta koji ga je, kako sam kaže, promijenio.
„Tih sam godina počeo čitati tada grafički skroman časopis Koraci, koji je u Zagrebu izdavao poznati teolog prof. dr. Tomislav Ivančić. Sadržaj me često toliko zaokupljao da sam znao satima meditirati o napisanom. I na tom sam se primjeru uvjerio da je točna ona poznata izreka: kad istinu spoznaš, ona te je sigurno već dotakla i oplodila! Kad je prva skupina mojih đaka otišla u Zagreb i uključila se u vjeronauk kod prof. Ivančića, u siječnju 1979. i ja sam dobio poziv da dođem na duhovnu obnovu kod dr. Ivančića.
Ne dvoumeći se mnogo, krenuo sam u Zagreb i našao se među brojnim studentima u zadnjoj klupi jedne poveće dvorane u Frankopanskoj, u sklopu samostana sestara milosrdnica. I progovorio je svećenik, prof. Ivančić. Dva puna sata o grijehu i obraćenju, a muha se nije čula. Ostao sam iznenađen, a u meni su se otvarale nove dimenzije vjere i teologije. Slijedila je sveta misa, a onda su mladi imali sastanak. Nakon molitve nisu gubili konkretnost, nego su in medias res raspravljali o konkretnom karitasu: tko će nacijepati drva ovoj starici, tko će onu drugu odvesti liječniku, tko će ovo, tko će ono… Već sam tada vidio da tu nema šale i da padaju u vodu neodgovorni komentari i kritike kako je riječ o nekim zastranjenjima i sumnjivim egzaltacijama.”
Po povratku u Hercegovinu potaknuo je da prof. Ivančić u lipnju 1979. dođe na Široki Brijeg i fratrima govori o molitvi.
„Kad je seminar završio, pokojni dr. fra Rufin Šilić zahvalio mi je i dodao: ‘Sljedeće bih godine s ovim Ivančićem želio tri dana samo moliti!’ On, ali i svi ostali koji su se spremno otvorili Duhu Svetomu, bili su oduševljeni. Naravno, bilo je i onih koji su nešto gunđali…”
Slijedio je seminar u Čapljini, a uoči blagdana svetoga Ante 1979. i poziv u Zagreb, gdje su seminar o molitvi i obraćenju držali prof. Ivančić i njemački teolog prof. Heribert Mühlen.
„Bilo je to neponovljivo iskustvo. Sljedeće sam noći putovao vlakom iz Zagreba do Čapljine i od siline doživljaja nisam oka sklopio.”
„Nešto mu se dogodilo…”, šaptala su za mnom subraća na Humcu već sutradan.
Godina 1981.
„Fratri su imali pravo! Stvarno sam se promijenio! Da, tek sada vidim i shvaćam ono što tada nisam ni slutio. Cijeli taj čudesni duhovni šok pomogao mi je da postanem otvoren za događaje koji će uslijediti u Međugorju. Bio sam duhovno spreman prihvatiti fenomen ukazanja, na sve suvislo i razborito odgovoriti i staviti se u službu velike poruke i pouke Međugorja”, kaže fra Tomislav.
Međugorje se dogodilo u vremenu punom napetosti. Tito je umro u svibnju 1980., a vlast je odmah stegnula uzde vojske i policije. Na Kosovu su štrajkali rudari, a nemiri su se proširili i na ostale Albance. Nedostajalo je benzina, kave, deterdženta, pa i banana, roba se švercala autobusima iz Münchena, a na Zapad se nije moglo slobodno putovati. Hercegovina je zbog svoje povijesti i čvrste katoličke vjere za vlast bila trn u oku. Crkva je u Hrvatskoj pak jačala, a velika slavlja u Solinu i Ninu i priprava za Nacionalni euharistijski kongres, koji je 1984. održan u Mariji Bistrici, zabrinjavali su režim.
Ni ostatak Europe nije bio miran. Ivan Pavao II. pohodom domovini za Duhove 1979. podignuo je milijune Poljaka, nakon čega je nastala Solidarnost, a general Jaruzelski odgovorio je vojnom vlašću. U Iranu je islamska revolucija srušila šaha. Dana 13. svibnja 1981., na blagdan Gospe Fatimske, na Trgu svetoga Petra pucano je na Papu, koji je preživio, a metak je poslije dao ugraditi u krunu Gospe Fatimske. Fra Tomislav ističe i jedan događaj iz te godine koji se rijetko spominje.
„Ta je godina, 1981., znakovita i po drugom događaju. Papa je, naime, te godine s cijelom Crkvom, katoličkom, istočnom i protestantskim zajednicama, htio obilježiti 1600. obljetnicu Prvoga carigradskog sabora (381. – 1981.) i 1550. obljetnicu Efeškoga sabora (431. – 1981.). Znamo što su ti sabori u povijesti Crkve značili za definiranje poklada vjere i dogme o Presvetom Trojstvu i Mariji.
Obljetnice su se trebale svečano proslaviti na same Duhove te godine, prijepodne u bazilici svetoga Petra, a poslijepodne u bazilici Santa Maria Maggiore, Blažene Djevice Marije. Papa je za tu prigodu napisao i prekrasnu posvetnu molitvu, koju nije mogao osobno izgovoriti, ali je toga dana, na Duhove, sve pratio iz bolesničke postelje. U toj se molitvi više puta ponavlja zaziv ‘Dođi!’, upravo kao na završetku Knjige Otkrivenja: ‘Dođi, Gospodine! Dođi, Majko Marijo!’ Manje od dvadeset dana nakon tih Duhova (7. lipnja 1981.) dogodilo se Međugorje, odnosno pojava na Podbrdu u Bijakovićima, kako smo tada govorili.”
Prvi dani na Podbrdu
Vijest o ukazanjima širila se od usta do usta, jer su baš tih lipanjskih dana izgorjeli mjesna pošta i telefonska centrala, a u požaru je stradala i stara pučka škola uz crkvu, koju su do 1945. vodile sestre franjevke. Župnik fra Jozo Zovko bio je u Zagrebu i nije se mogao čuti s kapelanom fra Zrinkom Čuvalom. U nedjelju je na brdo došlo desetak tisuća ljudi, a u ponedjeljak, na svetkovinu svetih Petra i Pavla, njih petnaestak tisuća, dok je milicija na ulazu u mjesto izbrojila više od tri tisuće automobila. Kad se fra Jozo vratio, gledao je mnoštvo na brdu i praznu crkvu u polju i pitao se što ti ljudi traže. Šestero mladih vidjelaca brzo se našlo pod pritiskom medija i vlasti.
Fra Tomislav s vidiocima je prvi put razgovarao 30. lipnja, a u tom razgovoru nije ih štedio.
„Sjećam se da sam im, kad sam se 30. lipnja, negdje oko 9.30, prvi put s njima susreo u župnom uredu, rekao neka se ostave gluposti i smiješnih igara ako je sve to neslana šala. Vjera nije zato da joj se komunisti smiju i da nas izruguju. U razgovoru s njima bio sam krajnje odlučan, čak i krut, pa su poslije govorili da sam bio oštriji od milicije. Bilo mi je stalo da se vjera ne izvrgava ruglu zbog tamo nekih vidjelaca iz Bijakovića. Oni su bili uporni: vidimo pa vidimo. Osobito su se isticali Vicka i Jakov.”
Dok se u teološkim krugovima već vagala svaka riječ vidjelaca, o novcu i darovima tada nitko nije razmišljao.
„U to doba nije bilo nikakve mogućnosti nagovoriti djecu da išta uzmu od hodočasnika. Nikakav dar, nikakav novac, baš ništa, a bili su odreda siromašni, osobito Jakov, koji je živio sa samohranom majkom Jakom. Bili su stidljivi, bojažljivi i plahi, a katkad nisu mogli izdržati pritisak nametljivih, osobito talijanskih hodočasnika. Nitko od njih do danas nije zanijekao ono što im se dogodilo onih sudbonosnih lipanjskih dana 1981.”
Režimski mediji, od televizije i sarajevskoga Oslobođenja do tjednika As i Svijet, za sve su optužili župnika fra Jozu Zovka. Fra Jozo je u Međugorje stigao tek u studenom 1980., zajedno s fra Zrinkom Čuvalom, naslijedivši fra Luku Sušca i fra Jozu Jolića, i bavio se ponajprije gradnjom nove župne kuće, jer je staru zatekao u ruševnom stanju. Vidioce nije poznavao. Njegova mala molitvena zajednica maturanata bila je u svibnju 1981. na seminaru prof. Ivančića u Splitu, ali nitko od vidjelaca nije bio među njima.
„Ni u trenutku prvih ukazanja, u srijedu 24. lipnja, fra Jozo nije bio u župi. Kao kateheta poznat cijeloj javnosti, s dr. Josipom Baričevićem u Zagrebu pripremao je katehetske priručnike, pa je toga ponedjeljka otputovao u Zagreb, a ujedno je i sestrama u Kloštar Ivaniću držao duhovnu obnovu. Izbivao je cijeli tjedan i u župu se vratio tek u subotu poslijepodne. Prva četiri dana protekla su, dakle, bez fra Joze Zovka. I sam se iznenadio kad je na povratku iz Zagreba, posjećujući bolesnu majku Milku u mostarskoj bolnici, od jedne župljanke, Drage Ivanković, čuo: ‘Fra Jozo, u nas se Gospa ukazuje, a Vas nema!’
S te je strane isključena njegova manipulacija. Možda je po svom duhovnom ustroju fra Jozo bio sklon ukazanjima jer je kao dječak na zagovor Gospe Lurdske ozdravio od teške bolesti očiju i bio je marijanski usmjeren, ali s vidiocima u početku nije imao nikakve veze: niti ih je poznavao niti ih je napućivao.”
Kapelan fra Zrinko Čuvalo, rustikalan i otresit čovjek kojega se u Hercegovini i danas pamti po anegdotama, slobodno je vrijeme provodio u vrtu i voćnjaku, a duhovna je pitanja prepuštao župniku. Dječjim pričama o ukazanjima u početku nije vjerovao i znao je reći: „Komu je dano da vidi, neka vidi; komu nije, on i ne vidi.” O svojoj prvoj reakciji fra Tomislav kaže ovo:
„Točno, u Međugorje sam stigao 30. lipnja, šestoga dana od prvoga ukazanja. Prije toga nadnevka nisam uspio doći jer smo u tjednu prvih ukazanja s novacima bili na izletu po samostanima Bosne Srebrene, a na Humac, u samostan i novicijat, vratili smo se tek u subotu 27. lipnja, kasno navečer. U nedjelju 28. lipnja imao sam ranu svetu misu u Ljubuškom, na kojoj sam se osvrnuo na priče o ukazanjima u Bijakovićima i rekao otprilike ovo: svi moramo biti oprezni, ne smijemo svoju vjeru dovoditi u područje priča i bajki da nam se komunisti rugaju, ne smijemo tražiti znakove, nego radije biti znak svijetu.
Dao sam im i Gamalijelov savjet: ako je od Boga, opstat će, ako nije od Boga, nestat će! Pričekajmo rasplet, molimo i postimo da se duhovi razluče. Senzacionalizam nikome ne pomaže. Ponavljam, slično sam rekao i djeci pri prvom susretu. Ne znam što im se u tim trenucima događalo u glavama, ali jedno vidim i znam: otada nastupaju uvjerljivo, svjedočki i neustrašivo, unatoč svim prijetnjama i zastrašivanjima. Upravo su ti prvi dani u svemu presudni. Da sam osobno bio uvjeren u bilo čiju manipulaciju sa strane, ni časa ne bih dvojio da sve zaniječem, jer sam po naravi kritičan i sumnjičav.”
Podbrdo je tada bilo zaselak na kraju makadamskoga puta, odakle su se samo kozje staze penjale prema Crnici, a mještani su bili težaci i radnici koji su jedva preživljavali. Vidioce nisu slomile ni milicijske prijetnje, ni odvođenje liječnicima, ni uhićenja susjeda, iako je milicija s maloljetnicima postupala bez znanja i dopuštenja roditelja.
Biskup Žanić i uhićenje fra Joze
Vijesti su stigle i do mostarsko-duvanjskoga biskupa Pavla Žanića, koji je tada imao 63 godine. Za koadjutora je imenovan 1970., za biskupa je zaređen 1971., a biskupiju je preuzeo 14. rujna 1980., godinu dana prije ukazanja. Prije toga strastveno se bavio „hercegovačkim slučajem”, koji je 1975. pravno zaključen odlukom Romanis Pontificibus. Njegov službeni biskupijski životopis bilježi da je za Međugorje osnovao dvije komisije, koje su radile od 1982. do 1986., i da je odlučno nijekao vjerodostojnost ukazanja. U mirovinu je otišao 1993., a naslijedio ga je dr. Ratko Perić. U prvim tjednima, prema fra Tomislavovu sjećanju, biskup je govorio drukčije.
„Biskup je inače i sam često i rado hodočastio u marijanska svetišta. Bio je u Lurdu, Fatimi, pa čak i u Sirakuzi kod Gospe od Suza, što znači da je bio otvoren prema ukazanjima. Često se sastajao sa župnikom, u župnom uredu u Čitluku i u biskupskom ordinarijatu u Mostaru. Na blagdan zaštitnika župe svetoga Jakova Starijega, 25. srpnja, u župi je bila i sveta krizma. Biskup je slavio misu u Gaju i u propovijedi je triput ponovio da djeca ne lažu i da nije moguće šestero mladih nagovoriti da uvijek tvrde isto. Biskup je, dakle, u propovijedi isključio laž, što je još više razbjesnilo komunističke vlasti. U prvi se mah činilo da nema nikakvih problema, ali se ploča brzo okrenula. Uslijedile su propovijedi u kojima je, blago rečeno, dolijevao ulje na vatru.”
Fra Jozu je pritiskao i biskupov zaokret, a nametala se i sumnja da je posrijedi namještaljka tajne policije, s kojom se on već bio sukobio u Posušju. Zato je vidioce pomno ispitivao, razgovore snimao na magnetofonske vrpce, a već 28. lipnja pozvao je župljane na molitvu i post kako bi se razlučilo je li sve od Boga.
„S vremenom je stekao sigurnost da je doista riječ o zahvatu samoga Neba, vjerojatno i nakon jednoga osobnog viđenja Majke Božje u crkvi, na koru, dok je s vidiocima predmolio krunicu. Tomu sam bio svjedok kad je naglo zastao, a onda zanosno nastavio moliti.
Početkom srpnja uvodi se večernja sveta misa. Župniku je, naime, bilo gotovo praznovjerno i zazorno da sav svijet neorganizirano hrli na brdo i ondje provodi vrijeme bez ikakva reda, bez organizirane molitve i bez ikakve kontrole, pa je zamolio vidioce da pitaju Gospu treba li uvesti večernju svetu misu. Dobio je potvrdan odgovor. Najprije se moli krunica, slijedi misa, a nakon mise moli se za bolesnike, dugo u noć. Crkva je iz dana u dan krcata, sve je više svijeta i sa strane, a u crkvi je nesnosna sparina i vrućina (ta srpanj je!), ljeto neizdrživo, nikakve ventilacije. Hodočasnici i noću spavaju u crkvi, a nigdje nema nikakvih uslužnih djelatnosti, ni restorana ni trgovina, nema ni pitke vode, a pogotovo sanitarnih čvorova.”
Vlast sve do 1987. nije dopustila izgradnju sanitarnih čvorova oko crkve, navodno u nadi da će izbiti epidemija, koja bi bila izgovor za karantenu. Vatrogasnim cisternama zabranjeno je dovoziti vodu iz Čitluka, Čapljine, Ljubuškoga i Mostara, pa ju je župa dovozila iz Imotskoga. Glavna meta bio je fra Jozo, zbog propovijedi u kojima je pozivao na obraćenje, molitvu i post.
Na Veliku Gospu 1981. u Međugorju je, prema kroničarima, bilo više od 40 000 ljudi. Dva dana poslije, u ponedjeljak 17. kolovoza, tajna policija odvela je fra Jozu iz kreveta u zatvor i odnijela snimke razgovora s vidiocima, bilježnice u koje su hodočasnici zapisivali milosti, zavjetne darove, novac, fotografije i pisma. Akciju je vodio fra Jozin zemljak iz Uzarića, visoki dužnosnik Udbe Ivan Lasić-Gorankić. Kad su htjeli otvoriti i svetohranište, pred njih je raširenih ruku stao fra Zrinko Čuvalo. Večernja misa ipak je slavljena, jer je u crkvu kroz vinograde stigao kapucin fra Stanko Dodig, koji je bio u posjetu majci i iste je noći morao pobjeći u Rijeku.
„Ni sam čin uhićenja župnika fra Joze nije ih mogao smesti. Štoviše, one večeri kad je fra Jozo uhićen, prije svete mise koju je slavio fra Stanko Dodig, mali Jakov u crkvi na oltaru uzima mikrofon i neustrašivo govori da se fra Jozi neće ništa dogoditi jer ga Gospa čuva. Odakle njemu ta smionost? Da je sve bilo dječja mašta, njihova izmišljotina ili pak halucinacija (a zna se da nema kolektivne halucinacije!), kako je poslije tvrdio biskup Žanić, ta bi ih igra nakon dva mjeseca prošla i šale bi nestalo, pogotovo kad je uhićen župnik.”
Biskup Žanić na molbu provincijala fra Joze Pejića imenovao je fra Zrinka župnim administratorom, a u rujnu je iz Čapljine kao pomoćnik stigao fra Tomislav Vlašić. S novom školskom godinom vidioci su se razišli: Ivan je otišao u visočko sjemenište, Mirjana u Sarajevo, Vicka i Marija u mostarske škole, Jakov je ostao u Bijakovićima, a Ivanka više nije išla u školu. Kad im je zabranjen pristup brdu, ukazanja su imali u prostoriji desno od oltara.
Ljudi su i dalje dolazili. U prosincu je, prerušen i neprepoznat, u Međugorje došao splitski nadbiskup dr. Frane Franić, kojemu su dvojica talijanskih teologa savjetovala da sam vidi što se ondje događa, i otišao je kao uvjereni branitelj Međugorja. Pravi val stranih hodočasnika pokrenule su knjige francuskoga mariologa Renéa Laurentina. Nakon Francuza su 1983. stigli Talijani, potom Austrijanci i Nijemci, a od 1984. i Amerikanci, koje su privukli i amaterski filmovi snimljeni još 1982. Skupina austrijskih studenata pokrenula je reviju koja izlazi četiri puta godišnje i svojevrsni je arhiv Međugorja.
Župnik bez vode i sanitarnih čvorova
„Župni administrator bio je fra Zrinko Čuvalo. U srpnju 1982. k meni na Humac dolazi fra Jozo Pejić i priopćava mi da me uprava Provincije namjerava predložiti biskupu za župnika u Međugorju. Opirao sam se njegovoj odluci koliko god sam mogao, ali nisam uspio. Dva puna dana satima sam ga od toga odvraćao.”
Župnik je ostao punih šest godina. Župna kuća bila je ruševna, trojica svećenika dijelila su tri sobička, fra Slavko Barbarić, koji je dolazio iz Mostara, katkad je spavao u sobi s fra Tomislavom Vlašićem, a tri časne sestre živjele su u neljudskim uvjetima. Fra Tomislav je s vremenom u crkvenom zvoniku uredio tri male sobe, ljeti vruće, a zimi ledene. Za hodočasnike nije bilo zahoda, osim malo preuređenoga poljskog zahoda koji je služio školi.
„I zbog toga sam pozivan na odgovornost! Kako sam smio dirati u državno vlasništvo?! Vode nema, nema nikakvih higijenskih uvjeta, a hodočasnici dolaze sa svih strana svijeta. Sramota pred cijelim svijetom. Kontrola hodočasnika, osobito onih iz inozemstva, stroga je i svi se moraju registrirati na miliciji u Čitluku. Obveza prijave postoji za sve. Mještani su u strahu, ali ujedno i ponosni. U svim većim prigodama i blagdanima oko kuće su u civilnoj odjeći pripadnici Udbe, koje poznajemo, a oni prate sve kretnje, sve propovijedi i svaku riječ.
Psihički pritisak i teret. Tek je na obljetnicu ukazanja 1983. omogućen pristup i uspon na brda, i na Brdo ukazanja i na Križevac, i tako je bilo za sve vrijeme moga boravka. Budući da nismo mogli ništa graditi ni raditi, kupovali smo zemlju iza crkve, jer su do same crkve bili vinogradi i oranice, i dali se na uređenje crkvenoga dvorišta, barem onoga što je pripadalo nama. I sve to bez ikakvih dopuštenja. Da smo ih tražili, dobili bismo odbijenicu.”
Ljeti se iz crkvenih prozora vadilo staklo kako bi propuh barem malo rashladio vlažne zidove. Hodočasnici su ipak dolazili iz cijele Hrvatske, iz Slovenije su stizali vlakovi do Mostara, a kad vlast ondje nije dala autobuse, ljudi su do Međugorja plaćali taksi. Od 1982. četvrtkom i petkom održavalo se klanjanje. Biskup Žanić je 1985. u Rim odnio nalaze svojih komisija i tražio zabranu hodočašća, ali kardinal Ratzinger pitanje je prepustio Biskupskoj konferenciji Jugoslavije i kardinalu Kuhariću. Komisija BKJ radila je od 1987. do svibnja 1991. Tu razdvojenost u Crkvi fra Tomislav tumači ovako:
„Postoji takozvana Ecclesia orans, Crkva koja moli, koja je na koljenima, i Ecclesia docens, ona koja naučava, učiteljska. Crkva na koljenima davno je u Duhu Svetom izrekla svoj sud o Međugorju. Za nju je to nepobitna istina.
Mnogi su očekivali da će s ratom na ovim prostorima zamrijeti i Međugorje, ali ono ni u ratu nije prestalo djelovati: privlačilo je hodočasnike i potaknulo nebrojene na humanitarne akcije diljem svijeta, kako bi se pomoglo žrtvama rata na svim stranama, bez obzira na to tko je koje vjere. Upravo su toliki muslimani i njihove ratne žrtve iskusili, a i danas dobivaju materijalnu pomoć zahvaljujući međugorskim volonterima po cijelom svijetu. Kako vidimo, danas, petnaest godina nakon završetka rata, Međugorje trajno raste, i unutarnjom snagom Duha i vanjskim brojem hodočasnika. Slobodno se može reći, sine ira et studio, da se ovdje dopisuje novo poglavlje obnove Crkve kakvu je zamislio sam Sabor i da je Međugorje najbolje i najautentičnije ostvarenje saborskih smjernica za obnovu Crkve in capite et in membris, za obnovljeni pastoral, evangelizaciju i oživljavanje sakramenta pokore i pomirenja, koji je u zapadnoj Crkvi nakon Sabora gotovo zamro.”
Rat, provincijalska služba i povratak u Međugorje
Iz Međugorja je 1988. otišao u Mostar, gdje je preuzeo odgoj mladih franjevaca, a odlazio je s gorčinom zbog onoga što je novac počeo činiti od župe.
„Iz Međugorja sam 1988. otišao pomalo razočaran. Pomama za novcem vidjela se na svakom koraku, a među samim župljanima stvarao se i novovjeki ‘robovlasnički’ odnos. Našega čovjeka novac i dobit brzo zarobe. Neki su počeli raditi, pa i zidati, čak i nedjeljom, i takvima nisam htio blagosloviti kuću. Ujedno su k meni dolazili moćnici s golemim kapitalom, kojima to nije bilo dovoljno, nego su tražili blagoslov i mir, jednostavno smisao života, jer ih novac nije usrećio. Vidio sam kako se prva ljubav urušava i to me potreslo.”
Godine 1990. postao je vikar Provincije, a ubrzo ga je u Mostaru zatekao rat.
„Mostar je napadnut, a provincijal ranjen. Uskoro crkva izgara u plamenu četničkih raketa. Godine 1994. u Mostar u posjet biskupu stižu hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak. Unatoč velikoj opasnosti (franjevački samostan u Mostaru nalazi se gotovo na prvoj crti bojišnice) dolaze i u samostan. Tom sam prigodom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu darovao Bibliju koja je iznad moga uzglavlja bila probijena metkom. Taj potresni prizor zabilježile su najveće hrvatske i svjetske televizije.”
Biskupa Žanića 1993. naslijedio je dr. Ratko Perić.
„Poznavao sam ga po pisanju i zaključio da je radikalan. Razgovarali smo vrlo korektno, ali to je najčešće bio prazan govor. Biskup je oživio Romanis Pontificibus i našu župu podijelio na četiri župe, prema četvorici evanđelista. U Provinciji je nastala konsternacija.”
Provincijal fra Drago Tolj umro je 9. lipnja 1994. i pokopan je na Humcu, a fra Tomislav se tih dana vraćao iz Amerike.
„Srce je izdalo fra Dragu. Tada sam bio u Americi, a kad sam se vratio u Zagreb, izišle su prve hrvatske kune. Uzeo sam sve apoene i odnio ih ocu, koji je već tada bio teško bolestan. ‘Ćaća, evo hrvatskoga novca!’ Uzeo je novčanice, poljubio ih i rekao: ‘Sad kad imamo vojsku, policiju i svoj novac, mogu mirno umrijeti!’”
Vizitator fra Velimir Blažević iz Provincije Bosne Srebrene uveo je izbor u kojem su glasovali svi fratri, i na takvom je izboru, prvi put voljom svih fratara Provincije, za provincijala izabran fra Tomislav. Kao provincijal 1996. objavio je tekst „Hrvati kao Kurdi?”, u kojem je stao u obranu naroda i Crkve, a pisana riječ ostala je njegovo glavno oružje.
U Međugorje se vratio 2003. i ondje nastavio pastoralni rad i pisanje knjiga i tekstova za katoličke časopise, a od 2015. duhovnik je sestara franjevki u Međugorju. Kaže da je oprostio i onima koji su progonili Međugorje i njega osobno.
