U nogometnim podbadanjima dugo se pamte nizovi uspješnih rezultata koja neka momčad ima u srazu sa svojim rivalom. I koliko god se Riječani s radošću sjećaju serije pobjeda na Poljudu koja je počela još u Kekovo vrijeme upravljanja riječkom momčadi, a nastavila se još jedan period i nakon njega, toliko im je mrska pomisao na autoput prema Zagrebu i memovi o spuštenim gaćama već nakon tunela Tuhobić.
Redovito je Rijeka na maksimirski travnjak istrčavala s knedlom u grlu i jedino je pitanje bilo koliko ćemo puta slušati “Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad..”.
Ove subote, već nakon prvog napada Dinama i Pjacinog udarca u 2. minuti kad je lopta liznula vratnicu sve je upućivalo da ćemo gledati već poznati scenarij.
Međutim, taj udarac Pjace bilo je sve što smo vidjeli od Dinama. Zvuči nevjerojatno da je pored tog udarca u izvještaj s utakmice ušao još samo jedan, ne odveć opasan, pokušaj Hoxhe kojeg je s lakoćom obranio Zlomislić.
Za razliku od Dinama, Rijeka je stvarala prigode, proigravala, pucala po golu i samo je fantastični Zagorac svojim bravurama spasio Dinamo od poraza.
Statistika je na kraju pokazala da je Rijeka imalo tek neznatno veći posjed, 51 % naprema Dinamovih 49 %, ali je zato uputila 9 udaraca prema golu od kojih 5 u okvir dok je Dinamo samo 3 puta zapucao prema golu od čega je onaj Hoxhin udarac jedini išao prema golu.
Već spomenuti izvještaj zabilježio je osam pokušaja Bijelih od kojih valja izdvojiti dva Djouahrina susreta jedan na jedan s golmanom Dinama te situacije Selahija i Fruka koje da su umjesto udarcima završile proigravanjima suigrača u izglednijim pozicijama danas bi se pisalo o ozbiljnoj kandidaturi Riječana za ponovni napad na trofeje. Ovako Riječani i dalje ostaju vrebači iz drugog plana iako su igrom pokazali da su spremni za najviše dosege.
Protiv Osijeka u prošlom kolu, Rijeka je već pokazala da je uspostavila igru koja ima glavu i rep. Maksimirski ogled potvrdio je da su kritike i nepovjerenje u riječkog stratega Đalovića bile ishitrene. Na taktičkom planu Crnogorac na Rijekinoj klupi nadmudrio je svog kolegu Bjelicu koji je na pragu povijesnog uspjeha s Dinamom u Ligi prvaka.
Riječani su maksimalno smanjili rizik, u završnicu su dolazili s četiri, pet igrača pazeći na zagrebačke brzance Baturinu i Špikića da im ne ostane previše prostora.
Okomitim proigravanjima i uspješnim kontrama Bijeli su natjerali Dinamo da bude oprezniji i tako mu otupili oštricu prema naprijed.
Činjenica da Rijeka igra bez klasičnog napadača, koji su ili ozlijeđeni (Perica) ili udaljeni iz momčadi zbog nediscipline (Andrić) koju Đalović iznosi kao objektivnu poteškoću, Bjelica vidi kao taktički izazov na kojeg njegovi igrači (ili možda ipak on sam) nisu našli pravi odgovor. Naime, lažna devetka, Fruk, često se vraćao po loptu i tako se u sredini stvarao višak iz kojeg su Riječani ulazili u izgledne situacije.
Opći je dojam da je Rijeka nesretno ispustila pobjede i protiv Osijeka i protiv Dinama i da bi ova sezona, iako nije tako izgledalo na početku, mogla biti uzbudljiva baš poput prošle kad se u (pred)zadnjim kolima odlučivao prvak.
Naravno, i Hajduk i Rijeka, a i Osijek trebaju Dinamu poželjeti što dulje sudjelovanje u Europskim natjecanjima. Možda ne toliko zbog navodnih velikih novaca koje je Dinamo donio ostalim klubovima u HNL jer nedavno objavljeni podaci baš i ne potvrđuju tu tezu, ali svakako stoga što je sasvim izvjesno da ovaj Dinamo nema mentalne i fizičke snage da na jednakoj razini igra utakmice Lige prvaka i HNL-a svaka tri dana i čim duže bude trajala njegova europska priča duže će trajati i domaća neizvjesnost.
