Ako u ovim kaotičnim civilizacijskim vremenima težimo ozbiljnijoj političkoj analizi ili društvenoj kritici, nebitnim dnevno-političkim događajima ne smijemo pridavati previše pažnje. Žuto-štamparsko trabunjanje, trivijalizaciju mračnog stanja našeg društva i estradizaciju politike najbolje je prepustiti umirućim mainstream medijima na uživanje. No, partikularne političke situacije i utakmice mogu poslužiti kao praktični primjeri nekih dubljih civilizacijskih previranja, pa tako i iz jalovih i generalno dosadnih hrvatskih predsjedničkih izbora možemo izvući neke šire zaključke.
Za početak indikativno je primijetiti da među osmero kandidata koji su prikupili dovoljan broj potpisa za formalizaciju svoje kandidature ima barem četiri pripadnika onoga što se kolokvijalno naziva desnicom. Miro Bulj, Tomislav Jonjić, Branka Lozo i Marija Selak Raspudić eksplicitno će tražiti glasove Hrvata koji promišljaju unutar konzervativnih okvira. Kažem „barem četiri“ jer uz njih u najmanju ruku postoje još dvojica koja ne bi imali problema s time da im se uz ime pridruži etiketa konzervativizma – osobito ako bi ih to približilo ostvarenju njihovih ciljeva.
Prvi je Dragan Primorac, predstavnik vladajuće stranke, stranke koja se davno oprostila s koherentnim ideološkim opredjeljenjem, koja kameleonski mijenja svoje boje ovisno o potrebama tržišta i nametima aktualnog duha vremena.
Drugi je Zoran Milanović, kojemu posljednjih godina također nije bilo strano uranjati u vode „desnice“, pa je tako sebe jednom prilikom i javno nazvao liberalnim konzervativcem, a drugom prilikom libertarijancem. To što se na parlamentarnim izborima na kratko vratio svojoj socijaldemokratskoj partiji izgubilo se u zaboravnom neredu hrvatske političke arene.
Nije slučajno što je upravo ideološki nedefiniranog Primorca zapalo da predstavlja vladajuću stranku na ovim izborima. HDZ je posljednjih desetak godina ovisni produžetak Andreja Plenkovića, koji je pak produžetak eurokratske globalističko-progresivne oligarhije. S obzirom pak na Primorčevo slabo zanimanje za politiku u godinama koje su prethodile ovim izborima te na činjenicu da je prilično iznenađujuće isturen kao HDZ-ov kandidat, možemo zaključiti da je Primorac produžetak produžetka produžetka današnjeg pravovjerja.
Nije slučajno ni što olinjali SDP svog kandidata prešutno ima u Milanoviću, čije je predsjedničko djelovanje u svakom pogledu bliže tzv. desnici nego zastarjelim staroljevičarskim postavkama njegove službene partije. HDZ i SDP više se ne mogu smatrati zasebnim i jasno definiranim političkim entitetima. Oni su danas vrijednosno ispražnjene parapolitičke strukture koje prvenstveno služe za to da njihovi članovi mogu nastavljati glodati političke kosti dok god im pasivan narod to dozvoljava.
Treba pritom biti pošten i reći kako se HDZ puno bolje snalazi u tom glodanju, stoga ta stranka takva kakva jest – lišena bilo kakve društveno-političke supstancije – i dalje igra važnu ulogu u aktualnim kulturnim ratovima, uspješno braneći boje globalističkog progresivizma usprkos svom nominalnom desnom centrizmu i komičnom kvazidomoljublju. S druge strane, bez postojanja Milanovića na društvenoj sceni, SDP bi vjerojatno odavno završio u povijesti hrvatske politike. (Tamo će u doglednoj budućnosti vjerojatno ionako završiti, barem ako je suditi prema sve očitijim ideološkim preferencijama njihovog jedinog spasitelja.)
Nekima je možda još uvijek teško dekonstruirati fenomene zvane HDZ i SDP; mnogi nažalost i dalje na njih gledaju kao na stvarne oponente takozvane „desnice“ nasuprot takozvane „ljevice“ umjesto kao na dvije strane istog oportunističkog i globalističko-progresivno poslušnog novčića. Svakome bi, međutim, trebalo postati jasno da su kandidati i HDZ-a i SDP-a, kao i svi ostali ovogodišnji potencijalni predsjednici, morali tradicionalizirati svoju retoriku u predizbornoj kampanji ako su htjeli primirisati uspješnom rezultatu. Čak je i jedina prava ljevičarska kandidatkinja, odnosno pripadnica zeleno-crvene progresivne nove ljevice u medijima naklapala o svom tradicionalnom podrijetlu, o svojoj velikoj obitelji i sl.
Vrativši se sada na inicijalno primijećenu činjenicu, pitamo se zašto je sve ovo važno? Važno je jer, bez obzira na to bismo li rekli da među osmero kandidata ima četiri, pet ili čak šest „desničara“, neizbježna činjenica ostaje da među njima postoji samo jedan čisti kandidat ljevice. Što iz toga možemo iščitati? Između ostalog, nastavak trenda okretanja konzervativizmu na zapadu. Taj je trend bio vidljiv na europskim izborima, gdje su se globalističko-progresivno struje održale na vlasti isključivo političkim svinjarijama i prevarama birača. Bio je još očitiji na nedavnim američkim izborima, na kojima je Donald Trump rezultatski pomeo drugu stranu. A sada je posredno vidljiv i unutar naših predsjedničkih izbora.
Sva ludost koju su nam globalisti i progresivci priredili kroz posljednja desetljeća – od sveprisutne kulturološke woke hegemonije preko mahnite rodne ideologije do pripomaganja korporatizaciji politike – polako je dovela do toga da se sve manje ljudi želi javno svrstati uz njih. S druge strane, iako je davne 2016. zapadom vladao zakon šutnje za sve one koji su možebitno podržavali tada novog predsjednika Trumpa, danas se s Trumpom fotografira gotovo jednak broj javnih ličnosti kao i s poraženom politički korektnom mainstream miljenicom Kamalom Harris.
No, ne treba biti naivan. Dug je put u kulturnim ratovima do konačnog poraza moćne globalističko-progresivne mašinerije. Prije nego što do njega dođe za očekivati je da će se progresivci i globalisti sve agresivnije i sve paničnije boriti za svoj opstanak, što će uključivati i paradoksalno ublažavanje – pa čak i tradicionalizaciju – vlastite retorike. Notorni eurokratski francuski predsjednik Emmanuel Macron tako će nakon Trumpove pobjede iznenađujuće početi laprdati o važnosti suverenosti europskih država, spomenuta radikalno progresivna Harris neće ni primirisati rodnoj ideologiji dok traju izbori, a Ivana Kekin oblačit će grabar-kitarovićasto ruho tradicionalne žene da bi nakon izbora mogla stvarnim tradicionalnim ženama u praksi pokazati što ona i njezina ideologija zapravo misle o njima.
Na domaćim predsjedničkim izborima prije pet godina bilo je, blagonaklono gledajući, tri „desna“ kandidata od ukupnih jedanaest, s time da je jedan od ta tri bila Kolinda Grabar-Kitarović koja je naknadno svoje desničarstvo zavidnom vještinom hadezeovske kameleonštine smijenila globalističkim poslušništvom. Drugi od spomenuta tri bio je Anto Đapić. 2024. godine desnica se proširila na polovicu kandidata, dok je svaki preostali na ovaj ili onaj način koketirao s konzervativizmom. Paradigma se mijenja. Ali mašinerija još uvijek vlada. Primjerice, kao najjače nastrojeni tradicionalistički kandidat, Tomislav Jonjić s razlogom je najmanje praćen od strane mainstream medija. Međutim, vrijeme kada ćemo se moći vaditi na njihovu moć polako ali sigurno prolazi.
Konzervativci i u ovoj političkoj utakmici, usprkos svojoj brojčanoj nadmoći, djeluju plaho i suzdržano, uvelike i dalje operirajući unutar svjetovnih okvira postavljenih od dominantnog duha vremena. Skandalozno je, primjerice, što nitko od njih nije spomenuo slona u sobi u obliku pandemije i svih monstruoznih društveno-političkih postupaka koji su tada bili počinjeni. Isto tako, zapanjujuće je da nitko nije reagirao na događaje u Rumunjskoj, gdje je globalistička Europa svrgnula kandidata kojeg je narod očito želio izabrati. „Da“, reći ćete, „ali oni moraju govoriti o temama koje građani žele čuti“. Oni to zaista moraju dok god dozvoljavaju mainstreamu da im kroji okvire djelovanja. A dok god je tomu tako, supstancijalne promjene neće biti moguće, pa i da osam od osam kandidata odjene uniformu konzervativizma.
