Postoje dva načina na koje gradimo stvari: jedan u kojem proces izgradnje ostaje vidljiv i priča priču o tome kako su kuća ili stol nastali, te drugi u kojem skrivamo sve cigle i čavle, prekrivajući korake iza sebe dok hodamo.
Cijenim namještaj u kojem je forma definirana alatima i metodama korištenima u izradi, ekonomičnim rješenjima za povezivanje različitih komada drva. Spojevima umjesto vijaka, vijcima umjesto ljepila. Čuvam žlicu s tvorničkom greškom koja otkriva da je metal nekoć bio tekuć. Više volim juhe u kojima su komadi povrća još uvijek prepoznatljivi od onih kremastih; ujednačene teksture, boje i okusa.
Iz nekog razloga, međutim, počeli smo cijeniti zgrade i predmete na kojima nema tragova njihove izrade.
To je možda započelo otuđenjem rada: kada su nasloni stolaca i noge stolova prestali biti ručno rađeni i počeli se masovno proizvoditi, kada su tvornički radnici zamijenili robove s plantaža na dnu proizvodnog lanca i vrhuncu eksploatacije, počeli smo preferirati ne vidjeti vijke koje stežu. Radije ostajemo nesvjesni procesa izrade.
Možda je to zato što uvid u način na koji su stvari izgrađene narušava iluziju da ovaj svijet ne može biti drugačiji. Ako počnemo primjećivati svaki sastojak u našoj krem juhi od povrća, rastopljeni metal iza naših žlica, glinu iza naših zdjela, vijke koji drže naše stolce, svaku ciglu u svakom zidu, i svaki crijep na svakom krovu, kako da nastavimo vjerovati? Tada bi svaki krov mogao biti neki drugi krov, sa istim crijepovima presloženima. Svaki zid mogao bi se tada rastaviti, a cigle ponovno sastaviti. Sva glina i metal trebali bi se vratiti zemlji. Radije ostajemo nesvjesni.
Ili pronicljivi, kako sugerira Clarice Lispector: „Ako nisam pronicljiva, moja se kuća trese. Mora da sam zaboravila da ispod kuće leži zemlja, tlo na kojem bi se mogla sagraditi nova kuća.”
Iznutra i izvana prekrivamo cigle slojevima sve tanjih i tanjih materijala kako bismo postigli savršeno glatku površinu; ujednačenu teksturu, boju i okus. Kako bismo dobili ravnu plohu koja prekriva strukturu što svaki zid čini mogućim – hrapavost cigle, sjećanje na pokrete zidara – ravnu površinu na koju možemo objesiti uokvirene slike uspomena koje želimo sačuvati. Idilični pejzaž, sretna obitelj, stara seoska kuća s otkrivenim zidovima od opeke. Da, naša prošlost može biti sastavljena od vidljivih dijelova.
Gradilišta i tamne komore drže se izvan pogleda – iza ograda i crvenih svjetala. Film skriven u roli skrivenoj u kameri na trenutak ugleda svjetlo i zabilježi taj jedan prizor: taj kadar u tom trenutku. Film se nastavlja namatati, hvatajući prizore kao što se hvata zrak između zaveslaja dok učimo plivati – samo manje ritmično. Kad bismo hodali špiljom zadržavajući dah i okinuli fotografiju svaki put kad više ne možemo izbjeći udah i izdah, što bi nam te fotografije rekle?
Tama se širi cijelom prostorijom, bez prozora i prekida, kako bi se film razvio, kako bi svaki kadar bio otkriven i uvećan. Od iskustva koje ih stvara do slika koje sadrže, fotografije postižu svoj puni potencijal unutar tamne komore. Tijekom tamne komore. Ona je utoliko i vrijeme i prostor u kojem je prošlo iskustvo napušteno, a buduća vidljivost kojoj ono može ustupiti mjesto još uvijek je neizvjesna – ona se definira, oblikuje i razvija.
Slično tome, zgrada jest sve što može biti tijekom građenja. Gradilište je označitelj vremena i mjesta u kojem je prošla ideja o načinu života srušena, a buduće vizije društvene organizacije kojima može ustupiti mjesto još uvijek su obećanje. Iako je, u većini slučajeva, ono što će biti izgrađeno, definirano i projektirano unaprijed i negdje drugdje.
Prilikom gradnje SESC Pompeia, jednog od njenih najbitnijih djela, Lina Bo Bardi premjestila je svoj ured na gradilište. Nastavila je projektirati za vrijeme gradnje, u kontaktu sa svakodnevnim zvucima, mirisima i pokretima koji čine gradilište; radeći paralelno s radnicima koji miješaju cement i polažu ciglu za ciglom za ciglom.
Na portugalskom, tamna komora je mračna soba – quarto escuro, dok je gradilište canteiro de obras. Obra je rezultat rada, obra je riječ za umjetničko djelo, ali i za izgradnju koja je u tijeku. Canteiro je prostor u dvorištu ili na trgu, ili pak između prometnih traka, gdje možemo posaditi povrće, cvijeće i drveće. Prostor bez asfalta koji dopušta zemlji, koja se širi ispod svih naših ulica i trgova, da diše – ritmički hvatajući zrak.
Svako gradilište je canteiro, zagrada između prometnih traka i unutar teritorija u kojoj život može rasti i mijenjati se. Svako gradilište je canteiro, pukotina koja može otkriti zemlju na kojoj sve stoji. Svako gradilište je prilika da vidimo rad i radnike koji grade naš svijet, da vidimo svijet koji gradimo, da biramo ponovno. „Ono što želim je nešto mnogo grublje i teže: želim zemlju”, piše Lispector. Neka barem cigle budu vidljive.
(predgovor, Carla Zaccagnini)
BIOGRAFIJA
Lea Anić (1990.) živi i radi u Zagrebu i Kopenhagenu. Nakon preddiplomskog studija na Odsjeku za animirani film i nove medije pri ALU u Zagrebu, MFA diplomu stječe 2019. na The School of Conceptual and Contextual Practices pri The Royal Danish Academy of Fine Arts u Kopenhagenu. Ondje od 2021. do 2023. u sklopu istraživačkog projekta s Carlom Zaccagnini uspostavlja i vodi Laboratorij za kontekstualno specifične umjetničke prakse (Site Lab); kasnije nastavlja raditi kao vanjska predavačica.
U zimskom semestru 2024. vodi kolegij Osnove analogne fotografije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagala je u galerijama Kunsthal Charlottenborg u Kopenhagenu, Multimedijalni kulturni centar u Splitu, Atelijeri Žitnjak, Galerija prozori i HDLU u Zagrebu, te drugima. U svojoj umjetničkoj praksi bavi se marginalnim, svakodnevnim odjecima socio-političke situacije čitanima u različitim medijima. Osim istraživanja na sjecištu medija i društvenog te neposrednog prostornog konteksta, također promišlja obrazovanje i metode prenošenja umjetničkog znanja.
Počinje Voices: Europski festival novinarstva i medijske pismenosti
Gene Hackman i supruga Betsy Arakawa pronađeni mrtvi u kući u Santa Feu
Britanski glazbenici objavili album u znak prosvjeda protiv izmjena autorskih prava
