Vatreni nisu izgubili klasu i srce, ali kakve standarde Hrvatskoj uvodi Bilić?

Mario Zorko je u svom tekstu na portalu Oel.hr komentirao je poraz Hrvatske od Španjolske na Poljudu. S dozvolom tekst prenosimo u cijelosti.

Hrvatska se nakon poljudskih 1:2 sa Španjolskom i prvog kruga Lige nacija od četiri utakmice vratila na početnu poziciju – tamo gdje je završila Svjetsko prvenstvo utakmicom protiv Portugala (2:1) prije tri mjeseca, početkom srpnja. 

Na Svjetskom prvenstvu u Torontu nismo bili poraženi, nego smo izbačeni FIFA-inim namještaljkama i besramnim sudačkim protežiranjem Portugala (izmišljeni jedanaesterac, prijevarom poništeni pogodak Gvardiola u posljednjoj minuti nadoknade). 

I protiv Portugala na SP-u poveli smo pogotkom Perišića, kao i na Poljudu protiv Španjolske. Protiv Portugalaca smo odigrali vrhunsko poluvrijeme kao i protiv La Roje i zapucali čiste prilike i izgubili u finišu uz sudački poguranac Španjolcima (neopravdano isključenje Perišića).

Tada nam je ostao upitnik: što bi bilo da smo prošli Portugal, kako bi Dalićeva Hrvatska izgledala protiv Španjolske u osmini finala Svjetskog prvenstva? Predstava Vatrenih na Poljudu jasno je potvrdila i tadašnje uvjerenje – Hrvatska koja je na SP-u rasla iz utakmice u utakmicu, posložila se i podignula samopouzdanje, bila bi kasnijim svjetskim prvacima opasno ozbiljna, ako ne i nepremostiva prepreka. 

U principu, isti sastav i isti igrači sa Svjetskog prvenstva protiv La Roje na Poljudu pokazali su kako nisu izgubili klasu i hrabrost da se ne bi mogli nositi s aktualnim svjetskim prvacima. Naprotiv, potpisao bih da bismo sa Zlatkom Dalićem i njegovim stožerom na klupi, s bivšim i „potrošenim izbornikom koji je izgubio energiju“ , kako su ga naručenim kritikama i omalovažavanjem titulirali i „častili“ indoktrinirani mediji, usprkos i sudačkoj pristranosti, po običaju na našu štetu, upisali novi trijumf koji bi odjeknuo. 

S tim da sigurno ne bismo ponudili se na pladnju i pretrpjeli vezane debakle 1:4 i 0:7 prije toga.

Hrvatski igrači, hvala Bogu, Vatreni u svakom smislu, sami su fanatičnom trkom i inatom iznijeli utakmicu na Poljudu. Na njih se nabacivalo blatom da su u kontinuiranom višegodišnjem padu, da nemaju energiju i dovoljno srca nakon dva debakla u Sevilli 1:4 i na Rujevici 0:7, ne odgovaraju zahtjevima „modernog nogometa“ premda igraju u najboljim ligama svijeta. 

Padaju li Hrvatski standardi?

Proradio je prkos, potrošili su se do kraja. Protiv nekog drugog suparnika bilo bi i to dovoljno za uspjeh, protiv Španjolske bilo je tek za podnošljiv poraz. 

I izbornik Bilić im je to, nedostatak srca, hrabrosti i zajedništva, nemušto javno izrekao u najavi utakmice, citiram:

“Glupo je sad govoriti da ćemo mi pobijediti Španjolsku, ali da, da pokažemo jednu hrabru Hrvatsku, jednu jaku Hrvatsku, kakva je Hrvatska uvijek bila kad god je bila dobra, onu koja je pokazivala jedno zajedničko veliko srce iz kojeg jasno proizlazi energija, a na kraju se to pretoči u kvalitetu”.

Po završetku utakmice čak im je javno i zaprijetio:

“Sada sam rekao momcima da ovo mora biti standard. Tko barem malo pomisli da ovo nije standard, neka više ne dolazi!”

Naizgled isprazno, ali nije ni nepromišljeno izgovoreno u afektu: svu odgovornost u stilu “neuspjeha prvaka” prebaciti na igrače, dok je izbornik amnestiran i nemoćan, jer što da on radi ako igrači nemaju srce ni motiva. 

Roster u prvom ciklusu Bilića

U jednog od junaka prometnuo se Kristijan Jakić koji je tek s pretpoziva ubačen u kadar za jesenske utakmice, nakon što je zbog ozljede otpao pozvani Josip Juranović. Ne treba dvojiti da je za taj odvažni potez najzaslužniji kapetan Luka Modrić koji je sugerirao da Jakić s njim odigra na poziciji zadnjeg veznog, a Kovačić se pomakne prema naprijed za završne pasove u napadačkim kombinacijama, što se pokazalo dobitnom kombinacijom. 

Ne zaboravimo, Bilić je tražio neka druga rješenja, vidio ga je u pozivu i aktiviranju Josipa Mišića (32) kao korektora u zadnjoj liniji. 

„Zaboravljeni“ Kristijan Jakić, koji u prve dvije utakmice protiv Češke i Španjolske nije dobio ni minute, a protiv Engleske ušao kod 0:5 odmoriti Modrića u posljednjih 30 minuta, unio je novu energiju, a Kovačićev prodor kroz sredinu španjolske obrane urodio je vodećim pogotkom Perišića. 

Pun pogodak bio je i vraćanje Josipa Šutala na poziciju stopera koji je donio stabilnost obrani, kojeg su i španjolski mediji izdvojili kao ključnog igrača čvrste hrvatske obrane. Šutalovu sigurnost potvrđuju i brojke: imao je 39 točnih dodavanja od 42 pokušaja, najviše među našim igračima.

Istina je da je Hrvatska imala samo 28 posto posjeda lopte nasuprot 72 posto, što je također standard protiv Španjolaca, no barem je Hrvatska zahvaljujući sigurnosti u obrani imala više pokušaja u okvir gola – pet naših u odnosu na samo tri španjolska udarca. Barem Dominik Livaković nije bio na streljani kao u Sevilli i na Rujevici, nego se fantastičnim obranama morao istaknuti španjolski vratar Unai Simon. 

Pritom moramo biti pošteni – Španjolci su se s tri pobjede u nizu i nakon seviljskih 4:1 s Hrvatskom, makar i nesvjesno postavili da im je za dvoboj protiv momčadi koja je ponižena sa 7:0 od Engleske, dovoljno rutinski se prošetati Poljudom da bi zadržali nevjerojatni rekord od ožujka 2024. godine i 42 utakmice neporaženosti (34 pobjede, 8 remija) s izbornikom Luisom de la Fuenteom te osvojenim titulama europskih i svjetskih prvaka. U svojoj opuštenosti i sami su nam ležerno poklonili stopostotne prilike za pogotke Matanoviću 2:0 i Perišiću za 2:1 u kojima ih je spašavao vratar Unai Simon.  

Nedostajalo je rekacije s klupe

Izbornik Luis de la Fuente u poluvremenu je povukao ključni potez, iz svog jakog arsenala na klupi uveo najjačeg aduta Mikela Merina iz Arsenala koji nam je presudio s dva pogotka. Kako je Hrvatska odgovorila s klupe? Nije odgovorila. 

U redu, nemamo takve klase na klupi, no znalo se da je Merino bio faktor preokreta i pobjednički joker Španjolske u nokaut-utakmicama protiv Njemačke na Euru 2024., te protiv Portugala i Belgije na Svjetskom prvenstvu 2026. u Americi, kao i u nokaut-utakmicama Lige nacija 2025. godine. Svom popisu nokautiranih dodao je s dva pogotka i Hrvatsku. 

Hrvatska si ne smije dopustiti početi slaviti poraze

Hrvatska je izgledala neusporedivo bolje nego protiv Engleske, što i nije teško nakon 0:7: organiziranija, borbenija i konkurentna. Ali tu treba stati. Kao što je stala Hrvatska kad se potrošila u trci i borbenosti. Hrvatska si ne smije dopustiti početi slaviti poraze. 

Može ih slaviti Andora, koja je primjerice, prošle 2025. godine od Engleske izgubila sa 1:0 i 2:0. Andora, u dvije kvalifikacijske utakmice!

Minimalan poraz može izgledati dobro u usporedbi s katastrofom, ali to ga ne pretvara u uspjeh. Hrvatska ne može početi slaviti poraz kod kuće, pred punim Poljudom, samo zato što je nekoliko dana ranije izgubila 0:7. 

Što će biti „uspjeh“ u sljedećoj utakmici na Wembleyu 12. studenoga 2026. protiv Engleske? Poraz od samo 2:0, opet ‘nezasluženi’ poraz od 2:1?   

Mediji štite Bilića kao endemsku biljku, a za to se nema baš razloga

Orkestrirana kampanja njemu naklonjenih medija, u zaštitu „našeg“ Bilića koji je „nezasluženo izložen linču“, ne može zatomiti egzaktne činjenice: 

1.Hrvatska je u četiri utakmice Lige nacija u 11 dana triput poražena uz gol razliku 4:13

2. Hrvatska je poražena triput zaredom (1:4 u Sevilli, 0:7 na Rujevici, 1:2 na Poljudu), kao i u Ligi nacija 2020. godine kad je triput zaredom poražena od Francuske, Portugala i Švedske, a status je zadržala domaćom pobjedom nad Švedskom 2:1 i s boljom gol-razlikom. „Očekivanim“ porazom u Londonu 12. studenoga pao bi novi negativni rekord – četiri poraza zaredom u Ligi nacija. Hoćemo li se na toj utakmici „čuvati“ i proglasiti je „nebitnom“ uoči odlučnog dvoboja protiv Češke tri dana kasnije? Prihvatiti kao uspjeh četvrti poraz zaredom samo da ne bude baš debakl?

3.Hrvatska će morati 15. studenoga protiv Češke u Osijeku, srećom protiv slabašne Češke (4 poraza), slabijeu zbog otkaza najboljih igrača s kojima ih je Hrvatska baš na Opus Areni svladala 5:1 u lipnju prošle godine u kvalifikacijama za SP, potvrditi 3. mjesto u skupini, a onda tek u dodatnim kvalifikacijama na proljeće 2027. godine ostanak u prvoj jakosnoj skupini Lige nacija.

4.Da li je rošadama u četiri utakmice, Bilić ugasio vrijedne senatore Antu Budimira (s klupe ukupno 59 minuta u prve dvije utakmice, u dvije nula i tribina) i Andreja Kramarića (0 nastupa, 0 minuta), vjerojatno i Petra Musu, prvog strijelca MLS-a koji je triput završio na tribini kao prekobrojni. 

Bilić i HNS pokušavaju “spustiti” loptu

Nažalost, ostvaruje se scenarij predviđen Dalićevim naprasnim odlaskom nakon Svjetskog prvenstva:

1.Bilić i HNS ekspresno su spustili kriterije, katastrofalni porazi 1:4 i 0:7 prihvaćaju se kao „neugodnost koju su nam priredili igrači“. Treći poraz u nizu predstavlja se kao veliki uspjeh, jer ako „oni trče i bore se, doći će pobjeda“. Već to što je izbjegnut novi teški debakl, predstavlja se kao velika izbornikova pobjeda. 

2. Slijedi drugi dio scenarija – objašnjavanje i analiziranje kroz „Neuspjeh prvaka“ i Bilićevih bliskih agitatora kako je to naša realnost, kako se ne smijemo zanositi da hrvatska reprezentacija pripada eliti na svjetskoj sceni i da se nemamo pravo nadati ponavljanju velebnih uspjeha iz Dalićeve ere. 

Traži li se od Bilića uspjeh?

Kako je još prije tri mjeseca komentirao iskusni urednik i kolumnist Romano Bolković: 

“Bilić nije recept za uspjeh. Od njega se uspjeh nipošto i ne traži. Dapače! On je recept za „normalizaciju“. Dalićeva smjena dugo je pripremana i legitimirana sustavnom kampanjom diskreditacije… Dalićeva Hrvatska nije bila samo uspješna sportska momčad, ona je postala simbol politički nepoželjnog oblika hrvatskog samopouzdanja. Zato predstavlja ozbiljan problem kastama iz jugosfere…. Bilića za mjesto izbornika kvalificira upravo „neuspjeh prvaka“.

Taj drugi dio scenarija počeo se provoditi s utakmicom na Poljudu – poraz je prihvatljiv kao pobjeda „samo ako igrači pokažu borbenost“. 

Zamislite samo kako bi bio tretiran Zlatko Dalić nakon 1:4, 0:7 i domaćih 1:2? 

Isti agitatori, koji njemu vode kao neuspjeh šest bodova i dvije pobjede na SP-u te izbacivanje od Portugala u sudačkoj režiji, Bilićev učinak od tri poraza zaredom, a koji je preuzeo posloženu reprezentaciju od Dalića, veličaju kao „potvrdu da je na pravom putu“. 

Na kojem putu, prema kamo? U mitomaniju veličanja poraza, samo da baš ne budu prebolni?