Lakoća odricanja

Tučnjava profesora i učenika u Strojarskoj tehničkoj školi Frana Bošnjakovića u Zagrebu je bez presedana. Ne zato što do sada nije bilo sličnih sukoba, moguće nešto manjeg intenziteta a koji nisu bili snimljeni i dijeljeni preko društvenih mreža pa su ostali bez potrebne pažnje, nego po onome što se zbivalo netom je snimka počela kružiti po internetskim bespućima. Sprovođenje nastavnika u zatvor te promptno ministarsko i ravnateljsko “apage satana” do sada nisu bili zabilježeni u kronici žalosnih događaja u hrvatskim školama.

Radeći svojedobno kratko vrijeme u školi, doduše u vremenima prije društvenih mreža i s nešto više školskog institucionalnog autoriteta, vrlo brzo mi je bilo jasno da ima svakojakih učenika, ali i da se u zbornici nalaze “rogovi u vreći”. Bilo je tamo nastavnika koji su to htjeli biti i onih koji su tu bili samo da bi dobili plaću, radnika i neradnika, onih koji znaju svoj posao i onih koji su ga znali “nešto manje”, onih s pedagoškim vještinama i onih bez njih, onih koji su voljeli raditi s djecom i onih koji su djecu skoro pa prezirali…

Kada se naposljetku križa to šaroliko nastavničko društvo i još šarolikije učeničko, uza sve maligniji utjecaj roditelja koji “ne daju na svoju djecu” ni kada maltretiraju cijelu školu, jedino što to krhko zdanje koje se zove škola može držati na okupu, da bi ispunjavala svoju funkciju odgojne i obrazovne ustanove, jest podrška čitavog sustava: od zbornica preko ravatelja do ministarstva. I, naravno, važan je i prijateljski okoliš, unutar i izvan sustava, koji neće širiti negativne vibracije o školstvu podrivajući mu autoritet.

U zagrebačkom slučaju, bojim se, mnogo je onih koji su pali na ispitu očuvanja autoriteta školstva. Osjeća to i (podjeljena) javnost, pa i sami učenici Strojarsko tehničke škole, koji ne pristaju na crno-bijelu sliku događaja gdje je isključivi krivac nastavnik a učenici jaganjci Božji.

Međutim, većina onih koji ovih dana komentiraju slučaj najviše se zadržalo na onome što je bilo najupečatljivije, nepotrebnim slanjem nastavnika u zatvor, a što je prvo i ispravljeno njegovim puštanjem na slobodu. Šteta je učinjena, i nastavniku i školstvu, ali sada zdvajati nad tim i uspoređivati hapšenje jednog školskog djelatnika s policijskim i pravosudnim tretmanom političara, tajkuna i tajkunske djece postaje skoro pa bespredmetno. Bolje reći, zamagljuje ono najbolnije i najgore, odnos ravnateljice škole i ministra prema ljudima u sustavu, i nastavnicima i učenicima.

Lakoća s kojom je ravnateljica najavila otkaz djelatniku škole, a ministar Radovan Fuchs bez ikakve policijske potvrde ustvrdio da je nastavnik bio pijan, a da se istovremeno ni rječju ne osvrnu na problematičnost učenika koji su sudjelovali u tuči, snimali je i navijali, djelo je besprizornih. Lakoća odricanja od vlastitih ljudi, kolega, radi čuvanja svoje pozicije, lakoća je odricanja od vlastite odgovornosti i očitog višegodišnjeg nečinjenja da se riješi sve teže stanje u školstvu obilježeno, između ostalog, sve problematičnijim ponašanjem učenika i sve težim uspostavljanjem autoriteta nastavnika.

Kada se dogodi ovako nešto kao što se dogodio u zagrebačkoj Strojarsko tehničkoj školi, najlakše je udariti po onome koji je (javno) najmanje zaštićen. Iza učenika, što god napravili, stati će svi koji zagovaraju prava djece, a iza nastavnika, koji ne negira da je kriv bez obzira što je bio isprovociran, nisu dakle stali ni oni kojima je to bila dužnost. Ako ni zbog čega drugog a ono radi zaštite sustava u kojemu rade, odgovorni su najprije trebali najprije hladne glave vidjeti što se i kako dogodilo i onda poduzeti što treba, uključujući sankcije prema nastavniku ali i prema učenicima, čuvajući pritom dostojanstvo svih koji rade u školstvu.

Na ovaj način na koji su postupili ravnateljica Strojarske škole i resorni ministar, zatvarajući oči pred svakodnevnim problemima rada u školama i odnosima nastavnika i učenika te brinući samo o vlastitim karijerama, šalje se poruka da se u dogledno vrijeme u školstvu ništa na bolje neće promijeniti. I da možemo očekivati da sličnih događaja bude sve više. A onda ćemo se poslije čuditi zašto svi koji mogu bez obzira na plaću bježe iz nastavničkog zvanja, zašto su učenici sve problematičnijeg ponašanja (i znanja) i zašto su roditelji sve agresivniji prema nastavnicima i školi.