Rezolucija koju je Europski parlament u četvrtak usvojio s 381 glasom za, 167 protiv i 15 suzdržanih zaslužuje više pažnje od uobičajenih dokumenata iz Bruxellesa. U njoj se islamističko infiltriranje u europske institucije i društvo izrijekom opisuje kao prijetnja demokraciji, društvenoj koheziji i europskim vrijednostima. Time Parlament zapravo priznaje ono na što su policajci, obavještajci, granični službenici i obični građani upozoravali godinama, redovito plaćajući za to etiketom ksenofoba.
Zastupnici traže zajedničku europsku metodu za prepoznavanje netransparentnog financiranja, institucionalnog dvostrukog govora i političke manipulacije, kao i stroži nadzor nad novcem iz proračuna Unije. Traže i procjenu ispunjavaju li mreže povezane s Muslimanskim bratstvom kriterije za uvrštenje na popis terorističkih organizacija. Teško je u tim zahtjevima pronaći išta nerazumno, osim činjenice da stižu barem desetljeće kasnije nego što su trebali.
Da bi se razumjelo kako je Europa došla do ove točke, treba se vratiti u 2015. godinu, kada je na njezino područje ušlo više od milijun ljudi. Golema većina ušla je bez ikakve stvarne provjere, mnogi bez dokumenata, a dio njih s krivotvorenima. Hrvatska se toga sjeća iz prve ruke, jer je kroz Opatovac i Slavonski Brod u nekoliko mjeseci prošlo više od 600 tisuća ljudi koje su vlakovi i autobusi odvozili prema mađarskoj i slovenskoj granici, a da nitko nije mogao pouzdano reći tko je od njih tko. Države su u tim mjesecima uglavnom brojale one koji prolaze, dok je pitanje tko su ti ljudi i odakle zapravo dolaze ostajalo bez odgovora.
Njemačka je humanitarnu gestu pretvorila u politiku, a tu politiku s vremenom u dogmu koju se nije smjelo dovoditi u pitanje. Dublinska pravila, prema kojima zahtjev za azil obrađuje prva država ulaska, u praksi su prestala vrijediti, a svaki pokušaj da se otvori pitanje sigurnosti dočekivan je kao napad na solidarnost.
Nitko ozbiljan ne tvrdi da su svi koji su tada došli bili teroristi, jer je velika većina doista bježala od rata i siromaštva. Upravo je ta činjenica, međutim, stvorila zamku u koju je Europa upala. U masi ljudi kojima je zaštita bila potrebna nije postojao mehanizam koji bi izdvojio one koji su je došli zloupotrijebiti, a takvih je, kako su pokazale sljedeće godine, bilo i previše.
U napadima u Parizu 13. studenoga 2015. ubijeno je 130 ljudi, a najmanje dvojica napadača ušla su u Europu preko grčkog otoka Lerosa, u koloni izbjeglica i s lažnim sirijskim putovnicama. Godinu kasnije Tunižanin Anis Amri kamionom je uletio na božićni sajam u Berlinu i ubio dvanaest ljudi, iako mu je zahtjev za azil u Njemačkoj bio odbijen i iako se služio s više lažnih identiteta. U kolovozu 2024. Sirijac kojega je prema europskim pravilima trebalo vratiti u Bugarsku nožem je na gradskoj fešti u Solingenu ubio troje ljudi, a odgovornost za napad preuzela je Islamska država.
Među pridošlicama nisu bili samo džihadisti, što je postalo jasno kada je njemački sud u Koblenzu 2022. godine osudio na doživotni zatvor Anwara Raslana, bivšeg pukovnika Assadove tajne službe. Osuđen je zbog mučenja zatočenika u damaščanskom zatvoru, i to nakon što je godinama u Njemačkoj živio kao osoba kojoj je odobren azil. Njegov slučaj pokazuje da su ljudi koji su u Siriji mučili i ubijali mogli mirno živjeti u europskim gradovima, ponekad u istim četvrtima kao i oni koji su od njih pobjegli.
Noževi i kamioni ipak su samo najvidljiviji dio problema. Rezolucija s pravom upozorava na nešto tiše i dugoročno opasnije: na organizirane mreže koje strpljivo djeluju kroz udruge, džamije, studentske organizacije i nevladin sektor, nerijetko uz potporu europskog novca. Muslimansko bratstvo prisutno je u Europi desetljećima, dugo prije 2015. Masovna i nekontrolirana migracija donijela mu je, međutim, brojnu, iskorijenjenu i slabo integriranu populaciju iz koje može regrutirati i u čije ime može nastupati. Uz to, suočilo se s političkom klasom toliko uplašenom optužbom za rasizam da se nije usuđivala pitati odakle novac dolazi i kome ga Bruxelles zapravo daje.
Francuska vlada prošle je godine u službenom izvješću upozorila upravo na postupno prodiranje Bratstva u lokalne zajednice i institucije, a sada istu ocjenu potvrđuje i Europski parlament. To bi trebalo biti dovoljno da se s izvješća i rezolucija napokon prijeđe na konkretne mjere.
Ako je Europa ozbiljna, te bi mjere morale uključivati stvarnu kontrolu vanjske granice i provjeru identiteta svakoga tko ulazi. Morale bi uključivati i učinkovito vraćanje onih čiji je zahtjev za azil odbijen, s obzirom na to da se danas provodi tek otprilike svaka peta odluka o povratku, te potpunu transparentnost financiranja udruga koje se oslanjaju na javni novac. Novi Pakt o migracijama i azilu, koji se primjenjuje od ovog ljeta, bit će prvi pravi pokazatelj namjerava li Unija išta od toga doista provesti.
Jednako je važno napomenuti da migranti, dobrih ili loših namjera, sa sobom donose i svoje običaje i kulturu koja je teško prihvatljiva europskom stilu života. Nošenje burki i položaj žene u društvu daleko su od europskog standarda ljudskih prava i ravnopravnosti spolova.
Opterećenja već napregnutih nacionalnih proračuna država Europske unije dodatno su povećana socijalnim izdvajanjima za pridošlice, koje suprotno uvjeravanjima ondašnjih europskih čelnika, nemaju neupitnu želju raditi. A zašto bi i radili kad mogu lijepo živjeti na grbači onih koji su ih kroz povijest izrabljivali, kako u manjoj ili većoj mjeri s pravom drže. Da se u svemu tome jasno razlikuju oni koje žele pošteno raditi i živjeti u miru od onih koji su došli “naplaćivati stare dugove” gotovo je nemoguće postići.
Politika iz 2015. polazila je od pretpostavke da se humanost i kontrola međusobno isključuju. Iskustvo proteklog desetljeća pokazalo je da cijenu odustajanja od kontrole najviše plaćaju upravo oni kojima je zaštita doista bila potrebna, jer danas nose teret sumnje koju su na njih navukli oni koji su sustav zloupotrijebili. Rezolucija iz četvrtka korak je u dobrom smjeru, ali će njezina vrijednost ovisiti o tome hoće li je države članice i europske institucije pretvoriti u obvezujuća pravila, a vrijeme će pokazati je li stigla mnogo prekasno.
