U srijedu smo na Rujevici gledali utakmicu koja je uključivala sve ono što jedan derbi može ponuditi, ali i mnogo, mnogo više od toga. Gledali smo vjerojatno najluđu, najuzbudljiviju utakmicu u povijesti nogometnih natjecanja od hrvatske samostalnosti.
Bio je to doista Jadranski derbi za pamćenje. Jedan od onih koji ulazi u kolektivno sjećanje, koji će se godinama prepričavati, a za riječke navijače slađi je i od nedavne rekordne pobjede Rijeke kad je s 5 komada načela Hajdukove šampionske snove.
Ždrijeb je htio da se Rijeka i Hajduk susretnu već u četvrtfinalu Hrvatskog nogometnog kupa u sezoni u kojoj su Riječani odavno, a Hajdukovci odnedavno prestali vjerovati da bi mogli pomrsiti račune Dinamu i ozbiljnije se umiješati u borbu za naslov.
U takvim okolnostima ova je utakmica dodatno dobila na težini, ulog je bio spašavanje nastavka sezone. S time da moramo istaknuti da je ipak veća težina bila na leđima Hajduka jer Rijeka igra jednu od svojih najuspješnijih europskih sezona, proljeće je, a ona je još živa u Europi. Idući tjedan u prvoj utakmici osmine finala Konferencijske lige na Rujevicu dolazi Strasbourg i Riječani u smislu ugleda, financijskih nagrada i UEFA-inih bodova koje su priskrbili i hrvatskom nogometu i sebi imaju kvalitetnu utjehu, za razliku od Splićana koji su se s Europskim natjecanjima oprostili još u ljetnim pretkolima.
Puna Rujevica u plavo-bijelom tonu stoga je ipak bila nijansu rasterećenija od Torcidom ispunjenog kaveza, igrača i osoblja Hajduka kao i novinara koji ih prate.
Hajduk je krenuo hrabro, žustro i prilično agresivno, Rijeka pomalo izgubljeno, a sudac Kolarić je odmah startao s krivom procjenom.
Dosudio je Patrik jedanaesterac za Rijeku već u 4. minuti, zbog prekršaja ne Fruku za kojeg će VAR ispravno utvrditi da nije postojao i taj je trenutak, kako će se kasnije pokazati, vrlo izvjesno, zapečatio njegovu sudbinu na travnjacima 1. HNL na neko određeno razdoblje.
Naime, kriva odluka sasvim je sigurno poljuljala Kolarićevo samopouzdanje i prilično nepravedno upravo njega, post festum, isturila kao najlošiju kariku nevjerojatnog Jadranskog derbija kojeg ni katastrofalne sudačke odluke nisu uspjele umanjiti.
A, naglašavamo nepravedno, stoga što te katastrofalne odluke nije donosio on već ekipa koja mu je bila u VAR sobi, a koju nije mogao ignorirati nakon krive prosudbe i njihove korekcije prilikom krivo dosuđenog penala na štetu Hajduka.
Već u 17. minuti imamo situaciju u kojoj se Adu-Adjei našao u situaciji da je u naletu prema Hajdukovom golu, ispred njega nema nikoga, a s leđa ga ruši Raci. Crveni karton iz udžbenika, međutim hajdukovac je dobio samo onog žute boje.
U snimci komunikacije iz VAR sobe čuje se kako jedan od sudaca govori da lopta ide od Adu-Adjeija i da je odluka o žutom kartonu ispravna. Dakle, potpuno je točno da lopta ide od njega, ali ide mu u for, golman je daleko, a Raci ostaje iza njega.
Samo dvije minute kasnije, Rebić u jednom duelu na sredini terena, namjernim trzajem pogađa Oreča laktom u bradu, još jedan crveni karton koji nije bio dosuđen i opet je VAR bio ključan. U komunikaciji iz VAR sobe čuje se kako suci, uz uzdah „uh” komentiraju da postoji dodatan pokret rukom i svejedno opet potvrđuju samo žuti karton.
Valja napomenuti da je Rebić imao u prvom poluvremenu i jedan start džonom vrlo nalik na onaj zbog kojeg je riječki veznjak Petrovič bio isključen na posljednjoj utakmici ova dva suparnika koja je prethodila ovoj, a igrala se u sklopu 23. kola HNL-a pred deset dana u Splitu.
Nakon ovih odluka, tenzije su narasle i na tribinama i na terenu, a Hajduk se snašao bolje i bio opasniji protivnik. Iako je Rijeka u tom prvom poluvremenu imala nešto veći posjed i tri izgledne situacije, od 6 udaraca prema golu, nijedan nije išao u okvir. U istom razdoblju Hajduk je prema Zlomisliću uputio 8 udaraca od kojih je 6 išlo u okvir vratiju,a imao je 5 situacija koje su mirisale na gol.
Iz jedne od njih, svoju su inicijativu Splićani i okrunili vodstvom koje im je donio Pukštas u 25. minuti nakon izgubljene lopte Devetaka i fino odigrane akcije u nastavku.
U 40. minuti Rujevica je iznova utihnula, a Torcidina tribina eksplodirala. Rebić je pospremio jedan ubačaj Guillamona i sve je upućivalo da će ovo četvrtfinale imati splitski potpis.
Nakon provjere, VAR je ustanovio zaleđe i raspoloženje navijača dobilo je suprotne predznake.
S prednošću Hajduka se otišlo na odmor, a domaći su se navijači nadali da će još jednom ove sezone iz svlačionice izaći neka druga Rijeka i razveseliti ih. Ni oni, a niti nitko uz male ekrane nije mogao ni sanjati što će se sve izdogađati u drugom poluvremenu.
Već u 53. minuti, nakon ubacivanja Oreča, loptu je laktom odbio Raci i tako spriječio da padne između Adu-Adjeija i Fruka, Kolarić je ostao nijem, a Hajduk je očistio opasnost i u brzom kontranapadu Brajković je ubacio u šesnaesterac Rijeke, a Šego pao nakon kontakta s Barcom. Hajdukov napadač je tražio najstrožu kaznu, baš kao i Riječani.
Nesigurni Kolarić odluku je prepustio VAR sobi, a s obzirom na redoslijed akcija, penal je dobila Rijeka. Dantas je bio siguran, Rujevica eksplodirala i opet smo se našli na početku.
Do sudačke nadoknade vidjeli smo još jedan efektan udarac, onaj škaricama Fruka u 63. minuti kojeg je blokirao Raci.
Nakon Armadine bakljade koja je zbog izjednačujućeg gola počela neku minutu prije uobičajene 60., u 75. minuti utakmice uzvratila je i Torcida. Ispaljivali su splitski navijači svoju pirotehniku sve do polovice igrališta i to projektil po projektil tako da je poprilično potrajao taj prekid. Upravo će taj dugački prekid i jednako dugačka sudačka nadoknada kasnije odigrati presudnu ulogu u epskoj završnici ove utakmice. Torcidina bakljada može se pogledati na poveznici ovdje.
Najprije je u 5. od predviđenih 14 minuta nadoknade Brajković pospremio jedan otpadak nakon šuta Marka Livaje koji je ušao u 70. minuti umjesto Rebića.
Splitski navijači slavili su u ekstazi, sve je upućivalo na to da je prokletstvo srušeno i da će slavljeničkim pjesmama uskoro napuštati Rujevicu.
Riječki trener Munoz, koji je mijenjao kažnjenog Sancheza zbog nedavnog isključenja u Splitu, umirivao je momčad i ohrabrivao ih pokazujući da ima još 10-ak minuta igre.
Tekla je nadoknada zbog čekanja na odluke VAR-a i opasne Torcidine bakljade i tako smo došli do posljednjih sekundi sudačkog dodatka.
Sat je pokazivao 13. minutu i 17. sekundu nadoknade kad je Krovinović presjekao jednu loptu na trećini igrališta koja pripada Hajduku i sjurio se prema Rijekinu golu. U situaciji 3 na 3, pokušao je proigrati Pukštasa, ali mu je loptu presjekao Majstorović u 13:22 i ona dolazi do Fruka koji se uspješno zagradio i proslijedio je do Radeljića koji dugom loptom traži Čopa, ali umjesto Čopa pogodio je jednog Hajdukovog igrača od kojeg se lopta odbija prema Rijekinu napadaču Anti Mateju Juriću koji je sam sebi prebacuje u šesnaesterac Splićana, leđima prema golu se gradi i u pokušaju da loptu prebaci nekome od svojih suigrača dobiva udarac u stopalo s leđa od splitskog tragičara Racija, i u 13:34 završava na travnjaku.
Kolarić ostaje nijem, a u nastavku akcije Čop ubacuje u šesnaesterac, a Dantas iz izgledne situaciju puca preko gola. Iznova se oglašuje VAR koji nakon podužeg čekanja potvrđuje novu najstrožu kaznu za Riječane.
Odgovornost ovaj put preuzima Fruk. Zalet, snažan prizemni udarac, ali Silić je na mjestu i na djelić sekunde činilo se da Splićani idu u polufinale. Samo na djelić sekunde. Lopta se odbila, a Fruk ju je pospremio glavom iza leđa Hajdukova golmana i smiješili su se produžeci.
Ali u najnevjerojatnijem scenariju koji se odvio minutu kasnije, Zlomislić je ispucao loptu na Hajdukovu polovinu, Jurić je stigao, ubacio u šesnaesterac u kojem se nalazio samo Fruk, ali Hajdukova obrane nespretno ju je odbila, a natrčali Rukavina pospremio iza Silića za neviđenu ludnicu na Rujevici. Rujevica je podrhtavala kao da ju je pogodio snažan potres, a neartikulirani zvukovi oduševljenja, slavlja i emocionalnog pražnjenja ispunili su stadion.
Ta divna riječka noć bila je na vrhuncu.
Uskoro je uslijedio kraj nezaboravnog Jadranskog derbija, a riječka publika nije napuštala stadion. Adrenalinska doza bila je prejaka za uobičajeno ponašanje. Još dugo u noć slavilo se po obližnjim kafićima. Iako je Hajduk nakon 3 i pol godine posta zabio na Rujevici i to ne jedan nego dva gola, prokletstvo nije prekinuto, naprotiv. Reklo bi se da je dobilo svoj gori oblik.
Riječki navijači ističu da je statistika neumoljiva i da je Rijeka preuzela primat na Jadranu. Osim što je u zadnjih deset godina osvojila dva naslova prvaka i četiri naslova pobjednika kupa dok je Hajduk u istom razdoblju osvojio samo dva naslova pobjednika kupa, Rijeka je prestigla Hajduka i u omjeru međusobnih službenih utakmica od hrvatske samostalnosti. Kad se pogledaju sve službene utakmice ova dva kluba doći ćemo do podatka da je računajući HNL, Hrvatski nogometni kup i Superkup odigrano ukupno 120 Jadranskih derbija. Rijeka je pobijedila u njih 45, Hajduk 43, a 32. su završena neriješenim ishodom.
Hajdukovci će uzvratiti da kad se gledaju sve utakmice, uključujući i one iz bivše države Hajduk još uvijek ima prednost u međusobnom omjeru, a broj osvojenih titula na kontu Splićana je višestruko veći.
I tu se moramo složiti s jednima i drugima, Hajduk je klub blistave povijesti, a Rijeka uspješnije sadašnjosti.
Unatoč velikom rivalitetu i tenzijama koje su u utakmicama ova dva protivnika uvijek prisutni jedan detalj kojeg vrijedi istaknuti za kraj jest trenutak nakon utakmice kad Radeljić tješi mladog Racija. Nogomet budi jake emocije i zato ga volimo, ali osim što su na terenu ljuti suparnici sportaši su najprije ljudi.
I zato se uvijek valja držati izreke “u pobjedi se ne uzvisi, u porazu se ne ponizi” kao i one “nakon kiše uvijek dolazi sunce” i obrnuto, ali i te mijene ili njihov izostanak vrlo često imaju svoje uzroke.
Riječani trenutačno imaju mnogo više razloga za zadovoljstvo. Možda je u srijedu tome pridonijela Torcidina pirotehnika usmjerena prema igračima, možda nesportski startovi Rebića, možda i križ na prsima Riječana i duh koji ih krasi…
