HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA, KRALJA SVEGA STVORENOGA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radošću ispunjen novi dan. Novi radni tjedan. Ponedjeljak je. Stavimo sve u Gospodinove ruke, sebe i sve svoje, svoje misli, riječi, djela i nakane. Neka sve po Gospodinu započne i po njemu se dovrši. Neka on ravna našim mislima i djelima, našim životima. Uskladimo svoj život s onim što je Bog objavio u Starom zavjetu, a u Novome po Isusu Kristu, koji je utjelovljeni Bog među nama. Dakle, Bog ne odbacuje tijelo ni čovjeka, nego ga u Isusu Kristu spašava, prinoseći samoga sebe za nas.
Zahvalimo za ovo jutro, malo prohladno, sukladno godišnjem dobu. Zahvalimo za jučerašnji dan. Ovdje je bilo mnoštvo hodočasnika i cijeli dan mnogo ispovijedi, a napose me raduje što mnogo mladih ljudi, pa i mladića i djevojaka, redovito pristupa sakramentu pomirenja i ispovijedi. Jasno, nemoguće je živjeti s grijehom na duši. On opterećuje kao olovo i vuče prema dolje, a stvoreni smo za let, za visine prema Gospodinu, kamo nam put pokazuju toliki svetci.
Papin Angelus
Papa je jučer sa svoga balkona s vjernicima molio uobičajeni Angelus, Anđeoski pozdrav. Nakon zahtjevne operacije liječnici su smatrali da može napustiti bolnicu i posvetiti se svojim svagdanjim poslovima. Glede putovanja u Južnu Ameriku u studenome rekli su da, ako oporavak bude tekao ovim smjerom, neće biti nikakva razloga za odgodu. To je ohrabrujuće. Vrijedi ovdje donijeti nekoliko misli o Papinu Angelusu.
U svom razmišljanju uz podnevni Angelus papa Lav XIV. podsjeća nas na duboku istinu o samoj srži onoga što znači biti kršćanin: pripadamo Bogu prije nego što pripadamo bilo kojoj zemaljskoj vlasti, instituciji ili političkom poretku. Kad Isus izjavljuje: „Dajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“ (Mt 22,21), ne pravi samo razliku između vjerskih i građanskih odgovornosti. Podsjeća nas da, iako zemaljske vlasti od nas mogu legitimno zahtijevati ispunjavanje obveza, poput plaćanja poreza, naša krajnja odanost, naša savjest i samo naše biće pripadaju jedino Bogu.
Novčić koji je Isusu dan na uvid nosio je Cezarov lik. Pa ipak, svaka ljudska osoba nosi nešto beskrajno dragocjenije: sliku i priliku Božju (Post 1,27). Cezar može tražiti svoj novčić, koji je iskovan u carskoj kovnici u Rimu, ali Bog traži ljudsko srce. Nijedna vlada, ideologija ili zemaljska sila nikada ne može posjedovati ono što u konačnici pripada Stvoritelju.
Bog se ne boji povijesti, nego ulazi u nju. To je otajstvo Utjelovljenja. Krist se ne povlači iz složenosti, nepravdi i protuslovlja ljudskoga društva. On ulazi u njih, donoseći svjetlo božanske istine koja sve osvjetljuje i preobražava.
Za nas kršćane to znači da vjera ne može ostati ograničena na svetište ili na tišinu osobne molitve. Ona mora oblikovati način na koji obavljamo svoje dužnosti i nosimo svoju odgovornost, način na koji branimo ljudsko dostojanstvo, brinemo se za ranjive i govorimo istinu i onda kad bi šutnja bila udobnija.
Papa nas također podsjeća da je autentična kršćanska sloboda sloboda od licemjerja, sebične ambicije i ropskoga straha. To je sloboda onih koji traže Božje kraljevstvo prije vlastitih interesa. Takva sloboda ne rađa se iz moći, nego iz predanja Kristu. Sveti Ciprijan rekao je da Kristu ne treba ništa pretpostaviti, jer ni on nama nije ništa pretpostavio. Sve je učinio za nas. Sve ostalo, uključujući i naše zemaljske obveze, mora pronaći svoje pravo mjesto pod tom vrhovnom Isusovom ljubavlju prema nama.
Primjereno je bilo i to što je Sveti Otac svoj Angelus završio podsjetivši na stotu obljetnicu Svjetske misijske nedjelje, jer misionarski je poziv Crkve upravo naviještati da nijedno zemaljsko kraljevstvo nema posljednju riječ. Evanđelje pripada svakom narodu, svakom puku i svakoj generaciji, jer Božja ljubav ne poznaje političke granice.
Dok slavimo sto godina Svjetske misijske nedjelje, podsjećamo se da misija ne počinje u dalekim zemljama, nego u našim vlastitim srcima. Prije nego što počnemo naviještati Krista svijetu, moramo mu dopustiti da vlada u nama i da bude naš Gospodar.
Neka nas Gospa nauči hrabrosti da živimo istinito, poniznosti da vjerno služimo i slobodi da u potpunosti pripadamo njezinu Sinu. Novčić nosi sliku Cezara, ali ljudska duša nosi sliku Boga. Zato se Bogu moramo predati, u cijelosti i bez zadrške.
Što pripada Bogu? Sve!
U ovome kontekstu vrijedi se malo osvrnuti i na ono što smo jučer čuli u Evanđelju. Naš Gospodin Isus Krist govori s takvom izvanrednom jednostavnošću da njegove riječi prodiru u najdublje kutke ljudskoga srca. Jednom rečenicom dovodi u pitanje naše pretpostavke, razotkriva naše proturječnosti i poziva nas da preispitamo temelje na kojima smo izgradili svoje živote. Jučer smo se susreli s jednim od takvih trenutaka, kad Isus izjavljuje: „Dajte caru carevo, a Bogu Božje.“
Te riječi odjekuju kroz dvije tisuće godina kršćanske povijesti. Oblikovale su rasprave o političkoj vlasti, vjerskoj slobodi, društvenoj odgovornosti i odnosu između Crkve i države. Pa ipak, njihovo najdublje značenje nije političko, već duboko duhovno. Ispod pitanja što pripada Cezaru leži daleko važnije pitanje: što pripada Bogu? A odgovor je, dragi moji: njemu pripada sve!
Sto godina Svjetske misijske nedjelje
Papa je u svome Angelusu spomenuo stotu obljetnicu Svjetske misijske nedjelje, koju je 1926. godine ustanovio papa Pio XI. Već stoljeće ta godišnja proslava podsjeća katolike diljem svijeta da misionarska odgovornost Crkve ne pripada samo svećenicima, redovničkim zajednicama ili onima koji putuju u daleke zemlje, nego svakom krštenom kršćaninu. Zapovijed uskrsloga Krista danas je jednako hitna kao i onda kad ju je prvi put povjerio svojim apostolima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode“ (Mt 28,19).
Ovaj poziv nije rezerviran samo za privilegirane. To je sam puls, otkucaj srca Crkve, razlog njezina postojanja i odgovornost povjerena svakome od nas milošću našega krštenja. Biti u Crkvi znači biti misionar! Svjetska misijska nedjelja tiče se najdublje potrebe ljudske osobe: susreta sa živim Bogom i otkrivanja punine života objavljene u Isusu Kristu. Misija nije dodatna aktivnost koju Crkva poduzima kad su joj na raspolaganju dostatna sredstva. Misija pripada samoj njezinoj prirodi. Crkva koja prestane naviještati Krista izlaže se opasnosti da zaboravi zašto postoji.
Papa Benedikt XVI. izrazio je tu istinu s izvanrednom ljepotom u propovijedi na početku svoje Petrove službe, 24. travnja 2005. Podsjetio je Crkvu da je svrha našega života otkriti Boga ljudima, jer život istinski počinje tek ondje gdje se susrećemo s Bogom. Samo u susretu sa živim Bogom u Kristu otkrivamo pravi smisao i dostojanstvo svojega postojanja. „Nismo neki slučajni i besmisleni proizvod evolucije. Svaki je od nas rezultat Božje misli. Svaki je od nas željen, svaki je od nas voljen, svaki je od nas potreban.“
Svaku osobu koju susrećemo Bog poznaje i voli. Svaki ljudski život posjeduje dostojanstvo koje mu nijedna zemaljska vlast ne može dati niti ga ima pravo oduzeti. Svaka osoba, bez obzira na nacionalnost, kulturu, jezik, bogatstvo ili društveni položaj, pozvana je u odnos s Bogom, koji ju je stvorio. Zato je misionarski poziv Crkve toliko važan. Evanđelje ne naviještamo zato što se smatramo superiornijima od drugih, niti zato što im želimo nametnuti svoju kulturu ili tradiciju. Naviještamo Krista jer smo susreli ljubav toliko lijepu da je ne možemo zadržati samo za sebe.
Geslo ovogodišnje Svjetske misijske nedjelje glasi: „Jedno u Kristu, ujedinjeni u misiji!“ Jedno smo u Kristu ne zato što dijelimo isti jezik, nacionalnost, običaje ili okolnosti, nego zato što smo ujedinjeni njegovom smrću i uskrsnućem. Vode krštenja učinile su nas udovima jednoga Tijela, a Duh Sveti povjerio nam je zajedničku odgovornost naviještanja Evanđelja.
Naše jedinstvo stoga nije samo nešto čemu se treba diviti. To je nešto što treba živjeti. Kad jedan ud Crkve pati, cijela je Crkva pozvana odgovoriti. Kad misionarska zajednica nema sredstava za naviještanje Evanđelja, oni s većim mogućnostima dužni su s njom podijeliti svoja sredstva. Kad se kršćani suočavaju s progonom, njihova patnja mora pronaći odjek u našim molitvama i našoj brizi. Svi smo jedno u Kristu Isusu, što neprestano ističe i sveti Pavao. A jučer smo čitali i odlomak iz njegove Prve poslanice Solunjanima, najstarijega kršćanskog spisa. Budimo zahvalni što pripadamo ovoj Crkvi, na čijem je čelu naš Sveti Otac.
