Europa u nemirima: krunica kao lijek, Newman kao uzor

HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – MUČENA, RASPETA I POKOPANA! MIR VAM I DOBRO!

Petak je, spomen na Gospodinovu muku, križ i smrt. Zahvalimo za ovo jutro, desetak je stupnjeva toplije nego jučer, kao da će kiša. Čekamo je cijelo ljeto ovdje, a nikako da dođe.

Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, za novi dan i posvetimo sebe i sve svoje u ovome danu Gospodinu – dok se spremamo za vikend. Izmolimo svoje uobičajene jutarnje molitve, a uz to i molitvu Crkve – Časoslov, s tom se molitvom uključujemo u molitvu cijele Crkve jer Časoslov je molitva Naroda Božjega – Crkve.

Vidimo kako je zapadni svijet u nemiru, kako se neredi i vandalizam na Zapadu šire pod krinkom učeničkih pobuna, a zapravo vidimo kako se razbijaju izlozi, pljačkaju radnje i zlatarnice, nasilje se širi ulicama Francuske i Belgije, a ništa bolje nije ni na ulicama Londona i New Yorka – barem prema onome što se nudi u video-isječcima. Danas svatko ima mobitel s kojim snima i onda dalje šalje.

Za razliku od tih nereda na Zapadu imamo mirne slike iz Poljske, dok se Ukrajina nemilosrdno razara. Isto tako i Bliski istok gdje mira nema, pa nema. A jedini spas je u molitvi. Sjećali smo se bitke kod Lepanta 7. listopada, ujedno i onoga masakra u Izraelu prije tri godine. Najveći napad i najviše židovskih žrtava nakon Holokausta u Drugom svjetskom ratu. Tisuću i dvjesto ubijenih, izmasakriranih, silovanih, 250 otetih talaca. I jasno, nakon toga slijedi odmazda, prema onoj Lamekovoj – sedam puta jača od napada. Spirala zla se samo povećava. A Isus je govorio o oprostu. Međutim – svi se bore za svoje mjesto pod suncem. A Zemlja je divno Božje stvorenje.

Progoni kršćana i krunica kao oružje

Diljem Bliskog istoka i Afrike kršćani su i dalje progonjeni, a u previše slučajeva i ubijani jer nose ime Kristovo. Prijevara i korupcija nagrizaju vlade i institucije. Eutanazija se širi pod krinkom suosjećanja. Ideologije koje su se nekoć smatrale poraženima, uključujući oblike mekog, puzajućeg komunizma, ponovno se uzdižu i ovdje oko nas.

I svugdje se ljudskim dostojanstvom trguje kao da je to na rasprodaju. Pa i kod nas se komunizam postepeno širi – nikada nije do kraja ni iskorijenjen jer su djeca i unuci onih vlastodržaca ponovno na polugama moći i kapitala.

Čini se da povijest i sadašnjost razgovaraju jedna s drugom – dan kada se svijet osjeća da ga guta zlo. Ipak, kao vjernici, naravno da smo zabrinuti. Znamo i svoju povijest i moć i obećanja svete krunice. Poznato je da se sveti Padre Pio često čuo kako govori: „Donesite mi moje oružje.“ Njegovo „oružje“ je, naravno, bila krunica.

Kad je svijet u ratu, Gospa stavlja krunicu u ljudske ruke. Kao i u našem Domovinskom ratu.

Lepanto, Hirošima i krunica danas

Značajan dio naše povijesti nalazi se u Djelima apostolskim 1:12–14 — kada su se apostoli okupili u molitvi s Marijom. Svijet se promijenio. Bili su uplašeni, nesigurni, a njihova je nutarnja potreba bila jednostavna: ostati blizu Marije.

Dana 7. listopada 1571. katolici su molili krunicu dok je bjesnila bitka kod Lepanta. Kršćanska flota bila je brojčano nadjačana, opasnost nepodnošljiva – no Crkva je ipak stavila krunice u ruke običnih vjernika, a povijest je krenula u smjeru koji nitko nije očekivao. 7. listopada 2023. svijet se probudio uz još jedan strašan podsjetnik na to koliko brzo ljudska mržnja postaje krvoproliće. Ubijeni nevini, razorene obitelji, uzeti taoci, rana koja još uvijek boli tri godine kasnije.

Ipak, Crkva je već vidjela ovakve dane. U Fatimi je Gospa upozorila da će svijet biti rastrgan ratom, zabludama i progonima – i dala nam je krunicu i Prve subote kao lijek. Nije nudila političke strategije ili svjetovna rješenja. Nudila je molitvu, pokoru i zadovoljštinu za grijehe. Stavila nam je oružje mira u ruke.

U Hirošimi, kada je pala atomska bomba, četiri isusovačka svećenika preživjela su samo nekoliko blokova od nulte točke. Njihov dom je ostao netaknut. Nisu patili od radijacijske bolesti. Njihovo objašnjenje bilo je jednostavno: svaki dan su molili krunicu. Čak i u sjeni najsnažnijeg oružja ikad upotrijebljena protiv čovječanstva, Gospina zaštita bila je nepogrješiva.

Krunica nije ostatak prošlosti, nego oružje za sadašnjost. Ona je nešto kao „mač Duha“, molitvom koja nas smješta u Kristove tajne kako se ne bismo izgubili u tami vremena. Krunica mijenja povijest jer prvo mijenja srca i ljude.

Crkva još uvijek stavlja krunicu u naše ruke – isto oružje koje je dala u Lepantu, istu molbu koju je uputila u Fatimi, isti štit koji je stajao u Hirošimi. Isto se ponavlja i ovdje u Međugorju. Pet desetaka, pedeset Zdravomarija. Majka koja je već intervenirala i koja još uvijek poziva svoju djecu na molitvu kada se čini da svijet proždire mržnjom. Nemojmo je ispustiti iz ruku.

Johna Henryj Newman: Papa Benedikt ga je proglasio blaženim, Franjo svetim, Lav naučiteljem

Crkva se danas sjeća svetoga Johna Henryja Newmana, obraćenika, teologa, svetca, crkvenoga naučitelja. Možda najbriljantnije figure na crkvenom nebu u devetnaestom stoljeću. Rodio se početkom 19. stoljeća, u anglikanskoj obitelji, a onda se ‘usred svojih dana’, u 45. godini okrenuo Katoličkoj Crkvi te postao katolički svećenik, a pod kraj života papa Leon XIII. imenovao ga je kardinalom.

John Henry Newman, rođen u Londonu u Engleskoj, bio je najstariji od trojice sinova i imao je tri sestre. Njegov otac bio je bankar, a obitelj njegove majke bili su graveri i proizvođači papira. Rano obrazovanje pružila mu je pobožna majka. Kao dijete dobro je poznavao Bibliju. Sa sedam godina poslan je u školu Great Ealing, internat koji se u to vrijeme smatrao najboljom privatnom školom u Engleskoj.

John je bio ozbiljan učenik koji je volio čitati, gutajući sve, od arapskih priča do filozofskih i teoloških djela. Posebno je volio priče koje su rasplamsale njegovu maštu.

Kad je John Henry imao petnaest godina, tijekom svoje posljednje godine u Ealingu, doživio je duboko obraćenje. O tom obraćenju, kasnije je napisao: „Pao sam pod utjecaj određenog vjerovanja i u svoj intelekt primio istine dogme, koje, Božjom milošću, nikada nisu izbrisane ili zasjenjene“. To je iskustvo plodilo time da nikada nije sumnjao u istine vjere.

Newmanov put u Katoličku Crkvu

Njegovo obraćenje dogodilo se čitanjem duhovnih knjiga u kojima je došao do osobnog uvjerenja Božjoj istini. Nastavio je s čitanjem te se upoznao sa svetim Augustinom i drugim crkvenim ocima.

Dao je zavjet celibata – neženstva. Nakon osobnog obraćenja John Henry nastavio je studij na Trinity Collegeu u Oxfordu. Godine 1824. zaređen je za anglikanskog đakona, a svećenik je postao 1825. Nakon anglikanskog zaređenja postao je kapelan crkve svetog Klementa u Oxfordu. G. 1828. imenovan vikarom sveučilišne crkve Svete Marije Djevice u Oxfordu. Na toj je dužnosti ostao do 1843. Newmanovo proučavanje i artikuliranje učenja crkvenih otaca imalo je najveći utjecaj na njega.

Godine 1842. povukao se sa svojih položaja predavača u Oxfordu i zaputio se u malo mjesto Littlemore, gdje je proveo sljedećih nekoliko godina živeći gotovo kao monah, pustinjak, živeći život molitve, učenja i pisanja. Nakon temeljitog proučavanja crkvenih otaca i razvoja istina u koje je duboko vjerovao, bio je uvjeren da je Rimokatolička Crkva ona Crkva koju je ustanovio Krist.

Unatoč šoku i neodobravanju onih koji su mu bili bliski, 9. listopada 1845. blaženi Dominic Barberi ga je na maloj ceremoniji u Littlemoreu primio u Katoličku Crkvu. Zatim je otputovao u Rim na daljnji studij, 1847. je zaređen za katoličkog svećenika, a 1848. vratio se u Birmingham u Engleskoj kako bi osnovao Birminghamski oratorij sv. Filipa Nerija.

Newmanovo djelo, kardinalska čast i geslo

U godinama koje su uslijedile, otac Newman pomogao je osnovati Katoličko sveučilište u Irskoj i objavio Apologia Pro Vita Sua, teološku obranu svog osobnog obraćenja. Objavio je i nekoliko drugih djela, uključujući Ideju sveučilišta, u kojoj posebno artikulira svrhu sveučilišta. Prije smrti, otac Newman primio je dvije važne počasti.

Godine 1877. dobio je počasno članstvo na Trinity Collegeu kao način pomirenja s Oxfordom i bivšim kolegama. Još veća čast došla je 1879. kada ga je papa Lav XIII. imenovao kardinalom, unatoč činjenici da nije bio biskup. Sveti John Henry Newman mogao je živjeti ugodnim životom kao anglikanski svećenik i učenjak. Međutim, odlučio je slijediti uvjerenja vjere koja je Bog usadio u njegov um i srce.

Svojim djelima utjecao je na mnoge teologe 20. stoljeća – primjerice Guardinija, de Lubaca, Congara, Ratzingera koji ga je proglasio blaženim, a papa Franjo svetim, dok ga je crkvenim naučiteljem proglasio papa Lav prošle godine. O njemu ćemo još govoriti. Bitno je upamtiti ono što je jednom rekao: Što više čovjek ide u prošlost, tim manje postaje protestant, a više katolik i vraća se Katoličkoj Crkvi.

Njegovo je životni moto i geslo bilo: COR AD COR LOQUITUR – SRCE SRCU GOVORI! Preporučio bih čitanje iz Službe čitanje od Vicencija Lerinskoga – o rastu vjere – a to bijaše i poticaj svetomu Newmanu u pisanju djela o razvoju crkvenoga nauka. Zahvalimo Gospodinu za ovoga učitelja Crkve u novo doba.