HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA, KOJI JE ZA NAS BIO RASPET, UMRO I POKOPAN! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Petak je, spomen na Gospodinovu muku, križ, smrt i pokop. Uzeo je na sebe sve naše ljudsko da bi to u svome životu, u svojoj smrti i ukopu preobrazio u zoru novoga života, na uskrsno jutro, i da bi nam pokazao kako mu ništa ljudsko nije strano osim grijeha. Grijeha nije počinio i nitko mu nije mogao prigovoriti nikakav grijeh. Došao je među nas da nam pokaže put spasenja, i kroz patnju, bolest, trpljenje i nevolje života.
Molitva za Svetoga Oca
Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, jesensko, prohladno i malo vjetrovito, ali sukladno vremenu. Izmolimo svoje uobičajene molitve i u njih uključimo Svetoga Oca, koji se, barem prema liječničkim priopćenjima i onome što nam javlja Tiskovni ured Svete Stolice, oporavlja nakon operacije. Naše su molitve usmjerene prema Svetomu Ocu da mu Gospodin omogući izvršiti djelo za koje ga je postavio na čelo Crkve. Dao mu je Petrovu ključarsku ulogu, da veže i driješi, da otključava i zaključava, dok On ne dođe. Predao mu je ključeve.
I to je ono što protestanti rado i tako lako zaboravljaju pa danas imamo desetak tisuća raznih protestantskih denominacija, od kojih svaka za sebe tvrdi da je autentična. A tko njih zapravo u javnosti sluša? Svetoga Oca sluša cijeli svijet jer je on moralni autoritet među svim javnim osobama. Sad se govori kako mu je majka preminula od raka i kako mu i brat boluje. Na nama je sve prepustiti Božjoj volji.
Hagaj i zapušteni Dom Gospodnji
Ovih smo dana u Službi čitanja čitali iz proroka Hagaja, zatim iz proroka Zaharije, a danas čitamo iz Knjige proroka Malahije, posljednje knjige Staroga zavjeta. Hagaj je djelovao u vrijeme povratka iz babilonskoga sužanjstva, kad je trebalo ponovno graditi Hram u Jeruzalemu. Preko njega Gospodin prigovara kako su se svi „skućili” i udomili, kako svatko misli na sebe i svoj dom, a Dom Gospodnji je zapušten, i zato narod nema blagoslova. U isto vrijeme djelovao je i prorok Zaharija.
Svatko se brine o svome, a nitko o Božjem domu. Zato su riječi proroka Hagaja onako žestoke: ništa vam ne uspijeva, ni u čemu nemate blagoslova jer ste zaboravili na okosnicu, na Dom Gospodnji. Gospodin treba biti u sredini tvojoj, on, Spasitelj, koji je s vama sklopio Savez. Zaborav Boga ponovno vodi u progonstvo i rasulo. Stoga treba graditi kuću Božju, Božji Hram u kojem će se ponovno prinositi žrtve, i tada će narodu pritjecati bogatstvo i obilovat će svime.
To je upravo ono što je navijestio prorok Izaija: „Gora Doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih uzvisina… Hajde, uziđimo na goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva da nas nauči svojim putovima, da napokon prekujemo mačeve u plugove i koplja u srpove” (usp. Iz 2,2–4). Tako je i ovdje: Hram mora biti mjesto prema kojemu se usmjeravaju svi pogledi i svi koraci svih Izraelaca, jer tu, među svojim pukom, stanuje Gospodin.
Grad koji se gradio oko crkve i vijećnice
U tom kontekstu vrijedi navesti jednu zanimljivost iz srednjovjekovne europske povijesti, koja je dobra pouka i za naše doba. Kad bi se počela graditi neka nova naseobina, najprije bi se odredilo mjesto za crkvu i gradsku vijećnicu. Te dvije građevine bijahu okosnica novoga naselja i oko njih se ono gradilo. Crkva je bila mjesto štovanja Boga, a vijećnica mjesto gdje su se rješavali zajednički planovi i problemi te komunalne potrebe pojedinaca. Pa i danas, kad se „progugla” po kartama i pogleda arhitektonski ustroj tih srednjovjekovnih mjesta, vidi se upravo ta struktura: sve se reda i uređuje oko crkve, mjesta bogoštovlja, i vijećnice, mjesta gdje se obavljaju javni građanski poslovi.
Postoji tu i još jedna zanimljivost. Nitko tko je bio u teškom grijehu ili izopćen iz Crkve nije mogao sudjelovati u gradnji crkve ili katedrale. Svi su prethodno trebali otići na ispovijed i pokajati se za grijehe, a tek se onda dati na gradnju, jer se Božje zdanje gradilo čistim rukama i čista srca. Na gradnju su išli u procesijama, s molitvom, pjevajući psalme i pjesme!
A danas? Koliko se grijeha i psovki prospe na našim gradilištima i novogradnjama, pa i pri gradnji crkava, a pogotovo naših novih kuća? Da Bog mili sačuva! U temelje i zidove vlastitih kuća ugrađujemo psovke, hule i bogohulstva, pa zato i nemamo blagoslova.
Novi hramovi novca i zdravlja
Kakvo je danas stanje na Zapadu? Crkve se ondje prazne i prenamjenjuju jer su postale suvišne. Stari su u crkve ugrađivali svoju vjeru i ono kamenje svjedoči o njihovoj usmjerenosti prema Bogu i Nebu. Danas se grade velike banke i klinike, a čovjek svoj pogled usmjerava prema novim „hramovima”, hramovima novca i zdravlja. Novac i zdravlje životni su prioriteti. Za Boga nema mjesta, stavljen je u zagradu, izvan vidika.
Zaborav Boga vodi u propast čovjeka i civilizacije, a pogotovo kulture. Vrijeme je da se prenemo i usmjerimo svoj pogled prema Gospodinu. Ako on nije smisao i cilj našega života, tada je cijeli život promašen.
Zašto više ne gradimo katedrale
Njemačkog pjesnika Heinricha Heinea jednom su pitali zašto ljudi više ne grade velike katedrale. Odgovorio je: „Ljudi u ta stara vremena imali su uvjerenja; mi moderni imamo samo mišljenja. A potrebno je više od pukog mišljenja da bi se podigla gotička katedrala.”
Dakle, stari su imali vjeru i čvrsto uvjerenje da je Bog s njima i da mu treba davati hvalu, pa i u obliku veličanstvenih zdanja, dok mi danas mijenjamo mišljenja kao haljine ili košulje. I zato smo nepostojani, i zato nam ništa ne traje dugo, i zato nemamo blagoslova. Kad se Bog stavi u središte, on će dati svoj blagoslov!
Sveta Margareta Marija Alacoque
Crkva se danas sjeća svete Margarete Marije Alacoque, mističarke koja je u Crkvi promicala pobožnost Presvetom, Božanskom Srcu Isusovu. Živjela je u 17. stoljeću. Sveta Margareta Marija gotovo je antiteza ili antipod jučerašnje svetice Terezije Avilske. Koliko je Terezija bila radosna i puna humora, toliko je Margareta Marija bila depresivna i bez humora. Terezija je bila društvena, a Margareta Marija povučena. Obje su bile bolesne, ali su se s bolešću nosile na različite načine. Obje su bile mističarke i imale su vizije, što još jednom dokazuje da nijedna osobnost ne isključuje svetost.
Djetinjstvo u siromaštvu i bolesti
Margareta Marija bila je kći uglednog javnog bilježnika. Otac joj je umro kad je imala oko osam godina i ostavio obitelj u nesigurnom financijskom položaju, pa su nekoliko godina bili na milosti dominantnih i pohlepnih rođaka. Poslana je u školu kod klarisa u Charollesu. S dvanaest godina oboljela je od bolne reumatske groznice i do petnaeste je bila prikovana za krevet. Obiteljski dom preuzela je rodbina, a prema majci udovici i prema njoj postupalo se s nezasluženom strogošću, gotovo kao prema sluškinjama. Često su joj branili i da ide u crkvu. „U to vrijeme”, napisala je kasnije, „sva moja želja bila je tražiti sreću i utjehu u Presvetom sakramentu.”
S dvadeset godina htjeli su je udati, ali je nakon duge borbe sa sobom odlučila ispuniti zavjet koji je ranije dala Djevici i stupila je u Red Marijina Pohoda, što su ga utemeljili sveti Franjo Saleški i sveta Ivana Franciska de Chantal. Zavjetovala se s dvadeset i dvije godine i uzela ime Marija. Brat joj je dao miraz pa je ušla u samostan u Paray-le-Monialu.
Vizije Presvetoga Srca
Tijekom duhovnih vježbi prije zavjeta, koje je položila 6. studenoga 1672., imala je viziju u kojoj joj je Isus rekao: „Pogledaj ranu na mom boku, u kojoj ćeš se nastaniti, sada i zauvijek.”
Dana 27. prosinca 1673., na blagdan svetoga Ivana Evanđelista, dok je klečala pred izloženim Presvetim oltarskim sakramentom, doživjela je viziju u kojoj joj je Gospodin rekao da zauzme mjesto koje je sveti Ivan zauzimao na Posljednjoj večeri i da će biti Njegovo oruđe. Isus je otkrio svoje Presveto Srce kao simbol svoje ljubavi prema čovječanstvu, rekavši: „Moje božansko Srce toliko gori ljubavlju prema čovječanstvu… da više ne može u sebi zadržati plamen svoje goruće ljubavi i mora ga širiti uz tvoju pomoć.” Tada je bilo kao da joj je uzeo srce i stavio ga uz svoje, a zatim ga vratio u njezine grudi, gdje je gorjelo božanskom ljubavlju.
Tijekom sljedeće godine i pol imala je još tri vizije u kojima ju je Isus uputio u pobožnosti koje će postati poznate kao Devet prvih petaka i Sveti sat, a u posljednjoj objavi zatražio je da se ustanovi blagdan Presvetoga Srca Isusova.
Dvanaest obećanja
Isus je dao dvanaest obećanja onima koji budu častili Njegovo Presveto Srce: „Dat ću im sve milosti potrebne za njihovo životno stanje. Uspostavit ću mir u njihovim obiteljima. Utješit ću ih u svim njihovim nevoljama. U mom će Srcu pronaći sigurno utočište tijekom života, a posebno u času svoje smrti. Izlijevat ću obilne blagoslove na sve njihove pothvate. Grješnici će u mom Srcu pronaći izvor i beskrajni ocean milosrđa. Mlake će duše postati gorljive. Gorljive će duše brzo dosegnuti veliko savršenstvo. Blagoslovit ću domove u kojima će biti izložena i štovana slika moga Srca. Svećenicima ću dati moć da dotaknu najtvrđa srca. Imena onih koji šire ovu pobožnost bit će zapisana u mom Srcu i nikada ne će biti izbrisana. Svemoćna ljubav moga Srca podarit će svima koji budu primali pričest prvoga petka u devet uzastopnih mjeseci milost konačnog pokajanja; ne će umrijeti pod mojom osudom ni bez primanja sakramenata; moje će Srce biti njihovo sigurno utočište u tom posljednjem času.”
Poslušnost i duhovni vodič
Božja Mudrost rekla joj je i ovo: „Ne čini ništa bez odobrenja onih koji te vode, da te, imajući autoritet poslušnosti, ne zavede Sotona, koji nema moć nad onima koji su poslušni.”
Sveti Claude de la Colombière, iskusni isusovac, došao je u samostan kao ispovjednik sestara, a Margareta Marija u njemu je prepoznala vodiča koji joj je bio obećan u vizijama. Uvjerio se da su njezina iskustva istinita i prihvatio je nauk o Presvetom Srcu koji su joj prenijele vizije. Danas svi znamo za pobožnost prvih petaka, a svima preporučujem da u Službi čitanja pročitaju njezino pismo o trima stvarima koje vode prema Gospodinu.
