Dok je Luther raskolio Crkvu, Sveta Terezija Avilska reformu Crkve započela je od sebe

HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – NAZOČNA U PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU! MIR VAM I DOBRO!

Blagoslovljen i radošću ispunjen novi dan – četvrtak je – spomen na Gospodnju Posljednju večeru kad nam je ostavio bitno za život – sebe pod prilikama kruha i vina – ostavio nam je i apostole na kojima je sagradio Crkvu s Petrom na čelu. To Crkva nakon Duhova priznaje kao svoju normalnost – Petar je uvijek onaj koji vodi riječ, koji nastupa, makar nije bio najučeniji. Ali mu je Gospodin promijenio ime – od Šimuna postao je Kefa-Petar-Stijena i njemu je predao ključeve svoje Crkve.

Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, svježe, pravo jesensko, i izmolimo svoje uobičajene molitve. Zaštitimo se od Zla i Zloga, odrecimo se grijeha i molimo za blagoslov nad sebe i svoje te za sve koji su se preporučili u naše molitve. Napose molimo za Svetoga Oca, komu je dijagnosticiran maligni tumor na plućima, koji je na sreću na vrijeme odstranjen. – Duboko smo zabrinuti zbog nagađanja koja se pojavljuju u dijelovima vatikanskog tiska i međunarodnih medija o zdravlju našeg Svetog Oca, pape Lava XIV., nakon izvješća o njegovoj dijagnozi adenokarcinoma desnog plućnog krila i naknadnom kirurškom uklanjanju zahvaćenog tkiva.

U tako osjetljivom i duboko osobnom trenutku moramo se oduprijeti iskušenju da donosimo preuranjene zaključke o prognozama ili liječenju koje bi moglo biti pred nama. Dijagnoza raka razumljivo izaziva tjeskobu i neizvjesnost, ali ne daje nikomu pravo nagađati o nečijoj budućnosti, koliko god ta osoba bila istaknuta. Znamo da je sve u Gospodinovim rukama.

Dostojanstvo i privatnost Svetog Oca

Svaki budući plan liječenja mora se voditi kliničkim nalazima, promišljenom procjenom medicinskog tima Svetog Oca u bolnici Gemelli u Rimu i, što je važno, Papinim vlastitim željama i pristankom za objavu informacija. Njegovo dostojanstvo, privatnost i osobna sloboda moraju ostati najvažniji. Trebamo imati na umu da Sveti Otac nije samo rimski biskup i vidljivi pastir sveopće Crkve.

On je također ljudsko biće koje zaslužuje isto suosjećanje, osjetljivost, povjerenje i poštovanje koje bismo željeli svakom članu vlastite obitelji koji se suočava s teškom bolešću. – Doći će pravo vrijeme za medicinske novosti i trebali bismo pričekati mjerodavne informacije, a ne dopustiti da se nagađanja prihvate kao činjenica.

Kao kršćani, naša prva odgovornost nije nagađati nego moliti. Povjerimo papu Lava XIV. ljubaznoj brizi našega Gospodina, moleći ga da mu podari ozdravljenje, snagu, mir i spoznaju da je okružen ljubavlju i molitvama vjernika diljem svijeta. Neka Blažena Gospa, Zdravlje bolesnih, zakrili Svetog Oca svojom majčinskom zaštitom, a Gospodin neka vodi ruke, srca i umove svih onih koji su mu povjereni.

Stoga bismo trebali pozorno i pomno razlikovati ono što je liječnički tim potvrdio od onoga što drugi samo sugeriraju. To je i stvar odgovornog novinarstva i temeljni izraz poštovanja prema Svetom Ocu. – Crkva se danas sjeća jedne snažne, velike žene, svete Terezije Avilske od Isusa – redovnice, mističarke, spisateljice, naučiteljice Crkve.

Terezija Avilska rođena je u Velikom tjednu 1515. godine. Umrla je u listopadu 1582., prije nešto više od četiristo četrdeset godina. Njezin život i postignuća donijeli su joj mnoge titule – reformatorice, spisateljice, osnivačice, naučiteljice Crkve i svetice – a te su je titule, zajedno s njezinom toplom ljudskom osobnošću, duhovitošću i nepokolebljivom hrabrošću, učinile jednom od velikih žena svih vremena u Crkvi.

Istraživačica unutarnjeg svijeta

Terezija nije bila rođena svetica. Njezina snažna, živahna osobnost samo se postupno pokoravala snažnom djelovanju Božje milosti u njezinu životu. Bila je žena golemih želja, čvrste odlučnosti i velikodušnog duha. Imala je dar za prijateljstvo i sposobnost ugađanja. Voljela je život i sve ljudsko i nije se bojala ni vlastite slabosti ni vlastite snage.

Nije ni čudo što je postala jedna od najdražih kršćanskih svetica i najpristupačnija od mistika. – Terezija je živjela u dobu nimalo različitom od našeg: dobu istraživanja i otkrića, dobu revolucije i reformi te dobu vjerskih i političkih previranja. Dvadeset godina prije nego što se rodila, Kristofor Kolumbo ‘otkrio’ je Ameriku, a uzbuđenje i oduševljenje ovog ‘novog svijeta’ bili su uvelike dio klime Španjolske šesnaestog stoljeća. Na svoj način, Terezija je također bila istraživačica, ali drugačije vrste.

Njezin svijet bio je svijet duha, to intimno prebivalište ljubavi i prijateljstva gdje se Bog i ljudska duša susreću i razgovaraju. Kolumbo je umro, a da nikada nije shvatio što je otkrio; Terezija je postajala sve svjesnija blaga i bogatstva kraljevstva u sebi – ‘unutarnjeg dvorca’ na koji je naišla na svom ‘putu savršenstva’. Dakle, imamo vanjska, zemljopisna otkrića, a kod Terezije nutarnja, duhovna otkrića, iskustva – kao u svetoga Augustina i drugih velikana na obzoru Crkve kao sv. Franje.

Reforma koja počinje iznutra

Dvije godine nakon njezina rođenja Luther je raskolio Crkvu jer je bio nezadovoljan Crkvom i životom crkvenih dostojanstvenika. Tražio je milosrdnoga Boga. Ni Terezija nije bila zadovoljna životom i počela je sa svojom reformom. Ne Crkve, nego same sebe i svoga Reda. Iskusila je, kao i Luther, stvarnost grijeha i zla te slabost ljudske naravi, ali je također poznavala Božje milosrđe i preobrazbenu moć njegove milosti. Znala je i da je jedina pobuna bila protiv grijeha i zla u svome vlastitom srcu i da reforma, gdje god na kraju završila, mora početi iznutra, u vlastitu životu.

Terezijin odgovor Lutheru nisu bile dogmatske izjave Tridentskog sabora, već svjedočanstvo njezine vlastite duše ispunjene milošću, tako snažno prikazane u njezinim spisima i u njezinom životu. – Terezija je živjela u doba velikog koncila. Tridentski koncil započeo je 1545. i s prekidima se održavao do 1563. Te godine odgovaraju jednom od najvažnijih razdoblja u Terezijinom životu – njezinoj unutarnjoj borbi da se svim srcem preda Bogu i njezinoj vanjskoj borbi za početak karmelske reforme.

Nije teško u Božjoj providnosti razaznati duboku vezu između djela Tridentskog koncila i Terezijinih napora. – Cilj Tridentskog sabora nije bio samo suprotstaviti se protestantskoj reformaciji, već obnoviti život Crkve, izvana kroz njezine dogmatske zasade i uredbe, a iznutra kroz temeljit program kršćanske obnove. Terezijin cilj bio je reforma, prije svega, vlastitog života, a zatim i vlastite redovničke obitelji unutar Crkve.

Svetica Tridenta i naučiteljica Crkve

Terezija je molitvu i kontemplaciju shvaćala samo kao ‘službu Crkvi’. U svakom je pogledu bila kći Crkve. Svim se silama trudila provesti duh velikog Sabora reformom jedne određene redovničke obitelji pod svojom skrbi, a sav njezin cilj bio je podupirati, jačati i izgrađivati Tijelo Kristovo na bilo koji način. Stoga nije bez razloga nazvana ‘sveticom Tridenta’.

Sveta Terezija napisala je četiri velike knjige, nekoliko manjih djela, najmanje trideset i jednu pjesmu i 458 pisama koja još uvijek postoje. Njezini spisi spadaju među najdublja duhovna djela u povijesti Crkve, što joj je donijelo titulu crkvene naučiteljice. – Prava veličina Terezije nije ni u njezinim postignućima ni u njezinim spisima, već u njezinoj svetosti. U konačnici, genij njezina vlastitog života, života življena potpuno za Boga, ostavlja njezin osobni potpis i pečat na sva njezina postignuća i preobražava svaku stranicu njezina pisanja.

Nesumnjivo bi Terezija ostavila svoj trag kao žena i kao spisateljica, ali taj život ne bi bio tako poznat da nije prožet sjajem njezine svetosti i žarom njezina intimnog odnosa s Bogom. – Terezijina veličina ne sastoji se u onome što nam govori o sebi, nego u onome što nam govori o Bogu i njegovim postupcima s nama.

Imala je, kao malo tko drugi, povlasticu živjeti i kretati se u prisutnosti živoga Boga objavljena u dubini njezine duše, tamo razgovarati s njim i dijeliti intimno zajedništvo njegova božanskog života. Ali ne samo da je iskusila, već je i zabilježila. Mogla je ući, takoreći, s perom u ruci, u božansku prisutnost i zabilježiti za druge ono što je vidjela i čula. I to nazivamo njezinim svjedočanstvom, svjedočanstvom o stvarnosti Boga i duhovnog svijeta.

Samo Bog dostaje

Toliko je snažno njezino komuniciranje ove stvarnosti, toliko autentične njezine riječi i toliko iskreni njezini plodovi u njezinom životu da, poput židovske filozofkinje i obraćenice Edith Stein, ne možemo a da ne odgovorimo u vlastitom srcu: ‘ovo je istina.’ Dr. Stein je u jednoj noći pročitala njezinu Autobiografiju i ujutro nakon čitanja samo zaključila: TO JE ISTINA.

Doskora se dala krstiti, potom nakon desetak godina ušla u Karmel i završila kao mučenica i svetica u konc-logoru u plinskoj komori. – Često se kaže da su Terezijini spisi uglavnom o molitvi, no to je tako samo utoliko što su prije svega spisi o Bogu i njegovim postupcima s nama; a molitva je za nju atmosfera, milje u kojem taj odnos s Bogom raste i razvija se.

Bitno svjedočanstvo Terezije jest stvarnost duhovnog svijeta u kojem se Bog susreće kao živi Bog, Bog koji je osoban, blizak i pun ljubavi te koji je intimno uključen u ovaj naš svijet. – Bog i samo Božja ljubav daju smisao svemu što je Terezija napisala i učinila. Tražila je i pronašla najdublje moguće prijateljstvo s Bogom i sve u vezi s njom odražava to otkriće.

Za nju ništa nije bilo stvarnije od Boga, njegove ljubavi, njegove providnosne brige i pažnje. Bog je bio njezin aksiom; nije samo živjela za njega, živjela je u njemu i s njim. Stvarnost Boga postala je stvarnost njezina života: istina o Bogu, istina o njoj samoj. Njezina misao: SAMO BOG DOSTAJE – SAMO JE ON DOSTATAN U ŽIVOTU! Slijedimo Tereziju na njezinu putu!