HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA KOJI JE ZA NAS BIO MUČEN, RASPET, UMRO I POKOPAN! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Petak je, spomen na Gospodinovu muku, križ i smrt te ukop! Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, prohladno, kao da je prestala kiša i kišno razdoblje. Izmolimo svoje uobičajene jutarnje molitve, neka Gospodin opere srce, dušu, jezik i rječnik da nam nakane, riječi te djela budu sveta.
Slušamo i čitamo dobre vijesti iz Vatikana glede zdravlja pape Leona/Lava. Papa Lav XIV. ne će trebati kemoterapije ili zračenje. Njegovi liječnici u rimskoj bolnici Gemelli rekli su u srijedu da su konačni laboratorijski nalazi potvrdili da je rak u desnom plućnom krilu lokaliziran i da “nije potrebna daljnja terapija”. Nekoliko sati ranije, osam dana nakon što su kirurzi uklonili donji režanj desnog pluća, papa Leon se vratio na Trg Svetoga Petra za svoju prvu opću audijenciju nakon operacije. Blagoslovio je bebe iz papamobila, a zatim zaključio audijenciju predvodeći u pjevanju Oče naš – Pater noster na latinskom. Njegove prve riječi okupljenima: “Prva stvar koju bih želio istaknuti jest hvala! Hvala vam na podršci tolikim molitvama. Hvala Bogu na njegovoj velikodušnosti.” Zahvalimo Gospodinu da nam je vratio Papu i vjerujemo da će moći putovati na daleko putovanje u Južnu Ameriku gdje je proveo svojih dvadesetak godina svećeničkoga i biskupskoga života.
Europska previranja i jakobinsko naslijeđe
Čitamo ovih dana o nemilim događajima u Francuskoj, Italiji, Belgiji. Svi se slažu da su se udružile lijeve političke opcije s islamističkim grupama koje žele prevrat. U Francuskoj ništa novo. Dogodilo se to i 1789. kad su srušili kraljevstvo, smaknuli kraljicu i kralja koji bijaše pomazan u Reimsu kao i svi prethodni kraljevi, od kralja Klodviga s kraja petoga stoljeća. Trinaest stoljeća kraljevstva je uništeno u revolucionarnom prevratu jakobinaca kad su tekli potoci krvi Francuskom i Parizom, kad su revolucionari i kriminaloidni tipovi harali Francuskom.
Suočavamo se s opljačkanim trgovinama, uništenim gradskim ulicama, izgorjelim zgradama i vandalizmom nad spomenicima. Kao i u neredima 1968. godine, studentske pritužbe ubrzo su preuzete i manipulirane od strane krajnje lijevog podzemlja motiviranog voljom za uništenjem prosvjetiteljske ideologije. Dok je Vlada uvjeravala svoje građane da će krivci biti privedeni pravdi, ono čemu je Francuska svjedočila bila je manifestacija ideologije na kojoj je utemeljena Republika; o jakobinizmu iz 1789., koju čak i većina francuske desnice priznaje kao temelj svoje nacije. Francuski premijer za nemire okrivljuje “krajnju ljevicu” i kriminalce. Ali Republiku je 1789. godine osnovala “krajnja ljevica”, mobilizirajući i agitirajući “kriminalce”. Francuski Nacionalni dan slavi rulju koja juriša na Bastilju (u kojoj je bilo zadržano vrlo malo zatvorenika) i ubojstvo njegovog guvernera. I Macron i Marine Le Pen osudili su “napad na demokraciju”. Ali to je manifestacija “demokracije”; atavistička artikulacija istog tipa kao i 1789.
Kada je Petain 1940. preuzeo vlast na glasovanju u Narodnoj skupštini s 569 prema 80 (s 18 suzdržanih), učinio je to sa spoznajom da je ideologija iz 1789. uništila Francusku. Nastojao je preokrenuti tu revoluciju nacionalnom revolucijom; zamijeniti “Slobodu, jednakost, bratstvo” s “rad, obitelj, domovina”. Kad se Francuska vratila svom tijeku propasti, učinila je to s krvoprolićem dostojnim jakobinske baštine.
Nacionalna ikona je Marianne, ženska reprezentacija Republike ukrašena jakobinskom, frigijskom kapom, koja podsjeća na “božicu razuma” koju su Jakobinci nastojali nametnuti kao građansku religiju. Nacionalna himna, La Marseillaise, slavi revoluciju u krvi i ratu. Tijekom Olimpijskih igara 2024. godine Francuska je paradirala svojim jakobinskim naslijeđem pred svijetom proizvodeći kao olimpijsku maskotu Phryges, antropomorfne frigijske kape. U simboličnoj poruci kako bi se uvjerilo svijet da se Francuska još uvijek može smatrati središtem progresa, olimpijska ceremonija sadržavala je ismijavanje Posljednje večere, s drag queenovima, transrodnim modelom i poluodjevenim golim pjevačem obojenim u plavo kako bi prikazao Dioniza, boga pijanog rituala, odražavajući (ne)moralno i kulturno doba. Kao i njihove bezumne kolege u pariškim neredima 1968. godine, rulje listopadskih nereda nisu u neslaganju sa sustavom u kojem su oni i njihovi roditelji odgajani – to su simptomi toga. Francuska je požnjela ono što je posijala. Odnosno žanje ono što je sijala. Dao Bog da se ovo dobro završi. Revolucionarni ples je počeo, i prijeti zahvatiti cijelu Europu. Pa i kod nas se javljaju te postkomunističke grupacije koje traže prevrat. Neka nas Gospodin od toga sačuva.
Lik i djelo svetoga Ivana Pavla II.
Jučer smo slavili svetoga Ivana Pavla II. Vrijedi se ponovno osvrnuti na taj jedinstveni lik dvadesetog stoljeća, tu moralnu vertikalu koja je postavila miljokaze za obnovu Crkve i svijeta. Kada se kardinal Karol Wojtyła pojavio na balkonu bazilike svetog Petra 16. listopada 1978., malo tko je mogao zamisliti da će sljedećih četvrt stoljeća provesti u društvu s njime. Poljski biskup, oblikovan patnjom, ojačan molitvom te izbrušen u strašnim previranjima rata, nacizma i komunističkog ugnjetavanja. Svjedočio je okrutnosti ideologija koje su nastojale ukloniti Boga iz ljudske svijesti i svesti ljudsku osobu na instrument političke moći. Također je doživio osobnu tragediju, izgubivši sestru, majku, brata i oca dok je još bio mladić. Ipak, ta iskustva nisu otvrdnula njegovo srce. Umjesto toga, produbila su njegovo razumijevanje ljudske patnje i ojačala njegovo uvjerenje da ljubav, a ne mržnja, mora imati posljednju riječ.
Na dan svoje inauguracije izgovorio je riječi koje su postale neodvojive od njegova pontifikata: “Ne bojte se. Otvorite širom vrata Kristu.” Te riječi nisu bile samo poticaj zbunjenom svijetu. One su bile svjedočanstvo čovjeka koji je kroz patnju i molitvu otkrio da, kada se povjerimo Kristu, strah više ne mora vladati našim životima. I možda nam i danas poruka svetog Ivana Pavla II. najizravnije govori. Živimo u svijetu u kojem strah oblikuje mnoge naše odluke. Strah nas je bolesti, nesigurnosti, odbacivanja, neuspjeha, usamljenosti i smrti. Bojimo se što bi sutra moglo donijeti, a ponekad se bojimo potpuno se predati Bogu jer ne možemo biti sigurni kamo će nas njegova providnost dovesti. Ipak, kršćanski život nije obećanje da će patnja nestati. Uvjerava nas da nas patnja nikada ne će odvojiti od Kristove ljubavi.
Život preobražen Kristovom ljubavlju i oprostom
Temelj njegova duhovnoga života i snage bijaše to što je bio preobražen Kristom. Bio je transformiran Isusom Kristom. Njime preobražen. Unatoč svojim izvanrednim intelektualnim darovima, filozofskim spoznajama i neizmjernom doprinosu crkvenom učenju, on je u osnovi ostao čovjek molitve. Oni koji su ga susreli često su primjećivali izvanredan intenzitet njegove molitvene šutnje. Čak i usred zahtjevnih odgovornosti papinstva, shvatio je da ništa ne može zamijeniti one trenutke kada ljudsko biće kleči pred Bogom i dopusti sebi da bude voljeno. Znao je da Crkva ne živi po upravi, po strukturama, programima ili strategijama, koliko god to bilo potrebno. Crkva živi zato što Krist prebiva u njoj i zato što Duh Sveti neprestano obnavlja srca onih koji se predaju božanskoj milosti. Sveti Pavao govori o širini, duljini, visini i dubini Kristove ljubavi, ljubavi koja nadilazi ljudsko znanje. Ove riječi pozivaju nas da prepoznamo da se Božja ljubav ne može mjeriti granicama našeg razumijevanja.
Ali Kristova je ljubav veća od naših neuspjeha, dublja od naših rana i jača od smrti. Sveti Ivan Pavao II. je ovu istinu shvatio s izvanrednom jasnoćom. Kada je 13. svibnja 1981., na dan Fatimske Gospe, gotovo ubijen na Trgu svetog Petra, svijet je svjedočio činu nasilja nad čovjekom čija je služba proglasila dostojanstvo ljudskog života. Ipak, ono što je uslijedilo pokazalo se još snažnijim svjedočanstvom Evanđelja. Oprostio je čovjeku koji ga je pokušao ubiti i kasnije ga posjetio u zatvoru. Ovdje susrećemo kršćanstvo ne samo kao zbirku moralnih načela, nego kao živi susret s razapetim i uskrsnulim Gospodinom. Za Ivana Pavla II. oprost nije bio apstraktni teološki koncept. Bio je to čin nasljedovanja Gospodina, omogućen Kristovom milošću.
U godini Jubileja htio je pohoditi biblijska mjesta. Htio je otići na Sinaj gdje se Mojsije susreo s Gospodinom. Iz Kaira je prebačen vojnim avionom do Sinaja i ondje su mu pokazali mjesto gdje je navodno bio Gorući grm. Papa je sjeo na stolicu, zatvorio oči. I kao da je pao u zanos. Nakon nekog vremena lice mu se ozarilo, samo se potapšao po koljenima i kao da je time htio reći: Da, tu je to! Tu se to dogodilo. Kao da je i sam osobno imao objavu koju je doživio Mojsije. Svetački lik naših dana. Zahvalni smo Gospodinu za dar velikoga Pape. Živimo usred sukoba u kojima se mržnja prenosi s generacije na generaciju, gdje političke razlike postaju osobna neprijateljstva i gdje jezik prezira prečesto zamjenjuje strpljivi rad na pomirenju. Čak i unutar naših obitelji i zajednica, ogorčenje, nesporazum i ranjeni ponos mogu slomiti odnose. Ipak, Krist nas poziva na nešto veće. Čuli smo jučer riječ o ognju koji je Gospodin došao baciti na zemlju. Oganj Duha Svetoga. Sveti je papa to iskusio. Slijedimo ga!
