HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA, KOJI JE MUČEN POD PONCIJEM PILATOM, RASPET, UMRO I POKOPAN, I TREĆI DAN USKRSNUO! MIR VAM I DOBRO!
Danas je prvi petak u studenome, dan spomena na Gospodinovu muku, smrt, križ i ukop, pa neka ovo bude podsjetnik onima koji obavljaju pobožnost prvih petaka Presvetom Srcu Isusovu.
Uvečer u starijim ispovjedaonicama ima dosta ispovjednika na stranim jezicima, što je dobar znak. Čovjek vjernik želi sa sebe zbaciti prtljagu koju nosi godinama. I mi koji ispovijedamo na hrvatskom, a ponekad i na stranim jezicima, imamo iskustvo kako se čovjek oslobađa tereta i ponovno prodiše, kako ga Duh zahvati od glave do pete, tako da se i sam iznenadi i nađe zatečen. Da, milost je nepredvidiva, ali jedno je potrebno: željeti promjenu, željeti ostaviti stari način života i odlučiti krenuti u život kao novi čovjek.
Nebo se raduje svakom obraćenju
Na to nas podsjećaju prispodobe iz Lukina evanđelja o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmi i izgubljenom sinu. U medijima i na portalima čitamo o obraćenju ovoga ili onoga, ove ili one, a neki se zbog tih objava bez razloga ljute. Tu je i pitanje oprosta. Koliko se samo komentara pojavi kad osoba koja je živjela u grijehu doživi obraćenje i o tome javno progovori, i koliko je među njima negativnih! Kao da smo te prispodobe zaboravili. Umjesto da se radujemo povratku rasipnoga sina ili kćeri, mnogi su ih spremni i dalje osuđivati.
Čak i vrle i pobožne katolkinje odbacuju obraćenje takvih osoba. One su poput starijeg brata rasipnoga sina. Te su žene cijeli život nastojale biti svete, uporno su molile i naporno radile, odgovorno su se brinule za obitelj, nisu se predavale tjelesnim užitcima niti rasipale novac kakav se može zaraditi u takvim zanimanjima. Zato su ogorčene što se takva žena može jednostavno pokajati i postati im jednaka.
Ali istina je da Bog grješnika voli jednako kao i sveca. Umro je za sve, i to za svakoga pojedinačno. Iako milosti darovane svecu mogu biti veće, Božja je ljubav prema obojici jednaka, kao i njegova spremnost da oprosti. Prihvaćamo da se sveti Pavao od ubojice kršćana promijenio u jednoga od svetih apostola, pa zašto nam je onda tako teško prihvatiti takva obraćenja u naše vrijeme? Nebo se raduje što je ova gospođa postala kršćanka i pokajala se za svoj prijašnji život.
Riječi „pred anđelima” jasno pokazuju da nebeski duhovi brinu za nas ovdje dolje, da znaju za naše pokajanje i da mu se raduju. Kolika je tek radost anđela na nebu zbog jednoga grješnika koji se pokaje u ispovjedaonici! Jesmo li toga svjesni? Jesmo li Bogu zahvalni što se ta osoba konačno osvijestila, obratila, ispovjedila svoje grijehe i vratila se k njemu?
Uostalom, danas nam Pavao poručuje da je naša domovina na nebesima. Želimo li onda da netko u tu nebesku domovinu ne uđe? Jesmo li toliko sebični, toliki „šovinisti” i za nebo i u nebu?
Molimo za pokojne u mjesecu studenome
U Službi čitanja imamo zgodu o tome kako su u Jeruzalem poslali prinos za poginule koji su uza se imali poganske idole. Vjerovali su, naime, u zagrobni život pokojnika. I mi smo u mjesecu u kojem posebno molimo za pokojne, za duše u čistilištu. Svi zajedno tvorimo općinstvo svetih: mi koji smo još na putu, oni koji trpe u čistilištu i oni koji se raduju u nebu. Ne budimo sebični zbog toga što smo Gospodinu bili vjerni. Molimo da se svi obrate i dođu do spoznaje istine, koja je Isus Krist i koja je u Isusu Kristu.
NepravednI upravitelj
I današnja nam je evanđeoska poruka zbunjujuća i problematična: nepravedni upravitelj postavlja nam se za primjer. Na prvi pogled ova prispodoba može čak i uznemiriti, jer se čini da Isus hvali prijevaru. No kad je čitamo u svjetlu katoličke tradicije, njezino dublje duhovno značenje postaje jasno i bremenito poukom. Ona ne govori o tome kako uspjeti u svijetu, nego o tome kako mudro živjeti s pogledom na vječni život.
U prispodobi je upravitelj optužen da rasipa dobra svoga gospodara, što je ozbiljan prekršaj. Suočen s otkazom, smišlja kako da dužnicima svoga gospodara smanji dugove, nadajući se da će tako steći njihovu naklonost i da će ga primiti u svoje kuće kad ostane bez posla. Gospodar ne hvali nepoštenje svoga upravitelja, ali hvali njegovu pronicljivost i razboritost, dalekovidnost s kojom se pripremio za budućnost. To nam postaje slika revnosti kojom moramo pripremati svoje duše za vječni život.
Upravitelj je došao do trenutka obračuna, kad mora položiti račun o svom upravljanju. Taj sudbonosni trenutak podsjeća nas na istinu da ćemo i mi morati položiti račun o tome kako smo iskoristili svoje vrijeme, talente i blago. Upravitelj se pita: „Što da radim?” Isto bi pitanje trebalo odjeknuti i u našim srcima: kako se već sada pripremiti za ono što slijedi? A studeni je mjesec razmišljanja o posljednjim stvarima.
Primamljivo je živjeti kao da je ovaj život naše konačno odredište, kao da su zemaljski uspjeh, udobnost i sigurnost naši glavni ciljevi. Iako se nadamo nebu, njegova tajanstvena i nematerijalna narav lako nas navede da ga doživljavamo kao daleki san, a ne kao stvarnost koja je već sada prisutna.
Svaki je dan polaganje računa
Trenutak u kojem je upravitelj pozvan na odgovornost ipak ne označava samo čas naše smrti, nego upućuje i na ovaj sadašnji trenutak. Svaki smo dan pozvani živjeti tako da se neprestano pripremamo za susret s Gospodinom. Svaka odluka, svako djelo ljubavi i svaki način na koji koristimo svoja materijalna dobra dio su računa koji svakodnevno polažemo pred Bogom. Znajući da je naše vrijeme na ovom svijetu kratko u usporedbi s vječnošću, za ispit savjesti postavimo si pitanje: „Što ću danas učiniti da se pripremim za nebo i vječnu slavu s anđelima i svecima?” To pitanje nije sebično kad shvatimo pravi odgovor na nj. I Pavao nam poručuje da ovdje nemamo trajnoga boravišta, nego da je naša domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina Isusa Krista.
Pomoći drugima da smanje svoj dug pred Bogom
Time što je dužnicima svoga gospodara smanjio dugove upravitelj nam otkriva mudrost opraštanja, ljubavi i milosrđa. Ako ovaj život provedemo pomažući drugima da smanje svoj dug pred Bogom, navješćujući i svjedočeći njegovo milosrđe i dajući sebe nesebično i požrtvovno, Bog će nas, kad na kraju zemaljskog života stanemo pred Pravednog Suca, pohvaliti što smo djelovali snagom njegove mudrosti i razborito vršili njegovu volju čineći dobro drugima. Mi, naravno, sami ne smanjujemo tuđe dugove pred Bogom, ali drugima pomažemo da otkriju i prihvate oproštenje koje je Krist svojom smrću izvojevao i za njih, pa im se po milosti smanjuje teret grijeha.
Poput ovog upravitelja, za susret s Gospodinom najbolje se pripremamo kad drugima pomažemo da smanje dug koji imaju prema Bogu. Grijeh sa sobom donosi dug. Iako je Isus taj dug u potpunosti platio svojom mukom i smrću, zasluge njegove žrtve za nas vrijede tek kad se ponizimo pred Bogom i promijenimo. Tuđi dug pred Bogom smanjujemo kad svojim životom drugima otvaramo put da se okrenu od grijeha i prihvate Božje milosrđe koje se s križa izlijeva na sve, jer smo ih mudro i s ljubavlju potaknuli na promjenu.
Papa Lav XIV.: Nismo gospodari svojih života
Na Angelusu 21. rujna prošle godine papa Lav XIV. ovako je, otprilike, tumačio ovu prispodobu:
„Bit ćemo pozvani položiti račun o tome kako smo upravljali svojim životima.
Prispodoba koju slušamo potiče nas da razmislimo o tome kako postupamo s materijalnim dobrima i, općenito, kako se odnosimo prema najdragocjenijem dobru od svih, prema vlastitom životu.
U prispodobi gospodar poziva upravitelja da ‚položi račun’. Ta slika poručuje nešto važno: nismo gospodari ni svojih života ni imovine koju imamo. Sve nam je dao Gospodin, koji je to nasljedstvo povjerio našoj brizi, slobodi i odgovornosti. Jednoga dana bit ćemo pozvani položiti račun o tome kako smo se odnosili prema sebi, prema svojoj imovini i prema dobrima Zemlje, i to pred Bogom i pred ljudima, pred društvom, a ponajprije pred onima koji će doći poslije nas. […]
Draga braćo i sestre, prispodoba nas poziva da se zapitamo kako upravljamo materijalnim dobrima, dobrima Zemlje i vlastitim životom koji nam je Bog povjerio. Možemo slijediti mjerilo sebičnosti, davati prednost bogatstvu i misliti samo na sebe, ali to nas odvaja od drugih i širi otrov suparništva koji često vodi u sukobe. A možemo i u svemu što imamo prepoznati Božji dar kojim trebamo upravljati i koji trebamo koristiti kao sredstvo zajedništva, za stvaranje mreža prijateljstva i solidarnosti, za činjenje dobra i izgradnju pravednijeg, poštenijeg i bratskijeg svijeta.
Molimo Blaženu Djevicu da posreduje za nas i da nam pomogne pravedno i odgovorno upravljati onim što nam je Gospodin povjerio.”
Homiliju svetoga Grgura Nazijanskoga, zvanoga Teolog, donosimo u nastavku, pa je pročitajte i promislite o njoj.
