HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA NAZOČNA U PRESVETOJ EUHARISTIJI I PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana, četvrtak je, dan Euharistije, dan kad je Gospodin na Posljednjoj večeri ostavio sebe pod prilikama kruha i vina da kroz cijelu povijest bude s nama. Crkva ne može ne činiti ono što joj je Gospodin naredio činiti kad se opraštao od učenika, kad je polazio u Getsemani i svoju završnu bitku s Paklom i đavolskim silama koje su okivale ljude u svoje lance.
Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, ovdje prohladno, temperature već idu prema ništici, ali barem nema hladna vjetra ni bure. Izmolimo svoje uobičajene molitve, zahvalimo za minulu noć, miran san i za ovo jutro. Posvetimo sebe i sve svoje Gospodinu, napose svoje najmlađe koji se spremaju za školu ili obavljaju svoje školske zadaće.
Umjetna inteligencija ne misli i ne radi bez struje
Nemojmo prepuštati sve „umjetnoj inteligenciji“, jer ona ne misli, ona ne razlikuje, ona samo kupi podatke, a djeci olakšava učenje. Bez čitanja, bez pisanja, bez intelektualnog rada nema napretka u životu ni poslu. Ta umjetna ne misli, ne osjeća, nema emocija, ona je hladno računalo, i što bi bilo kad ne bi bilo električne energije koja i nju „hrani“. Znam kako je to bilo u ratu, devedesetih, kad smo kupovali baterije i stavljali u tranzistore da bismo čuli vijesti. Dakle, ni ona ne „radi“ bez struje…
A mi se uključimo u božanski izvor energije, gdje Isus kaže: Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije tko vjeruje u mene! Dakle, nama se napajati na tome izvoru koji nikad ne presušuje.
Cilj kršćanina je postati svet
A upravo se ovih dana sjećamo svih koji su u nebu, svih koji su u čistilištu, u procesu čišćenja, da bi ugledali Božje lice. Tvorimo zajedništvo svetih. Upravo se riječ „svet“ pojavljuje u našem Vjerovanju. Na nama je biti svet. I svetost je bitna oznaka Crkve. Svetost nije lako definirati, ali svi znamo kada je vidimo, utjelovljenu u osobi koja zrači Duhom i Gospodinom. Poseban je dar i uloga Katoličke Crkve odgajanje i stvaranje svetaca. A sveci djeluju kao trajni izvor obnove u životu Crkve i svjedoče o svijetu izvanredno otajstvo.
Mislim da mi kršćani ne razumijemo u potpunosti koliko radikalno moramo razmišljati o cilju i smislu svoga kršćanskog života. Biti kršćanin ne znači biti ili postati dobra osoba. I ateist može biti dobra osoba. Cilj je postati sveta osoba, biti novo stvorenje, netko tko živi Božji život. Pavao će reći: Ako je tko u Kristu, nov je stvor. Ili: pred njim ne vrijedi obrezanje ili neobrezanje nego novo stvorenje! I vjera ljubavlju djelatna.
Isus je Sin Božji po svojoj biti i naravi, ali mi postajemo sinovi i kćeri Božje posvojenjem, uključeni da sudjelujemo u njegovu životu te poput djeteta iščekivana u obitelji. To znači biti svetac: biti pozvan u Božji dom, biti dijete Božje i slaviti Boga blagujući i pijući tijelo i krv Isusovu, postajući jedno s Gospodinom.
Opomena svetog Karla Boromejskog pastirima
Jučer smo slavili svetoga Karla Boromejskoga. Namjesto plemićkoga statusa koji mu je bio namijenjen rođenjem, odrekao se svega i kao milanski nadbiskup postao „svima sve“, napose u vremenima epidemije kuge koja je odnijela više od dvadeset tisuća života. Radio je na obnovi Crkve, a na otvaranju Biskupske sinode usred protestantske revolucije izrekao je riječi:
„Bojmo se da nam gnjevni sudac ne kaže: Ako ste bili prosvjetitelji moje Crkve, zašto ste zatvorili oči? Ako ste se pretvarali da ste pastiri stada, zašto ste dopustili da luta? Sol ste zemlje, pa izgubili ste svoj okus. Svjetlo svijeta: oni koji su sjedili u tami i sjeni smrti nikada vas nisu mogli vidjeti kako sjajite. Bili ste apostoli; tko je stavio na kušnju vašu apostolsku čvrstoću, budući da niste ništa učinili osim što ste nastojali ugoditi ljudima? Bili ste usta Gospodnja, a ta ste usta učinili nijemima. Ako se opravdavate kako je teret bio iznad vaših snaga, zašto ste ga učinili predmetom svojih ambicioznih intriga?“
Što smo učinili s kršćanskom baštinom?
Vidimo kako je napeto na Zapadu, kako se ruši sve što je do jučer bilo sveto. Što ako budemo na Posljednjem sudu prozvani da odgovaramo ne samo za vlastite živote nego i za ono što smo učinili s kršćanskom civilizacijom koja nam je povjerena? Europa je naslijedila izvanrednu riznicu vjere, ljepote, nauka, učenja, svetosti i kulture. Katedrale, samostani, sveučilišta, sakramenti, generacije svetaca i misionara. Što smo učinili s tim nasljedstvom, s tolikom kršćanskom tisućljetnom baštinom koja se danas pred našim očima ruši?
Govorimo o sekularizaciji kao da je to prirodni fenomen, poput vremena, nešto što nam se jednostavno dogodilo. Ali je li to bilo neizbježno? Ili je to bila posljedica tolikih naraštaja kršćana, uključujući i svoje pastire, koji postupno gube povjerenje u istinu i transformativnu snagu Evanđelja? Najneugodnije pitanje nije kako su svjetovnjaci zagospodarili europskim javnim životom, nego zašto su se kršćani toliko predali, šutke položili svoje oružje, često bez velike borbe.
Kršćanstvo nikada nije bilo savršeno, naravno. Ali njegovo temeljno uvjerenje bilo je da je Isus Krist Gospodin i da ta istina ima posljedice za svaki vidik ljudskog života. Riječ je u konačnici o tome kako smo se odnosili prema toj baštini. Naslijedili smo nešto nezamislivo dragocjeno. Što danas činimo da bismo osigurali da ga i naša djeca i potomci baštine? Snažan poticaj i izazov koji zaslužuje ozbiljno razmatranje. Koliko smo suodgovorni svojim mlakim kršćanskim životom?
Sveci i umjetnost, najbolja obrana kršćanstva
U jednom predavanju kao kardinal Joseph Ratzinger se ovako izrazio: „Jedina stvarno učinkovita obrana kršćanstva svodi se na dva argumenta, naime, na svece koje je Crkva rodila u svijetu i umjetnost koja je odrasla u njezinu krilu.“
Sjaj svetosti učinio je više za Gospodinovo djelo u svijetu od svih pametnih tumačenja i teoloških traktata koje nudimo kako bismo objasnili život i složenost crkvenog putovanja kroz povijest. Stvar ljepote i svetosti je u tome što ih je oboje nemoguće definirati, a ipak postoji duboka glad u ljudskom srcu za ljepotom i svetošću, i kad ih vidimo, smjesta ih prepoznajemo. Okrenimo se kratko prema ranom kršćanstvu.
Sveti Justin: pogledajte kako smo se promijenili
Prvi kršćani su očiti dokaz o promijenjenim životima. Katolici to pokušavaju objasniti od samog početka. Jedan od najranijih bio je Justin Mučenik kada je pisao svoju Prvu obranu kršćanstva caru Antoninu Piju oko 155. godine. Nije počeo s argumentom, filozofijom, metafizikom ili intelektualnom obranom, već je samo istaknuo što se dogodilo ljudima. Kako su se oni promijenili.
Sveti Justin Mučenik, freska Teofana Krećanina / Wikimedia Commons, javno dobro
Sveti Justin Mučenik u Prvoj apologiji piše:
„Unaprijed vam tvrdimo: Čuvajte se da vas demoni koje smo gore optužili ne začaraju i ne odvedu od čitanja i razumijevanja naših djela; jer se trude da vas imaju za robove i podanike, sad kroz vizije snova, sad kroz čarobne napitke, podjarmljuju sve koji se ni na koji način ne brinu za spasenje svojih duša. Upravo kao što smo se i mi, slijedeći Logos, Riječ, Krista, odrekli Sotone i prianjamo uz samoga Boga, Nerođenoga, po Sinu njegovu.
Dok smo se prije radovali nečistim stvarima i u bludu uživali, sada se posvećujemo samoj čistoći; dok smo se bavili magijom, sada smo se posvetili dobrom i Nerođenom Bogu; dok smo novac i imovinu cijenili iznad svega, sada ono što imamo stavljamo u službu zajednice i dijelimo to sa svakom potrebitom osobom.
Dok smo se nekoć mrzili i ubijali, te zbog različitih plemenskih običaja nismo se ni družili s onima koji nisu iz našeg plemena, sada, nakon Kristova dolaska, živimo zajedno za zajedničkim stolom, molimo se za svoje neprijatelje i nastojimo uvjeriti one koji nas nepravedno mrze da žive prema Kristovim divnim zapovijedima i da se nadaju da će i oni primiti iste blagoslove od svemogućeg Boga kao i mi.
Međutim, kako ne bi izgledalo kao da vas obmanjujemo, smatramo prikladnim započeti raspravu o nekim Kristovim učenjima, a zatim će na vama, kao moćnim vladarima, biti da ispitate jesu li istinite ove stvari koje smo naučili i kojima učimo druge. Isusove izreke su kratke i koncizne, jer nije bio sofist, već je njegova riječ bila Božja sila.“
I onda nastavlja navoditi kratke Isusove izričaje u nastavku svoje Apologije. Jedan od razloga zašto je ovaj argument za preobrazbu tako teško pobiti je taj što od vas ne traži da prihvatite prijedlog protiv kojeg možete raspravljati. Samo traži od vas da koristite oči i da koristite vlastiti osjećaj za prepoznavanje ljepote i svetosti.
„Pogledajte kako se vole“
Tertulijan, pišući u Kartagi oko 197. guvernerima koji su procesuirali kršćane, prestao ih je braniti i počeo ih opisivati. Jednom mjesečno, kaže, svaki donosi ono što može u zajedničku riznicu. Tertulijan te darove naziva „depozitima pobožnosti“, i oni ih koriste da odu i hrane i pokapaju siromašne, da podrže siročad i stare, podrže one koji su osuđeni na zatvor zbog vjere. To je, kaže, ono što pogani ističu: „Pogledajte kako se vole.“ Bio je to poganski ogovor na kršćanski život.
Stoljeće i pol kasnije, car Julijan Otpadnik, pokušavajući oživjeti poganstvo, požalio se da su bezosjećajni Galilejci hranili poganske siromahe, kao i svoje siromahe. Svetost nije privatni moral. Prešla je na ulicu i uplašila pogane jer to nisu mogli objasniti ili oponašati.
Origen u Aleksandriji koristio je istu strategiju. Rekao je da su Božje crkve, poučene od Krista i smještene pored građanskih skupština među kojima su živjele, svjetionici u svijetu, pa su čak i njihovi slabiji članovi zasjenili poganske vijećnike.
Neka nam to bude poticaj svijetliti u svijetu kao svjetiljke u noći! I biti sveti! Ljepota i svetost spasit će svijet!
Podržavaš neovisno novinarstvo?
Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
