HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA, KOJI SE POISTOVJETIO SA SIROMASIMA I SVOJIMA PRAO NOGE! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana! Utorak je, dan posvećen osobito svetomu Anti, kojemu se mnogi utječu u potrebama i nevoljama, a ujedno i blagdan svete Elizabete Ugarske, kraljevne, kćeri Andrije II., ugarsko-hrvatskoga kralja poznatog po tome što je 1222. izdao takozvanu Zlatnu bulu.
Zahvalimo Gospodinu za ovo pomalo prohladno jutro bez padalina, jer se vrijeme jučer donekle smirilo. Hvala Gospodinu i za jučerašnji dan i tolike ispovijedi. Ponedjeljkom su ispovijedi uvijek posebno kvalitetne. Vjernici, vjerojatno znajući da je vikendom velika gužva, ostave svoje potrebe i nevolje za ponedjeljak ili utorak, pa onda u miru mogu donijeti Gospodinu svoje grijehe. Vjernik se, naime, najprije ispovijeda Bogu („Ispovijedam se Bogu svemogućemu…”), a tek onda svećeniku.
A naša je molitva da se u svemu „sveti Ime Gospodnje”, kako molimo i u Očenašu. Sanctificetur, neka se sveti, neka bude sveto Ime Božje u našem životu, u srcima i na usnama, i neka nestane psovke protiv Božjega imena. Izmolimo svoje uobičajene molitve, a ako ne znamo što bismo molili, poistovjetimo se sa slijepim Bartimejem pred Jerihonom, koji je iz petnih žila vikao: „Sine Davidov, Isuse, smiluj se meni!” Meni nevoljniku, grješniku! To je u praksu Crkve ušlo kao Isusova molitva, i to je dovoljno! Tako je molio i onaj „ruski hodočasnik”.
Slijepi prosjak i bogati carinik
Dok je ulazio u grad, Isus je iscijelio slijepoga prosjaka. Slijepac je, čuvši da Gospodin prolazi, vikao koliko ga grlo nosi: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!” Isus ga je čuo i iscijelio, a čovjek je postao njegov učenik.
U samom Jerihonu Isus je pozvao bogatoga poreznika, carinika Zakeja. Za razliku od slijepoga prosjaka, Zakej, „nadcarinik i bogat čovjek”, nije se oglašavao, nego se popeo na drvo da vidi Isusa, jer je bio niska stasa. Isus je ipak izdaleka poznavao Zakejevo srce, pa mu je pristupio i rekao: „Zakeju, siđi žurno, jer danas moram boraviti u tvome domu.”
Od dvojice koji su mu se usput pridružili kao učenici, jedan je bio siromašni slijepi prosjak, a drugi bogati i utjecajni poreznik. Iako su se uvelike razlikovali po položaju, imali su nešto bitno zajedničko: obojica su bili odbačeni! Slijepca su vjerojatno smatrali prokletim, a njegovu sljepoću posljedicom njegova grijeha ili grijeha njegovih predaka. Zakeja su, s druge strane, prezirali zbog suradnje s rimskim vlastima, utjerivanja poreza od židovskih sunarodnjaka, nepravednoga bogaćenja i vjerojatno reketarenja.

Mnoštvo je na obojicu reagiralo slično. Slijepca su „oni koji su išli naprijed ušutkavali, govoreći mu da prestane s galamom i vikom”, a zbog Zakeja su „počeli mrmljati: Svratio je u kuću grešnika”.
Pod pritiskom javnoga mnijenja
Većina nas bori se s pritiskom okoline. Teško je oduprijeti se onima koji nas optužuju da otvoreno griješimo, ali i onom suptilnijem pritisku da osuđujemo, isključujemo ili omalovažavamo one koje društvo smatra nedostojnima. Teško je pokazati milosrđe kad svijet traži osudu, ali Isusu to nikada nije bilo teško. Sudio je samo prema čovjekovu srcu i, kad god je vidio vjeru, iskazivao je milosrđe, bez obzira na nečiju prošlost ili položaj.
Isusov milosrdni pogled i milostivi poziv duboko su dirnuli Zakeja. Zakej ustade i reče Gospodinu: „Evo, polovicu svoga imanja, Gospodine, dajem siromasima, a ako sam od koga što oteo ili ga zakinuo, vraćam četverostruko.” Na to Isus odgovara: „Danas je došlo spasenje ovoj kući… Jer Sin Čovječji dođe tražiti i spasiti izgubljeno.”
Kao Zakeju i slijepcu, svima nam je potreban Isusov milosrdni pogled. Ali moramo se i sami truditi gledati druge istim milosrdnim pogledom. Treba odbaciti osude svijeta i okoline te društvene pritiske koji nas navode na osudu, a svaku dušu promatrati Kristovim srcem, a ne kroz prizmu onoga što svijet priča i naokolo govori.
Razmislimo o tome koliko snažno na nas utječe javno mnijenje. Mnogi danas iz raznih razloga izražavaju ogorčenje prema drugima. Iako objektivni grijeh treba osuditi, a krivca pozvati na odgovornost, nikada ne bismo smjeli suditi tuđe srce, kakvi god bili nečiji postupci. Razmislimo o onima koje smo skloni suditi i osuđivati i nad kojima lomimo koplja, pa slijedimo Isusa tražeći u njihovim srcima vjeru, ali i nemir. Zakej unatoč svemu svom bogatstvu nije imao mira u srcu, jer samo je u Bogu mir, spasenje i sreća. Kad imamo razumijevanja za druge, slijedimo Isusov primjer. Tada spasenje ne će doći samo u naše srce, nego će i druge pozvati da se promijene i postanu Kristovi učenici dok On putuje prema Golgoti!
Kraljevna koja je izabrala siromašne
Takva bijaše i današnja svetica, kraljevskoga roda i s majčine i s očeve strane, ali i iz svetačke loze! Bila je ujna svete Elizabete Portugalske. U svom kratkom životu Elizabeta Ugarska pokazala je toliku ljubav prema siromašnima i patnicima da je postala zaštitnica katoličkih dobrotvornih organizacija, Caritasa, i Franjevačkoga svjetovnog reda. Iako je kao kći ugarskoga kralja lako mogla živjeti u dokolici i raskoši, izabrala je život pokore i askeze, a taj ju je izbor približio srcima običnih ljudi diljem Europe.
S četrnaest godina udala se za Luja Tiringijskoga, kojega je duboko voljela, i rodila mu troje djece. Pod duhovnim vodstvom jednoga franjevca, a franjevce je dovela na svoj dvor, živjela je život molitve, žrtve i služenja siromašnima i bolesnima. Kako bi bila bliže siromašnima, odijevala se jednostavno, a svaki je dan dijelila kruh stotinama najsiromašnijih koji su joj dolazili na vrata.
Nakon šest godina braka suprug joj je umro u križarskom ratu, a Elizabeta je bila shrvana tugom. Suprugova obitelj smatrala je da rasipa kraljevski novac, zlostavljala ju je i na kraju je izbacila iz dvorca. Kad su se suprugovi saveznici vratili iz križarskoga rata, vratila se i ona na prijestolje, jer je njezin sin bio zakoniti nasljednik.
Skidanje krune
Jednom je na blagdan Velike Gospe, ulazeći u crkvu, skinula krunu, položila je pred raspelo i pokrivena lica legla ničice na tlo. Kad ju je svekrva zbog toga ukorila, Elizabeta je odgovorila: „Kako ja, bijedno stvorenje, mogu i dalje nositi krunu zemaljskoga dostojanstva kad vidim svoga Kralja Isusa Krista okrunjena trnjem?”
Godine 1228. pridružila se Franjevačkomu svjetovnom redu i preostale godine života provela brinući se za siromašne u bolnici koju je osnovala u čast svetoga Franje Asiškoga. Zdravlje joj se pogoršalo i umrla je 1231., prije svoga 24. rođendana. Zbog velike omiljenosti u narodu proglašena je svetom već četiri godine poslije. Umrla je u istoj dobi kao sveta Mala Terezija ili sveta Elizabeta iz Dijona.
Služiti s uzvišenoga položaja
Elizabeta je dobro razumjela pouku koju je Isus dao kad je na Posljednjoj večeri oprao noge svojim učenicima: kršćanin mora služiti i najskromnijim potrebama drugih, pa i onda kad služi s uzvišenoga položaja. Kao osoba kraljevske krvi mogla je gospodariti svojim podanicima, a ipak im je služila s toliko ljubavi da joj je kratki život priskrbio posebno mjesto u srcima mnogih. Elizabeta nam je primjer i po tome što je slijedila vodstvo duhovnoga voditelja. Rast u duhovnom životu težak je proces i lako zavaravamo sami sebe ako nemamo nikoga tko će nas izazvati i opomenuti.
Papa je okončao putovanje u Južnu Ameriku! Veličanstveni prizori s toga putovanja ostaju nezaboravni i urezat će se u svijest toga kontinenta, a mi možemo biti zahvalni za Papu koji je tako blizak svima! Veliki Benedikt XVI. jedne je srijede održao i katehezu o svetoj Elizabeti Ugarskoj. Vrijedi je pročitati!




