Spustivši se s Bakačeve na glavni zagrebački trg novinarska ekipa čekala je “svoj trenutak”. Trebalo je kojih pola sata strpljenja, a onda je sve bilo spremno za koordiniranu akciju Klasične medijske sačekuše. Tendenciozna pitanja. Spremna. Novinarka pripremljena za raznovrsne izme i fobije za koje će optužiti nazočne. Spremna. Montažer “tamo ,tamo daleko” u iščekivanju materijala. Spreman. Cilj je naravno već zacrtan; prikazati nazočne kao intelektualno potkapacitirane, nesuvislo artikulirane i moralno odbojne.
“…Zdravo Marijo milosti puna Gospodin s tobom…” dopirao je zvuk iz prvih redova, na što bi ostatak linijski raspoređenih pojedinaca uzvratio “…Sveta Marijom majko Božja, moli za nas grješnike…”. Muškarci na trgu. S krunicom u rukama. I ekipa Provjerenog s novinarkom na zadatku. Dankom Derifaj. Solidan broj tekstova napisan je na temu argumentiranja utemeljenosti javne molitve iz vjerske, moralne, političke i društvene pozicije stoga neću ulaziti u takvu vrstu obrazlaganja.
Ono što ću analizirati jest obrazac medijskog ponašanja koji se neprestano ponavlja u slučaju postojanja dviju različitih svjetonazorskih skupina. U ovom tekstu to su molitelji i lijevo-liberalni aktivisti. Novinari koji informiraju ili formiraju? Naviknut kako novinari više nisu tu da informiraju, već formiraju javno mišljenje ne iznenađuje me način na koji su pristupili temi molitve krunice.
Ideološka orijentiranost hrvatskih mainstream medija nije tajna, no ovdje se glavna poruka krije u suptilnom pokušaju prikaza molitelja kao ljudi koji promiču radikalne ideje. Ključ je u rezigniranoj većini hrvatskog društva kojoj se molitelji prikazuju kao ekstremisti koji se bave društveno nebitnim stvarima. Većina se nastoji formirati u atmosferi emocionalne manipulacija kojoj je u konačnici rezultat mentalno pražnjenje nakon kojeg ne preostaje nikakve volje, želje ili motiva za društvenim angažmanom.
Promotrimo primjer molitelja. Oni se prikazuju kao zastupnici društvenog marginalnih i ekstremnih ideja. Pored inflacije, uvođenja Eura, socijalnih problema, problema obnove nakon dvaju potresa i svih drugih važnih tema svoju društvenu energiju okrenuti u smjeru borbe za ispravnost ženskog odijevanja doista je nepotrebno i neozbiljno! Takav vam je otprilike stav “neutralnog” gledatelja nakon pročitanih tekstova s internetskih portala i odgledanih TV priloga.
Tema molitve krunice na trgu, njihovih nakana i okupljanja lijevo-liberalnih aktivista nije postavljena u skladu sustava u kojem živimo. Liberalna-demokracija podrazumijeva permanentnu borbu za vrijednosti koje će “pustiti korijenje” u javnom prostoru i institucijama. Stoga je od iznimne važnosti sine ira et studio predstaviti koje su to vrijednosti koje su oblikovale hrvatski narod u prošlosti, i koje to vrijednosti žele “pustiti korijenje” u budućnosti? U hrvatskom medijskom prostoru događa se upravo suprotno.
O vrijednosnim temama se ne raspravlja jer se navodno “glas naroda” (kako mediji sebi vole tepati) bave puno bitnijim socijalnim temama. No jedini opipljivi rezultat njihovog izbjegavanja ozbiljnog bavljenja svjetonazorskim temama jest bezvoljnost hrvatske većine. Ona je jedan od ključnih razloga famoznog “tu smo gdje jesmo”. Možemo stoga zaključiti kako nebrojeno puta ponavljana potraga za Obećanom zemljom dijaloga i javne rasprave nije ni u primislima mainstream medija.
No, gdje se još kriju suptilnosti Klasične medijske sačekuše?
Foto: pexeles.com
Dvije kategorije novinara
Većinu novinara mainstream medija možemo podijeliti u dvije kategorije. U prvu kategoriju ubrajam one koji oko političkih pitanja moralne naravi pokazuju zavidnu razinu diletantizma. Izvještavanja, TV-prilozi, tekstovi, kolumne i drugi oblici novinarskog rada obilježeni su općom neupućenosti u temu koja se obrađuje s jedne strane i izvjesnom hrabrošću u iznošenju tvrdnji o tome što koja od strana zastupa. Kada su teme suštinska moralna politička pitanja problem ne pridržavanja novinarskih normi postaje uočljiviji. Da ne bi upali u defetizam, ovaj problem novinarske neupućenosti jednostavniji je za riješiti u odnosu na iduću skupinu novinara. Drugu kategoriju novinara čine oni koji imaju “njuh” za priče koje imaju moralne, a time i društveno-političke implikacije.
Danka Derifaj postaje svojevrsno obilježje takvog pristupa ili barem najrevniji provoditelj istoga. Sudjelovanje u bizarnoj srednjoprstaškoj kampanji bio je njezin najotvoreniji “izlazak iz ormara”. Pale su tada i posljednje maske oko pitanja gdje će se u budućnosti kanalizirati bijes koji je Derifaj zajedno s bivšom predsjednicom pokazivala prema onima koji smatraju kako nerođeno dijete ne zaslužuje komadanje u majčinoj utrobi kao svoju sudbinu.
Oni su kao takvi kategorija novinara svjesnih gnjeva i frustracija što ih stoljećima baštinjene vrijednosti našeg naroda u njima bude. Svjesni toga oni nastoje vlastita uvjerenja predstaviti kao dio stečenih ljudskih prava i civilizacijskih vrednota 21. stoljeća. Osim što su ljudska prava i civilizacijske vrednote ljušture bez ikakvog suvislog sadržaja i povijesne “prokušanosti”, sklone fleksibilnim tumačenjima i s tragičnim nepoznavanjem ljudske naravi one su danas oruđe u rukama novinarskih derifajki i derifajaca koji u svoju manipulativnu “mrežu” nastoje “uloviti” onu rezigniranu većinu.
U takvim lukavim pokušajima zadobivanja pasivne većine derifajcima i derifajkama prikazivanje molitelja i vizualno grotesknih lijevo-liberalnih aktivista kao predstavnika dva ekstremna svjetonazora nužno ne predstavlja problem. Evo i zašto. Kako se priprema zasjeda? Ljevica je u Hrvatskoj vješto raspoređena u medijskom, političkom i aktivističkom prostoru. Te se djelatnosti međusobno isprepliću dok se često kritizirani klijentelističko-koruptivni sustav zapravo pokazao korisnim za dugogodišnje institucionalno ukorjenjivanje ljevice u Hrvatskoj.
Pogledom na kulturu stvari se po pitanju toga sudjeluje li ljevica u onome čime redovito “kruni” HDZ (korupcija i klijentelizam) “bistre”. Izuzev dobre povezanosti, ljevica njeguje sine qua non sustav vrijednosti odnosno ne-vrijednosti. Intelektualno poštena rasprava oko gorućih moralnih pitanja, povijesno neriješenih tema ili pak umjetno stvorenih povijesni “kontroverzi” stoga neće ugledati “svjetlo dana”. Razlog je u tome što bi istina tektonski razdrmala lijevo-liberalne dogme za koja nas već godinama uvjeravaju kako su dio stečevine ljudskih prava i civilizacijski dostignuća 21. stoljeća.
Osim dobre povezanosti, ljevica redovito vrši ažuriranje liste medijski omraženih osoba o kojima se redovito šire laži (Željka Markić nap.), i moći će se širiti laži dok god se veća korist hrvatskog pravosuđa očituje u materijalima za humoristične serije nego li u istini i pravdi. Medijska, aktivistička i politička simbioza primijetila je kako desnicu u uvjetima koji oni kontroliraju vrlo suptilno mogu prikazati kao neartikuliranu, misaono nepovezanu, primitivnu, banalnu, nazadnu itd. Ispasti neartikuliran i misaono nepovezan može svatko pa i najelokventnija i misaono spretna osoba na desnici.
Dovoljno je vremenski maksimalno ograničiti vaš nastup i pripremiti “zasjedu” odnosno pitanja za koja znate da se na njih ne odgovara bez promišljene pripreme nekoliko kratkih efektnih komentara (Amerikanci bi rekli punchline) koji će izbjeći medijsku zamku. Naravno niste ni približno gotovi. Vaša izjava mora proći kroz filter političke korektnosti, a zatim uz malo sreće i proces montaže pa da završi u koliko-toliko cjelovitoj verziji na nekoj od televizijskih ili internetskih platformi.
Pazite se stoga Klasične medijske sačekuše. Stvarna opasnost ne krije se u jednom od mnogih hrvatskih grmova iz kojih sikćući vreba ustaška guja kako je na to svojedobno upozorio bivši predsjednik Ivo Josipović. Spuštanje novinarske ekipe u punoj opremi s Bakačeve na Trg označava samo jedno. Beskrupuloznu medijsku borbu protiv “povratka u srednji vijek”.
Na tom borbenom putu svjedočimo kako narav novinarskog posla i novinarska etika postaju dvije nepoznanice za protagoniste klasične medijske sačekuše.
